Rašid Durić: “Sevdalinka-alhemija duše”- samouzrastanje u spoznaji i sehara istinskog radovanja duše

Rašid Durić
Autor 22.4.2016. u 10:12

Izdvajamo

  • Da bi objektivizirao navedenu poredbenu vrijednost, Bajtal je primijenio multidisciplinarnu znanstvenu metodologiju, recentnu antropologiju, aktualnu filozofijsku ontologiju i aksiologiju, poetološku estetiku, psihologiju, etnomuzikologiju. Sa krajnjim efektom, da je svoju središnju temu ljubavi, sevdaha i sevdalinke ispoljio kao umjetničku kreaciju. Tako smo dobili kompendijum enciklopedičko-artističkoga spoja: misaoni i duševni dragulj vrhunske naučne i jezičke južnoslavenske esejistike.

Povezani članci

Rašid Durić: “Sevdalinka-alhemija duše”- samouzrastanje u spoznaji i sehara istinskog radovanja duše

SEVDALINKA – ALHEMIJA DUŠE. Monografija Esada Bajtala u izdanju Rabica u Sarajevu 2012: estetička univerzalizacija sevdalinke kao svjetske folklorne baštine

Piše: Rašid D u r i ć

Tu, u sevdalinci, unakrsno se sudaraju dvije dimenzije ljudskog bića: ona nagonskog i ona tragičkog elementa u njemu. Čovjek nagonskog žuri zadovoljenju svojih bioloških poriva. Čovjek tragičkog, medjutim, žudi za ispunjenjem sebe samog. Tek u ispunjenju sebe samog on nalazi radost, što je mnogo više od pukog zadovoljenja. Kao pjesma bola, sevdalinka istovremeno i rasplakuje i raduje. Taj dijalektički nerazmrsivi splet žalosti i radosti neobičnost je ljudskog duha. Da se može jednako plakati i od tuge i od radosti, iskustveno je poznato.

U doslovnom, samoafirmativnom smislu, u ljubavi nalazimo najčešći dokaz vlastitog postojanja, i samo kad volim ja jesam – amo ego sum. (Bajtal 2012: 109)

1.

Smisao je naslovljene knjige u razjašnjavanju estetičkog fenomena ljubavi, u razvijanju osjećanja za lijepo uživanjem u ljubavi, u sevdahu i u sevdalinci. Na 350 stranica monografije velikog formata proživljavamo estetska zadovoljstva i saznanja o sevdahu, emocionalne sensacije u sevdalinci, primjenom apsolutnih i univerzalnih estetičkih kriterija. Estetsko zadovoljstvo i uživanje u sevdahu i sevdalinci u studijama snažno je, duboko intimno, toplo, dirljivo i sugestivno. U tom je uživanju u prvom planu riječ o kultiviranju osjećaja i strasti, o duhovno-duševnoj sublimaciji sevdaha u sevdalinci – melopoetskoj umilnoj pjesmi u kojoj su srasli gorkost i čemer nepodnošljive samoće i bolne čežnje za voljenim (voljenom) sa radošću voljenja. Ova knjiga nudi nam višestruka zadovoljstva. Možda je od njih najvrednije osjećanje samoispunjenja koje sevdah i sevdalinka polučuju iz naših atavistiških dubina. Ono osjećanje budjenja naše najdublje intime koje u nama izlučuje melanholos sevdalinke. Stanje koje u nama producira zanosno-nježna i vilovita sevdalinka sa osjećanjem jedinjenja s voljenim (voljenom), i jedinjenja sa cijelim svijetom. Svojom recepcijom sevdaha i sevdalinke Bajtal zahvata naš iskon, kroz čin rastapanja duše:

Slušajući je, mi osluškujemo ritam vlastite duše. A samo ono što dolazi iz duše, kadro je

da o-duševi …  Kad srce bije, a ushićenje raste, pojavljuje se snažna ekstaza i uobičajene forme nestaju: to nije ples, nije tjelesni užitak, već rastapanje duše. (Bajtal: 2012: 281, 283)

U prosuđivanju ove knjige, pored znanja,  jednako su vrijedni rafinirani umjetnički sadržaji posredovani kroz emocionalnu inteligenciju autora. Svaka je knjiga iz domena društvenih znanosti u pravilu spoj znanja i osjećanja, ali je za naslovljenu knjigu bitno markirati da njome vrhune izuzetno pronicava i tankoćutna ljudska osjećanja sevdaha i sevdalinke. Ta su Bajtalova osjećanja tako atavistički snažna, zanosno-sugestivna i magična, da ih nije moguće ispoljiti bez istinske i duboke sevdahlijske ljubavi. Da bismo pojmili u koje je duhovno iskustvo Bajtal sevdah i sevdalinku utkao, kao bosansko-balkanski kod u folklornu i u klasičnu muzičku baštinu evropsko-orijentalnu udjenuo, vrijednosno ih sastavio, dostatno je pratiti korištenu literaturu (unutar knjige) i osmotriti Bibliografiju na kraju knjige. Sa pedesetak monografija i antologija koje je Bajtal transformirao, preinačio u svoju misao i osjećanje sevdaha i pjesme sevdalinke. Ovo je uviranje Bajtalove i naše sevdalinke u rijeku svjetskoga muzičkoga iskustva – klasičnoga i folklornoga – ostvareno na dvije razine: znanstvenoj, multidisciplinarnoj, primarno estetičkoj, i unutar nje, na muzičkoj i jezičko-esejističkoj razini. Obje su ove razine argumentirane znanjem općeobrazovnim, umjetničkim, estetičkim, muzikološkim, psihološkim … Znanja su prožeta oduševljenjima i radostima autora u rasplitanju magičnih sadržaja fenomena ljubavi, u opisivanju emocionalnih sadržaja sevdahlijske ljubavi, u njihovoj primjeni u interpretaciji sevdalinke. Ovi trostruki sadržaji, koji su (s)misaono i u osjećanjima Esada Bajtala srasli, siguran su zalog da će u ovoj knjizi svako od nas steći nova znanja. Znanja o najdelikatnijem ljudskom osjećanju ljubavi. Spoznanja o muzičkoj umjetnosti uopće, o estetičkoj supstanci sevdaha, o umijeću pjevanja, o melopoetskim karakteristikama sevdalinke. Sa konačnim utiskom da je ovakvoj knjizi korisnije desetak puta se vraćati, nego desetak drugih knjiga jednom pročitati.

2.

Objektivno suditi o ovoj knjizi nije moguće prostim opisivanjem, monologom, već dijalogom. Onim dijalogom u kojoj je originalna riječ nasušna. Budući da ni najpozvaniji ekspert u tematu ljubavi, sevdaha i sevdalinke, teško da može biti eksplicitniji, pronicaviji i akribičniji od Esada Bajtala. Još nisam naime u rukama imao ovako antropološki sveobuhvatnu, estetički i psihološki rafiniranu riječ o fenomenu erosa. U eros je Bajtal smisleno i emocionalna utkao, specificirao  istinu o sevdahu i o sevdalinci. Navedene vrijednosti misli i osjećanja Esada Bajtalau u knjizi su razlog da je moja riječ podređena autorovoj. Sa citatima njegovih znanja i istančanih osjećanja kojima u ovom članku vodim dijalog s autorom. Bila bi naime šteta i nepravda – originalitet uopćavati, pretpostaviti ga mojim riječima. Posebno usljed činjenice da su sevdah, kao naročit izraz ljubavi, i pjesma sevdalinka, osmišljeni kroz spoj Bajtalova i znanstveno aktualnog i relevantnog estetičko-umjetničkog i muzičkog iskustva.

sevdalinka_alhemija_duse

Svako od nas prilično je siguran da umije ljubav prepoznati.  Ali je malo ko sposoban ljubav, sevdah i sevdalinku objektivno i svestrano riječima osmisliti. Kao na dlanu svojim mislima i osjećanja nama posredovati na osebujan način Esada Bajtala. Sa umijećem kultiviranja ljubavi, umijećem koje je okosnica mišljenja i osjećanja u ovoj knjizi. Umijeće ljubavi trajni je ljudski izazov, ljudska potreba i vrlina. Njene vrhunce dostižu rijetki i najrafiniraniji duhovi. To umijeće ljubavi Bajtal proniče rasplitanjem svojih zanosa, ushićenja i radosti u sevdahu i u pjesmi sevdalinci. Sevdah i sevdalinka Bajtalu su emocionalno-spoznajni fundament i inspiracija za njegove misli i istančana osjećanja o ljubavi. Sa krajnjim učinkom – smislom knjige u estetsko-muzičkoj univerzalizaciji sevdalinke. Naša je sevdalinka svojom melopoetskom kvalitetom u Bajtalovoj estetičkoj argumentaciji i muzičkoj komparaciji, inaugurirana, svečano uvedena, jednakovrijedna srednjovjekovnom gregorijanskom koralu, američkom gospelu, crnačkom jazzu, portugalskom fadu …

Da bi objektivizirao navedenu poredbenu vrijednost, Bajtal je primijenio multidisciplinarnu znanstvenu metodologiju, recentnu antropologiju, aktualnu filozofijsku ontologiju i aksiologiju, poetološku estetiku, psihologiju, etnomuzikologiju. Sa krajnjim efektom, da je svoju središnju temu ljubavi, sevdaha i sevdalinke ispoljio kao umjetničku kreaciju. Tako smo dobili kompendijum enciklopedičko-artističkoga spoja: misaoni i duševni dragulj vrhunske naučne i jezičke južnoslavenske esejistike.

Polazna je Bajtalova teza da su književnost i književna historija rekle o sevdalinci skoro sve: o mjestu, vremenu i uslovima njena nastajanja. Ali, filozofske, fenomenološke, sociopsihološke, vrijednosne, kulturološke i antroploške dimenzije sevdalinke, ostale su, bezmalo – netaknute. (26)

Druga je po važnosti teza da se sevdalinka Bajtalu psihološki pojavljuje kao pandan kamenu mudraca srednjovjekovnih alhemičara. I kao što su alhemičari, tražeći kamen mudrosti tragali za panacejom (univerzalni lijek za sve bolesti), pjevači i slušaoci sevdalinke upravo u njoj nalaze oboje: i kamen ljubavne mudrosti osvajanja i univerzalni i jedini lijek svih svojih ljubavnih nevolja. Tako mi se sevdalinka otkriva kao svojevrsna alhemija duše, koja jedina izlazi na kraj s ljubavnim jadom – sevdahom. A od sevdaha – goreg jada nema. (24)

I treća je temeljna teza da je za sevdalinku bio potreban najprostraniji um koji je u svim burama ostajao samopouzdan, potrebna je bila duboka i mladalačka duša (…) koja je, zahvaljujući svom islamskom okruženju, svjesno i nesvjesno, trpjela uticaje istočnjačke poezije. Ponajprije u iskazu i osjećajnosti one teške melanholije što se klati na rubu ponora čemerno-bezizglednih ljubavnih zanosa. (10)

3.

Estetičko-muzički dignitet sevdalinci Bajtal postulira smisaonim inkorporiranjem – pridruživanjem muzikoloških spoznaja eminentnih estetičara – vlastitim stajalištima.  Sa njihovim i svojim osmišljavanjem sadržaja i sastojbina središnjeg fenomena ljubavi kojeg Bajtal intenzivira i argumentira sevdahom i sevdalinkom. Smisao i vrijednost ove knjige je u odgonetanju sastojbina i magije momačko-djevojačke ljubavi. U rasplitanju tajne ljubavi, Bajtalu je i njegovim sumisliteljima polazište u argumentaciji nesavršenosti ljudskoga bića. Preciznije rečeno, u našoj ograničenosti ili nesposobnosti da vladamo našim osjećanjima: naš ratio može samo djelimice suzbijati, upravljati emocijama. Ta naša nesposobnost, sa nedostacima i sa prednostima u sebi, da vladamo osjećanjima, jest zapravo izvorište ljubavi: srasle radosti sa žudnjom i bolom koje nerastavljivo doživljavamo kada smo zaljubljeni. U tome “leži “ uzrok  zašto nema srećne ljubavi. (227)

U rasplitanju fenomena ljubavi  Bajtal koristi Traktat o ljubavi Miodraga Lukića (Beograd, 1972), posebno njima zajedničke estetične, (i)racionalne i violentne sastojbine romantične ljubavi. Sa zajedničkim postulatom da ljubav ne zavisi od ispunjenja, i (da) neuspeh u ljubavi ovu nimalo ne smanjuje. Romantični ljubavnik voli isto onako strasno i kad nikad neće posedovati svoju ljubavnicu i kad je zauvek odvojen od nje. (Lukić 1971: 45). Za Bajtala i za Lukića je istinska ljubav duše – amor animae, (…) sama spolna ljubav ne bi se mogla u moralno-filozofskom smislu smatrati izvorom sreće, zato što telesna sreća i nije prava sreća. Hedonist doista poseduje zadovoljstvo, no ne i sreću (Lukić 1972: 71). Navedenom tumačenju bitno je dodati činjenicu da je ljubavna sreća prvenstveno (i)racionalna igra naših čuvstava i čula – uzbudjenja, zanosa, uživanja … Da je ljubav jedan osjećajni sublimat i izraz čovekove metafizičke žudnje ili njegove inklinacije ka apsolutnoj lepoti … Ljubav i etimološki jeste usmerenost ka drugom i radi drugog, a ne sebe radi. U želji za dobrom druge, voljene osobe, dakle, dospeva se do samozaborava. (…)  Da je tragedija ljudskog uma u tome što sam sebe ne može do kraja shvatiti, te može sav život potrošiti težeći ciljevima koji nisu njegovi.  (Lukić 1972: 39, 50, 60)

Bajtal sevdah poima i tumači sa pozicije neispunjene želje, ljubavne čežnje, trajne žudnje. Sevdah je za Bajtala ljubavna strast: duša stvorena za strasti, ne samo  što voli da voli, nego nerijetko voli i svoju ljubavnu bol, i svoj strah, a sreća joj zna biti dosadna. (139) Sa središnjom tezom Esada Bajtala o sevdahu – ljubavnoj strasti kao osjećajnoj suštini ljubavi: Strast vrhunske ljubavi nikada ne nalazio svoje ispunjenje u ovom  svijetu (Hölderlin), te je prisustvo bola i melanholije jedini znak veličine ljubavi, koja se provlači kroz erotske priče sevdalinke u svim varijetetima. (…) U svojoj fatalnoj neuklonjivosti ta „slatka bol“ oglašava nam se kao opšta i nezamjenjiva tema sevdalinke. ( 141) Sa drugom jednako fundamentalnom tezom da je upravo krucijalni konstitent i sevdaha i ljubavi u neprestanom profinjivanju svoje čežnju za voljenom – voljenim. Ljubiti, biti zaljubljen po Bajtalu znači čeznuti i žuditi za voljenom, voljenim. Čežnju producira zaljubljenost – sevdisanost.  Čežnju “hrane” trajne prepreke koje su na putu ljubavi. Koje su smetnje ljubavnom ostvarenju. I koje odlažu ostvarenje ljubavi.

Neposjedovanje voljenoga bića po Bajtalu, i njime citiranim estetičarima, prvi je preduvjet u ostvarivanju umijeća ljubavi. Zatim uzmicanje od užitka ljubavnoga, kojim se strasti oplemenjuju i transformiraju u fina duhovno-duševna osjećanja. Pritom proces kultiviranja u pravilu ne završava krajnjim užitkom Da je u takvom poimanju dobar dio istine o fenomenu ljubavi, nesporna je činjenica. Istodobno je neprijeporno da je takvo poimanje ljubavi kao kultiviranja žudnje sa odgađanjem užitka ili hepienda, po našoj ocjeni, idealizirajuće, ezoteričko, apstraktno. Ovo krucijalno osjećanje želje i žudnje za voljenim (voljenom)  – kao osjećajnim fundament ljubavi – Bajtal sa svojim srodnomišljenicima razvija cijelom knjigom. Najbitniju kariku istinske ljubavi – sa ispunjenjem dragosti, spokojstva, blaženosti usljed obostrano uzvraćenog, uzajamno doživljenog voljenja, u ovoj je knjizi sekundarno ili nesuštinsko svojstvo ljubavi. Ipak, Bajtal osmišljava ljubav i kao uzajamnu uzvraćenu radost i ushićenje. Budući da takva, radosna i ispunjena ljubav, nije za sevdah karakteristična, to je Bajtalu bitan motiv i logos, da uzvraćenu i sretnu obostrano uzvraćenu ljubav, ne smatra primarnom. Sa krucijalnom tezom da se sav fenomen ljubavi utapa i estetički iscrpljuje u sevdahu.

4.

Bajtal je ukupni univerzum ljubavi pojmovno i emocionalno izjednačio sa sevdahom. Primijenio sevdah – naročitu vrstu žuđene i (ne)ostvarene ljubavi – na fenomen ljubavi uopće. Sevdah, po našem mišljenju, nije u sebi sabrao cijelo (ljudsko) iskustvo ljubavi, nego upravo taj žuđeni, zanosno-melanholijski sadržaj. Pod snažnim impresijama  sevdalinkom, Bajtal u svojim traktatima o sevdahu – jednači sevdah sa ljubavlju uopće. Po našem mišljenju, to jednačenje nije realno, ni objektivno. Niti je na ljudskom iskustvu utemeljeno jednačiti cijeli fenomen ljubavi momačko – djevojačke sa sevdahom. Ili iz sevdaha i sevdalinke izvoditi, motriti i osmisliti ljubav u njenoj cjelini, u svom neizmjerivu bogatstvu ljudskih ljubavnih osjećanja. Jer sevdah jest sasvim specifičan, osoben, istodobno i romantičarski i (i)realni izraz žuđene ljubavi. U  našem stoljeću prilično anahrone ljubavi. U svom jednačenju fenomena ljubavi i sevdaha, Bajtal nije polučio distancu kritičnosti, jer njime osmišljeni sevdah pretendira zahvatiti svu vasionu ljubavi, u sevdahu odčitati sva osjećanja ljubavi. U toj neralnoj pretenziji, ona istinski ostvarena obostrana ljubav, kada su međusobno voljena bića predana i srećna, radosna i spokojna, prilično je u ovoj monografiji marginalizirana.

Da sa ljubavlju nije međutim tako jednostavno ophoditi, kako nam to na naprijed  sistematizirani smisaoni zahvat izgleda, da je zaljubljenost ili biti zaljubljen najkompleksnije, ontološki najfluidnije ljudsko stanje i osjećanje, dokazuje Bajtal u nizu svojih osmišljenja kojima nas zapravo uvodi u umijeće ljubavi. Vjerojatno je u tom rafiniranom umijeću bivanja na putu ljubavi, u kultiviranju ljubavi, najveća vrijednost mišljenja i osjećanja Esada Bajtala. Da bi proniknuo u supstancu “biti zaljubljen,” Bajtal ponire u suštinu ontologije bića, iz te suštine osmišljava (i)racionalne i emocionalne karakteristike sevdaha i sevdalinke.  U tom smislu su karakteristična dva prva poglavlja knjige: Bol koji pjeva, i Želja – rodno mjesto sevdalinke, iz kojih citiram biser misli i osjećanja autora o ljubavi i sevdahu:

Nema razumijevanja čovjeka bez razumijevanja želje … Sreća se ne sastoji u zadovoljstvu (dostignutog) već u želji vječnog htijenja za njom. … Tajna želje je u tome što ona istovremeno i hoće i neće svoje zadovoljenje. Zapravo ono što ona hoće je vremenski pomjereno zadovoljenje, kako bi, uprkos htijenju, odlaganjem dodatno intenzivirala sanjani užitak. … Jedna od definicija ljubavi je sposobnost uživanja u željenom. Život bez želja bio bi prazan. A sa ispunjenim željama još prazniji. Vrteći se u tom vrzinom kolu, sevdalinka ispreda zlatno predivo za potrebe svog paradoksalnog tkanja. … Sevdalinka je drama samosvijesti i u njenom temelju nalazimo uvijek samo jedno: želju za izvjesnošću i sigurnošću uzvraćene ljubavi. … Kao pjesma bola, sevdalinka istovremeno i rasplakuje i raduje. Taj dijalektički nerazmrsiv splet žalosti i radosti neobičnost je ljudskog duha. (51, 54, 58, 61, 64)

Navedene postulate izvorišta ljubavi Bajtal izvodi iz Hegelove teorije o žudnji kao najsnažnijem pokretaču čovjeka. Žudnja kao najviša vrijednost i kao najviši psihoevolucijski stupanj uma i strasti, čini zapravo konstitent stanja zaljubljenosti ili ljubavi. Taj poriv žudnje za ljubavlju snažniji je u ljudskom biću od poriva za samoafirmacijom. Snažniji je i od poriva za moći ili za slavom. Premoć strasti i nagona za ljubav u odnosu na nagon za afirmaciju ili za moć, počiva na čovjekovoj vjeri u apsolutnu vrijednost voljenog bića. To vjerovanje u apsolutnu vrijednost voljene ili voljenog producira vatru koju imenujemo “biti zaljubljen.” Vatra ljubavi plane u idealizaciji voljene, voljenog. Razgara se i plamti u vrijednosnoj apsolutizaciji voljene ili voljenog. Bajtal raščlanjuje i odvaja romantičnu od prividne ljubavi, vjerujući da romantična ljubav nije zabluda već estetička i esencijalna vrijednost per se. Da je upravo zaljubljenost u osećanje da se je voljen, suština svake čovekove žudnje (…) tako ono što čovek želi ostaje žudnja drugog čoveka. Potvrđena žudnja druge osobe jest osećanje zaljubljenosti. Biti zaljubljen u osećanje zaljubljenosti neke druge osobe prema agentu koji to osećanje voli – to je suština žuđenja žudnje. (Lukić 1972: 108). Upravo je osjećanje žudnje za ljubavlju postulat na kojem Bajtal, kao i njegov istomišljenik Lukić, poima suštinu ljubavi.

U istančanoj ljubavnoj igri zavođenja, davanja i uzmicanja, kojom zaljubljeni u sebi produciraju trajni rast radosti zbližavanja – jest po Bajtalu umijeće i sadržaj ljubavi. Ta je igra omamljivanja, praćena suzbijanjem užitka, pomjeranjem, odlaganjem ostvarenja želje. Odlaganjem raste napetost očekivanja. Emocije rastu do usijanja kroz  proces kultiviranoga grijanja svojih čula, nagona i žudnje do bola za ljubljenom, ljubljenim:

Želja po pravilu stremi neostvarljivom unoseći time u igru ono kobno, sudbinsko, moment neizvjesnosti kao neizbježni konstitutiv “umijeća ljubavi.” Ona ono željeno neprestano pomjera i odlaže. … Sve to odlaganje, kompliciranje, uslovljavanje, cjenkanje, i povremeno uzmicanje, prilog je intenzivnijem doživljavanju veze, s jedne, i prevenciji “entropiji čula,” s druge strane. … Otuda draž tradicionalnog kompliciranja (uzmicanja – približavanja) koje ljubavnu vezu dovodi do usijanja, i bez kojeg bi, najvjerojatnije, ubrzo postala nezanimljiva, odnosno, u svom neometanom zasićenju, entropijski mrtva. Ostvarena ljubav se hladi i nestaje. (65, 66)

Tako nam biva jasno da se neodoljiva draž i magija ljubavi ostvaruje ulaganjem vremena i truda … na komplikovani ritual udvaranja i savladavanja svjesno i nesvjesno podastrtih prepreka, “tim je jača radost zbližavanja.” … Željeti, biti željan, eto posljednjeg cilja ljubavne igre čija snaga izvire iz neizvjesnosti njegova postizanja, a opada sa trenutkom dostizanja. Zato bračna veza, uglavnom, ne poznaje isti intenzitet osjećanja i ljubavne strasti kakve susrećemo u još nekrunisanim, tek započetim ili vanbračnim vezama. (65, 69)

Smisao je želje ili žudnje ljubavne u njihovom što dužem trajanju. Umjetnik u ljubavi je onaj koji umije pomicati, odgađati ljubavni užitak, čime se užitak stalno intenzivira. Voli se radi strasti u sebi i usljed strasti koju u nama producira voljena osoba. Voljeti znači uživati i patiti u sraslim osjećanjima boli i radosti. Ostvarenje ljubavi (želje i žudnje) u pravilu rezultira gašenjem njene tople vatre, uzbuđenja i zanosa. Vrijednost sevdaha i sevdalinke je upravo u njihovoj moći da u nama trajno podgrijavaju i rasplamsavaju vatru ljubavi. Sevdalinkom Bosanci kultiviraju ljubav, ispoljavaju svu tjeskobu, bolne drhtaje, grozničavu žudnju, uranjaju u slasti žala i derta sevdahlijskog, ispoljavaju i bolne potrese i kovitlace radosti u sevdahu. Riječju – jedan apsurd i paradoks  “die Wonne des Leidens” – radost patnje u ljubavi.

5.

Pjesma sevdalinka crpi svoju životvornu energiju upravo u trajnoj želji u kojoj se grije i plamsa zanos i čar željene, jarko žudjene ljubavi. Svoje poimanje sevdaha Bajtal izvodi upravo iz karakterističnih sevdalinki čežnje, derta i melanholije usljed neostvarene ljubavi. Sevdalinke u kojima se obostrana ljubav ostvaruje, koje radost i ushićenja zaljubljenih isijavaju, spokojstvom nas razblažuju, nisu za sevdah karakteristične. To je razlog da su sevdalinke ljubavnoga ispunjenja i radosti u Bajtalovim analizama marginalizirane. Pritom je važno markirati da je paradoks sevdalinke da istodobno u nama i liječi i producira (ne)zdrave emocije. Impresionirani tom snagom sevdalinke, skloni smo ovaj izdašni osjećajni potencijal sevdalinke idealizirati. Previdjeti niz negativnih emocija koje sevdalinke beznađa i duševnoga bola usljed ljubavnoga neispunjenja u nama izlučuju:

Upravo kočenje i sublimacija nagona, a ne što brže pražnjenje, čine to posebno svojstvo umjetnosti koje nastaje na liniji erotske strasti, ali se, kao uinat, kreće upravo njoj, da bi je žešće zauzdavala i napinjala. Na taj način, dobra umjetnost, estetika kao takva, jeste obuzdavanje seksualnosti i zauzdavanje erotike, koja se povećava u skladu sa odijevanjem i skrivanjem svog predmeta.(…) Estetika sevdalinke je u funkciji obuzdavanja strasti, ali i način njihova odgađanja kroz dugotrajnu igru jezičkim figurama … (184).

748bf-Esad-Bajtal-03---Foto-Jasmin-Brutus

Općeznano je da su ljubav i bol često (ne i uvijek) srasli. Upravo usljed ove, čovjeku imanentne, neizbježno-sudbonosne sastojbine u osjećanju ljubavi, valja upozoriti i na frustrirajuće emocije u ljubavnoj pjesmi uopće. Posebice u tipičnoj sevdalinci. Koja i stihom i pjevno-instrumentalnim melanholosom inducira negativne emocije: frustraciju, čežnju koja sa bolom graniči, gorčinu i očajanje sa mogućom depresijom usljed poantiranja nesretne ljubavi koja stalno izmiče ostvarenju. One ljubavi koje boli, ali se od nje, i pored bola, ne odustaje. Stoga se recepcija tipičnih sevdalinki u pravilu graniči sa potencijalnim i stvarnim mazohizmom. Onim mazohizmom čiji je sadržaj uvjetovan (hiper)sensibilitetom svakog slušatelja sevdalinke. Sretna ljubav, po Bajtalu, nije prava tema sevdalinke. Iz ovog je duhovno-duševnoga konstitenta sevdalinke sasvim logično, da mlađe generacije sevdalinka “ne dotiče,  ne dodiruje” iznutra. Da upravo usljed u sevdahu  nosivih osjećanja žudnje za ljubavlju do bola, na mlađe generacije sevdalinka djeluje bizarno. I anahrono. Posebice napr. apologija derta koju polučuje sevdalinka:

Dert, o kome sevdalinka pjeva, jest naročito duševno stanje duboko prožeto osjećanjem strasne i strašne ljubavi svedene na momenat teške melanholije i patnje. Intenzivirano do usijanja i dovedeno do beznađa, to paradoksalno kompleksno osjećanje istovremeno  je i bolno i lijepo. Tako fatalistička obilježja nekih sevdalinki objašnjava se nekadašnjim načinom življenja, običajima i normama starog islamskog morala. (146)

Frustrirajući psihoučinak sevdalinki derta i karasevdaha Bajtal opisuje i objektivno i psihodubinski, ali bez svoje kritičke distance spram negativnih emocija koje sevdalinke izlučuju. Izuzetak od ove generalne ocjene je njegov komentar u svojedobnoj recepciji pjesme Stara staza (teksta Nikole Škrbe, kompozitora I. A. Šerbe? i izvođača Zaima Imamovića) – pjesme koja je, navodno, nekim prećutnim aktom, bila zabranjena za javno emitiranje usljed njenog negativnoga psihičkoga djelovanja. (Bajtal 58, 59). Radi prononsiranja afirmativnih osjećanja ljubavnoga ispunjenja, radosti i sreće zaljubljenih u sevdalinkama, trebalo bi takve sevdalinke psihološko recepcijski suprotstaviti sevdalinkama bolne žudnje, derta i karasevdaha. Činjenica je naime da Bajtal u knjizi analizira i afirmira za sevdah karakteristične sevdalinke žudjene, neuzvraćene i neispunjene ljubavi. Po našem mišljenju je naime od sevdalinki bolne žudnje i derta korisnije prononsirati sevdalinke ljubavne radosti i ispunjenja.

Stvar je u tome što se od obične ljubavne pjesme sevdalinka razlikuje dosta specifičnim ljubavnim osjećanjem. A to je gorko osjećanje neispunjene ljubavi i fatalne čežnje zaljubljene intenzivirane do bolne nesnošljivosti. (145)

Bajtal nesumnjivo objektivno osmišljava najtanahnije psihoneuronsko i psihoneurotično recepcijsko dno sevdalinke. U njega ponire, s njim se poistovjećuje, opisuje sadržaje frustracija koje sevdalinka u slušatelju izlučuje: tjeskobe, straha, bojazni, neizvjesnosti, nezadovoljstva … U svojim opisima Bajtal međutim rijetko kad zauzima kritičnu distancu spram izlučivanja negativnih emocija kroz sevdalinku. Jedan primjer:

Uvijek u strahu i drhtanju, sevdalinkom opjevani ljubavnici nikad nisu rahat. Vazda na ivici snošljivog i na nezavidnoj poziciji onih “iz plemena starih Azra”, što za ljubav život gube, i umiru kada ljube. (145) … U pitanju je tuga koja pod teretom vlastitog intenziteta prelazi u strast; strast u bol; bol u bolest, a bolest u pjesmu neutješno-raskošne melanholije i bolno otegnute melodije: Bolna leži dilber Duda … Bolna leži od sevdaha, od sevdaha i meraka. (147) … Dert je odomaćena perzijska riječ koja označava najveći jad, muku, brigu i bol nesretno zaljubljenog. Beskrajno tužan i kaharan, budući da iz svoje kože faktički ne može, zaljubljeni u pjesmi nalazi imaginarni izlaz. …. Pasti u sevdah, znači baciti se u ponor tuge, i pjevajući potražiti sebi makar iluzorni spas. (158)

Upravo zbog pobuđivanja ne samo zdravih, oslobađajućih već i melanholično-depresivnih i bolnih emocija, sevdalinku valja recipirati kroz njeno lice i naličje. Za svaku sevdalinku je estetički neodrživa teza da je grandiozna. Sevdalinka nastaje upravo tako: kao produkt tragične ljubavi i bola. Najfiniji treptaji uobrazilje lirskih pjesama nisu izazvani ljubavnim zadovoljstvima, već ljubavnom strašću. A strast je isto što i patnja … Sretna ljubav nema povijesti. (154)

Svijet danas, čovjek uopće, skloniji je da i u muzici osjeti radost, a ne melanholiju ili tugu kojima nas većina sevdalinki prožima. Generalno, prema nazoru Bajtala, ljubav, sevdah i sevdalinka su nerazdvojivi od bola, tuge i čežnje kao njene, u osjećanjima nerastavljive kvintesence – srži i suštine. Ovom nespornom konstitentu ljubavi u sevdalinci, po našem mišljenju,  bitno je dodati njen jednako bitan osjećajni fundament radosti, spokojstva i blaženstva u ljubavi. Odnosno u pjesmi sevdalinci istinska ljubav (i ona sevdahlijska ljubav) naime u nama isijava cijelim nizom radosnih osjećanja. Kakva bi to ljubav bila ako bi uvijek bila samo nujna, melanholična, bolna, neutješna i samo žuđena? Ako nas ne bi ispunjavala radošću uzajamnog samopredavanja, ako nas ne bi uznosila i oplemenila srećom, katarzirala ispunjenjem, zadovoljstvom voljenja?

Tuga, čežnja i neutješna bol za voljenim (voljenom) zasigurno jesu sastavnice ljubavi. One ljubavi koju Bajtal sa svojim istomišljenicima opojmljuje, držeći ju emocionalno fundamentalnom. Međutim, ako ljubav hoćemo objektivno opojmiti i vjerodostojno shvatiti šta ljubav jest, takvu je naime ljubavi po našem mišljenju nužno dograditi: dodati njenu najeminentniju vrijednost i smisao u osjećanju beskrajnoga altruizma u samopredavanju bez ostatka voljenoj (voljenom), bezuvjetnom i potpunom. Sa posljedicom samopredavanja i katharsisa, produciranja radosti i zanosa kojima zaljubljeni isijavaju kroz vlastito samoispunjenje i kroz svoje kozmičko svjedinstvo. Takva osjećanja su po našem mišljenju inkarnacija istinske ljubavi. Takva osjećanja čine istinsku, i stvarnu i (i)racionalnu ljubav. Iz takvih stanja rađa se ono čudo, ona magija i najfinija strast koju zovemo ljubav. Ove sastojbine radosti ostvarene ljubavi ne mogu biti estetički prejudicirane, vrijednosno preferirane žudnjom, patnjom ili ljubavnim bolom. A njih, u pravilu, producira neutoljena ili nezadovoljena ljubavna žudnja, žeđ za ljubavlju ili melanholos ljubavni. Upravo takva nezadovoljenja osjećanja, preferiraju poetičari i umjetnici. Estetizirajući ih kroz ljubavnu igru uzmicanja i primicanja. Sa odlaganjem ljubavnoga užitka – navodnog estetičkog smisla i sadržaja ljubavi i ljubavnoga umijeća. Posredujući nama uzmicanje od konačnoga užitka kao navodnu suštinu ljubavi. Ako bi ljubav bila nedostižna zvijezda koju volimo … u kojoj istovremeno patimo i uživamo u dertu i tuzi sevdalinke (154), nije li takva ljubav iluzija, ideal nikad ostvarljiv? Po našem dubokom uvjerenju i po općem iskustvu ljudskom, ljubav je produkt ili čin obostranog duboko proosjećanog duhovnoga i plotskoga jedinstva i sjedinjenja voljenih. Jedinstva i sjedinjenja koje producira najzanosniji i najuzbudljiviji doživljaj sebe, voljenog sebe u drugom, i voljenog drugog u sebi. To se događa i ostvaruje ako dvoje ljudi koji su jedno drugom bili stranci, kao što svi mi (to) jesmo, sruše zid između sebe i osjete kako su jedno, taj je trenutak jedinstva jedan od najzanosnijih  i najuzbudljivjih sadržaja u životu. (Erich Fromm; Bajtal: 214)

Biti ostvaren, srećan u ljubavi po Bajtalu i po njegovim istomišljenicima znači uživati u rafiniranju želje, trajno uživati u svojoj žudnji. Žudnja je pojmovno i emocionalno izjednačena sa stvarnom ljubavlju: ovo poistovjećenje Bajtal argumentira tumačenjem sevdaha i pjesama sevdalinki. Ako je čovjeku uopće, posebice bosanskog i balkanskog mentaliteta imanentno, za njegovu duhovno-duševnu harmoniju korisno, i na njegovu putu ka spokojstvu, smirenju i samoostvarenju, neophodno da ljubi voljenu kroz žudnju, da pritom neminovno divno pati i tako u ljubavi uživa – stvar je osobnog izbora. I genetskog sloja naše memorije u kojem je pohranjen nesvjesno prepoznatljiv muzički arhetip generacija prije nas. U tome je snaga one sugestivne moći sevdalinke pred kojom nema odbrane ni ravnodušnog slušanja, jer “ona  ima dar ubjeđivanja koji joj pripada na osoben način. U pitanju je “charm koji je uslovljen nevinošću.” (278,279).

                        Lijepa Maro, bi li pošla za me?
                        Da me prosiš, ne bih pošla za te
                        Da s’ oženiš, bih se otrovala!

U pitanju je voluptus dolendi (bolna strast), kao protivrječno kušanje bola i zadovoljstva u kome se zanos prepliće s bolom, ali tako da više ne osjećamo ono što pati već ono što zanosi. (112) … Naravno, treba razlikovati patnju “koja ponižava od one koja služi jačanju moći”, ili, u slučaju sevdalinke, jačanju ljubavne čežnje u smišljenoj igri odlaganja i snaženja erotskog naboja. (122) Karakteristično je poglavlje Strast i nada, 111-165. Posebno melopoetska analiza pjesme Ima l jada k’o kad akšam pada? U njoj vrhuni suština i bit sevdalinke … bolnog beznađa, sjete i čemera … kako u tekstualnom, tako u strukturalnom, logičkom, i, konačno, njenom – melodijskom izrazu. (126). Sa poantom i završnim stihom: Aman, luče, mrijem od sevdaha!” u čijem uzviku – vapaju  leži sva težina  ljubavnoga jada i derta iz kojeg  sevdalinka izvire, i kome se – nošena neumitnom logikom ljubavne uzaludnosti – uvijek iznova vraća. (128)

Sevdalinka je kulturni fenomen vrijedan liste UNESCO-a

6.

Bajtal je u svojim traktatima o fenomenu ljubavi osmislio njene bitne sadržaje. Pritom je ostao pod snažnim spoznajno-osjećajnim uplivom teorijske idealizirajuće ljubavi eminentnih i aktualnih estetičara. Sa svojom i njihovom središnjom tezom estetizacije ljubavi – njena plotskog transformiranja u duhovno-duševni rafinman – kroz umijeće uzmicanja od vrhunca – užitka ljubavnoga. Njihova je “formula” – u žudnji i u patnji za ljubavlju – uživati u ljubavi. Zbog silne žudnje (kojoj je najčešće suđeno da se nikad ne ostvari), estetsko i erotsko se ukrštaju, prepliću i preklapaju. (129) Stvarnosna i realistična činjenica ljubavi, po našem iskustvu, jest u radosti ljubavi, u njenu uživanju sad i ovdje. Bajtalovu estetičkom osmišljenju ljubavi u umijeću zaljubljenih – da  kroz ljubavnu igru primicanja i uzmicanja odlažu ljubavni užitak, time svoju strast transponiraju u duhovno-duševni dijamantni, ili stostruki užitak –  “kristal ljubavi” – bitno je dodati činjenicu da ta igra, po zakonima psihe, usljed višekratnih uskraćivanja zadovoljstva, neminovno u zaljubljenih producira frustracije, duševne rane. Sevdah je upravo inkarnacija ljubavno-duševnih rana koje se liječe (i produciraju) sevdalinkom. Rjeđe su sevdalinke ispunjenog, ispoljenog radosnog osjećanja ljubavi.Trajno insistirati na sevdahu, i u sevdah utopiti cijelo ljudsko iskustvo ljubavi, po našoj ocjeni je ne samo pretenciozno, već nepotpuno, nerealistično i neobjektivno za kompleksan fenomen ljubavi. Makar je to insistiranje Bajtal potkrijepio svojom estetičko-umjetničkom sviješću, iskustvom i osjećanjima eminentnih svjetskih znanstvenika. Ako bi ljubav bila ispoljavanje samo osjećanja žudnje, patnje, tuge i bola, nije li onda brak iz ljubavi vrlo dubiozna, irealna ljubav? U generalnom smislu, u svojem jednačenju sevdaha i ljubavi, Bajtal je ostao pretežito na razini umjetničkoj, dakako, estetički recentnoj. Sa posljedicom knjiško-romantičarskog poziciranja idealne ljubavi. Neprizemljene. U svojoj suštini, na onoj ljubavi kako ju poima i osjeća duhovno istančana elita. Na jednom uvjerenju čiji su temelji u stvarnosti krhki i labavi. I sa jednim uvjerenjem da se ljubav kao najdragocjenije intimno iskustvo, kao najkompleksnije i najkontradiktornije ljudsko osjećanje, žensko i muško, djevojačko i momačko, uvijek nanovo doživljava. Da je ljubav fokus oprečnih osjećanja koja nama vladaju a ne mi njima. To je bitan razlog da se ljubav otima objektivno-vjerodostojnom opisu. Izvjesno je da je ljubav onaj intimno neprikosnoveni i neupitni sublimat i vapaj (unutarnje) ljudske slobode koji mora biti i ostati tajna srca. Biti i ostati tajna umijeća najintenzivnijega življenja ljudskih osjećanja.

Vladamo li mi svojim osjećajima? Ako krenemo razmišljati o svom osjećaju, u trenutku kada osjećamo, pravimo jaz u sebi i prestajemo biti u stanju osjećaja . (…) Ne možemo obuhvatiti ono što obuhvata nas; zato se govori o obuzetosti osjećajem. Možemo se predavati osjećajima, dopuštati im da nas obuzimaju i da sami govore u naše ime, i možemo se boriti protiv njih suprotstavljajući im razumnost kao drugu moć koja želi da nas ima u svojoj vlasti. (…) Postoje trenuci kada nas osjećaj vodi u sam temelj našeg bivanja, kada obuzeti osjećajem uranjamo u ono najdublje naše duše, kada nam se granice ovostranosti otkrivaju u nama samima. (Hilmo Neimarlija: Osjećajna Bosna. U: Preporod, 3/1013. strana 54. Sarajevo, 1. februar 2014).

7.

Knjiga Esada Bajtala je inače napučena spoznajno-estetičkim rafinmanom ljudskih osjećanja, pa je to bitan zalog njene vrijednosti. Prepuna je mudrih iskaza o psihologiji čovjeka, univerzalnih iskaza svevremenske vrijednosti. Samo zbog ovakvih bisera mudrosti i duševne tanahnosti, ovoj se knjizi vrijedi iznova vraćati. Izdvajamo nekolicinu:

Osjećanja se u svojoj neuhvatljivosti ne daju ni analitički analizirati, ni pameću poumiti. (…) Jer, ma koliko se upinjao, ljudski je razum nemoćam pred osjećanjima, bez obzira  da li je u pitanju strah ili ljubav. Čovjek može da prikriva svoju ljubav, ali ne može da odluči voli li ili ne. (225) (…)

Konačno, za razliku od stava, osjećanja ne možemo birati. Ona se javljaju spontano, i izvan su racionalne kontrole njima preplavljena subjekta. Stav je svjestan refleksivan, jer je zauzet nakon što smo o njemu prethodno razmišljali. Za razliku od njega, osjećanja su predrefleksivna. Starija su i dublja od stava i zato tu nikakvi savjeti razuma ne pomažu. (259)

Bernštajn smatra da su baš iz riječi, izgovorenih sa emocionalnim nabojem, nastale prve muzičke linije. (278). Bez oduševljenja i najbolje snage naše duše su uspavane. (J. G. Herder;  Bajtal: 289). Da bi se uživalo, mora se željeti, da bi se željelo, željeno mora biti zabranjeno, jer ustrojeni smo tako da možemo intenzivno uživati jedino u kontrastu. (S. Freud; Bajtal: 241)

Najviši oblik uživanja je ljubav, i kao takva, uvijek u dosluhu i sukobu sa zabranom.  A u krajnjem ishodu tog neizbježnog sukoba odlučuje veličina zanosa i snaga zabrane. (…) Time dolazimo do suštinskog pitanja zabrane i njenog kršenja u tematskom kontekstu sevdalinke kao priče o nesretnoj i nemogućoj ljubavi: njenoj neprestanoj borbi (za ljubav) i pobunu (protiv zabrana). Zašto sevdalinka ne pjeva o srećnoj, nego baš o nesrećnoj ljubavi? Odnosno zašto priču o nesrećnoj ljubavi volimo više od koje druge? Jedan od mogućih odgovora bio bi: Zato što volimo opekline i svijest o onom što u nama gori. Duboku vezu patnje i saznanja. Bol je najpuzdanije sredstvo spoznaje. (D. De Rougemont; Bajtal: 247)

Život kroz antinomiji (borbu, suprotnosti) funkcionira, pa je i ljudska misao nužno antinomična. U antinomiji srasloga spoja tuge i radosti, takođe je životna snaga i magija sevdalinke. Najobjektivnije su ljudske misli sa istinama koje su smisaono konzekventne, neprotuslovne, neantinomične. Za svakog je pisca ostvariti jednu istinu kroz svoju (s)misaonu dosljednost – trajni ideal. Njega polučuje umno najsnažniji i u osjećanjima najtanahniji. U monografiji Esada Bajtala su antinomije u mislima jedva vidljive, pa je to bitan argument mudrosti harmonizirane sa osjećajnošću. Možda je smisaono i emocionalno najkonzistentnije – za tumačenje melopoetske suštine sevdalinke najbitnije – poglavlje Melodija (269- 291). Riječ je o odgonetanju tajne muzike uopće, o suštini melodije sevdalinke, o načinu pjevanja ove pjesme, o tenziji djelovanja sevdalinke u nama:

Muzika se vraća prvobitnom, jednostavnom jedinstvu tj. Beskonačnosti, koja ne može biti dokučena samo intelektualnim objašnjenjem. (…) Ispoljava svoju hipnotičku moć, dovodeći slušaoce u trenutačni delirij ekstaze, čudesnog zanosa i potonuća u neopisivo osjećanje beskrajne radosti i blaženstva. (280, 281)

Realno iskustvo sevdalinke je iskustvo neuspjele odnosno nesrećne ljubavi, i ona to iskustvo slijedi ne samo tekstualno nego i melodijski. (…) Sve odiše neizvjesnošću i nelagodom pred strepnjom od nikad sigurnog ishoda mladalačkih ljubavnih snova. (277) … Sama riječ ponekad nije dovoljna da do kraja iskaže i iznese na površinu ono što osjećamo. U sevdalinci upravo melodija kompenzira i popunjava tu prazninu, dajući postojećim riječima dodatnu snagu … Potisna snagu njene melodije pokreće i baca slušaoce u vrtlog osjećajnog nemira. Nema mirnog slušanja sevdalinke. Ona zarobljava, zavodi, uznemirava, rastužuje, veseli, i šta sve ne, ali nas nikada ne ostavlja ravnodušnim. (…) Pokreće nas združeni zov teksta i melodije, kome ne možemo da odolimo. (…) To je sevdalinka u svojoj eksplozivnoj žestini. Nekada nas raduje i zanosi. Nekad truje i ubija. Najčešće sve to zajedno, kao dionizijski polet tužne žalosti “dert i tuga pjanih akšamluka.” Odnosno “zvučni univerzum” na bosanski način. (274, 275) S njom, tom sjetnom poravnom i melizmatično melanholičnom melodijom, s tim bolom koji pjeva, ona je “pjesma nad pjesmama.” (281)

Takođe je akribično i etnomuzikološki inovantno Bajtalovo razjašnjavanje dijalektičkog međuutjecaja riječi i tona, odnosno boje zvuka u tekstu, praćenog odgovarajućom muzikom u sevdalinci. U sintagmi melopoetika sevdalinke Bajtal podrazumijeva sraslost pjesničkoga teksta i umijeća pjevne interpretacije sevdalinke. Podrazumijevajući da je sevdalinka spoj umjetnosti riječi i umjetnosti glasa. Melodijsko definiranje sevdalinke Bajtal preuzima od Vlade Miloševića, proširujući i podupirući njegova stajališta vlastitim i svjetski relevantnim muzikolozima i kompozitorima:

To je široka i ravna melodija, ravna i onda kada buja od ukrasa koji se prelijevaju jedan s drugim kao zrno bisera nanizana na nisku. To je onaj napjev koji je u Bosni i Hercegovini najrašireniji i najomiljeniji. Taj napjev i taj naziv su sinonim za sevdalinku, a ta sevdalinka, odnosno ravna pjesma u svom razvoju, apstrahujući njen poetski sadržaj, popijevka je na višem razvojnom stupnju, koji se, prema dr. Robertu Lachu ogleda u progresivnom proširenju bogatstva tonova, tj.u tonskom obimu i u tonskom kretanju. Radi se o melizmatičnom, improvizacijom kultiviranom umijeću pjevanja kakvo nalazimo samo kod istinskih majstora sevdalinke. Melizam (gr. melisma) je melodijski ukras koji nastaje kad se niz tonova pjeva na jedan slog. Poznat je u pravoslavnom crkvenom pjevanju, i u gregorijanskim koraljnim melodijama katoličkog bogosluženja, te u ezanskom zovu na službu Božiju petkom i na pet dnevnih namaza – salata. (…) Melizma ima i u orjentalnoj i folklornoj muzici, a specifikum je bosanske sevdalinke koji je stoljećima (na bazi ovih i njemu sličnih izvora) oblikovala, brusila, i zaokružila na svoj neponovljivo specifičan i osjećajan način. O tome najslikovitije govori melodijska metamorfoza od ranije skoro nepoznate pjesme Medna roso (kako je naslovljena u zbirci Hamida Dizdara) , pa do sada već paradigmatično melizmatične Safetove izvedbe Đul Zulejha. (…) Safet je, u interpretativnom smislu, ispjevavajući ukrase, fraze koje traju po nekoliko sekundi, u pjesmu unio toliko duše i ljepote, da i danas, nakon više decenija kako je pjesma snimljena, njegova izvedba nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Husein Kurtagić, Muzika moga vremena, Sarajevo 2008, 34; Bajtal, 2012: 270, 271)

8.

Razumijevanje fenomena prekomjerne sekunde (Vlado Milošević) kao pjevnomelodijske karakteristike sevdalinke, koju svojim glasovno-duševnim umijećem ispoljava pjevač, Bajtal posreduje tumačenjem istančanog osjećanja Zaima Imamovića i Safeta Isovića za muzičku harmoniju – nosivi segment muzičke umjetnosti:

Zaim je u rajske bašče pjevanja dojezdio na bijelu konju interpretativne umjerenosti, koju još nije, a niti ima šanse da bude dostignuta. (…) Zaim, instinktivno-suptilnom perfekcijom prvaka, vodi svoj glas samom ivicom mogućeg emotivnog “ispada,” zauzdajući ga u zadnji čas. I upravo tu, na granici zavodljive interpretativne eksplozivnosti leži sva draž zaimovski zauzdane afektivne erupcije, koja se, uprkos potajnog iščekivanja slušalaca – nikad ne događa. (304) (O Zaimu Imamoviću kao umjetniku pjevanja Bajtal nas upućuje na njegovu knjigu Govor tame, Sarajevo 2007).

Esad Bajtal: Sevdalinka je ljubavna pjesma koja nema rok trajanja

Ali nije Bethoven, kaže Foht, snažan po tome što forsira jačinu zvuka, nego po tome što uspostavlja poretke tonova koji tvore utiske snage. Isto važi i za Safeta koji je interpretativno moćan i snažan ne samo kad glasom pomjera brda, nego čak i onda kad pjeva sasvim tiho (piano) kao u zadivljujućoj završnici pjesme Jahao sam konje, ašikovo, pio, gdje upravo svojim hipnotičkim pjevanjem “ispod glasa” slušaoce obara s nogu. (…) Bogatoj melizmatici poravnog pjevanja dodao je i jedan virtuozni safetovski forte koji će ostati nedostižni zaštitni znak njegove, priznanjima prebogate pjevačke karijere. (…) Unosio se u svaku pjesmu. Čak fiziloški doslovno ulazio bi u svaku riječ, u svaki melizam kojim je davao potisnu snagu smislu svakom stihu pjesme, i svaka je njegova interpertacija, kao vidljiv učinak tog sebedavanja, bila natopljena potocima znoja. (…) Time je uvijek iznova potvrđivao iskustvenu činjenicu da umjetnički efekat zavisi od umješnosti interpretacije. (307, 308, 315)

Navedenom poglavlju Melodija vrijednosno je približno jednako i poglavlje Iskrivljavanje i skrnavljenje sevdalinke. U njemu je riječ o pretežito tekstualno-poetskom, u manjoj mjeri o melijskom iskrivljavanju sevdalinke. Razlog: Bajtal je po vokaciji i po profesiji vrsni multidisciplinarni estetičar, ali nije etnomuzikolog, niti melograf – onaj koji je u domenu sevdalinki najpozvaniji stručnjak. U nizu opservacija i tumačenja Bajtal se međutim prononsira vrsnim fokloristom, znalcem suštinskih svojstava usmeno-folklorne tradicije. Ovu generalnu ocjenu argumentiram njegovim inovantnim tumačenjem fenomena tzv. narodne pjesme koja je uistinu uvijek plod pojedinca, u slučaju sevdalinke, sevdahom “zatravljene” djevojke ili mladića:

Nema kolektivne svojine bez individualnog priloga i pojedinačnog stvaralaštva. Koje će biti preuzeto i generacijskim prenošenjem pohranjeno u kolektivnoj memoriji kao “narodno.” (323)  (…) Kako obična nepismena žena, djevojka, čije iskustvo ne prelazi avlijskih kanata, može ispjevati nešto tako, veliko, poetski grandiozno? (…) Odgovor je u tome da se stvaralaštvo i genijalnost ne uče. Za njih je potrebna prva prilika: velika strast, velika bol, koja će, tražeći sebi oduška – propjevati. Dovoljna intenzivan doživljaj daruje nadahnuće makar trenutne, prolazne genijalnosti. (153) (…) Sevdalinka nastaje upravo tako: kao produkt tragične ljubavi i boli. Najintimniji treptaji uobrazilje lirskih pjesama nisu izazvani ljubavnim zadovoljstvima, već ljubavnom strašću. A strast je isto što i patnja (…) Sretna ljubav nema povijesti. (154)

Naročita vrijednost u navedenom poglavlju polučena je znalačkim polifonijskim poetskim tumačenjem tridesetak tekstova sevdalinki, i kritičkim diskursom prema iskrivljivanju riječi od neukih pjevača i aranžera. Sa posljedicom estetičkoga i etičkoga iskrivljivanja smisla sevdalinke: Ovdje smo to pokušali na tridesetak primjera, a za ozbiljnu inventuru ove vrste bila bi potrebna cijela knjiga. Nadamo se da će nekad neko, za dobro sevdalinke, poduzeti i tu vrstu istraživačkog napora. (344)

Kao mjeru umjetničke interpretacije sevdalinke Bajtal imenuje nekolicinu kompozitora sevdalinki (Jozo Penava, Safet Kafedžić, Husein Kurtagić, Salem Trebo…), instrumentalista (Ismet A. Šerbo, Jovica Petković …),  i pjevača – umjetnika – najzaslužnijih za autohtoni melos sevdalinke. Sa dosjetkom iz naroda da Safetovo grlo i Šerbine prste treba staviti pod zaštitu države. Da je Safet imao istančan osjećaj  za odnos teksta i melodije koji mu je dao mogućnost da svoju izvedbu boji na posebno impresivan način (…) kao doživljenu umjetnost. (313) (…) Spoj osjećaja, intelekta i i izvanrednih glasovnih mogućnosti koje je imao, dali su Safetu posebno i nedostižno mjesto … (311) Pojam modulacije odnosi se na skladno, odmjereno pjevanje koje uključuje harmonično slušanje i dizanje glasa; prelaženje s jedne vrste tona u drugi, odnosno majstorski usklađeno izvijanje glasa i njegovo prilagođavanje zahtjevu melodije. (311)
Sevdalinka može da postoji kao melodija i kao auditivni fenomen, ali tek onda postaje ono što jest kada je zapjeva pravi pjevač. Dakle, ni slova, ni zvuk, ni note, nego interpretacija.
(Vlado Milošević; Bajtal: 301).

Zaimov belkanto i Safetov tenor i forte, zajedno sa Himzinim suptilnim, svilenim sotto voce glasom, davali su sevdalinci za nju karakterističnu melanholiju skrušene osjećajnosti. (292). U ovoj sintagmi sabran je najprecizniji melijski karakteristikum sevdalinke. Bajtal vispreno otkriva melopoetsku i emocionalnu suštinu autohtone sevdalinke: u njenom pjevanju  skrušenom osjećajnošću. Upravo usljed ovakvih sinkretičkih misli i estetičkih demiurga – osmišljenja sevdalinke, ovoj se knjizi vrijedi višekratno vraćati:

Čini se da mogući odgovor valja potražiti u okruženju koje ju je iznjedrilo, uzimajući pri tome važnu činjenicu da, sevdalinka jeste nastala kao, ali ne i ostala samo – avlijski fenomen. Njeno tiho, zaimovski me(h)ko melanholično pjevanje ispod glasa, izraz je osamljena djevojčeta koje stidljivo snatri i, u svojoj zapalosti u sevdah, sasvim tiho, skoro nečujno (intimno, i samo za sebe), pjevuši. Zaim Immaović i Himzo Polovina pjevaju na tragu skrušene osjećajnosti. (292)
Riječ je o vrhunskim interpretatorima sevdalinke koji su u stanju nama posredovati skrivenu, onu tekstom neiskazanu i (bez pomoći melodije) neiskazivu ljepotu sevdalinke. (296) Vrijeme nakon drugog svjetskog rata pa do agresije na BiH obilježila je plejada takvih imena kao što su Zaim Imamović, Himzo Polovina, Nada Mamula, Zehra Deović, Zora Dubljević, Zekerijah Đezić, i, naravno, vječni (kako ga naziva V. Gunić) i nedostižni  Safet Isović. (296)

Uz ove, najvirtuoznije umjetnike pjevanja, Bajtal imenuje nekolicinu najzaslužnijih antologičara, sakupljača sevdalinke, zatim još dvadesetak pjevača i sazlija, apostrofirajući zasebnu melopoetiku sandžačke sevdalinke i njenih interpretatora. (297). U ovom je smislu suštinski značajan Bajtalov apel da aktualni kompozitori, pjevači instrumentalisti strogo poštuju jedinicu interpretativne mjere kao kriterij (kojim) možemo sevdalinku zaštiti od ubuđalo-komercijalne naplavine “cile-mile” profitera današnje estrade i sačuvati joj vijekovima ustrajno kultivirani dignitet istinske umjetnosti. Na to smo, kao zakoniti nasljednici kulturnog naslijeđa od izuzetne vrijednosti, ne samo kao stručnjaci, nego i kao ljudi (ukoliko nam je do sebe samih stalo), nekom vrstom moralnog duga pozvani. (348)

Nada, Safet, Ksenija, Himzo, 1977

Kao kriterij jedinice interpretativne mjere za sevdalinku Bajtal markira:
U tom smislu, i prije svega, Safet i Zaim, a onda Zehra, Himzo, Nada, Zora, Hanka, Hamić, Džeza i Mašura, te Šerbo i Jovica (kao instrumentalisti), nužno i uprkos individualnoj različitosti, personificiraju onaj kriterij koji, neponovljivim tragom prve dvojice, poprima značenje jedinice interpretativne mjere. (348)

9.

Monografiju Sevdalinka – alhemija duše mogao je sastaviti samo jedan muzikom i sevdalinkom sensibilirani duh koji je zorio taloženjem znanja i rafiniranjem emocija. Jedan duh u kojem su znanja sa razvijenim smislom za estetiku srasla sa sensibilitetom i sa neiscrpivom ljubavi za folklorno-muzičku tradiciju. Sigurno je naime da ljepotu sevdalinke može nam posredovati, njome nas oradostiti samo onaj koji sobom isijava njenu umjetnost. Stoga je ova knjiga ne samo jedno samouzrastanje u spoznaji, već je i sehara istinskog radovanja duše. Knjiga je bitan i spoznajni i osjećajni pomak u afirmaciji baštine bosanskoga čovjeka. Kroz sevdalinku – melopoetski alem naše muzičke i poetske kulture. Ako je bogumilski stećak markacija medijevalne Bosne i Huma, sevdalinka je duhovni kod naše muzičke umjetnosti i osobnosti. Demiurg bosanske prepoznatljivosti u tradicionalnom i u suvremenom svjetskom muzičkom folkloru. Sve  je to bjelodano i seriozno u ovoj knjizi dokazano. Sa središnjom idejom da je sevdah primarna manifestacija ljudskosti, alfa i omega kreativnosti, punina naše esencije.

Možda je jedini istinski nedostatak ove izuzetno vrijedne knjige u notografiji. U izostavljenim notnim antologijskih zapisima, koji su uvijek krucijalna sastojbina sevdalinke. I pored već objavljenih notnih izdanja sevdalinke Ludviga Kube, Vlade Miloševića, Muhameda Žera, Omera Pobrića … za sevdalinku je njena notografija nenadomjestiv i trajno urgentan muzikološki materijal kojeg treba kontinuirano obnavljati. Pored toga, nisam siguran u pouzdanost Bajtalove teze da ilahija i kasida … sa sevdalinkom nema ništa. (26) Kao protuargument dovoljno je pročitati sjajnu studiju Džemaludina Latića Zaim Imamović mujezin sevdalinke. U studiji se minucioznom poetskom i muzikološkom komparativnopovijesnom analizom dokazuje da je sevdalinka pjesma islamske civilizacije. (…) Da se u muzičkoj izvedbi utjecaj islama takođe ne može zaobići. Da u toj svojoj dimenziji sevdalinka (…) predstavlja izravni odraz tedžvid-a – ukrasnog učenja Kur’ana (…) Kada slušate Zaima, vi slušate mujezina sevdalinke, budući da su ezani i brojne varijacije salavata samo bliži odrazi kuranskog tedžvida (…) I pošto je sam Kur’an poslužio kao model za ostale estetske izraze, on je na isti način, priskrbio pronalaženje suštine  za estetsku manifestaciju u muzičkom (vokalnom) umijeću. (…) U Zaimovu pjevanju o ljubavi vi čujete iste te meddove,, fevassile, gunneta … koji se čuju kada se uči Kuran. (…) Hfz. Aziz Alili tako prepoznaje da se sevdalinke najčešće  pjevaju u bejat uššak i hidžaz mekamu, ali ima i drugih kuranskih mekama. Tako su napr. Sarajevo, behara ti tvoga, Zaplakala stara majka Džafer-begova, Ah, moj Aljo, Omerbeže na kuli sjeđaše –  ispjevane u bejat uššak mekamu koji je najpodesniji za vezanje sa ostalim mekamima i koji se koristi kako za tužna, tako i za nježna i sjetna, te majestetična raspoloženja. (…) Prekomjerna sekunda (…) čudesni interval koji neobičnom snagom udara na sluh slušaoca i sevdalinki daje melodijski tok (Alili) (…) u sevdalinku je došla iz kur’anskih mekama, te iz ilahija i kasida; u svim ovim izrazima ona omogućuje improvizirano učenje ili pjevanje. (…) Zaim jest pjevao na jednom od sedam kuranskih mekama, što je, po tumačenju Latića, muzikološki dokazao i Aziz Alili (jedan od eminentnih učača Kur’ana) u magistarskoj tezi Zaim Imamović i naše ilahije. Sa možda pretencioznim sugestijom Dž. Latića da sevdalinku kao izvrsnu umjetnost (…) treba njegovati zato što su i nju iznjedrili kur’anski mekami. Sa apelom da se urnek pjevačima sevdalinke – rahmetli Zaimu Imamovići i živoj hanumi Zehri Deović podigne po spomenik u nošnji bošnjačkoj. (U: Preporod, 3/1013, strana 48, 49, Sarajevo 1. 2. 2014).

10.

U Bajtalovoj knjizi ponavljaju se isti tekstovi brojnih sevdalinki za koje autor često izostavlja izvor preuzimanja. U knjizi su notirane brojne antologije i studije o sevdalinci stranih i domaćih autora, poput Franje Kuhača, Ludviga Kube Gerharda Gesemanna … ali su i izostavljene nekolike disertacije i magistarske studije, autora Branimira Cvijića, Wofganga Eschkera, Fahrudina Strojila, Tamare Karač – Beljak, Azre Pašić…. Takođe nisu notirane studije o sevdalinci Rista Pekka Penemenna, Ankice Petrović, Ursule Hemetek, Miroslave F. Šošić, Aziza Kadribegovića, Ivana Lovrenovića, Damira Imamovića, Mirsada Ovčine, Tvrtka Ognjenovića, Selvedina Abdića, Vanje Nuhović … U tom je smislu bitno istraživače uputiti na zbornike Muzičke akademije u Sarajevu, na diplomske i magistarske radove studenata sarajevske Akademije, te na zagrebački časopis  Behar (Zagreb, 2011) u kojem je objavljeno desetak studija sa znanstvenog skupa o sevdalinci. Takođe na virtualni izvor www.sevdalinkablogspot.com autora Dr. Semira Vanića, sa više hiljada stranica o sevdalinci. Monografiji takođe nedostaju sažeci ili rezimei na engleskom, njemačkom i francuskom, odnosno na arapskom i turskom jeziku.

Sevdalinka – alhemija riječi – kulturni je događaj. Kulturni događaj koji bi polučio i epohalni muzikološko-folklorni značaj da su koautori knjige bili eksperti melografi, etnolozi, eminentni pjevača i instrumentalisti – specijalisti za sevdalinku, kao što su napr. Tamara Karač, Maja Baralić, Emina Zečaj, Amira Medunjanin, Damir Imamović, Vanja Njuhović, Alma Subašić …  Oni bi ovaj Bajtalov estetički vrhunski tekst obogatili svojim pjevačkim i melografskim iskustvom. Argumentirali ga notografijom antologijskih sevdalinki. Popratili izborom sevdalinki na temelju glavnih njenih motiva. Srce sevdalinke je njen pjevni melos i notografija. Takav jedan izdavačkoknjižni poduhvat oživotvoriti, sa pratećim antologijskim CD i DVD izborom sevdalinki obogatiti, nije u stanju pojedinac sam uraditi, već samo tim eksperata za sevdalinku. Nije u stanju pojedinac ostvariti, ma koliko bio svestran i obdaren. Usljed činjenice da je sevdalinka multimedijalna umjetnost. S te je strane ova knjiga još jedan dokaz poslovične bošnjačke akademske neorganiziranosti, nejedinstva. Ipak, knjigu ovakve, estetički polifonijske sadržine i duhovnoga rafinmana, malo ko da je u Bosni i Hercegovini poput Esada Bajtala u stanju ostvariti. Ovu ocjenu donosim sa uvjerenjem folkloriste koji proučava južnoslavensko i bosansko nasljeđe blizu četiri desetljeća. Treba naime intelektualno i emocionalno dorasti znanstvenom i artističkom podvigu – monografiji Esada Bajtala. Da bi ga se ostvarilo i da bi ga se razumjelo i u radosti doživljavalo. Ljudi snažnoga ega, ponosni i oholi Bosanci posebice, rijetko su spremni priznati umno moćnijeg, osjećajno tankoćutnijeg od samog sebe. Rijetki su koji poput Esada Bajtala umiju da umuju srastanjem tankoćutnih osjećaja sa discipliniranim logosom. Upravo takav vrhunski spoj čini ovu knjigu i magijskom i intelektualno relevantnom u proučavanju tajni srca, umijeća osjećajnog življenja u ljubavi. I tankoćutnog uživanja u sevdahu i u pjesmi sevdalinci. Stoga, uime svih sevdahom i sevdalinkom prosjajenih – beskrajni aferim Esadu Bajtalu za radosti, ganuća i ozarenja kojima nas je ovom knjigom oplemenio.

Rašid Durić
Autor 22.4.2016. u 10:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija