RADIVOJEVIĆEVA JE U PRAVU!

Povezani članci

• Alija Delimustafić po izručenju iz Hrvatske u zatvoru u Sarajevu
• Promocija knjiga Marsele Šunjić: “Good night city” i “Greetings from the moon”
• SAMO IĆI DALJE, U ŠTIKLAMA ILI COKULAMA
• Božica Jelušić: Kad jednom shvatiš da kroz naprsline curi životna snaga i vrijeme, moraš odustati
• Žbanić: Priznanje što su film ‘Quo vadis, Aida?’ prihvatili mladi
• Tomislav Jakić: (NE)ISPRIČANE PRIČE RAJKA GRLIĆA

Foto: novosti

Radivojevićeva je uporabom termina tabloidizacija definitivno artikulirala ovdašnju (regionalnu!) kazališnu, ali i (ne)kulturnu scenu gdje se publici, odnosno svim vrstama neukusa i stravičnih predrasuda kičerajskog šoua, koji bi da glume kulturu, prodaje kao kultura.

Prije nekoliko dana beogradskom listu Danas Katarina Radivojević, glumica i teatarska poduzetnica (osnivač i vlasnica agencije koja nosi njeno ime PR Radivojević) izjavila je povodom premijere predstave Ženeovih Sluškinja, na festivalu Grad Teatar, u Budvi da smo: …„svi prešli na neke lakše sadržaje i prihvatamo tabloidizaciju svega što se dešava oko nas, pa i pozorišta…“.

To je usitinu kapitalna misao dramske umjetnice sa vrlo bitnim (!) iskustvima američkog teatarskog života.

Radivojevićeva je uporabom termina tabloidizacija definitivno artikulirala ovdašnju (regionalnu!) kazališnu, ali i (ne)kulturnu scenu gdje se publici, odnosno svim vrstama neukusa i stravičnih predrasuda kičerajskog šoua, koji bi da glume kulturu, prodaje kao kultura.

Ta pošast, koja je, koje li nesreće, ušla na velika vrata u naše teatre na dužu stazu destruira naše kompletne živote, uništavajući svjesno (a nisam siguran da to nije i po diktatu, možda, i izvan granica ove zemlje i regiona!) i one male doze duhovnosti koja je egzistirala u našim teatrima, kao svojevrsnim oazama posljednje obrane pred naletom infekcije svakovrsnih primitivizama zaogrnutih plaštom teatarskog stvaralaštva, gdje se teatarsko podrazumjeva u okviru činjenice da nešto pozornički, odnosno na pozornici prikazuje!?!

Radivojevićeva je obrazlažući svoj, kao i izbor redatelja Stevana Bodrože i njene partnerke Marije Vicković da igraju, sad već klasiku, sjajni komad Žana Ženea Sluškinje, ustvari pokazala svu uzaludnost umjetničkih (istinskih!!!) vapaja da se u svijetu svekolike komercijalizacije i pojeftinjenja (čitaj: destruiranja!) kazališta, kaže pravorijek o svekolikoj pošasti, koja je, ne teatarsku umjetnost već naše živote, ustvari, svela na najjeftinije grane izopćavajući one koji se ozbiljno hoće baviti teatrom, dovodeći ih u poziciju da su izgubili svaku šansu da nekome nešto ozbiljno, svrhovito i do kraja osviješteno kažu sa pozornice.

Foto: danas.rs

Ne gajim iluziju da će glas Radivojevićeve, koji se doima kao glas vapijućeg u pustinji, doprijeti do meštara groznog ponižavanja kazališne umjetnosti u ključu neoliberalizma i kapitalizma uopće, ali mogu sa ognjicom unutarnjeg zadovoljstva, pa i stanovite radosti, konstatirati da ipak netko danas, sad i ovdje, u našem regionu, ima svijest u šta i gdje nas vodi sklapanje jeftinih, najjeftinijih paktova sa nedoraslošću i primitivnim formama ispoljavanja najnižih ljudskih poriva ovdašnje teatarske publike.

Pojam tabloidizacije kulture pokazuje razornu moć nezrele instrumentalizacije cijele jedne grane stvaralaštva, koja u svojim krucijalnim trenucima može postati umjetnost. Ta instrumentalizacija rađa kao ishod svoje svekolike nemuštosti i primitivnosti vrlo jasne početke fašizacije društva. Ako to netko ne shvata neka se lati knjiga u kojima se zorno opisuje početak korijena nacional-socijalizma u Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća.

Nažalost, hedonistička zabludjelost velikog dijela neobrazovanog, i još opasnije poluobrazovanog pučanstva, je tragična u svom neznanju, a još je tragičnija, kada je teatar u pitanju, sveopća neosviješetenost. Ako pogledamo repertoare naših bh. teatara posljednjih sezona suočićemo se sa nevjerojatnim ponorima primitivizacije kazališta, koju je svjesna umjetnica Katarina Radivojević s pravom nazvala tabloidizacijom…

Kamo nas to vodi? Upravo u ralje neodgovorne i bahate vlasti i nacionalizmom opervaženih politika. A tamo gdje nacionalizam diktira ritam davno je okončana svaka priča o kulturi i umjetnosti.

Nažalost!!!