Raspudićev doprinos navlačenju Hrvatskoj („kifli“) luđačke ideološke košulje

tačno.net
Autor 21.1.2015. u 13:52

Raspudićev doprinos navlačenju Hrvatskoj („kifli“) luđačke ideološke košulje

Foto: Portal Oko

Ne, dr. Pero Maldini, ova knjiga samo je još jedna u već 25 godina dugo(trajno)m nizu mjera i akcija kojima se Hrvatskoj („kifli“), od slavonskih i dalmatinsko-ličkih udova prema zapadu, navlači luđačka (neo)ustaška odnosno, da ostanem dosljedan sebi, hadezenjarska ideološka košulja.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Dubrovačka podružnica Hrv…, pardon, Hercegbosanskog društva za degradaciju hrvatske kulture „Nazadak“ i Odjel za prdoklačinologiju Sereučilišta u Dubrovniku upriličili su (srpski: upraznili su) predstavljanje knjige sabranih tobože društveno i politički angažiranih tekstuljaka vodećeg desnog, ili, kako ja volim precizirati, hadezenjarskog kolumnista u Hrv…., pardon Hercegbosanaca, crnomanjastog zagrebačkog roma(nista) dr.sc. Nina Raspudića. Knjigu naslovljenu „144 plus jedan Kratki espresso“ beznadno suhoparno, nadahnuto dosadno i beskrajno dugo, trudeći se da svojim brojnim studentima, koji su donekle prošarali praznine u ne baš prepunjenom gledalištu, što zornije demonstrira kako ne bi trebalo komunicirati s javnošću, predstavio je izvoditelj nastave na bulikan politoloških i komunikoloških kolegija na matičnom Odjelu u Gradu, i to o’š na preddiplomskim, o’š na diplomskim studijima, zatim voditelj interdisciplinarnog poslijediplomskog doktorskog studija „Komunikologija“ na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, inače, kruže glasine, vodećeg studija te vrste u regionu, te još pride i pročelnik planetarno poznate Katedre za interkulturalnu komunikaciju na Edward Bernays Visokoj školi za komunikacijski menedžment u Zagrebu – prof.dr.sc. Pero Maldini. Svojom predstavom teško da je ikoga zaintrigirao za knjigu koju se trudio predstaviti. Za razliku od samog autora koji je svojim tečnim, blagoglagoljivim, ležernim, estradno dopadljivim, pa i produhovljenom verbalnim nastupom lebdio znatno iznad literarne odnosno publicističke prizem(lje)nosti svoga pisanoga (ne)djela. U tradiciji usmene predaje, koja mu je očito zavičajno bliska, to prolazi, međutim u nas još od starih Latina vrijedi ona da verba volant, scripta manent

Njegovi oponenti odnosno „škilji iz Zagvozda“ s kojima bi se htio mjeriti i „natpisivati“ su ona lijeva, orjunaška, jugokomunistička, dekadentna itd. ekipa iz bivšeg Ferala i sadašnjeg Jutarnjeg lista. Njegov problem, kao i npr. problem njegovoga prike i zemljaka mr.sc. Ivice Granića, vjerojatno glavnog „krivca“ tog dubrovačkog predstavljanja njegove knjige, predavača nečega na katedri prike mu dr.sc. Zorana (u kojega će akobogda i sreća junačka uskoro doktorirati) na spomenutom Odjelu, te donedavnog glavnog urednika nacionalnog portala kojega uvaženi Drago Pilsel od milja zove govno.ndh, a aktualnog urednika lokalnog portala kojemu ja tepam gomno.hdz, je taj što osim obostranih brojnih subjektivnih nedostataka, imaju i jedan gotovo objektivni, genetski i zavičajno determinirani, a to je taj nesretni šovinizam (neo)ustaškog odnosno hadezenjarskog tipa. On ih sputava da svoje, u ovom slučaju društveno-politički angažirano publicističko, djelo grade bez predrasuda o neprikosnovenosti svoga (hercegbosanskog) nadplemena, dakle da ga osove na zdrave svjetonazorske, ideološke temelje na kojima počiva suvremena antifašistička europska civilizacija. Pa im uraci promatrani iz kuta tih suvremenih europskih, pa i hrvatskih (istarskih i međimurskih, zagorskih i zagrebačkih, fetivih dalmatinskih i ezatih dubrovačkih) standarda izgledaju kao građevine rađene bez fundamenata, pa i prizemlja, pa i prvih nekoliko katova, već kao ambiciozni pokušaji zidanja deseterokatnica tek od petoga kata naviše.

Svjesni svoje spisateljske insuficijencije prema vodećim hrvatskim kolumnistima, spontano su se dogovorili da prika Ivica pri koncu diskusije, kao ono u zadnji čas se sjetio, nabaci priki Ninu šlagvort u formi kao pitanja da zašto se smije na naslovnici knjige. Što je ovaj, iako tobože iznenađen trivijalnošću pitanja, spremno dočekao, priznao da mu često spočitavaju da je previše namrgođen, premda je inače vedra osoba, pa je eto htio ispoljiti tu svoju pravu narav na naslovnici. Za razliku od epehaovaca, od Pavičića preko Jergovića do posebno mu srcu prirasloga Ante Tomića, kojima je matična kuća upriličila svakome po knjigu izabranih (a ne sabranih!) kolumni, naslovnice kojih kao da poružnjuju a ne ukrašavaju mrka lica odnosnih autora u najkrupnijem planu. Tim igrokazom stvarno su iskamčili da im odamo priznanje na istančanom ukusu u odabiru celofana u koji su umotali svoja sabrana kolumnistička …Baš ona kojima je svojedobno bio na splitskoj Pjaci zaliven nedokučivi im Škiljo iz Prološca, a na kojem događaju su obojica, svaki na svoj način pokuša(va)li (kolumnistički) profitirati.

Za razliku od ovoga, mediji nijesu zabilježili moje pitanje prvenstveno dr. Maldiniju da, preporučujući ovako svesrdno svojim studentima (novinarstva, komunikologije) tu knjigu i tog autora, može li im isto tako preporučiti i one gore svojim gomnastim nadimcima spomenute portale koje je uređivao odnosno uređuje prisutni njegov znanstveni kolega. Više nego ponosni profesur nije mogao prikriti ponos faleći se da su novinari Portal Oka pretežno njegovi bivši ili sadašnji studenti! Osjetivši se prozvanim ovim pitanjem, nazočni voditelj inkriminiranog Odjela prof.dr.sc. Đorđe Obradović je citirao Mao Ce Tunga i njegovu izreku „neka cvjeta tisuću cvjetova“, kao da je njegova znanstvena politika da u nastavničkom kadru bude zastupljen najširi dijapazon, od krajnje lijevih, poput g. Inoslava Beškera, do krajnje desnih, poput kolege Ivice Granića… Pa, bi li Odjel za komunikologiju ili koji drugi dubrovački čimbenik (Matica Hrvatska!?, Družba Braće hrvatskog zmaja!?), nakon svih ovih tomaca, dujmovića, mihanovića, lučića, raspudića i drugih sličnih manje ili više ekstremnih ljevičara, napokon svojim studentima odnosno građanima mogli predstaviti i pokojeg zadrtog desničara ala Tomića ili Dežulovića, odnosno Jakića i Dizdarevića?

Dr. Pero je svoje dosadno izlaganje pokušao efektno završiti usporedbom dr.Nina s onim Andersenovim enfant terrible koje je dječji prostodušno reklo svima vidljivu istinu: Car je gol! I pogodio kao i premijer Milanović, koji je već toliko zaglibio u živi pijesak svoje sujete, da sve, pa čak i objektivno dobro što učini ili reče inercijom se preokreće u loše. Ne, dr. Pero Maldini, ova knjiga samo je još jedna u već 25 godina dugo(trajno)m nizu mjera i akcija kojima se Hrvatskoj („kifli“), od slavonskih i dalmatinsko-ličkih udova prema zapadu, navlači luđačka (neo)ustaška odnosno, da ostanem dosljedan sebi, hadezenjarska ideološka košulja.

 

 

tačno.net
Autor 21.1.2015. u 13:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija