RAT U MUZEJU

tačno.net
Autor 29.6.2013. u 12:05

Povodom stogodišnjice Prvog svjetskog rata.

 

Piše: Nada Zdravič

De bello Galico, punski ratovi, plemenski, robovski, križarski, stogodišnji rat, tridesotogodošnji, balkanski, secesijski, Prvi svjetski, španjolski građanski, Drugi svjetski, alžirski, korejski, vijetnamski, 1992-1995, građanski, pozicijski, vjerski rat, oslobodilački, agresorski, šestodnevni, zaljevski, treći svjetski, hladni rat, nuklearni, informacijski rat, psihološki rat…ratom je ’posijana staza uspona od gnijezda do zvijezda’ povijesti čovječanstva. Pitala sam ljude koje imam u srcu : šta je rat ? Sve neke definicije koje samo mogu ponoviti, ali još uvijek ne razumijem. “Rat nije ništa drugo do politika produžena drugim sredstvima ” – zabilježio je Karl von Clausewitz. Georges Clemenceau je 1886. izjavio ‘Rat je previše ozbiljna stvar da bi je povjerili vojnim licima’. Hm.

Nedavno sam čula na jednom velikom skupu kako je voditelj, pred nekoliko hiljada gledatelja, hvalio vojskovođu cara Konstantina Velikog : ‘To je jedan od onih koji, kao još jedino Cezar i Aleksandar Veliki, nikada nisu izgubili ni jedan rat’. Ja o takvim ljudima koji ratuju, otimaju i ubijaju, imam najgore moguće mišljenje, ali očito se radi o različitim kriterijima. Moj je subjektivne naravi i samo za privatnu upotrebu. Dževad Karahasan je izjavio:  «Ne vode se ratovi da budale steknu slavu, nego radi pijena i otkupa«.  E tu nemam  ništa dodati.

U Bruxellesu vidim da se Belgija upregla krajnje ozbiljno obilježiti stotinu godina od Prvog svjetskog rata. U Europi ga nazivaju ‘veliki rat’. U te svrhe su neki spremni potrošiti nevjerojatne sume. Čitala sam nekoliko puta i provjeravala u više navrata, pa ipak teško vjerujem. Flandrija je jedan od dva dijela koji čine de facto i de iure podijeljenu Kraljevinu Belgiju (podijeljenu poput Bosne i Hercegovine, jeste, ali svako drugo poređenje se završava tu : u Belgiji su pojmovi rad i discipliniranost sami po sebi razumljivi i pričijenjeni, u BiH su najčešće nepoznati). Ova regija se sprema na obilježavanje stogodišnjice od ‘velikog rata’ utrošiti 20 milijuna eura. « 44 projekta, masovna obnova muzeja, predviđena posjeta 2 milijuna ljudi, akcioni plan nazvan ‘komemoracija 1914-1918’, posjete školske omladine, turizam u te svrhe, restauriranje spomenika, izložbe širokog spektra. Drugi dio Kraljevine, Federacija Valonija Bruxelles se također priprema obilježiti ovu stogodišnjicu, ali ima na raspolaganju neuporedivo manje sredstava – ‘samo’ – 600 000 eura. Raspisan je natječaj i za sada su u konkurenciji dva « frankofona projekta ». Pitanje je ko nudi bolje i više, odnosi među zainteresiranima su se zaoštrili, škrguće se zubima, kritike pljušte sa svih strana. Ko će kolač  dobiti samo za sebe : Bruxelles sa velikom izložbom, pedagoškim programima i panelom znanstvenih eksperata, ili Liège, sa središnjom komemoracijom predviđenom za 4. avgusta 2014 . Prisustvo u Liègeu su već potvrdili predsjednik Francuske i kancelarka Angela Merkel . Autori ove ideje imaju za sobom već jedan sličan uspješan projekat, izložbu pod nazivom «1945. sam imao/imala 25 godina », organiziranu 1994 . sa zabilježenih 750 000 posjetitelja.  Vidjećemo šta će biti, ali svaki dan je očitije da se vode specijalni ratovi zbog rata i da primirje nije na vidiku. Svima je na umu – pedagoška izložba o ratu.

U Prvom ‘velikom ratu’ casus belli je bio neslavni Sarajevski atentat na Vidovdan 1914 .  Učestvovalo je ukupno 60 milijuna mobiliziranih vojnika. Završen je mirom i sa približno 40 milijuna žrtava . Vrlo brzo  je slijedio Drugi, sa 75 milijuna žrtava. Je li to ikoga išta naučilo? Mogu li hiljade, milijuni žrtava ikoga išta naučiti? Pitanje svih pitanja je : želi li iko išta naučiti i  promijeniti?  Očito je da se svi trude napraviti izložbe, pa je odgovor možda u muzeju.

Pitala sam Dr Lidiju Tavčar,  autoricu knjige ‘Uvod u muzejsku pedagogiku’, šta je uopće muzej. Odgovor je bio ‘Muzej je dnevna soba ljudskog sjećanja’.

U berlinskom Muzeju Židova ove godine je postavljena potpuno nesvakidašnja izložba . Intonirana je događajima iz Drugog svjetskog rata. Njen naslov je « Die ganze Wahrheit » – « Potpuna istina – odgovori na pitanje o svemu što ste oduvijek htjeli znati o Židovima, a niste se usudili upitati ». Ako je Prvi svjetski rat bio  ‘veliki’ zbog brojki, možda se može reći da je Drugi svjetski jednako velika sramota ljudske rase, između ostalog i zbog broja ubijenih Židova. To je nedjelo koje su počinili nacisti i njihovi širom Europe proporcionalno raspoređeni suradnici. Posljedice su se između ostalog preselile na Bliski Istok, u nemire i ratove koji za sada nemaju kraja.

Judaica, židovski radio u Strasbourgu njemačku izložbu o Židovima komentira ovako « U Berlinu je sve moguće, čak znati i šta je to Židov. I zato su u Muzeju Židova izložili jednog Židova na dan, dva sata dnevno ». Jerusalem Post, izraelski dnevni list, poredi ovaj potez berlinskog Muzeja Židova sa sudskim procesom nacisti Adolfu Einchmannu, koji je te 1961. u Izraelu bio izložen na pokaz u staklenom ‘kavezu’. Jedna od kustosica Muzeja objašnjava da « veliki broj posjetitelja ne poznaje ni jednog jedinog Židova i postavlja si pitanja. Ova izložba je prigoda da se nauči nešto više o Židovima i njihovom životu ». Sve je bazirano na 30-ak pitanja o Židovima, ne bez humora, i to onih koja se najčešće postavljaju. Kao na primjer : ušije li se kožica na ćuni kad čovjek neće više da bude Židov, smiju li se zbijati šale na račun holokausta, šta se desi sa pismima adresiranim Bogu i ostavljenim u procjepima Zida plača, imaju li Nijemci pravo kritizirati Izrael…Mogu li corneflakes, ketchup i bonboni ricola biti kašer ? Po čemu se može prepoznati Židov ? Muzej je, da bi odgovorio na upite, izložio desetine kapica i šesira. « Ono što svakako želimo izbjeći su definitivni odgovori, insistira direktorica Muzeja Cilly Kugelmann. A vrlo često ima više odgovora na jedno isto pitanje.

Ni među Židovima nema konsenzusa. Sedmorica rabina, intervjuiranih povodom izložbe, od najortodoksnijeg do najliberalnijeg, uopće se ne slažu u odgovoru na pitanje kako se postaje Židov ili smije li se u sinagogu autom subotom, na dan sabata. A pitanje se, po željama, može postaviti živom izložbenom eksponatu. Svakog dana, od 14 do 16h, jedan novi Židov u staklenoj kutiji odgovara na pitanja . A zašto u staklenoj kutiji ? Zato što njemački Židovi često imaju osjećaj da su rijetki predmeti u zemlji u kojoj u javnom životu judaizam praktično ne postoji. Od 82 milijuna Nijemaca njih 200 000 se izjašnjavaju kao Židovi.  Kažu da većina Nijemaca nikada u životu nije ni u putu srela – Židova od krvi i mesa.

Ovako sročena (zbunjujuća ?) pitanja projicirana su na pod muzejske sale: imaju li Židovi dugačak nos ? Jesu li Židovi posebno nadareni za poslove ? Da li je ‘Židov’ psovka ? Pitanja su sastavljena na temelju komentara posjetitelja iz 800 zlatnih knjiga koje je Muzej Židova sakupio od otvorenja 2001. Ovi zabilježeni komentari su svedeni na 32 najčešće postavljena pitanja koja predstavljaju temelj ove izložbe. Jedno od često postavljanih pitanja je ‘Ima li Židova u Njemačkoj?’ i odgovor na to pitanje je – staklena kutija sa Židovom /Židovkom u njoj, spremnom na odgovore. Nedavno je u staklenoj kutiji bio red na Dekela Peretza, doktoranta na studiju povijesti njemačkih Židova. ‘Na početku me je odbijala ideja da budem izložen poput beštije na nekom vašaru. Ali moje objašnjenje je da me ti ljudi, posjetitelji, proučavaju jednako kao što ja proučavam ljude ‘. Peretz ima 33 godine, dolazi iz Ra’anana, iz blizine Tel Aviva. ‘Strašno me intrigira vrsta pitanja koja će mi postaviti.  Iz mnogo aspekata, biti dio svakodnevnice malobrojnih Židova koji žive u Njemačkoj je kao biti u staklenoj kutiji. Već samo prisustvo Židova u nekom pubu izaziva raspravu o holokaustu i debatu o politici na Bliskom Istoku’. Peretz je dugo razgovarao sa parom koji ne živi u Berlinu. ‘Mi nemamo često prigodu sresti Židove, i bilo mi je zanimljivo što je on tako entuzijastično raspoložen govoriti o svom judaizmu’, rekao je Eckhard Morgen (62). Povijest Dekela Peretza ga je potresla : veliki dio njegove familije marokanskog, rumunjskog i poljskog porijekla je nestao zauvijek u genocidu. Gospođa Morgen objašnjava da bi ona i muž vrlo rado posjetili Izrael, ali da ih plaši nasilje. Ogromnu prepreku predstavlja činjenica da su Nijemci. ‘Bojim se da je zaista vrlo teško razgovarati sa starijim ljudima u Izraelu, onima koji su preživjeli holokaust’. I zato su Morgenovi – došli na izložbu.

‘Ovo me je jako dojmilo’, odlučila je više ne smijati se šalama o Auschwitzu, a koje su sastavni dio izložbe. ‘Previše boli’.

Reakcije su, kao i rabini – podijeljene. Neki smatraju da je izložba naivna, bljutava, voajeristička, a drugi je smatraju smjelom i podsticajnom. Predstavnica Muzeja objašnjava da je glavni cilj bio – ‘podstaći raspravu i navesti ljude na razmišljanje’. Službenici Muzeja se nisu slagali u izboru pitanja koje je trebalo uvrsititi . O tome svjedoči i njihova prepiska : « Je li u krevetu sa Židovom drugačije?», a to je jedno od pitanja koje su (hrabro) zadržali. I naravno da je pitanje ‘da li je primjereno postaviti Židova kao eksponat’ bilo – predmet neslaganja. ‘Mislim da to moramo uraditi’, zaključio je u svom e-mailu jedan od službenika. « Kao što je govorio papagaj Winstona Churchilla ‘Fuck Hitler’. Tako i mi moramo staviti jednog Židova na izložbu. Živog, a ne mrtvog.»

Izložba se šali na račun Davida Beckhama. Spominju njegovu tetovažu na hebrejskom iz Pjesme nad Pjesmama i njegove izjave kojima potvrđuje da je pola Židov. I princ Charles je obrađen, budući da ga je, u skladu sa tradicijom koju je uveo Georges I, sunetio berbo Rabin Jacob Snowman. «E upravo to je središnji dio debate o definiciji judaizma, objašnjava Martina Ludicke. Ljudi traže jasne definicije, ali to ne postoji ».  A poznate i popularne je dobro imati na svojoj strani, makar stvari nekada i nisu jasne do kraja.

Čini se da posjetitelji napuštaju izložbu sa više pitanja nego su ih imali kad su došli. Između 200 postova koje su ostavili, mogu se pročitati pitanja « Kako se roditi kao Židov?», «Zašto Židovi imaju duge uvrnute zulufe?» ili «Je li uputno djetetu dati ime Adolf ?

Hoće li muzej odgovoriti na pitanja, na pitanje? Hoće li i jedna faktografska izložba odgovoriti na pitanje ‘da li je rat dobar, preporučljiv način života’ tako radikalno i bez ostatka,  da čovjek poželi promijeniti svoju ratničku nošnju?

Pored realnosti postoji i umjetnost. Albert Einstein je rekao ‘Mašta je važnija od znanja’. I tako je opet – jedna izložba privukla moju pažnju. U Bruxellesu, koji se oko Prvog svjetskog rata toliko spori da je na vidiku rat zbog rata – Misija Bosne i Hercegovine pri EU je u uvjetima koji su joj na raspolaganju, dakle izričito skromnim, organizirala izložbu povodom 99 godina od izbijanja ‘velikog rata’. To je izložba umjetničkih plakata nastalih u vrijeme rata 1992-1995 autora Bojana Hadzihalilovića i Design Trio iz Sarajeva. Posmatrajući ‘razglednice ratnog Sarajeva’ jedna gošća se zaustavila pored slike koja predstavlja mrak, riječ Sarajevo je napisano bijelim uočljivim slovima poput poznatog natpisa Hollywood, i upitala šta predstavlja crvenkasta svjetlost u pozadini. Autor je odgovorio:  ‘Zavisno od tumačenja onog ko gleda – to je crvenkasta gusta magla koja se formirala u zraku nakon dugog granatiranja i eksplozija ili – zalazak sunca’.

 Šta umjetnici imaju reći – o ratu, bilo kojem ratu ? Jesu li svi ratovi isti? Pošto se svi ratovi završe mirom ja mislim da su svi ratovi glupi i pogubni. Jedino su gluplji i pogubniji – oni koji ih vode. Po mome bi bilo dobro da rat zauvijek ostane u muzeju, a onima koji bi ih vodili nema mjesta tamo gdje su LJUDI. Ali i to je pitanje očiju kojim gledamo na stvarnost i – kriterija.

tačno.net
Autor 29.6.2013. u 12:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija