Ratne komšije

Mr Mick Maslic
Autor 3.4.2017. u 11:04

Izdvajamo

  • Kao grom nas je 2005. godine pogodila vijest da je Alen Šahović preminuo od karcinoma. Smrt ga je zatekla u trenutku kada je završavao prvu godinu Ekonomije. U mom sjećanju je ostao kao divan, plemenit dječak - anđeo. Nezamisliva je količina bola koja se sručila na ovu porodicu. Nakon svih ratnih muka izgubiti sina jedinca i jedinog brata, Suljo pored toga oca i brata u ratu. Niko nije otišao u Hadžiće da ih posjeti, da možda o tome nešto napiše ili napravi TV reportažu. O takvima se ne govori. Međutim znajući kakav je, ne vjerujem da bi on na to i pristao. Sve ratne godine je proveo u rovu. Jedan od mnoštva bezimenih heroja koji su odbranili ovu zemlju, a ime im se spomene samo u čituljama. Bio mi je jako blizak. Svaki put kada bi jedan od nas odlazio na opasna ratišta izvan grada dugo smo razgovarali. I obećavali jedan drugom ono što je bilo životno važno. Ne sjećam se da se ikada na nešto požalio. Gledao sam ga kako se odmara nakon kakvog teškog fizičkog posla, a takve je uglavnom i radio. Izdvojen po strani, čuči, puši i misli. Znao sam o čemu.

Povezani članci

Ratne komšije

Posvećeno Alenu Šahoviću

Nema više moje majke, Nene, Raze, Kike i Mikice Sarajlić. I mnogih drugih. Otišli su po nekakvom prirodnom redu, kako i dolikuje. Ali tragika prerane smrti Alena Šahovića je beskrajna, seže do neba. A na nebu žive anđeli, zar ne?

Shvativši najzad ozbiljno višestruko ponovljena upozorenja da se nalazim na nekom misterioznom “ilidžanskom spisku”, krajem marta 1992. smo, pješke, napustili naš stan u Pejton-u. Prošli pored Osnovne škole “Petar Petrović Njegoš” koju su dečki pohađali, obdaništa u kome su stekli prva poznanstva, pa pored ograde “Energoinvest”-a do tramvajske stanice na Stupu. Nas dvoje, svako sam sa svojim mislima, još uvijek u dilemi da li griješimo što napuštamo svoj dom. A lijepo su se golim okom mogle vidjeti kolone vojnih vozila i artiljerijskih oruđa “Jugoslovenske Narodne Armije” kako mile uz Trebević da zauzmu svoje, u Generalštabu JNA, precizno određene pozicije. One, sa kojih će naredne tri i po godine sijati smrt po Sarajevu.

Dečki nekako neobično tihi, pognuti pod ruksacima u koje su na brzinu potrpali svoje memorabilije, najdraže tene i majice. A ja, pored svega, uprtio još i glanc novi portabl televizor u boji. Gdje ćeš bez televizije u svijet, a 24 sata na svim programima rat uživo. Po nesreći, kako smo u tom trenutku mislili, oboja kola su nam nekim čudom u isto vrijeme bila “out of service”. Crveni SAAB 96, porodično čedo, koji kao da je upravo izašao iz nekog crno-bijelog filma sa čikaškim gangsterima, je ostao ispred vikendice koju smo gradili u pitomoj dolini iznad Ahatovića. Čudesan automobil, neuništiv k’o tenk, imao je jednu hroničnu manu-hidrauličko kvačilo čija se ručica mjenjača nalazila na volanu. “Kad mu dođe luda”, ne možeš ga ubaciti u brzinu ni da ti je život u pitanju. Dianin “Fićo”, kojim je išla na posao u Drugu gimnaziju, je ostao parkiran u Podromaniji kod vikendica naših prvih komšija Treznera i Savčića. Bili preko vikenda u gostima, pa ga nismo uspjeli upaliti. Oni koji su kasnije sve to “u ime svog naroda” preuzeli, uspjeli su ga upaliti čak i bez ključa.

Kasnije smo saznali da smo ustvari imali veliku sreću, jer su već tada svi izlazni putevi sa Ilidže bili blokirani i mnogi su, nažalost, osim kola ostali i bez života.
Vratili smo se na Marindvor u Tvrkovu 11, kod moje majke u, kako smo tada govorili “porodični stan Maslića”. Moram reći na njenu radost, jer bili smo joj tu, pred očima. Jedna briga manje. Još samo da se još jave oni sa Dobrinje.

Zatekoh poznata lica iz djetinjstva. Dragan Ilić-Dara se vratio u majčin stan u Tršćanskoj, pobjegao od “svojih” sa Grbavice. Jasminka Kulić-Jaki, Jasna Diklić, Boro Bašić, Boriša-Škoro Stanić, Kiko Miralem nisu nigdje ni išli sa Marindvora.

Moji su zadnjim jevrejskim konvojem u maju napustili Sarajevo, približavao se termin obavezne druge operacije mlađeg sina. Prva je nekoliko godina ranije uspješno obavljena u tadašnjoj Vojnoj bolnici. Dugo sam se oporavljao od rastanka na platou ispred Željezničke stanice. Obojica umorni i blijedi od stalnog sjedenja u podrumu, izgubljeni, mlađi se kupa u suzama. Ista slika svuda naokolo. Sjećam se strašnog, razdirućeg osjećaja nemoći. Ima li išta gore nego gledati u dječije oči pune povjerenja kada od tebe, kao uvijek do tada, traže zaštitu. A ti skrivaš pogled i užurbano govoriš: “Haj’te sad. Vi ste veliki dječaci. Slušajte majku i javljajte se svaki dan. Za mene ne brinite”.

Početkom juna iz Hrasnog je doselila moja starija sestra Nevzeta-Neta Kifić. Sin Jasmin je već bio tu, nije se ni vraćao kući nakon pakla 2. maja kada je odbranjeno Predsjedništvo i država Bosna i Hercegovina. Ubrzo se priključio Armiji BiH. Treći član porodice, suprug i otac Hamo, je ostao u Hrasnom da “čuva stan”. Poginuo je tri mjeseca kasnije prilikom eksplozije granate kod Paromlina. Išao je da kupi hljeb.

Mama je imala i svoju internu izbjeglicu iz zgrade, Raziju-Razu Sarajlić, dugogodišnju komšinicu i prijateljicu. Raza je prije rata slomila kuk i ostala težak invalid sa štakama. Kada je njihov stan na Koševu granatiran, u “porodični stan Sarajlića” se vratio i Izet-Kiko sa porodicom: suprugom Mikicom, kćerkom Tamarom, unukom Vladimirom, kome je tada moglo biti oko 3 godine i mačkom Momom. Tamarin muž Đorđe je bio u neprestanoj trci između maminog stana na Koševu I i Marindvora. Raza se, naravno, uz velike teškoće popela tri sprata više i nastavila da živi sa svojom porodicom. Nije više ni silazila, tu je i umrla.

Ni jednog trenutka nisam vjerovao da će se rat brzo završiti, jer mržnja sa kojom su s brda rušili grad i neselektivno ubijali čak i djecu, nije se mogla odjednom spontano pojaviti. Tinjala je i rasla dugo, mi je nismo bili svjesni. U samom gradu haos, opšta pljačka, sve je bilo na prodaju, čak i novinarske iskaznice. Vojni obveznici su sasvim “legalno” izlazili iz grada. A na linijama odbrane su, u patikama i farmerkama, vojnički potpuno nepripremljeni, ginuli sarajevski mladići i djevojke. Bili su naoružani jedino željom za slobodom i beskrajnom ljubavi prema svom gradu. Među dobrovoljcima su bila i dva mladića iz naše zgrade; Adi Agić i Neven- Neno Luledžija. Adi, moj komšija iz stana prekoputa, visok i lijepo građen momak, je postao Vikićev specijalac. Agići su porijeklom iz Prijedora i njegov otac Kemo mi je, s bolnim grčem na licu, pričao o nevjerovatnim stradanjima njegove porodice. Možda je to bio dodatni razlog što je Adi tako mlad, gotovo dječak, postao prvoborac. Neven Luledžija je, sa tetkom Krunom Bjelicom koja ga je othranila, stanovao na četvrtom spratu preko puta Bašića. Bio je ranjen tokom prve godine rata. Poslije ga nisam viđao, vjerovatno je negdje preselio. Adi i danas živi u Tvrtkovoj, a o Nevenu ne znam mnogo, osim da je preživio rat. A volio bih da znam više.

Aleksandar Aco Panić je, u stanu na prvom spratu, živio sa ocem Žikom, suprugom Ljubicom (jednom od lijepih sestara Zubac) i novorođenom kćerkom. Panići, njih četvero, kasnije je rođena i druga kćerka, odavno žive u Australiji u Gold Coast-u, gradu u Queensland-u u koji sam i ja nedavno preselio. Prilikom jednog ranijeg susreta u “Surfers Paradise”-u bila je velika vrućina i na pitanje kako je podnosi Aco je mirno odgovorio: “Meni nije vruće, uvijek se pokrivam jorganom”. Valjda se nakupio zime po rovovima iznad Porodilišta, gdje je kao pripadnik Armije BiH, bio od prvog do posljednjeg dana rata. Uniformu i čizme mu je slao punac iz “Herceg-Bosne”.

U junu 1992. pala je prva civilna žrtva rata iz Tvrtkove 11, tihi, mirni i dobri Boro Bašić. Smrt mladog čovjeka, prijatelja iz djetinjstva je strašna, ali njegova je uz to bila i bizarna, potpuno besmislena. Poslije prve granate koja je pala u ulicu, krenuo je da snese u sklonište baku Angelinu, koja je spavala. Bila je potpuno senilna, nije primjećivala ništa oko sebe. Geler druge granate ga je pronašao u haustoru, odmah iza ulaznih vrata. Aco i ja smo ga umotanog u deku odnijeli u Vojnu bolnicu, gdje su samo konstatovali smrt. Kako to saopštiti majci Maji, supruzi Zoji, maloljetnom sinu Neni i mislim, već tada, devedesetogodišnjem djedu Marku? Baka nije bila svjesna tragedije. Međutim, nije bilo mnogo vremena za tugovanje. Gdje i kako ga sahraniti? Taj nimalo lak zadatak, sam po inerciji preuzeo ja. Neko mora. A tih dana, bez izuzetka, mrtvi su se brojali desetinama.

Branka Kvasinu, muža dugogodišnje komšinice Otilije-Ote Kinčić iz Tvrtkove 9, sa zadnjeg sprata, sam poznavao samo iz viđenja. Od kada je pala granata na krov njihove zgrade, bezuspješno je tražio nekoga ko bi mu pomogao oko sanacije. Svaki trenutak mu je bio dragocjen. Nevjerovatno je kako padavinska voda brzo prodire i razara, stan po stan, sprat po sprat. Na kraju je nekako došao do mene i ja sam naravno pristao da mu pomognem.

Studirao je Građevinu ali je radio u rentakaru. Inače je bio radioamater i čovjek od svakog zanata. Obzirom da sam neposredno prije rata pravio vikendicu i ja sam znao ponešto. U to vrijeme je počela destrukcija stare Vojne bolnice i ljudi su vukli sve što se moglo koristiti, naročito prastare suhe grede koje su bile idealne za loženje. Branko je bio angažovan u Teritorijalnoj odbrani kao puškar (popravljao oružje) pa je isposlovao da dobijemo nekoliko dugih greda za popravku krova. Noću smo ih nekako dovukli na tavan. Pošto je bilo moguće raditi samo pod dnevnim svjetlom, danima smo, bez pravog alata, mjerili, pilali, kucali, montirali u užasnoj prašini i kršu od eksplozije. Sa druge strane, bili smo sretni što smo ponovo aktivni i radimo nešto korisno. Toliko smo se opustili postavljajući crijepove da smo izvirivali i dovikivali se, sve dok nas snajperista nije “opomenuo”. Metak je udario u dimnjak, tačno između naših glava. Srećom promašio je, namjerno ili slučajno?
A kao tehnička lica bili smo impresionirani majstorstvom austro-ugarskih neimara. Na spojevima centralnih greda, “rogova”, nalazio se dobro vidljiv žig utisnut u drvo, sa skicom pripreme spoja i naznačenim colovskim mjerama. Dugo je trajalo, ali uspjeli smo popraviti glavnu konstrukciju, postaviti letve i crijep. Bili smo ponosni na naše djelo, a ja sam od stanara dobio flašu pića.
Branko je, nažalost, pri samom kraju rata, “na kratko” izašao iz Sarajeva da posjeti kćerke i nesretnim slučajem izgubio život u Neumu.

Korišteni su razni načini da se izbjegne vojna obaveza. Jedan od njih je bio uključivanje u HVO, koji je svojim legalnim “nedjelovanjem” svjesno umanjivao potencijale odbrane. I moje komšije, više njih različitih vjera i nacija, su to iskoristili i proveli rat u sigurnosti memljivih podruma-improviziranih skloništa. To “pravilo” je važilo i kada se, u sklopu radne obaveze, išlo na organizovano kopanje rovova. Na cijeni su, gotovo cijelo vrijeme rata, bili oni koji su znali neki od stranih jezika. Trebali su ih UNHCR, UNPROFOR i mnoge druge međunarodne i nacionalne, legalne i manje legalne organizacije. Uz dobru platu garantovana im je i sigurnost. Ja sam u tom momentu tečno govorio engleski, francuski i ruski. I nisam imao dileme. Kao predratni stanovnik Ilidže stupio sam u redove “2. Viteške motorizovane brigade” Armije BiH. Baza nam je bilo Sokolje, “Naselje heroj”. Bila je to paklena linija sa stalnim pokušajima tenkovskih proboja. Valjda zbog blizine sela Zabrđe, gdje se nalazila porodična kuća zločinca Momčila Krajišnika. Sa Sokolja smo, po potrebi, odlazili na druge linije oko grada i nekoliko puta izlazili kao ispomoć na Igman i Bjelašnicu. I sam dolazak na liniju i povratak sa smjene su bili užasno teški. Činilo mi se da sam čitavu vječnost prelazio tih 11 kilometara između Marindvora i Buljakovog potoka, pa onda uz brdo do Sokolja. I obrnutim redoslijedom nazad, čuvajući se svo vrijeme granata i snajpera. Najmanje tri puta sam se putem presvlačio. Kao i i mnoge Sarajlije gotovo sam prepolovio predratnu težinu pa su mi se, zbog znoja i teškog ruksaka a nekad dodatno i vreće drva, stvarale rane na ramenima. I tako svaki četvrti dan. Satisfakcija je bila što smo stalno imali struju i u pauzama za odmor fanatično gledali televiziju. Struja je naravno dolazila sa druge strane linije. Moram priznati, bili smo bespravno priključeni.

Puno nas je bilo u stanu, vode i hrane nikad dovoljno. Nakon prvih bombardovanja zakrpio sam nekako oštećeni oluk ispod balkona i sproveo u metalno bure koje sam pronašao među smećem i nagorjelim ostacima bivše samoposluge kod tramvajske stanice. I uvijek imao dovoljno kišnice, koju smo tada, ne znam iz kog razloga, sa puno respekta zvali “tehnička voda”. Rado sam je dijelio sa svima kojima je trebala. A bilo je puno starijih osoba na gornjim spratovima koji je sami nisu mogli donijeti. Od UNHCR-ovih najlona, koje sam legalno kupio na Markalama, sam napravio plastenik i dugo u jesen imao svježeg povrća. Naravno ne dovoljno, više da se ne zaboravi ukus. Prve rasade i sjemena je moja mama pripremila “na vrijeme” za, kao i svake godine, poljoprivredne radove u našoj bašti pored vikendice. Poslije su došli zečevi čime je potpuno zaokružena proizvodnja; otpatcima iz bašte sam hranio zečeve a njihov izmet, nakon određene “hemijske obrade”, koristio kao đubrivo. Pri ruci mi je, podrazumjeva se, uvijek bilo dovoljno “tehničke vode”. Nešto od navedenog se može vidjeti na slikama u daljem tekstu.

sa3

Photo: Arhiva, N. Kifić: Ratna bašta. Njemačka novinarka Marina A. ju je zvala “Der Asphalt Garten”, “Vrt na asfaltu”.

sa2

Photo: Arhiva, N. Kifić:  Neta sa zečevima

Sulejman-Suljo Šahović, borac Armije BiH, sa porodicom je uselio u jednosoban stan tik do našeg, jako oštećenom tokom granatiranja. Počistio, zatvorio prozore folijom, ubacio nešto namještaja, veliki šporet i doveo svoje. Pored supruge Saime i dvoje djece tu su bila Saimina majka, svi smo je zvali Nena i Enisa, kćerka Neninog sina koji je kao pomorac ostao usidren negdje u Crnoj Gori. Porijeklom iz Istočne Bosne, Suljo teško da je imao šansu da izbjegne užasnu sudbinu Bošnjaka tog kraja. Otac i mlađi brat su postali brojevi na dugim spiskovima nestalih. Mislim da nikada nisu pronađeni. Sin Alen je bio prekrasan, bistar dječak uvijek u pokretu, nasmijan i spreman da pomogne. Donosio nam je hljeb, humanitarnu pomoć, nudio da podjeli sve što je ponekad dobijao u školi. Često sam ga čuo kako, onako kao usput, pita:”Teta Fato treba li Vam šta”? Nasuprot njemu sestra Alena je bila mirna i tiha, nekako uvijek uz Nenu, tu se osjećala najsigurnije. Moja mama ih je jako voljela, bili su zlatna djeca, a i falili su joj njene unuke i unuci. Stan im je bio čudesno čist i mirisao na svježe ispečen hljeb ili kafu. Nena, uvijek ljubazna, lijepog i mladolikog lica, s vrata je pozivala: “Hajde uđi, bujrum…” Kiko je sa unukom, ispunjavajući bespogovorno sve njegove želje, tu bio čest gost. Jednom prilikom, Vladimir se igrao s djecom, nešto su crtali, a Kiko je na svoj karakteristični poluozbiljan način objašnjavao Neni: “Ne mogu ja tebe Sejdo zvati nenom, izgledam tri puta stariji od tebe”.

Sredinom 1993. smo napravili bunar, pravi pravcati bunar, sa poklopcem, čekrkom i kantom. Siguran sam da bi mu svaka građevinska tehnička komisija, u miru, bez oklijevanja dala upotrebnu dozvolu. Ideja o gradnji je potekla sa druge strane dvorišta, od grupe komšija iz ulice Slaviše Vajnera Čiče 10, danas Augusta Brauna. Uz pomoć mnogih koji su vršili tzv. zemljane radove, rasprostirali iskopanu zemlju po dvorištu i slično, samo iskopavanje smo najvećim dijelom obavili Suljo, Aco i ja. Jednom je iznenada banuo Škoro i svojski krampao čitav dan. Prvi i posljednji put. I Nele Begović je kopao. Dolazio je i njegov otac Suljo. Posljednje metre sam iskopao ja, pošto me je kao najmanjeg i najlakšeg nakon završenog posla bilo lako, u kanti, izvući iz bunara. Ni danas mi nije prijatno kad se toga sjetim. Na dubini nešto većoj od šest metara, u prostoru gdje se jedva možeš okrenuti i disati, na umu ti je samo jedno: Samo da sada ne padne granata? Trenutna smrt valjda ne boli, ali pomisao na sporo umiranje pod naslagama zemlje me je užasavala. Kiko Sarajlić je više puta bio prisutan kad su me potpuno izmoždenog izvlačili iz rupe. Mikica je okretala glavu, na pragu suza.
“Ima li brate iko mlađi?”
“Ima Kiko, ali neće!”
I desilo se čudo. Našli smo vodu, puno vode, mnoge je živote spasila do kraja rata.

izet1

Photo: Arhiva, T.Sarajlić: Čuveni duo iz ratne Tvrtkove 11. Kiko i Vladimir, strpljenje i ljubav, deda i unuk. U pozadini Suljo završava radove na poklopcu bunara.

Pročulo se. Bilo je tu novinara, fotoreportera, UNPROFOR. Pozitivna priča iz opkoljenog Sarajeva. Eto vidite, “sve se može kad se hoće”. Igrom slučaja Aco, Suljo i ja smo nismo učestvovali u proslavi “velike radne pobjede”. Ofanziva na grad nije jenjavala.

sa1

Photo: Arhiva, T. Sarajlić: Vladimir, Đorđe i Enko sa oficirom UNPROFOR-a

Dvadeset sedmog januara 1994. umrla je moja majka, koja mi je od moje devete godine bila i otac. Sahranili smo je na groblju “Lav”, pod snajperima. Bilo je to nestvarno popodne. Iznad otvorenog groba Kiko je dugo pričao s njom kao da je živa. Otišla je jedina osoba, koja me je ikada bezgranično voljela, bez uvjeta, interesa i zadnjih misli. Umrla je od tuge i brige, samo se ugasila.

Iz Sarajeva sam, u proljeće 1995. godine, izašao sa pomješanim osjećanjima. Rat se očito privodio kraju i zauzimale su se konačne pozicije prije započinjanja ozbiljnih mirovnih pregovora. Niko više ništa nije htio reskirati. Za mene se završavao period života u vremenu teškom ali časnom. Vremenu u kome je još bilo solidarnosti i nade, koju sam ipak i ja počeo gubiti. U ratnom tunelu borci, čak i ranjenici, sve duže su čekali da prođu vagoneti prepuni različite robe. Govorilo se da ta roba nije u funkciji odbrane zemlje.

Kada sam nekoliko dana kasnije ugledao svoje sinove na minhenskom Hauptbahnhof-u, ispred mene su, umjesto izgubljenih, bljedunjavih dječaka, stajala dva visoka, zgodna tinejdžera. Puno srce. Shvatio sam da nikom ništa ne dugujem, osim njima. Od sada više nema izvlačenja. Moram preuzeti najčasniju ali i najtežu dužnost – dužnost oca.

25 novembra 1995. godine sletili smo na Sydney-ski aerodrom, ogromnim QANTAS-ovim jumbo jet-om. Meni je u tom momentu bilo 47 i nešto manje od dva mjeseca. Idealne godine za početak novog života. Brzo smo se navikli na Sydney i život u njemu. A ko ne bi? Ekspertna znanja stečena u mojoj zemlji i solidno znanje engleskog omogućili su mi da brzo dobijem posao u struci. Dotadašnje radno iskustvo u “Energoinvest”-u sam upotpunio specijalizacijom u avio industriji, između ostalih i na tipu aviona kojim smo doletjeli.

Nakon završetka rata Suljo se sa svojima vratio u njihov stan u Hadžićima. Mjesto u predratnoj firmi ga je čekalo. Saima je ponovo svakog jutra, veoma rano, žurila na posao u “Pokop”. Djeca nazad u školu. Nena je ostala u Sarajevu, preselila u drugi stan. Enisa se udala. I prolazile su godine. Porodici Šahović se život najzad vratio u normalu i izgledalo je da se ništa loše više ne može desiti. Ali prevarili smo se, može! Kao grom nas je 2005. godine pogodila vijest da je Alen Šahović preminuo od karcinoma. Smrt ga je zatekla u trenutku kada je završavao prvu godinu Ekonomije. U mom sjećanju je ostao kao divan, plemenit dječak – anđeo. Nezamisliva je količina bola koja se sručila na ovu porodicu. Nakon svih ratnih muka izgubiti sina jedinca i jedinog brata, Suljo pored toga oca i brata u ratu.

Niko nije otišao u Hadžiće da ih posjeti, da možda o tome nešto napiše ili napravi TV reportažu. O takvima se ne govori. Međutim znajući kakav je, ne vjerujem da bi on na to i pristao. Sve ratne godine je proveo u rovu. Jedan od mnoštva bezimenih heroja koji su odbranili ovu zemlju, a ime im se spomene samo u čituljama. Bio mi je jako blizak. Svaki put kada bi jedan od nas odlazio na opasna ratišta izvan grada dugo smo razgovarali. I obećavali jedan drugom ono što je bilo životno važno. Ne sjećam se da se ikada na nešto požalio. Gledao sam ga kako se odmara nakon kakvog teškog fizičkog posla, a takve je uglavnom i radio. Izdvojen po strani, čuči, puši i misli. Znao sam o čemu.

Teške su i neobične priče o ljudima koji su bili oko mene u tom vremenu, rat je naše sudbine nevjerovatno isprepleo. Želio sam da stvari poredam onako kako su se dešavale, kao učesnik i kao svjedok. Da od zaborava sačuvam one sa kojima je bila privilegija živjeti i raditi. Kako ne spomenuti moje divne susjede/komšinice, a neke i prijateljice od djetinjstva; Jasnu Diklić, Ljerku Barišić, Jasminku Kulić, Aminu Begović. Žene ratnog Sarajeva. Svakodnevno su išle na posao, godinama, bez obzira šta se vani dešavalo. A dešavale su se smrti, svuda naokolo. I uz to se borile da prežive, kao i svi drugi. Voda, hrana, drva. Zar one ne mogu biti heroine?

Hvala porodici Šahović, uključujući Nenu i Enisu, moje drage, ratne komšije, što su moju porodicu i mene objeručke prihvatili kao prijatelje.
Nema više moje majke, Nene, Raze, Kike i Mikice Sarajlić. I mnogih drugih. Otišli su po nekakvom prirodnom redu, kako i dolikuje. Ali tragika prerane smrti Alena Šahovića je beskrajna, seže do neba. A na nebu žive anđeli, zar ne?

 

Mr Mick Maslic
Autor 3.4.2017. u 11:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija