Rašid Durić: O BOGOSAZNANJU KROZ ARGUMENTACIJU ZAŠTO I KAKO VOLJETI BOGA

Rašid Durić
Autor 11.7.2019. u 13:51

Izdvajamo

  • Na kraju ovoga kritičnoga osobnog promišljanja korisno je uputiti na Goetheovu sentencu da kakav je čovjek takav je i njegov Bog. I na Michelanđelov osobni, potencijalno općeljudski doživljaj Boga, u oslikanoj freski Posljednji sud u vatikanskoj sikstinskoj kapeli. Sa oslikanim mojsijevskim (Musa a. s.) ozarenjem kroz dodir svog prsta sa Svevišnjim: Michelangelov Bog ne stvara čovjeka logosom nego rukom, prema vlastitom iskustvu. Biblijski ga Bog pravi od blata kao kipar. Iz svemoćnog kažiprsta vrcnuo je kreativni impuls u kažiprst Adamov i bi stvoren čovjek. Ne kao riječ (koja po evandjelisti Ivanu “bijaše na početku”) već kao tijelo snažno, muško, atletsko s srazmjerno malom nemisaonom glavom i s pogledom zahvalno usmjerenom svome stvoritelju. Onom istom koji će ga poslije, zbog ženine lakoumnosti, istjerati iz svijeta rajskog plandovanja i kazniti ga radom i svim gorkim iskustvima života. I ruka će orati koru zemaljsku (...) Odozgo dolazi trajni gnjev zbog neoprostive oholosti Glave kojoj je Prometej, prkoseći Zeusu, donio vatru, a Lucifer, prkoseći Bogu, upalio svjetlost.

Povezani članci

Rašid Durić: O BOGOSAZNANJU KROZ ARGUMENTACIJU ZAŠTO I KAKO VOLJETI BOGA

Foto: Route 2

– u svjetlu smisaonih protuslovlja (kontraverzi) u abrahamskim objavama –

Smisao je ovoga članka da vjernici i njihovi učitelji theolozi razmišljaju o (ne)savršenosti svega postojećeg, uključujući i smisaonu kontraverznost božanskih objava. Da možda prihvate ljudsku nesavršenost božijih poslanika. Onih koji nisu Bog. Da unatoč njihovoj nesavršenosti, teže božanskoj savršenosti – trajnom i krajnjem smislu svake religije.

1.

Postojanja jednoga Boga, stvaratelja (ne)materijalnoga svijeta i života, svaki vjernik na svoj osobni način osmišljava. Takav neminovni odnos čovjeka prema Božanstvu posljedica je racionalno-emocionalno-intuitivnoga individualiteta i unikatnosti ljudskoga bića koje povjerenje u Boga gradi osobnim međuodnosom sa (zamišljenim ili postojećim) Božanstvom. Zbog pretežito osjećajnoga spoznavanja Božanstva, u pravilu spoznavanje jedinstva općeljudskoga Boga, koji Sebe ispoljava u različitim objavama, svako je spoznavanje Boga reducirano ili suženo kroz intimno iskustvo Boga. Sa bitnom psihološkom posljedicom Bogospoznavanja da moj Bog nije ili ne može biti i tvoj Bog. Ne postoje na svijetu dva čovjeka koji jednako ili isto misle pojam “Bog.” Sa posljedicom da je svaka “priča o Bogu” zapravo priča o ljudskom mišljenju. Mišljenju koje je zapravo sloboda. Središnji je smisao ovoga članka u svom ratiu paradoksalan. Usljed polazne ili temeljne spoznajne činjenice da smo vjerski obavezani saznavanju Boga, sa izvjesnom i krajnjom rezultantom da taj proces saznavanja, usljed ontološkotheološki spoznajno ograničenog ljudskog uma, nikad neće biti u stanju spoznati božanski Um, narav, prirodu Boga, niti božansku bit, božanski “Duh” ili božansko “biće.” Riječ je o saznavanju koje ne može uroditi definitivnim već samo djelimičnim saznanjem. Kako god ne može biti konačne ili apsolutne istine o svijetu i životu, tako ne može biti apsolutne istine o Bogu. Nijedna dosegnuta istina nije ni konačna niti je apsolutna. Ni u znanosti niti u theofaniji Boga. Tomu je razlog u milijardama ljudskih neurona, u samom Bogu kao nikad do kraja spoznatom bogatstvu svijeta i života.

Na putu slobodno mislećega vlastitoga Bogospoznajnoga puta, u ovom članku argumentiram smisaone kontraverze, međunegirajuće i međuisključujuće stavove i poruke u sve tri abrahamske objave. Središnji je uzrok smislenoj kontraverzi u theološkoj pretenziji (argumentiranoj Božijom nakanom) da svaka abrahamska religija bude općeljudska. I da istovremeno bude zasebna, autohtono judejska, autentično kršćanska, i izvorno islamska. Usljed takve neumitne božanske i ljudske nakane –  izvora kontraverznoga smisla u sve tri objave –  u članku pokušavam racionalno argumentirati sadržaje smisaono međuisključivih bitnih načela u sve tri abrahamske objave. Smisaona konfrontacija sebe ispoljava kroz međuisključivanje religijskoga univerzalizma i paralelnog etabliranja judaizma, kršćanstva i islama kao zasebnih religija. Riječ je o neumitnoj konfrontaciji općeg i pojedinačnog, zajedničkog i zasebnog, našeg i mojeg … Konfrontaciji kao energentu ili izvoru nastajanja razlika, novuma, svega onoga u svijetu što u sebi sadrži opće i zasebno. Sa jednom od posljedica ove konfrontacije, da ako vjernik ne objašnjava svojim razumom navedenu smislenu kontraverznost, pripada besprigovornom, idealnom vjerniku. Skeptik koji argumentira smisaonu kontraverznost, međuisključivost općeljudskih i partikularno judejsko-kršćansko-islamskih načela objava, po ocjeni vjernika je nevjernik ili je na pragu nevjere. Da li je jedan takav skeptik, kojeg u njegovu promišljanju vodi vlastiti razum i razbor, istinski “zaglibio” da ga vjernik drži nevjernikom? S druge strane podsjećam na vjersku obavezu spoznavanja Boga umnim putem, kritičkim promišljanjem svijeta, razboritim promišljanjem, na koje nas obavezuju sve tri abrahamske objave.

Moć rasuđivanja – saper aude nas upućuje na stav da je temeljni izvor smislene kontraverznosti pojedinih poruka u sve tri abrahamske objave u nepobitnoj psihološkodoživljajnoj činjenici doživljavanja vjere i vjerovanja prvenstveno u osjećajnoj sferi ljudske duhovnosti i duševnosti.  Ljudsko vjerovanje u Boga prvenstveno je osjećajnoga izvora i kvaliteta. Svaka religija počiva u emocijskim i intuicijskim sadržajima ljudske psihe. Sa marginalnim udjelom logosa i razuma. I sa bitnom posljedicom da osjećanje vjere i samoosjećanje Boga, puta Bogospoznavanja, prerasta u vjerniku u čvrsto uvjerenje kroz proces njegovog vjerskoga (samo)obrazovanja i obuke. Nema naime vjere bez samouvjerenja. A to samouvjerenje, svoja priraslost za vrijednosti svoje vjere, svoja ubijeđenost u Boga, prvenstveno je osjećajnoga sadržaja. Djelimice i u razumu, odnosno u naučenom znanju. Vjersko uvjerenje ima pretenziju da bude u vjerniku neupitno. Sa jednom od posljedica da vjersko uvjerenje u mnogih vjernika postaje superiornim. U  samoosjećanju vjerske superiornosti u jednome vjerniku, koje je, navodno, izrekom ili prećutno, često bitno vrednije od vjerskoga uvjerenja drugoga vjernika. Sa posljedicom međusobnoga (ne)toleriranja između (abrahamskih) vjernika. Jer doživljavanje Boga osobnim proosjećavanjem je conditio sine qua non svakog vjerovanja. Intimni put Bogu. Put koji pretpostavlja svoje vrijednosno i ljudsko samoopredjeljenje. Moj put moj je osobni odnos s Bogom koji (in)direktno isključuje drugačije puteve od moga. Sa posljedicom međusobne indiferentnosti vjernika u njihovu odnosu prema drugačijoj od svoje religije. Vjernik monoteist, u pravilu, nije u stanju, ili nije tome naučen, da jednakim intenzitetom voli judaizam, kršćanstvo i islam. Iako je pritom trajno osviješten ili samosvjestan činjenice u svojoj Objavi da je u sve tri abrahamske religije (objave) riječ o Jednom, Jedinom Bogu.

Najdublji je izvor međuisključivosti u pojedinim porukama u sve tri monotoeističke objave u pojmovnoj (ne)spoznatljivosti Boga, o umstvenoj nedokučivosti Boga čovjeku. Dakle po logosu: u Bogu samom koji je razumu nedokučiv. Riječ je o kontraverzi, o smisaonoj nedosljednosti u kojoj su u ljudskome umu u sukobu (međuisključivanju) u objavama obvezujuće ljudsko spoznavanje Boga, i spoznavanje koje je unaprijed “osuđeno” na finalni neuspjeh. Suštinska theološko-filozofska, uopće ontološka nemogućnost ljudskog opojmljenja ili “definiranja” Boga je trajna. Ovu kontraverznost moguće je u izvjesnoj mjeri racionalizirati, razumjeti kroz theološko-ontološku supstancu nepojamnosti Božanstva u ljudskome umu. Razumjeti kroz ograničenost ljudskoga uma da dosegne božanski Um. Kao vjernici obavezni smo, dakle, spoznavati nama svetog, uzvišenog, tajanstvenoga, veličanstvenoga, (ne)pojamnoga Boga.

Smisaonu kontraverznost objava nalazim i u vjerskome zahtjevu da volimo Onoga koji nas istodobno stvara i usmrćuje. Tu je kontraverznost moguće takođe djelomice racionalno razumijevati kroz božansko-ljudsko, duhovno-transcendentalno jedinstvo. Ovo jedinstvo ne znači, međjutim, pogrešno razumijevanje kršćanskog isusovskoga samooboženja, metamorphosom Isusa u Boga, ili inkarnacijom čovjeka u Boga. Jedinost Boga, naime, mora u theologiji i u ontologiji, biti i ostati suština Boga. Stvaralac mora biti izvan stvaranja: ne mogu pojmovno ni vrijednosno biti izjednačeni Stvaralac i stvoreno. Usljed činjenice da ni iz čega ne može ništa ni biti, niti postati. Ex nihilo – nihil. Stvaratelj mora biti izvan i iznad stvorenog. Mada Sebe iskazuje u ajetima – prirodnim manifestacijama Svoga stvaranja.

Za vjernike većine vjera, Bog vodi post mortem proživljenju odnosno spasenju – najbitnijem izvoru vjerovanja. Uz drugi najbitniji motiv religije – povezivanja s Bogom – u oprostu grijeha. Usljed činjenice da ne postoje bezgriješni ljudi. Vjerovanje u cjelovito duševno-tjelesno proživljenje je istinsko i pouzdano u tolikoj mjeri ukoliko kao takvo opstoji u psihi vjernika. Po skepticima i ateistima, riječ je o samonadajućoj iluziji. I pored zajedničkoga saznanja u vjernika i u ateiste, saznanja da sve što živi – mora nestati. Ako ne mora nestati, onda mora u prirodi (ili u Bogu) metamorphozirati, uskrsnuti. Poput Isusa. Božanski je i prirodni zakon, da svako biće u sebi nosi smrt svojim rođenjem. Smrću se vraća svom planetarnom – materijalnom genu ili svome božanskotranscendentnom – duhovnome izvoru. Ima li onda išta prirodnije od smrti – metamorphosi u materiji ili u duhovnome Bogu? Većina nevjernika su užasnuti svojom neumitnom smrću – galaktičkomaterijalnom metamorphosom. Većina vjernika je vjerojatno u manjoj mjeri “pogođena” svojim neminovnim umiranjem. Usljed u objavama najavljena transcendentalnoga proživljenja. Da li proživljenje znači i jest samooboženje u smislu samometamorphose u Stvaraocu, Bogu? Za ateiste je post mortem život iluzija, a za vjernike je vaskrsenje najveći “mirakul.” Saper aude – zdrav razum i vjernika i nevjernika pita: nije li objaviteljsko obećanje proživljenja protiv same božanske prirode? Božanska priroda sebe, naime, ispoljava u nerastavljivoj simbiozi života i smrti, sa trajnom metamorphosom svega postojećeg. Ima li ičega prirodnijega od trajnoga Božijega pretvaranja nežive u živu materiju? Zašto onda smrtan čovjek hoće trajan život? Nije li ta želja neprirodna? Ta (ne)prirodna nada je stub vjere i opstojanja Boga kao božanskoga duha u ljudskome ruhu. Riječ je o izvjesnom paradoksu izmedju logosa prirode, logosa Boga i logosa vjernika. Nije li uskrsenje ili proživljenje – kako nam posreduju kršćanstvo i djelimice islam (primjerice u opisima dženneta) – u njegovu bioduhovnome jedinstvu – proturječje suštini Boga kao Rastvaratelja svega opstojećeg? Zdrav i ograničen ljudski razum u navedenim proturječjima zastaje, biva blokiran. Jer temeljni je motiv većine vjera – proživljenje. Motiv iz kojeg su porođena najveličanstvenija umjetnička djela. Smisao je komentiranih argumenata, međusobno po logosu isključivih poruka (dogmi) u abrahamskim objavama, da se nad njihovom smislenom nekonzekventnosti ili kontraverzi duboko zamislimo.

2.

Primjenjujući na početku članka navedeno božansko načelo slobode ljudskoga mišljenja, odnosno razum i razboritost, vjernik skeptik će pored dogme o post mortem proživljenju, takođe kritičnije od vjernika promišljati navodno objaviteljsko neposredno “autorstvo” Božije “riječi” u sve tri Objave. Kako, primjerice, dovesti u međulogičan odnos činjenicu navodnoga božanskoizvornog porijekla Tore, Biblije i Kurana, sa činjenicom da božansku “riječ” nije moguće “dešifrirati” božijim, nama nespoznatim jezikom, već ljudskim jezikom razumijevati? Toj nekonzekventnosti, nedosljednosti u razboritom promišljanju, napoređujem logos ili razbor da je sam proces “dešifriranja” Božije “riječi” u ljudskom umu ograničen ljudskim jezikom – jedinom mogućnošću spoznavanja Božije “riječi.” Boga nije moguće drugačije nego ljudskim jezikom spoznati, “prevođenjem” Božijih “riječi” ljudskim jezikom. Sa krajnjom konsekvencom da u ljudskom logosu, razumom nije moguće izravni “glas Boga” raspoznati, otkriti. Sa posljedicom da su poslanici, božanskim umom nadahnuti, ozareni ilhamom, posredovanjem meleka ili anđela, Gabriela – Džibrila, u ljudskoj riječi nama Boga posredovali. (In)direktno i onako kako koji poslanik je mogao razumjeti Božiju “riječ.” Sa logikom da je “riječ” Boga u svetim Objavama nastajala kroz (ne)jedinstveni božansko-poslanički psihološko-spoznajni proces srastanja Božanskoga duha i poslaničkoga ruha. To znači da Božija “riječ” nije isključivo Božija, već je božansko-ljudske, zajedničke, (ne)jedinstvene prirode. Po psihološkim zakonitostima nastajanja svake kreacije – riječ je o ljudsko-božanskoj simbiozi nastajanja sve tri Objave. Ako bismo za riječ u Bibliji i za riječ u Kur’anu tvrdili da je isključivo od Boga, onda nas psihološki proces – korijen nastajanja takve, isključivo Božije “riječi,” navodi na tezu da su poslanici zapravo “bogovi.” Takav logos nastanka Božije “riječi” vodi konsekvenci poistovjećenja, istosti prirode Boga i prirode poslanika. Takvo poistovjećenje vodi u trinitet– trojstvo koje se tumači kao suština kršćanstva i istodobno kao (nedjeljivo) Jedinstvo Božanstva. Odnosno kao Božija Jedinost. Da li je takvo tumačenje Jedinosti Boga u njegovu trojstvu izvjesna apsurdnost ljudskoga uma i razbora? Takvo trojstvo u Jedinstvu prema učenju judaizma i islama znači negiranja božije Jedinosti. Odnosno grijeh u judaizmu i u islamu. Grijeh sa argumentom da je trojstvo vrijednosno pridruživanje poslanika ili čovjeka Bogu – atak protiv savršenstva Boga. Riječ je o jednačenju različitosti, različitoga kvaliteta u Božanstvu i u poslanstvu. Ničem usporediv kvalitet Božanstva, ni o kome ovisan, ničemu jednak Bog, bitno suodređuje kvalitet poslanstva. Božansku kreaciju – u stvaranju materije, ćelije i bića, u zakonu gravitacije, u mikro svijetu, u neotkrivenim galaksijama i bakterijama, primjerice, nije, naime realno, nije theološki, niti je onthološki i naučno, sa poslaničkom kreacijom poistovijetiti. Niti ih po njihovoj vrijednosti izjednačiti. Poslaničko-ljudska kreativnost nije vrijednosno jednaka Božanskoj kreaciji. To su dvije različite po vrijednosti kreacije koje jest moguće uspoređivati, ali ne i vrijednosno izjednačavati. Jer svako je poslanstvo u svojoj suštini bitno suodređeno božanskim nadahnućem (ilhamom) odnosno ljubavlju poslanika u poslanikovu Stvaratelju – Bogu.

3.

Umstvena nedosljednost i racionalna protivrječnost pojedinih naprijed komentiranih theoloških premisa i dogmi, posljedica je kompleksnog, dinamičnog i nepredvidivog života koji funkcionira kroz trajnu i tajanstvenu, neminovnu borbu nerastavljiva dobra i zla u svakom biću, u svakom postupku. Konfrontacija i spajanje svega sa svim, od molekula do galaksija, je u osnovi postojanja svih formi života. Sukobljavanje i srastanje različitosti je u osnovi prapočela, u nastajanju i u nestajanju svega postojećeg. Od DNK u ćeliji, u molekulama u atomu, do galaksija. Sa jednom od bitnih posljedica u (ne)jedinstvenom funkcioniranju božanskoga duha i ljudskoga (ruha) duha. Bog je za ljudsko biće sve ono što je sveto, uzvišeno, tajanstveno i razumu djelimice dostupno. Bog je čovjeka obavezao da razumom osmišljava život u kojem, kod vjernika, ovo samoosmišljavanje podrazumijeva, pretpostavlja, istodobno i neodvojivo sadrži, samoosmišljavanje sebe usavršavanjem duhovno-duševne naravi, suzbijanjem prirodnih nagona, upravljanjem svojom animalno-ljudskom prirodom. Na putu osobnog poimanja Boga, svaka theologija tvrdi da je Bog čovjeku samo djelimično spoznatljiv, da put ka Božanstvu, usljed Njegove svetosti i uzvišenosti, trajno ostaje tajanstven. Eventualnim ljudskim osmišljavanjem ili opojmljenjem prirode, naravi i suštine Boga, Bog prestaje biti Bogom. Čovjek se dakle nalazi u jednom alogičnom paradoksu: Bog nas obavezuje da Ga tražimo, doživljavamo, proosjećamo, i da smo pritom istodobno i unaprijed svjesni da nismo u stanju, niti ćemo biti ikad u stanju, svojim ograničenim razumom, zahvatiti, spoznati istinsku prirodu, narav, suštinu Boga. Jer “spoznati” Bog je zapravo jedna ljudska predodžba ili osobna istina o Bogu, a ne apsolutna niti općeprihvatljiva istina o Bogu. Na jednoj strani ljudskom biću nije dato da otkrije narav ili suštinu Boga, na drugoj strani Bog od čovjeka traži, čak i obavezuje čovjeka, da traga za Bogom. Kako ovaj očigledni paradoks u logosu čovjek može razumom razriješiti, pomiriti? Kakvu je mogućnost čovjeku ostavio Bog na njegovom putu ka samospoznanju i samousavršavanju kao načinu Bogospoznanja? Ta mogućnost sadržana je u božanskom “ruhu” – zametku, djeliću, klici ili trunčici sjedinjene božansko-ljudske energije. Udahnutog djelića Božanskoga duha u čovječiji razum, u osjećajnost, u intuiciju … Riječ je o čestici božanstva u svakom biću, u svemu što opstoji. Taj djelić trebao bi biti božanska kuća u nama. Heidegerova “kuća bitka.” U tom je ruhu sa njim srastao i tzv. “tubitak” – oponent samousavršavanju. Onaj hitlerovski i staljinistički, nagonsko-rušilački kontigent i oponent ili “tubitak” (Freudov id ili podsvijest) nas samih, onaj koji u svakom od nas poput hijene “spava.” I u određenim okolnostima provaljuje iz nas u vrijeme kataklizmi, ratova … Abrahamske theologije se spajaju u markiranju (ne)odvojivoga postojanja i djelovanju oba dijela – božanskoga duha i ljudskoga ruha, bitka i tubitka u čovjeku. U njihovu (ne)rastavljivu jedinstvu. Da li je taj i takav jedinstveni ljudski ruh, bitak i tubitak – i božanski duh? Na prvi pogled, po prirodnim zakonima nastajanja svega u parovima, izvediva je hipoteza da jest. Međutim, za savršenstvo božanskoga duha, usljed njegovih navedenih kvaliteta svetosti, uzvišenosti, nepojamnosti … nije logično, nije realno i djeluje antiteološki (antibožanski) jednačiti božanski duh sa ljudskim ruhom. Smisao je razdvajanja njihova kvaliteta u ljudskom trajnom samousavršavanju za dostizanjem božanske savršenosti, ugrađivanjem božanskih epiteta i svojstava u vlastiti ljudski duh.

Božanska klica u svemu opstojećem, (ra)stvarajućem, zajednička je energija u kojoj se začinje i počiva ljudska religioznost uopće. Upravo je božanski ruh, djelić božanskoga duha u nama, onaj energent kojim uspostavljamo međusobnu božansko-ljudsku djelatnu i dinamičnu vjeru u Boga. U toj je supstanci naša povezanost, potencijalna ili stvarna komunikacija sa Bogom. Sa krajnjim ciljem – ljudske duhovne sraslosti u savršenom Bogu. U božanskom je ruhu u nama i sloboda (ne)vjerovanja i samoodgovornost svakog od nas za svoja (ne)djela, za svoj (ne)osmišljeni život. U božanskoj je klici u nama izvor ili nagon za Bogom. U njoj je takođe “vatra” koja u vjerniku gori žudnjom za jedinjenjem njegova ruha sa božanskim. Sa aspekta theološko-transcendentnoga, u našem ruhu živi i vječno će živjeti božanski sveti duh. Taj sjedinjeni božansko-ljudski ruh moguće je razumijevati i kao božansko i kao prirodno zbivanje trajne transformacije (ne)žive materije. Povodom božanskoga ruha u ljudskome biću bitno je podvući distinkciju ljudskoga nagona za Bogom od vjerski neispravne, tendenciozne, alogične i psihološki neutemeljene dogme da se, navodno, rađamo kršćanima ili muslimanima. Pripadnici određenoga vjerovanja postajemo u svojoj socijalnoj sredini učenjem vjerovanja. Slijedeća je kontraverza objaviteljskih dogmi u međuisključivanju vjerničkog uvjerenja o post mortem životu i neoprostivu grijehu nevjerovanja u post mortem život. Jer post mortem nije moguće (razumom ni inticijom) dokazati. S druge strane, vjernik čini Bogom (ne)oprostiv grijeh ako ne vjeruje u svoje proživljenje u Bogu. Ovo post mortem spajanje božanskoga i ljudskoga ruha različito se tumači u budističkoj metamorphosi materije u materiju, u judejskom obećanju samo duhovnoga (netjelesnoga) proživljenja, u kršćanskom obećanju tjelesno-duhovnoga proživljenja u Isusu, u suzdržano umjerenom islamskom učenju o tjelesnom i duhovnom post mortem proživljenju u trajnom božanskome ruhu i u džennetskom sjaju.

4.

Ljudsko poimanje Boga ograničeno je dosegnućem uma, racionalnim saznanjem da Bog sebe, svoju suštinu ispoljava (ra)stvaranjem i održavanjem svijeta, nežive u živu materiju, zakonitostima gravitacije u galaksijama i planetama … Zdrav razum Božanstvom smatra sve postojeće u svijetu što nije u stanju pojmiti, niti opojmiti. U osnovi je ovakvog logosa antilogos: Bog je, dakle, za nas, u generalnom smislu, sve što je “Nepojamno.” Takvo poimanje Boga kao nepojamnosti je svojstveno religijama uopće, naročito monoteističko-abrahamskim. Takvo poimanje u svojoj biti, u svojem temelju unaprijed čovjeku osporava logičnu racionalno-intelektualnu mogućnost Bogospoznanja. Usljed činjenice da “Nepojamnost” kao suštinsku “karakteristiku” Boga tumači u svojem učenju i prihvaća kao “Božije slovo” većina religija. Gotovo sve religije do danas su ostale “ukopane” u svojem određenju spoznajne nepojamnosti Božanstva kao izvjesnom “licu Božanstva.” Za većinu religija Bog je Svoj Samotvorac: sveprostoran, sveprisutan, oduvijek, zauvijek … Njega niko nije stvorio, budući da u ljudskoj svijesti stvoreni Bog je osobni Bog. Bog je tvorac materije. Bog nije materijalan, ali jest (ra)stvaratelj i održavatelj svijeta i života. Takvoga, nestvorenoga Boga, čovjek je obavezan u božanskim objavama da traži, samoosmišljava … Da Ga u izvjesnom smislu sobom samim “stvori.” Iz ovoga logosa ateisti (materijalisti) izvode hipotezu da je Bog ljudska ideja, mišljevina – tvorevina našega intelekta, potrebe, nade …

Racionalna nauka, zasnovana na provjerenim dokazima, koji su za ljude njihovom logikom općeprihvatljivi, trajno pomiče, zapravo suzuje granice nepojamnosti Božanstva. I pored suzavanja ovih granica, u kojima sve manje spoznajnoga “prostora” ostaje za Boga, prirodne nauke i theologija, za sada se uglavnom slažu da će Bog kao svetost, veličanstvenost i nepojamnost, ostati za ljudski mozak vječiti ideal. I uzvišena tajna. Za naučnike tajna, za theologe i njihove vjernike uzvišena svetost. Druga je strana ili lažna je strana ili naličje te “svetosti” njena transformacija odnosno materijalizacija u stvarnosti: prononsiranje Božanstva iz materijalnih motiva, za novac. Budući da u razumu – logosu, u nauci, i u theologiji Bog ostaje “Nepojamnost”, odnosno opstoji kao Nepojamnost, čovjeku je put ka otkrivanju i spoznavanju Boga fundiran i omogućen, naprijed navedenom božanskom supstancom ruha (duha svetoga) u nama. Taj ruh počiva u (pod)svijesti odnosno u Frojdovu idu, u kojemu produciramo osjećaje, intuiciju i sve ono što imenujemo kao šesta čula. U njima i s njima svako od nas “pali” svoju vatru koja nas spaja (ili ne spaja) sa svetom vatrom – duhom Božanstva. Kvalitet i sastojbine te (ne)jedinstvene vatre je uporediv stvarnom  ljudskom životu u kojem su srasli, neodvojivo, radosti i zadovoljstva, ozarenja sa patnjom i gorčinom. Najvrednija supstanca tog (ne)jedinstvenog žara kojeg imenujemo ljudskim životom, vjerskim i stvarnim životom, je ljubav, međubožansko-ljudska, i međuljudska. Ljubav, njenu žar u nama, energiramo kroz pregnuće, kroz krepost i samoodricanje, u kojima se začinje i svijetli ljudsko-božansko ozarenje u nama. U tom sjedinjenu duha božanstva i ljudskoga ruha ozareni smo i usrećeni, spokojni i zadovoljni volimo sebe, Boga, čovjeka i sav svijet, ljudsko-božanski – u njihovu nerastavljivu jedinstvu.

4.

Prema Ivanovu Evanđelju suština Boga je – Ljubav. Riječ je o učenju isusovskoga kršćanstva u kojem je apstraktno Božanstvo “spušteno” na zemlju žrtvovanjem Isusa za spas čovječanstva. I udjenuto u ljudsko biće sa božanskom česticom u njegovu duhu i duši. Sa najgroznijom činjenicom ispoljavanja te čestice usmrćivanjem drugoga usljed drugačijega vjerovanja, doslovnije usljed drugačijega Boga u drugom čovjeku – navodnom nevjerniku. Unatoč paradoksu – da je i kod napadača i kod napadnutog – Bog per se – bio prije agresije i ostao poslije ubijstva napadnutog – nepojamni, nespoznati Bog. I unatoč činjenici da je najveći grijeh ubijanje čovjeka i kao “drugoga” Boga u čovjeku. Takvo ispoljavanje ljudskoga ruha uništavanjem ljudskoga bića (ili  životinjskog bića u tradiciji abrahamsko-ibrahimovske Kurban žrtve) ispoljavanjem osobne ljudske volje – moguće je razumjeti i kao ljudski grijeh usmrćivanjem ne samo čovjeka, već i životinje. Sve tri abrahamske religije zagovaraju teodiceju i smisao Boga kao ljubavi za čovjeka. U sve tri Objave je Božanska ljubav ona idealna: bezuvjetna, bezinteresna. I božanski općeljudska. Sa idejom, idealom ili theološkim principom i tendencom, da Bog čovjeka voli bezuslovno. Usljed činjenice da je Bog – prema Evanđelju – stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. U Kur’anu: I tvoj Gospodar reče melekima: Uistinu ja sam u stanju stvoriti čovjeka od suhe ilovače i crnog blata, da mu dam lik, i kad ga onda upotpunim i u njega udahnem od Svog duha, vi mu se poklonite. (Kur’an, 15 sura 26 ajet).

Objave takođe sadrže theodiceju da čovjek treba Boga bezuslovno voljeti. Ljudska ljubav prema Bogu ima logično ishodište u našoj zahvalnosti za Božije stvaranje svjetova i života. I u theodiceji da ljubav Božanska prožima sve što je stvoreno. Abrahamske objave takođe se slažu u učenju o čovjeku kao Božijem nasljedniku (halifi) na Zemlji. Sa tezom (naglašenom u Novom zavjetu i u Kur’anu) da je Božanska ljubav od svih Njegovih stvorova najsnažnije ispoljena u stvaranju čovjeka na Božiju sliku i priliku. (Up. naprijed citiranu kur’ansku suru 15, 26 ajet). Takođe se sve tri Objave podudaraju u theodiceji da je Božanska ljubav istinskija od one ljubavi kakva je između ljudi: interesno-međuuzvratnoj. Ima, međutim, i u Božanskoj ljubavi nesavršenosti kao i u ljudskoj. Tu nesavršenost theolozi ni vjernici ne prihvataju kritički. U sve tri Objave, naime, Bog od čovjeka pretpostavlja iskazivanje strahopoštovanja u svakoj molitvi Bogu, u svakoj misli o Bogu. Sa krajnjim smislom ili ciljem tog strahopoštovanja – da bi čovjek manje griješio. Nesavršenost božanske ljubavi prema čovjeku upravo je u markiranju, čestom ponavljanju strahopoštovanja, u sve tri abrahamske objave. Riječ je o (još jednom) logosu smisaono nerazrješive kontradiktornosti između ljubavi i strahopoštovanja u Božijem “biću”. (Uzgred: ni u judaizmu niti u islamu Bog nije “biće” kao što to jest u kršćanskom učenju o prirodi Božanstva). U čestom ponavljanju zahtjeva vjerniku za strahopoštovanjem prema Bogu, i zahtjeva da vjernik Boga voli, ispoljen je klasični contradictio in adjecto u theodiceji u sve tri Objave. U njima je riječ o nesavršenosti božanske ljubavi koja u vjerniku producira strah kao trajno, stvarno i potencijalno samoosjećanje božanskoga ruha u sebi. Navedenu kontradikciju u božanskoj ljubavi argumentira i opravdava traženi respekt i poštovanje Boga, koji sa njegovom sastavnicom – strahom, isključuje istinsku ljubav. Kako čovjek može voljeti Boga (ili bilo koga) kojega se boji? Koga volim, ja mu sebe predajem cijelim bićem: ljubav isključuje i samu primisao na strah. Međutim, usljed poimanja Boga kao svetosti, veličanstvenosti i nepojamnosti, ničem i nikom uporedivog Stvoritelja svjetova, Bog je sebe u Objavama morao zaštiti od čovjekova subjektivnog, razumom ograničena poimanja. U sve tri objave Sebe zaštiti i pretpostavljenim strahopoštovanjem. Unatoč znanoj psihološkoj činjenici da strahopoštovanje, kao frustracija, u čovjeku producira ne samo vrlinu respekta spram Boga, već u svojoj pojmovnoj neodvojivoj dvostrukosti značenja, čovjeka od Boga psihološki demotivira i distancira.

5.

Smisao je ovoga članka da marginalizira sastojbinu naravi Božanstva u strahu čovjeka od Boga. Da naglasi da božanska ljubav prema čovjeku uključuje u sebi respekt i poštovanje, a isključuje strah. Strah je, naime, prema općeljudskom vjersko-životnome iskustvu, posljedica pogrešnoga ili površnoga vjerskoga učenja o smislu Boga i religioznosti uopće. Smisao je ovoga članka da nam produbi put ka svome Bogu kroz navedenu suštinu Božije naravi – biblijske, evanđeosko-isusovske i kur’anske ljubavi: božansko-ljudske i međuljudske. One ljubavi kojom sebe i druge usrećujemo, čineći dobro sebi, Bogu i drugome čovjeku. Na putu ljudskog Bogotraženja i susretanja čovjeka sa Bogom u jedinstvenoj ljudsko-božanskoj ljubavi, najbitnije je ne razlučivati Bogoljublje od čovjekoljublja. Ljudi su, naime, skloni, naročito nedoučena islamska ullema, kršćanski teolozi u manjoj mjeri, da apstraktnog Boga, ljudskom umu nikad do kraja spoznatljivog, zamišljenog Boga, vole više ili intenzivnije od čovjeka, svakodnevnog, konkretnog. Psihološki je razumljiv ovaj primat u ljubavi prema Bogu u odnosu na ljude. Sa njegovim psihokorijenom u našem egu. Egoistički prirodni nagon za samoodržanje, (pod)svjesno nam “diktira” da volimo prije svega sebe i onoga Boga (u sebi i van sebe) od kojeg očekujemo spas, pomoć, proživljenje, oprost grijeha … Sa aspekta prirodno-nagonskog općeljudskoga motiva opstanka, razumljivo je, dakle, da čovjek više voli sebe i Boga od drugog čovjeka. Da mu je Bog preči ili vredniji od čovjeka. Da li je pritom Bog i pouzdaniji vjerniku nego čovjek, o tome odlučuje svaki vjernik osobno. Kada nagon prirodnoga samoodržanja čovjeka “spustimo” iz astralnih visina u stvarni život, onda spoznajemo da su osobno opstojanje, svakodnevni život svakog od nas, bitno uslovljeni, suodređeni međuljudskim zajedništvom. Sa konsekvencom da vjernik ne bi trebao razdvajati bogoljublje od čovjekoljublja. Da su nerastavljivi. Sa daljom konsekvencom da je pretenciozan theološki zahtjev vjerniku da voli Boga (ili poslanika) više od čovjeka. Razum nas navodi na tezu da theolozi i većina vjernika, usljed strahopoštovanja prema Bogu, pretjeruju u doslovnom tumačenju zahtjeva u objavama: da Boga ili poslanika vole više nego svoje najbliže, nego čovjeka uopće. Pretjeruju dakle objave u takvoj poruci usljed theološko-ljudskog poimanja Boga kao Savršenstva. Međutim, upravo zbog Boga kao Savršenstva, kojemu čovjek teži, slijedeći Božiji put kao svoj intimni put i kao općeljudski ideal i uzor, nije logično, nije ni vjerski opravdano, razlučivati, odvajati Bogoljublje od čovjekoljublja. I pored činjenice da je u svim theološkim učenjima, i u uvjerenjima istinskoga vjernika, Bog najviša vrijednost. Ljudski razum nas u tom preferiranju naše ljubavi prema Bogu, u usporedbi sa marginaliziranom ljubavi prema čovjeku – pita: ne čini li vjernik grijeh ako rastavlja Bogoljublje i čovjekoljublje? Unatoč činjenici da mi znamo kakvi smo kao (ne)ljudi, da smo u našoj suštini – društvene životinje. Da je grijeh rastavljati Bogoljublje i čovjekoljublje, podupirem činjenicom da u svakoj religiji Bog opstoji u čovjeku radi osobno-ličnog oljuđenja i radi našeg međuoljuđenja. Radi suzbijanja i kontroliranja animalnih strasti u nama. Riječ je o vrhunskom, trajnom i krajnjem zahtjevu nama kao individualno-društvenom biću, summi smisla svake vjere u Boga. Zagovaram naime suštinu smisla vjere (posebice isusovske Isa a. s. kao šehida svih ljudi za spas čovječanstva) u prakticiranju spoznaje, primjeni saznanja – da su Bog i čovjek nerazdvojive vrijednosti. Bog je istovremeno tvorac Univerzuma i Univerzum per se, odnosno središte vrijednosti univerzuma, sa inkorporiranom Zemljom i čovjekom u univerzumu. Čovjek i Bog su središnje i nerazdvojive vrijednosti na Zemlji. Mnoga su zla na ovoj planeti nastala usljed lažnoga “šehidstva” nastalog kroz indoktrinaciju, zloupotrebu vjere. Žrtvovanjem vladarima koji su sebe proglasili “bogovima.” Usljed nespremnosti da u drugom čovjeku (u njegovoj patnji) samoga sebe proosjećamo. Usljed nespremnosti da prihvatimo ne samo božansku jednakovrijednost svih ljudi, već da tu jednaku vrijednost svih ljudi – i vjernika i nevjernika – primjenjujemo u svakodnevici, u svojem življenju.

6.

Budući da se abrahamske religije slažu u theodiceji da razumom nije moguće Boga spoznati, ljudi do svog osobnog Bogootkrovanja dospijevaju ne samo predanom molitvom, već i umjetničkim stvaranjem. U kojem sebe čine bogukonkurentnim i bogusličnim kreatorima. Riječ je o samodoživljavanju Božanstva u umjetničkim kreacijama, osjećajima, intuicijom, svim tzv. šestim čulima, u kojima u nama oživljavamo djelić, česticu Božanskoga duha. Naše samoproduciranje božanskoga ruha pretpostavlja duboko pregnuće – u intuiciji i u osjećajima – u čijoj dinamici, u našoj (pod)svijesti energiranoj ilhamom, (Božijim nadahnućem) u sebi, produciramo ljubav kojom hrlimo u duhovno-duševni okrilje milosti božanskoga duha. Kroz proživljavanje našeg čvrstog pouzdanja, produbljenog u uvjerenje, u djelatnu snagu Božanstva u nama. Energiju svete vatre u nama grijemo kroz svoju žarku želju za duhovnim sjedinjenjem, za prosvjetljenjem i ozarenjem, za katarzom u Božanskom svetom duhu. Riječ je o osjećajno-intuicijskom pouzdanju i uvjerenju da ćemo uspjeti kroz žarko-vatrenu molitvu, ili u umjetničkoj kreaciji, dospjeti u Božansko duhovno okrilje. Kada se, dakle, cijelim svojim bićem u svojoj molitvi Bogu, u umjetničkoj kreaciji, unesemo u božanske riječi, kada svim svojim bićem – svim srcem sebe u božijim riječima proosjećamo, i pritom do svojega najintimnijega dna dospijemo, tada hrlimo u okrilje Božije svetosti i milosti. U tim uzvišenim trenucima proosjećamo ono što je u svakoj vjeri najvrednije: da smo dospjeli u okrilje Božansko, u blizinu Boga, ozareni toplinom Božanskoga duha u nama. Tada proosjećamo da volimo Boga, da Bog voli nas, da smo u duhovno-osjećajnom jedinstvu s Njim. Riječ je o intenzivnom zadovoljstvu – trajnom i krajnjem smislu svake vjere u Boga. O samoispunjenju kroz međusobnu ljubav čovjeka i Boga – najvredniju supstancu vjere i življenja svakoga vjernika u Bogu. Ovo moguće ili stvarno spajanja ljudskoga sa Božanskim duhom, vodi otkrivanju bitne supstance naravi, prirode Božanstva: Njegove ljubavi prema čovjeku. Ta bitna supstanca Božanstva u Njegovoj ljubavi za čovjeka, u spojenoj međuljubavi božansko-ljudskoj, u vjerniku nikada, ni u jednoj njegovoj molitvi, ne prerasta u samouvjerenje da je dospio do same istinske naravi Boga, do prirode Boga per se. Dospio je do Božije milosti za sebe. Muslimani su ponosni na činjenicu da su u prilici da dnevimice, kroz pet molitvi, budu na takvom putu svoga duhovno-duševnoga božanskoga samoozarenja. Imaju priliku, šansu, ali i obavezu da dnevimice budu pet puta na Miradžu – putu ka svom Bogospoznanju. I u takvoj žarko-predanoj molitvi, priroda i narav Božija u vjerniku, tijekom njegove molitve, u ilhamu ili u nadahnuću, i poslije molitve, ostaje i dalje Božanskom prirodom: veličanstveno-tajanstvenom, nedokučivom, nepojamnom, neprozirnom. Samo u par trenutaka, prosvjetljavajućih, duboko ganutljivih, samoozarujućih, otkriva nam se djelimice priroda Božanstva u sjedinjenoj ljudsko-božanskoj ljubavi. Ta se ljubav ispoljava isijavanjem najfinijih ljudskih osjećanja i stanja duha: u tihoj radosti, u spokojstvu, u blaženoj duševnoj smirenosti. U dubokom ganuću spoznajemo da smo u blizini Milostivog. I pored takvoga, naprijed kratko opisanog samouznesenja, koje u nama energira intenzivno proosjećavanje milosti Božanstva, spajanja ljudskoga ruha sa božanskim duhom kroz molitvu, kroz svoje ili tuđe umjetničko stvaralaštvo tipa Bachovih Passion, gregorijanskoga corala, ilahija ili gospela, ovo proosjećanje ne producira u vjerniku samopoistovjećivanje svoga ruha sa Božanskim duhom. Takvo eventualno i potencijalno samopoistovjećivanje je naime upozoravajući znak ljudske oholosti – puta ka samooboženju. Takvo potencijalno uobraženo samooboženje vjernika vodi u bezvjerje. Ono bezvjerje koje prakticiraju ezoteristi, samozvani mističari i oholi derviši. U takvom se potencijalnom poistovjećenju čovjeka sa Bogom nevjernik negira tawhid – jedinstvo i jedinost Boga. Neuporedivost Boga nikomu i ničemu, u sve tri abrahamske religije. Njegovu božansku trajnu nepojamnost.

Kada ljudska duša ozarena blizinom Božije milosti u Bachu, gospelu ili u ilahiji procvili i propjeva, tada veličajnost i svetost Božanstva u nama zasigurno istinski “zasvijetli” intenzivnom radošću, spokojstvom, zadovoljstvom … U takvim izuzetnim duhovno-duševnim uznesenjima proosjećamo beskonačnost svoga bića, spojenog sa božanko-kosmičkim “žićem.” Tada istinski spoznajemo najdubljeg, najintimnijeg sebe, volimo radosnog sebe, ganuti uzvišenošću božanskoga duha u nama. U takvom samoprosjajenju, u svom samouznesenju, uvjereni smo da nas Bog istinski voli jednako kao što mi Boga volimo. Ne samo u svom subjektivnom doživljaju već i objektivno, stvarnosno, postajemo djelićem božanskoga duha. Samosastavljeni sa Božanskim duhom.

7.

Čovjek sebe jednako kao ni Boga per se – u suštini ne zna, pa je njegova samospoznaja kroz Bogoljublje kao sebeljublje i čovjekoljublje onaj put kojima sebe spoznaje i osmišljava svoj život i živote svojih najbližih. Ljubav kao samoljublje, bogoljublje i čovjekoljublje, u njihovu neodvojivu jedinstvu, time postaje suštinski način i forma samospoznanja i samoostvarenja. Ljubav u takvim katarzičkim trenucima jest neposredno doživljavanje svoje sreće i zadovoljstva u voljenom sebi, u voljenom Bogu i u voljenom ljudskom biću. Ljubav je u tim uzvišenim momentima samoosjećanje svoje vrijednosti, vrijednosti Boga i vrijednosti ljudi koje volimo. Saznanje ljubavi je jednako saznanju da smo potrebni sebi, drugom biću i Bogu. Spoznajemo da je ljubav ne samo izvor našega zadovoljstva, već sama suština našeg bića. Dno i vrhunac našega smisla življenja. Razlog našeg postojanja. Takvo saznanje ljubavi je intimno-osobna, općeljudska i božanska najuzivišenija vrijednost. Ako u takvoj trojno jedinstvenoj ljubavi imamo pravo da dvoumimo između čovjeka i Boga, argumentom da je Bog čovjeku u abrahamskim objavama posredovao slobodu volje i izbora, tada je čovjeku preči čovjek u njegovoj svakodnevici. Bog mu je preči ili vredniji upravo u navedenim momentima, u molitvi neposrednom obraćanju Bogu, kada traži oprost grijeha, kada je nemoćan, kad mu ljudi nisu u stanju pomoći. Očigledno da su Bogoljublje i čovjekoljublje jedinstvene vrijednosti. Jednako kao što su Bog i čovjek takođe srasle i neodvojive jednake vrijednosti. Ali bitno razdvojene u svojem vrijednosnom bitku: iza ili iznad svega stvorenog je Stvaralac – Jedini. Sa bitnom odrednicom da u svemu stvorenom djeluju nerazdvojivo sila dobra i zla, opstojeći kroz njihovu konfrontaciju. Da li je u takvom opstojanju ljudskoga bitka, u korijenu Apsoluta ili Boga, neminovan i njegov tubitak? Da li su u Bogu, kao i u čovjeku, neminovni bitak i tubitak? Da li su hitleri, staljini … neminovne sastojbine božijega i ljudskoga tubitka? Odnosno da li su nerastavljivo srasle naprijed protumačene sastojbine božanskoga duha i ljudskoga ruha? Sudeći po povijesnom ljudskom iskustvu, izgleda kao da jesu srasli. Ispravan, objektivan i općeprihvatljiv odgovor na postavljenu dilemu nalaže distinkciju između kvaliteta božanskoga duha i djelića, ili trunčice onog ruha kojeg je Bog u čovjeka udahnuo. Jednačenje božanskoga sa ljudskim je irealno, alogično. Međutim, po logici zdravog razuma, nije moguće isključiti suodgovornost svemogućega božanskoga duha za ljudski (ne)red na Zemlji. Bog je svojim emanetom (halifatom) posredovao čovjeku Svoje namjesništvo na Zemlji. Unaprijed znajući da će čovjek “činiti nered na Zemlji.” Drugim riječima, ako je Bog bio unaprijed svjestan takvoga budućega halifata ljudskoga sa “neredom na Zemlji,” a uz to je Bog svemoćan, ovlaštenjem čovjeka Svojim namjesništvom  je Bog suodgovoran za (ne)red na Zemlji. Mi međutim znamo da je krajnji smisao božijega halifata u ljudskoj volji koju filozofi imenuju slobodom. Najimanentnijim ispoljavanjem ljudskosti. Najvećoj vrijednosti ljudskoga života. Sloboda, međutim, podrazumijeva njenu neodvojivu drugu stranu: samoodgovornost za vlastiti čin. Odgovornost svojoj savjesti, ljudima i Bogu. Smisao je dakle našega namjesništva ne samo u provođenju ljudske volje i slobode, već prvenstveno u razvijanju samoodgovornosti za vlastita (ne)djela. Sa Božijom “legislativom” i opunomoćenjem čovjeka na Zemlji, i Bogu i nama ostala je obaveza i nada da ćemo vjerom u Boga činiti više reda. U osnovi smisla Božijega posredovanja ljudskoga namjesništva riječ je o izvjesnoj “podjeli” odgovornosti između planetarnobožanskog i pretežito ljudskoga legitimiteta na Zemlji. Riječ je o onthološko-theološkoj relativnoj razdvojenosti legitimiteta i samoodgovornosti. Sa posljedicom da je čovjek u borbi za biološki opstanak, za materijalni progres, za svoju duhovno-duševnu puninu, u trajnom međuljudskom konfliktu. Konflikt je produktor neizbježivog griješenja čovjeka prema čovjeku i produktor grijeha prema Bogu. Sve to svjedoči nam povijesno ljudsko iskustvo u kojem se trajno potvrđuje činjenica da Bog upravlja svemirom i Zemljom, ali ljudima na Zemlji u većoj mjeri Bog indirektno ili formalno upravlja. Da su ljudi upravljači zemaljskim poslovima.

Smisao je ovoga članka da vjernici i njihovi učitelji theolozi razmišljaju o (ne)savršenosti svega postojećeg, uključujući i smisaonu kontraverznost božanskih objava. Da možda prihvate ljudsku nesavršenost božijih poslanika. Onih koji nisu Bog. Da unatoč njihovoj nesavršenosti, teže božanskoj savršenosti – trajnom i krajnjem smislu svake religije. Smislena kontraverznost objava, koju označavam kao njihovu nesavršenost, obistinjuje se u brojnim konkretnim načelima božanskih poruka koje su naprijed komentirane. Ta načela theolozi i vjernici koriste njihovim izborom. Njihovim tumačenjem zavisno od svojih intelektualnih sposobnosti. Koriste ih shodno trajnim ili trenutnim potrebama. Moj izbor i razboriti komentar smislene međuisključivosti pojedinih načela (dogmi) u sve tri objave u članku, međutim ne isključuje načela, principe ili ajete u sve tri abrahamske objave u njihovoj općeljudskoj vrijednosti i smislu. Njihov je, naime, središnji smisao u ljudskom takmičenju stvaranja dobra. Nerazmrsiva je međutim činjenica ljudskoga života, da dobro jednih istodobno jest ili može biti kliconoša zla za druge. Ova činjenica (ne)odvojivosti dobra i zla u životu svega opstojećeg, u domenu abrahamskih religija se obistinjuje kada ljudi (ne)namjerno prakticiraju svoje objave pretežito (ili eksluzivno) u njihovim zasebnim, autohtonim i partikularnim vrijednostima. Time zapostavljaju općeljudske vrijednosti – temelje sve tri objave. Sa posljedicom eventualne superiornosti jedne religije. Tu eventualnu vrijednosnu superiornost zastupaju u stvarnosti brojni lažni theolozi i lažni (ne)vjernici. Partikularna superiornost svoje objave naime negira ili poništava općeljudske vrijednosti i svoje i drugih poslaničkih objava. Svaka je vjerska superiornost Bogom osuđena. Svaka je vjera u Boga jednakovrijedna, kao što su i svi ljudi u Bogu jednakovrijedni. Budući da i theolozi i vjernici vjeruju srcem i dušom, da drže svoju vjeru (neminovno?) vrednijom, nisu skloni u svojem vjerskom opredjeljenju, osobnom i socijalnom ubjeđenju vjerskom, da vrijednosno izjednače abrahamske objave. Oni su naučeni da vole svoju Objavu. Bogom obavezani da druge, nesvoje objave – respektiraju. Usljed činjenice da nijedna religija nije apsolutni spoznajni novum. Da nijedna religija nema božanski ni ljudski legitimitet apsolutne istine o Bogu, svijetu i čovjeku. Da bi jedna religija od ljudi bila prihvaćena autohtonom, svojom, tumači theolozi uvjeravaju sljedbenike u njenu božansku svetost i izvornost. U međukonkurenciji religija, u borbi za ljudske duše i kroz unovčavanje religije, gotovo je neizbježan proces samouzdizanja svoje religije. Usljed doživljavanja religioznosti srcem i dušom. Takođe je neizbježan proces međureligijskoga posuđivanja. Sa primjerice posvajanjem (posuđivanjem) abrahamskoga poslanstva u isusovskom kršćanstvu i u islamu. Ili sa navodnim iskrivljavanjem božanskih riječi u objavama koje su prethodile Kur’anu. Navodnim iskrivljavanjem koje (neminovno?) uzvisuje islam, a judaizam i kršćanstvo (neminovno?) potcjenjuje. U pravilu su abrahamske (i njima prethodeće) religije sebe etablirale ne samo svojom izvornošću, autohtonošću, već i kroz druge i na račun drugih religija.

Na kraju ovoga kritičnoga osobnog promišljanja korisno je uputiti na Goetheovu sentencu da kakav je čovjek takav je i njegov Bog. I na Michelanđelov osobni, potencijalno općeljudski doživljaj Boga, u oslikanoj freski Posljednji sud u vatikanskoj sikstinskoj kapeli. Sa oslikanim mojsijevskim (Musa a. s.) ozarenjem kroz dodir svog prsta sa Svevišnjim:

Michelangelov Bog ne stvara čovjeka logosom nego rukom, prema vlastitom iskustvu. Biblijski ga Bog pravi od blata kao kipar. Iz svemoćnog kažiprsta vrcnuo je kreativni impuls u kažiprst Adamov i bi stvoren čovjek. Ne kao riječ (koja po evandjelisti Ivanu “bijaše na početku”) već kao tijelo snažno, muško, atletsko s srazmjerno malom nemisaonom glavom i s pogledom zahvalno usmjerenom svome stvoritelju. Onom istom koji će ga poslije, zbog ženine lakoumnosti, istjerati iz svijeta rajskog plandovanja i kazniti ga radom i svim gorkim iskustvima života. I ruka će orati koru zemaljsku (…) Odozgo dolazi trajni gnjev zbog neoprostive oholosti Glave kojoj je Prometej, prkoseći Zeusu, donio vatru, a Lucifer, prkoseći Bogu, upalio svjetlost. (Marinković Ranko, U znaku vage. Izvor i pogovor Tonko Marojević. Mozaik knjiga. Zagreb 1995, 442).

Rašid Durić
Autor 11.7.2019. u 13:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija