Razgovor s Martinom Heideggerom: Breme jednog mišljenja

tačno.net
Autor 1.12.2014. u 13:26

Razgovor s Martinom Heideggerom: Breme jednog mišljenja

U ožujku 1966. Heidegger je, u povodu članka »Ponoć jedne svjetske noći« (»Spiegel«, br. 7, od 7. 2. 1966, str. 111—.113), uredništvu »Spiegel«-a uputio čitateljsko pismo. To pismo glasi:

Uz članak »Ponoć jedne svjetske noći« izjavljujem:

—    Neistina je da sam za vrijeme svog rektorata (kraj travnja 1933. do veljače 1934) svojem učitelju Husserlu u bilo kojem obliku zabranio pristup na Sveučilište.

—    Neistina je da su 1933. bili s moje strane prekinuti odnosi s Husserlom i Jaspersom.

—    Neistina je da je profesor Ritter, kao jedini član nastavnog tijela Sveučilišta, sudjelovao na pogrebu Husserla, a isto tako neistina je da se profesor Ritter godine 1952. suprotstavio mojem umirovijavanju.

—    Na slici, str. 113, zabilježena obznana nije se dogodila 1934, nego u jesen 1933.

—    Odričem se od zauzimanja stava spram neznatnije netočnih, navoda.

Martin Heidegger
Freiburg
(»Spiegel«, br. 11, od 7. 3. 1966, str. 12).

Ovi navodi javili su se i prije, u literaturi, listovima i drugdje, pa je uredništvo protumačilo ovo reagiranje; kao »oprezno ukazivanje ‘Spiegel’-u da je Heidegger spreman izjasniti se o predbacivanjima« (»Spiegel«, br. 23, od 31. svibnja 1976, str. 3).

Razgovor, koji smo preveli iz cit. broja, str. 193—219, održan je 23. rujna 1966. Glavni urednik Rudolf Augstein i odgovorni redaktor za filozofiju Georg Wollf razgovarali su s Heideggerom u njegovoj kući u Freiburgu. Heidegger je taj razgovor, po navodu »Spiegel«-a (1. c, str. 5), a s obzirom na temu: tisućudevetstotridesettreća, nazvao prinosom »javnom objašnjenju mojega slučaja«. Heidegger nije htio da razgovor bude objavljen za njegova života. »Spiegel« (1. c, str. 3) navodi njegove riječi: »Nije to ni ponos ni svojeglavost, nego jedino skrb za moj rad. Njegova zadaća je s godinama postajala, sve jednostavnija, a to znači u polju mišljenja: sve teža.«

Razgovor ne prevodimo, dakako, samo zbog zanimljivosti obavijesti, izvješća i ispraviti. On sadrži i teme koje ovako jednostavno i pregnantno nisu drugdje bile formulirane, možda baš zbog žurnalističkog inzistiranja na njima. Iako je posve vjerovatno da je tekst razgovora u cjelini vjerodostojan, način na koji je prezentiran nosi očito senzacionalističko-žurnalistički trag. Tako su najava na naslovnoj strani »Filozof i Treći Reich«, kao i izabrani naslov za cijeli razgovor »Samo nas još jedan bog može spasiti« (str. 193), očito istrgnuti iz konteksta razgovora. Mi smo prevod razgovora naslovili tako kako on po svojoj naravi i sadržaju jednostavno jest: »Razgovor s Heideggerom 23. rujna 1966«. Kad bi se inzistiralo na kakvom redakcijskom naslovu, mogla bi se možda navesti osnovna i zaključna, jednostavna i teška Heideggerova misao: »Za nas današnje je veličina onoga, što valja misliti prevelika«.

Pitanja »Spiegel«-a kreću se, što se tiče događaja oko 1933, u okviru navoda citiranog članka (br. 7, od 7. 2. i966) zbog kojega je Heidegger uputio čitateljsko pismo, objavljeno 7. 3. 1966. Napominjemo da sljedeći Heideggerov razgovor, koji se misaono slaže sa Die Selbstbehauptung der deutschen Universität. Das Rektorat 1933/34 (V. Klostermann, Frankfurt a. Main 1983), govori više o Heideggeru nego sva dosadašnja apologetska i tužiteljsko optužujuća literatura. Najbolji autori knjiga i članaka koji se bave tim razdobljem, kao što su O. Pöggeler, A. Schwan, F. Fedier, O. Biemel, V. Franzen, H. Arendt, F.-W. v. Hermann, B, v. Allemann i dr., literarno i stvarno zaostaju za majstorovom riječi.

Razgovor s Heideggerom 23, rujna 1966.
[»Der Spiegel«, Hamburg 31. V. 1976, str. 193-219.]

SPIEGEL: Gospodine profesore Heideggeru, svaki put smo iznova ustanovili da Vaše filozofijsko djelo osjenjuju ne naročito dugotrajni događaji Vašeg života koji nikada nisu bili osvijetljeni.

HEIDEGGER: Mislite na tridesettreću?

SPIEGEL: Da, prije toga i poslije toga. Mi bismo to stavili u veću svezu i odatle došli do pojedinih pitanja koja se čine važnima, otprilike: kojih mogućnosti ima da filozofija djeluje na zbilju, pa i na političku zbilju?

HEIDEGGER: To su već važna pitanja; mogu li odgovoriti na sva? No najprije moram kazati da prije svojeg rektorata nisam ni na koji način politički djelovao. U zimskom semestru 1932/33. imao sam dopust, te sam uglavnom bio gore u svojoj kolibi.

SPIEGEL: Kako je došlo do toga da ste postali rektor Sveučilišta u Freiburgu?

HEIDEGGER: U prosincu 1932. izabran je za rektora moj susjed von Möllendorf, ordinarius za anatomiju. Petnaesti travanj je na ovdašnjem Sveučilištu nastup službe novog rektora. U zimskom semestru 1932/33. češće smo govorili ne samo o političkom položaju nego napose o položaju sveučilišta, o – dijelom – bezizglednom položaju studenata. Moj sud je glasio: koliko mogu prosuditi stvari, ostaje još samo ta jedna mogućnost — zajedno sa snagama izgradnje, koje su zaista još žive, pokušati da se zahvati razvoj koji dolazi.

SPIEGEL: Vidjeli ste, dakle, neku vezu između položaja, njemačkog sveučilišta i političke situacije u Njemačkoj uopće?

HEIDEGGER: Dakako da sam pratio političke događaje između siječnja i ožujka 1933, te o tome prigodice i razgovarao s mlađim kolegama. No moj rad je bio posvećen jednom opsežnijem izlaganju predsokratovskog mišljenja. Početkom ljetnog semestra vratio sam se u Freiburg. U međuvremenu, profesor von Möllendorf je 16. travnja stupio u službu rektora. Jedva dva tjedna kasnije tadašnji badenski ministar kulture razriješio ga je te službe. Vjerovatno je željeni povod za tu ministrovu odluku pružila činjenica što je rektor zabranio da se u Sveučilištu izvjesti takozvani židovski plakat.

SPIEGEL: Gospodin von Möllendorf bio je socijaldemokrat, što je poduzeo nakon svojeg smjenjivanja?

HEIDEGGER: Još na dan svojeg smjenjivanja došao je von Möllendorf k meni i kazao: »Heidegger, sad Vi morate preuzeti rektorat«. Upozorio sam ga da promisli kako mi nedostaje svako iskustvo u upravnoj djelatnosti. Tadašnji prorektor Sauer (teolog) me je međutim isto tako žestoko snubio da se kandidiram za novi, rektorski izbor, jer je inače postojala opasnost da za rektora bude imenovan neki funkcioner. Mlađi kolege, s kojima sam više godina razgovarao o pitanjima oblikovanja sveučilišta, salijetali su me da preuzmem rektorat. Dugo sam se ustručavao. Konačno sam se izjasnio spremnim da službu preuzmem samo u interesu Sveučilišta, ako bih mogao biti siguran u jednoglasni pristanak plenuma. Međutim, ostale su sumnje u moju prikladnost za rektora, tako da sam još ujutro onog dana koji je bio utvrđen za izbor otišao u rektorat i prisutnom smijenjenom kolegi, von Möllendorfu i prorektoru Saueru izjavio da ne mogu preuzeti službu. Na to su mi obojica kolega odgovorili da je izbor tako pripremljen da sada više ne mogu odstupiti od kandidature.

SPIEGEL: Potom ste se izjasnili posvemašnje spremnim. Kakav je onda bio Vaš odnos spram nacionalsocijalista?

HEIDEGGER: Drugi dan po mojem preuzimanju službe pojavio se u rektoratu »studentski vođa« s dva pratioca, te iznova zahtijevao da se izvjesi »židovski plakat«. Odbio sam to. Tri studenta udaljiše se s primjedbom da će zabrana biti prijavljena studentskom vodstvu Reicha. Nakon nekoliko dana telefonski je nazvala visokoškolska služba SA u vrhovnom vodstvu SA, SA-grupni vođa dr. Baumann. Zahtijevao je da se spomenuti plakat izvjesi, kako je već učinjeno na drugim sveučilištima. U slučaju odbijanja imao bih računati sa smjenjivanjem, ako čak ne sa zatvaranjem Sveučilišta. Pokušao sam za svoju zabranu dobiti potporu badenskog ministra kulture. Ovaj je izjavio da ništa ne može poduzeti protiv SA. Pa ipak, svoju zabranu nisam povukao.

SPIEGEL: To dosad nije tako bilo poznato.

HEIDEGGER: Motiv koji me je uopće određivao da preuzmem rektorat spomenut je već u mojem frajburškom nastupom predavanju godine 1929. — Što je meтafizika?: »Područja znanosti daleko su jedna od drugih. Način obradbe njihovih predmeta iz osnove je različit. Ta raspadajuća mnoštvenost disciplina danas se održava zajedno u nekom značenju još samo tehničkom organizacijom sveučilišta i fakulteta te praktičkim usmjerenjem struka. Nasuprot tome, odumrla je ukorijenjenost znanosti u njihovoj bitnoj osnovi«. Što sam u pogledu tog — u međuvremenu danas ekstremno izopačenog — stanja sveučilišta pokušao za vrijeme svoje službe, izloženo je u mojem rektorskom govoru.

SPIEGEL: Pokušali smo utvrditi kako se i da li se to očitovanje od 1929. poklapa s onim što ste 1933. kazali u svom nastupnom govoru kao rektor. Ovdje izvlačimo jednu rečenicu iz konteksta: »Mnogoopjevana ‘akademijska sloboda’ odbacuje se s njemačkog sveučilišta; budući da je ta sloboda bila kriva, jer je samo niječna«. Vjerujemo da smijemo pretpostavljati da ta rečenica izražava bar dio shvaćanja od kojih se i danas još niste udaljili.

HEIDEGGER: Da, ja i stojim uz to. Jer ta akademijska »sloboda« prečesto je bila samo negativna; sloboda od truda da se upustimo u ono što znanstveni studij zahtijeva u pogledu promišljanja i osmišljanja. Uostalom, ne bi trebalo da rečenica koju ste izuzeli bude pojedinačno čitana, nego u svojoj svezi; tada se razjašnjava što sam htio da se razumije s »negativnom slobodom«.

SPIEGEL: Dobro, to se razumije. Vjerujemo, ipak, da čujemo jedan novi ton u vašem rektorskom govoru kad Vi tamo, četiri mjeseca nakon Hitlerova imenovanja za Reichs-kancelara, na primjer, govorite o »veličini i veličanstvenosti tog proloma«.

HEIDEGGER: Da, bio sam u to i uvjeren.

SPIEGEL: Da li biste to mogli još objasniti?

HEIDEGGER: Rado. Tada nisam vidio drugu alternativu. Pri općoj zbunjenosti mnijenja i političkih tendencija 22 partije, valjalo je naći jedan nacionalni i prije svega socijalni stav, otprilike u smislu pokušaja Friedricha Naumanna. Mogao bih dati samo jedan primjer, ovdje citirati napis Eduarda Sprangera koji daleko  nadmašuje moj rektorski govor [Napis je izašao u časopisu »Erziehung« (»Odgoj«), 1933, str. 401, koji su izdavali A. Fischer, W. Flitner, Th. Litt, H. Nohl i E. Spranger.].

SPIEGEL: Kada ste se počeli baviti političkim prilikama? Dvadeset dvije partije bile su već dugo tu. Milijuna nezaposlenih bilo je također već 1930.

HEIDEGGER: U to vrijeme bio sam još sasvim zaposlen pitanjima koja su razvijena u Bitku i vremenu (1927) i u spisima i predavanjima sljedećih godina, temeljnim pitanjima mišljenja koja se posredno također tiču nacionalnih i socijalnih pitanja. Neposredno je meni kao učitelju na sveučilištu bilo u oku pitanje o smislu znanosti i time određenje zadaće sveučilišta. To nastojanje izrečeno je u naslovu mojeg rektorskog govora »Samopotvrđivanje njemačkog sveučilišta«. Na takav naslov nije se odvažio nitko u rektorskim govorima tadašnjeg vremena. No, tko ga je, od onih koji polemiziraju protiv toga govora, temeljito čitao, promislio i interpretirao iz ondašnje situacije?

SPIEGEL: Samopotvrđivanje sveučilišta u takvom burnom vremenu, zar to ne djeluje pomalo neprimjereno?

HEIDEGGER: Kako to? — »Samopotvrđivanje sveučilišta«, to ide protiv tada već u partiji i od nacionalso-cijalističkog studentstva zahtijevane takozvane »političke znanosti«. Taj naslov je onda imao sasvim drugi smisao; on nije značio politologiju kao danas, nego je kazivao: znanost kao takva, njezin smisao i vrijednost, ocjenjuje se prema faktičkoj koristi za narod. Protustav tom politiziranju znanosti navlastito se izriče u rektorskom govoru.

SPIEGEL: Razumijemo li Vas pravo: time što ste sveučilište uzeli zajedno u ono što ste tada osjetili kao prolom, htjeli ste sveučilište potvrditi protiv inače možda nadmoćnih strujanja koja mu više ne bi ostavila njegovu vlastitost?

FIEIDEGGER: Sigurno, ali samopotvrđivanje je ujedno trebalo sebi postaviti zadaću da, naspram samo tehničke organizacije sveučilišta, stekne jedan novi smisao iz promišljanja predaje zapadnjačko-evropskog mišljenja.

SPIEGEL: Gospodine profesore, trebamo li to tako razumjeti — da ste tada naslućivali da zajedno s nacionalsocijalistima možete postići ozdravljenje sveučilišta?

HEIDEGGER: To je krivo izraženo. Ne zajedno s nacionalsocijalistima, nego je sveučilište trebalo da se obnovi iz vlastitog promišljanja i time stekne čvrstu poziciju naspram opasnosti politiziranja znanosti — u prije navedenom smislu.

SPIEGEL: I zato ste u Vašem rektorskom govoru proklamirali ta tri stupa: »radnu službu«, »vojnu službu«, »službu znanja«. Time je trebalo, tako ste prema tome pretpostavljali, da »služba znanja« bude uzdignuta u ravnopravnu poziciju, koju joj nacionalsocijalisti nisu priznavali?

HEIDEGGER: Nije riječ o »stupovima«. Ako pažljivo čitate: služba znanja, doduše, stoji u nabrajanju na trećem mjestu, ali po smislu postavljena je na prvo mjesto. Ostaje da se promisli da su rad i vojska, kao svako ljudsko činjenje, osnovani na znanju i njime osvijetljeni.

SPIEGEL: Međutim moramo — odmah smo na kraju s tim prokletim citiranjem — ovdje spomenuti još jednu rečenicu, o kojoj ne možemo sebi predstaviti da biste je danas još potpisali. Kazali ste 1933. u jesen: »Poučci i ideje nisu. pravila vašeg bitka. Vođa sam i jedini jest današnja i buduća njemačka zbilja i njezin zakon«.

HEIDEGGER: Te rečenice ne stoje u rektorskom govoru, nego samo u lokalnim frajburškim studentskim novinama, na početku zimskog semestra 1933/34. Kad sam preuzeo rektorat, bilo mi je jasno da neću proći bez kompromisa. Navedene rečenice ne bih danas više pisao. Već 1934. nisam kazao ništa tome slično.

SPIEGEL: Smijemo li još jednom postaviti jedno međupitanje? U ovom razgovoru postalo je dosad razgovetno da se Vaše držanje godine 1933. kretalo između dva pola. Prvo: morali ste koješta kazati ad usum delphini. To je bio jedan pol. No, drugi pol je bio ipak pozitivniji; to izražavate ovako: osjećao sam da je tu nešto novo, da je tu prelom.

HEIDEGGER: Tako je. Ne da sam samo pretvorno govorio, nego sam vidio ovu jednu mogućnost.

SPIEGEL: Vi znate da se u toj svezi podižu neka predbacivanja protiv Vas koja se tiču Vaše suradnje s NSDAP i njezinim skupinama i koja u javnosti još uvijek važe kao neporečena. Tako Vam je predbačeno da ste sudjelovali na spaljivanjima knjiga studentstva ili Hitlerove mladeži.

HEIDEGGER: Ja sam zabranio planirano spaljivanje knjiga koje se trebalo održati pred Sveučilišnom zgradom.

SPIEGEL: Onda Vam je bilo predbačeno da ste knjige židovskih autora dali udaljiti iz biblioteke Sveučilišta ili filozofijskog seminara.
HEIDEGGER: Mogao sam kao direktor seminara raspolagati samo njegovom bibliotekom. Ponovljenim zahtjevima za udaljavanje knjiga židovskih autora nisam popustio. Raniji sudionici mojih seminarskih vježbi mogu danas posvjedočiti da ne samo da nikakve knjige židovskih autora nisu bile udaljene, nego da su ti autori, prije svih Husserl, bili citirani kao i prije 1933. i da se o njima govorilo.

SPIEGEL: Kako sebi objašnjavate nastanak takvih glasina? Je li to zlonamjernost?

HEIDEGGER: Po svom znanju izvora, to bih pretpostavio; no pokretački razlozi klevete su dublji. Preuzimanje rektorata po svoj prilici je samo povod, a ne određujući razlog. Valjda će zato polemika svagda opet bukniti kad se pruži neki povod.

SPIEGEL: Imali ste židovske studente i poslije 1933. Kažu da je Vaš odnos spram nekih od tih židovskih studenata bio srdačan.

HEIDEGGER: Moje držanje nakon 1933. ostalo je nepromijenjeno. Jedna je od mojih najstarijih i najdarovitijih učenica, Helena Weiss, koja je kasnije emigrirala, u Škotsku, kad njezina promocija na ovdašnjem Fakultetu nije više bila moguća, promovirana je u Baselu radom o Kauzalnosti i slučaju u filozofiji Aristotela, tiskanom 1942. u Baselu. Na kraju predgovora autorica piše: »Pokušaj fenomenologijske interpretacije, koji u njegovom prvom dijelu ovdje predlažemo, zahvaljuje svoju mogućnost M. Heideggerovim neobjavljenim interpretacijama grčke filozofije«. Ovdje vidite primjerke s vlastitom posvetom autorice. Gospođu dr. Weiss sam prije njezine smrti još nekoliko puta posjetio u Bruxellesu.

SPIEGEL: Bili ste dugo vremena prijatelj s Jaspersom. Poslije 1933. ovaj odnos se počeo mutiti. Glasine kažu da pomutnju valja vidjeti u vezi s time što je Jaspers imao Židovku za ženu. Da li biste o tome nešto kazali?

HEIDEGGER: Bio sam prijatelj s Karlom Jaspersom od 1919; u ljetnom semestru 1933. posjetio sam njega i njegovu ženu u Heidelbergu. Karl Jaspers mi je svoje publikacije između 1934. i 1938. sve poslao — »sa srdačnim pozdravima«.

SPIEGEL: Bili ste učenik svog židovskog prethodnika na. filozofijskoj katedri Frajburškog univerziteta, Edmunda Husserla. On Vas je preporučio Fakultetu kao nasljednika u ordinarijatu. Vaš odnos spram njega nije mogao biti bez zahvalnosti.

HEIDEGGER: Poznajete, dakako, posvetu Bitka i vremena.

SPIEGEL: Naravno. No poslije je došlo do pomutnje u odnosu. Možete li i hoćete li nam kazati na što se ona imala svesti?

HEIDEGGER: Razlike u gledanju na stvar su se zaoštrile. Husserl je početkom tridesetih godina održao javni obračun s Maxom Schelerom i sa mnom, a njegova razgovetnost nije ostavljala ništa što bi se moglo poželjeti. Što je Husserla moglo potaknuti da se u takvoj javnosti obori protiv mojega mišljenja., nisam mogao iskusiti.

SPIEGEL: Kojim povodom je to bilo?

HEIDEGGER: U berlinskoj palači sportova Husserl je govorio pred studentima. Erich Mühsam je izvjestio o tome u jednim od velikih berlinskih novina.

SPIEGEL: U našoj svezi spor kao takav nije od interesa. Od interesa je samo da to baš nije bio spor koji ima posla s godinom 1933.

HEIDEGGER: Ni najmanje.

SPIEGEL: Predbacilo Vam se da ste pri objavljivanju petog izdanja Bitka i vremena 1941. izostavili prvotnu posvetu Husserlu.

HEIDEGGER: To je točno. To stanje stvari objasnio sam u svojoj knjizi Na putu ka govoru. Tamo sam pisao: »Radi suprotstavljanja mnogostruko proširenim netočnim tvrdnjama, neka bude ovdje izričito napomenuto da je u tekstu razgovora, str. 92, spomenuta posveta Bitka i vremena ostala i u četvrtom izdanju knjige iz 1935. Kad je izdavač vidio da je tisak petog izdanja iz 1941. ugrožen, odnosno da bi došlo do zabrane knjige, bilo je na predlog i želju Niemeyera  konačno dogovoreno da se posveta u tom izdanju izostavi pod uvjetom koji sam ja postavio, da i dalje ostane primjedba na str. 38 kojom je ona posveta zapravo tek bila utemeljena i koja glasi: ‘Ako sljedeće istraživanje ide korak naprijed u otvaranju ‘samih stvari’, autor to zahvaljuje u prvom redu E. Husserlu koji je autora za vrijeme njegova frajburškog naukovanja, podrobnim osobnim vođenjem i najslobodnijim prepuštanjem neobjavljenih traganja, upoznao s najrazličitijim područji¬ma fenomenologijskog istraživanja«.

SPIEGEL: Tada gotovo uopće vise ne moramo postaviti pitanje — je li točno da ste kao rektor Sveučilišta u Freiburgu zabranili umirovljenom profesoru Husserlu pristup ili korištenje Sveučilišne biblioteke ili biblioteke seminara.

HEIDEGGER: To je kleveta.

SPIEGEL: Pa nema ni pisma u kojemu se izriče ta zabrana protiv Husserla? Kako je zapravo iskrsla ta glasina?

HEIDEGGER: Ne znam ni ja, ne nalazim objašnjenja za to. Nemogućnost čitave te stvari mogu Vam demonstrirati time, što također nije poznato: pod svojim rektoratom podržao sam zagovorom kod ministra profesora Thannhausera, direktora medicinske klinike, i von Hevesya, profesora za fizikalnu kemiju, kasnije nosioca Nobelove nagrade — oba Židova, za koje je Ministarstvo tražilo da se otpuste. Da sam ta oba čovjeka podržao a istodobno, na kolportiran način, postupao protiv Huserla, emeritusa i svog vlastitog učitelja, apsurdno je. Spriječio sam također da studenti i docenti upriliče demonstraciju protiv profesora Thannhausera. Tada je bilo privatnih docenata koji su ostali na cjedilu, pa su mislili: sad je vrijeme da se pomaknemo. Te ljude, kada su došli k meni na razgovor, sve sam otpravio.

SPIEGEL: Niste sudjelovali na pogrebu Husserla 1938.

HEIDEGGER: Uz to bih kazao sljedeće: predbacivanje da sam prekinuo svoje veze s Husserlom nije osnovano. Moja žena je u svibnju 1933. u ime nas oboje pisala gospođi Husserl pismo u kojemu smo posvjedočili svoju nepromijenjenu zahvalnost, te poslala to pismo s buketom cvijeća Husserlu. Gospođa Husserl je kratko odgovorila s formalnom zahvalom i pisala da su veze među našim obiteljima prekinute. Ljudski sam iznevjerio što pri bolesničkoj postelji i smrti Husserla nisam još jednom izrekao svoju zahvalu i poštovanje. Zbog toga sam gospođu Husserl u jednom pismu zamolio za ispriku.

SPIEGEL: Husserl je umro 1938. Već u veljači 1934. dali ste ostavku na položaj rektora. Kako je došlo do toga?

HEIDEGGER: To moram nešto šire zahvatiti: u namjeri da prevladavam tehničku organizaciju Sveučilišta, to znači da obnovim fakultete iznutra, iz njihovih stvarnih zadaća, predložio sam da se za zimski semestar 1933/34. na pojedinim fakultetima za dekane imenuju mlađi i prije svega u svojoj struci izvrsni kolege, i to bez obzira na njihov stav spram partije. Tako su postali dekani: za Pravni fakultet profesor Erik Wolf, za Filozolski fakultet profesor Schadewaldt, za Prirodoznanstveni fakultet profesor Soergel, za Medicinski fakultet: profesor von Möllendorf, koji je u proljeće bio kao rektor smijenjen. No već oko Božića 1933. postalo mi je jasno da s obnovom sveučilišta, koja mi je lebdila pred očima, neću moči prodrijeti ni protiv otpora unutar kolegija niti protiv partije. Na primjer, kolegij mi je uzeo za zlo što sam studente uvukao u odgovorno upravljanje Sveučilištem — baš kako je danas slučaj. Jednog dana pozvan sam u Karlsruhe gdje je ministar preko svojeg ministari jalnog savjetnika — u nazočnosti župskog studentskog vođe — od mene zahtijevao da dekane Pravnog i Medicinskog fakulteta zamijenim drugim kolegama koji su bili partiji po volji. Taj zahtjev sam otklonio i najavio odstupanje od rektorata ako ministar ustraje na svom zahtjevu. To se dogodilo. Bilo je to u veljači 1934; nakon desetomjesečnog službovanja odstupio sam, dok su rektori tada ostajali dvije i više godina u službi. Dok je tuzemno i inozemno novinstvo na najrazličitije načine komentiralo preuzimanje rektorata, šutjelo se o mojem povlačenju..

SPIEGEL: Jeste li tada imali prilike da nadležnom Reichs-ministru iznesete svoje misli o reformi sveučilišta?

HEIDEGGER: Kad tada?

SPIEGEL: Tu je ipak još uvijek riječ o jednom putu koji je Rust poduzeo 1933. ovamo u Freiburg.

HEIDEGGER: Radi se o dva različita događaja. U povodu jedne proslave u čast Schlagetera u Schönau u W. kratko sam formalno pozdravio ministra. Drugo, razgovarao sara s ministrom u studenome 1933. u Berlinu. Iznio sam mu svoje shvaćanje o znanosti i mogućem oblikovanju fakulteta. On je sve pažljivo uzeo na znanje, tako da sam gajio nadu da bi izneseno moglo imati svoje djelovanje. No, ništa se nije dogodilo. Ne vidim zašlo mi se predbacuje taj razgovor s tadašnjim Reichsministrom za odgoj dok su se u isto doba sve inozemne vlade požurile da priznaju Hitlera i iskažu mu internacionalno uobičajenu počast?!

SPIEGEL: Da li se Vaš odnos spram NSDAP promijenio nakon što ste odstupili kao rektor?

HEIDEGGER: Poslije odstupanja od rektorata ograničio sam se na svoju nastavnu zadaću. U ljetnom semestru 1934. predavao sam »logiku«. U sljedećem, semestru 1934/35. držao sam prvo predavanje o Hölderlinu, a 1936. počela su predavanja o Nietzscheu. Svi koji su mogli čuti, čuli su da je to bio razračunavanje s nacionalsocijalizmom.

SPIEGEL: Kako se odigrala predaja službe? Vi niste sudjelovali na svečanosti?

HEIDEGGER: Da, odbio sam. da sudjelujem na svečanoj predaji rektorata.

SPIEGEL: Je li Vaš nasljednik bio angažirani član partije?

HEIDEGGER: On je bio pravnik; partijske novine, »Der Alemanne«, javile su o njegovom imenovanju za rektora s krupnim naslovom: »Prvi nacionalsocijalistički rektor Sveučilišta«.

SPIEGEL: Kako se partija ponašala prema Vama?

HEIDEGGER: Bio sam stalno nadziran.

SPIEGEL: Jeste li to zapazili?

HEIDEGGER: Da, slučaj s dr. Hankeom.

SPIEGEL: Kako ste došli na to?

HEIDEGGER: Jer je on sam došao k meni. Već je bio promoviran, u zimskom semestru 1936/37, i u ljetnom semestru 1937. bio je član mojeg višeg seminara. Poslao ga je SD ovamo da me nadzire.

SPIEGEL: Kako je došao na to da iznenada dođe k Vama?

HEIDEGGER: Na osnovu mojeg seminara o Nietzscheu u ljetnom semestru 1933. i načina kako se pritom odvijao rad, priznao mi je da ne može dalje preuzeti zadani nadzor te me želi s tim stanjem stvari upoznati glede moje daljnje nastavne djelatnosti.

SPIEGEL: Partija je, dakle, budno motrila na Vas?

HEIDEGGER: Znao sam samo da se o mojim spisima ne smije govoriti, na primjer o spisu: Platonov nauk o istini. Moje predavanje o Hölderlinu, držano u proljeće 1936. u Rimu, bilo je ružno napadnuto u HJ novinama »Volja i moć«. Trebalo bi da zainteresirani pročitaju polemiku protiv mene u E. Kreickovom časopisu »Narod u bivanju« koja je započela ljeti 1934. Prilikom internacionalnog kongresa filozofa u Pragu 1934. njemačka me strana nije delegirala. Jednako je trebalo da ostanem isključen prigodom internacionalnog kongresa posvećenog Descartesu u Parizu 1937. To je tako čudnovato djelovalo da me je tamošnje voditeljstvo Kongresa — profesor Brehier na Sorboni — sa svoje strane pitalo zašto ne pripadam njemačkoj delegaciji. Odgovorio sam: neka se voditeljstvo Kongresa o tom slučaju raspita u Reichs-ministarstvu za odgoj. Nakon nekog vremena došao je iz Berlina poziv da naknadno pristupim delegaciji. Odbio sam. Predavanja Što je metafizika? i O biti istine prodavana su u koricama bez naslova, ispod trgovačke klupe. Rektorski govor bio je ubrzo nakon 1934, na partijski poticaj, povučen sa tržišta.

SPIEGEL: Je li poslije postalo još gore?

HEIDEGGER: Posljednje ratne godine bilo je 500 najznačajnijih znanstvenika oslobođeno ratne službe. Ja nisam pripadao oslobođenima, naprotiv, u ljeto 1944. bio sam određen za opkopne radove na Rajni.

SPIEGEL: Na drugoj, švicarskoj strani kopao je opkope Karl Barth.

HEIDEGGER: Interesantno je kako se to zbivalo. Rektor je sazvao sve nastavnike. Održao je kratki govor ovog sadržaja: što sada kaže, dogovor je s NS-okružnim voditeljem i NS-župskim voditeljem. On će podijeliti sve nastavnike ii tri skupine: prvo, sasvim suvišni; drugo, polu-suvišni; i treće, oni bez kojih se ne može. Na prvom mjestu sasvim suvišnih prozvani su: Heidegger, zatim G. Ritter [Profesor dr. Gerhard Ritter (»Carl Goerdeler i njemački pokret otpora«), tada ordinarius za Noviju povijest na Sveučilištu u Freiburgu, bio je, u vezi s atentatom na Hitlera od 20. srpnja 1944., uhapšen 1. studenog 1944. i oslobođen od savezničkih trupa tek 25. travnja 1945. Povjesničar je 1956. bio emeritiran i 1967. je umro.].  U zimskom semestru 1944/45, nakon dovršetka opkopnih radova na Rajni, držao sam predavanje pod naslovom: Pjevanje i mišljenje, u stanovitom smislu nastavak mojih predavanja o Nietzscheu, to znači razračunavanja s nacionalsocijalizmom. Nakon drugog sata bio sam pozvan u Volkssturm kao najstariji čovjek među pozvanim članovima nastavnog tijela.

SPIEGEL: Možda smijemo sažeti: Vi ste 1933. kao nepolitički čovjek u užem smislu, ne u širem smislu, u politiku tog navodnog preloma . . .

HEIDEGGER . . . na putu Sveučilišta . . .

SPIEGEL: . . .na putu preko Sveučilišta dospjeli u taj navodni prelom. Nakon jedno godinu dana opet ste napustili preuzetu funkciju. Ali 1935. u jednom predavanju, koje je 1953. objavljeno kao Uvod u metafiziku, kazali ste: »Što se danas« — to je dakle bilo 1935. — »naokolo nudi kao filozofija nacionalsocijalizma, ali s unutrašnjom istinom i veličinom tog pokreta (naime sa susretom planetarno određene tehnike i novovjekovnog čovjeka) nema ni najmanje posla, to lovi u tim mutnim vodama ‘vrijednosti’ i ‘cjelina’«. Jeste li riječi u zagradi dodali tek 1953, dakle pri tiskanju — možda da čitatelju u 1953. objasnite u čemu ste 1935. vidjeli »unutrašnju istinu i veličinu tog pokreta«, dakle nacionalsocijalizma — ili ste također već i 1935. imali u tekstu tu objašnjavajuću zagradu?

HEIDEGGER: To je stajalo u mojem rukopisu i točno odgovaralo mojem tadašnjem shvaćanju tehnike, a još ne kasnijem izlaganju biti tehnike kao po-stavlja (Ge-stell). Razlog što to mjesto nisam predavao ležao je u tome što sam bio uvjeren u pravo razumijevanje svojih slušatelja; glupani i uhode i njuškala su to drugačije razumjeli — i neka su.

SPIEGEL: Sigurno biste i komunistički pokret tu uvrstili?

HEIDEGGER: Da, bezuvjetno, kao određen planetarnom tehnikom.

SPIEGEL: I amerikanizam?

HEIDEGGER: I to bih kazao. U međuvremenu moglo je u prošlih trideset godina postati razgovetnije da je planetarno gibanje novovjekovne tehnike moć čija veličina se u određivanju povijesti jedva, može procijeniti. Za mene je danas odlučno pitanje: kako se tehničkom razdoblju uopće može priodrediti neki — i koji — politički sistem. Na to pitanje ne znam odgovor. Nisam uvjeren da je to demokracija.

SPIEGEL: Sada, sama demokracija je samo zbirni pojam pod koji se daju uvrstiti različite predodžbe. Pitanje je da li je još moguća neka transformacija tog političkog oblika. Vi ste se nakon 1945. izjašnjavali o političkim nastojanjima zapadnog svijeta i pritom govorili i o demokratizaciji, i o politički izraženom kršćanskom nazoru na svijet, a također i o pravnoj državnosti — te ste sva ta nastojanja nazvali »polovičnostima« .

HEIDEGGER: Ponajprije Vas molim da kažete gdje sam govorio o demokraciji i o onome što dalje navodite. Kao polovičnosti bih to naveo također jer u tome ne vidim nikakvo zbiljsko razračunavanje s tehničkim svijetom, budući da iza toga još uvijek, po mojem nazoru, stoji shvaćanje da je tehnika u svojoj biti nešto što čovjek ima u ruci. To po mojem mnijenju nije moguće. Tehnika je u svojoj biti nešto čime čovjek iz sebe ne vlada.

SPIEGEL: Koje bi od skiciranih strujanja tu bilo, po Vašem nazoru, najvćma primjereno vremenu?

HEIDEGGER: To ne vidim. No tu vidim jedno odlučujuće pitanje. Najprije bi se imalo objasniti što mnijete pod suvremenim, što tu znači »vrijeme«. Još više, trebalo bi pitati da li je suvremenost mjerilo za »unutrašnju istinu« ljudskog djelovanja, nije li mjerodavno djelovanje mišljenje i sačinjanje (spjevanje), uprkos svih optužbi zbog krivotvorstva obrata.

SPIEGEL: Sada, ipak pada u oči da čovjek nikada neće izaći na kraj sa svojim oruđem, da u njemu vidi Đavoljeg učenika. Nije li malo previše pesimistično kazati: mi nećemo s ovim, zacijelo mnogo većim oruđem moderne tehnike izaći na kraj?

HEIDEGGER: Pesimizam, ne. Pesimizam i optimizam jesu, u okružju sada pokušanog promišljanja, zauzimanja stajališta čiji je domet prekratak. Prije svega pak — moderna tehnika nije »oruđe« i nema više posla s oruđima.

SPIEGEL: Zašto bi bili tako jako svladani od tehnike . . .?

HEIDEGGER: Ne kažem svladani. Kažem: još nemamo put koji odgovara biti tehnike.

SPIEGEL: Moglo bi Vam se ipak samo naivno suprotstaviti. Što bi tu trebalo biti svladano? Ta, sve funkcionira. A gradi se sve više elektrana. Marljivo se proizvodi. Ljudi su u visoko tehnificiranom dijelu zemlje dobro zbrinuti. Živimo u blagostanju. Što tu zapravo nedostaje?

HEIDEGGER: Sve funkcionira. To je upravo ono strašno (das Unheimliche), da to funkcionira, te da funkcioniranje sve više goni k daljnjem funkcioniranju i da tehnika čovjeka sve više čupa iz zemlje i raskorjenjuje. Ne znam jeste li se prestrašili; ja sam se na svaki način prestrašio kad sam sada vidio snimke s Mjeseca k Zemlji. Uopće ne trebamo atomsku bombu, raskorijenjenost čovjeka je već tu. Imamo još samo tehničke odnose. To nije više zemlja, na kojoj danas čovjek živi. Imao sam nedavno dugi razgovor s René Charom u Provansi, kao što znate, s pjesnikom i borcem otpora. Sad se u Provansi podižu raketne baze te se zemlju pustoši na nepredočiv način. Pjesnik, koji izvjesno ne stoji pod sumnjom sentimentalnosti i veličanja idile, kaza mi da je rekorjenjivanje čovjeka koje se tu zbiva kraj — ako mišljenje i pjevanje još jednom ne dođu do nenasilne moći.

SPIEGEL: Moramo sada kazati da smo doduše radije ovdje, i valjda nećemo za naša vremena više ni morati dalje: ali tko zna je li određenje čovjeka da bude na ovoj Zemlji? Zamislivo je da čovjek uopće nema nikak vo određenje. No ipak bi se jedna mogućnost: čovjeka mogla sagledati i u tome da od ove Zemlje posiže na druge planete. Sigurno još dugo neće biti tako. Samo, gdje je pisano da on ovdje ima svoje mjesto?

HEIDEGGER: Po našem ljudskom iskustvu i povijesti, koliko sam na svaki način upućen, znam da je sve bitno i veliko postalo samo iz toga što je čovjek imao neki zavičaj, domovinu, i bio ukorijenjen u nekoj predaji. Današnja literatura, naprimjer, dalekosežno je destruktivna.

SPIEGEL: Nas ovdje smeta riječ destruktivno i utoliko što je riječ nihilističko, baš po Vama i u Vašoj filozofiji, dobila sveobuhvatnu smislenu vezu. Zaprepašćuje nas da čujemo riječ destruktivno s obzirom na literaturu koju biste ipak mogli ili morali vidjeti sasvim kao dio tog nihilizma.

HEIDEGGER: Kazao bih da literatura na koju pomišljam nije nihilistička u smislu koji ja mislim.

SPIEGEL: Očito vidite, tako ste to i izrazili, jedno svjetsko gibanje koje privodi apsolutnu tehničku državu ili ju je već privelo?

HEIDEGGER: Da!

SPIEGEL: Dobro. Sad se naravno postavlja pitanje: može li uopće čovjek-pojedinac još utjecati na taj splet prisilnosti, ili pak, može li na njega utjecati filozofija, ili: može li oboje zajedno na njega utjecati, time što filozofija vodi pojedinca ili mnoge pojedince do određene akcije?

HEIDEGGER: Ako smijem kratko i možda pomalo teško, ali iz dugog promišljanja, odgovoriti: filozofija neće moći izvršiti nikakvu neposrednu preinaku sadašnjeg svijeta. To ne važi samo za filozofiju nego za svako tek ljudsko mišljenje i nastojanje. Može nas spasiti samo jedan bog. Ostaje nam jedina mogućnost da se u mišljenju i opjevanju priredi spremnost za pojavu boga ili za odsutnost boga u propasti, da propadnemo u suočenju s odsutnim bogom.

SPIEGEL: Postoji li veza između Vašeg mišljenja i nadolaska tog boga? Ima li tu, po vašem zoru, kauzalne veze? Mnijete li da boga možemo privesti mišljenjem?

HEIDEGGER: Ne možemo ga prismisliti, možemo u najboljem slučaju probuditi spremnost očekivanja.

SPIEGEL: No možemo li pomoći?

HEIDEGGER: Pripremanje spremnosti moglo bi biti prva pomoć. Svijet ne može biti po čovjeku, ali ni bez čovjeka, ono što jest i kako jest. To je po mojem nazoru povezano s time da ono što nazivam odavno predanom, mnogoznačnom i sada otrcanom riječju »bitak«, treba čovjeka za svoju objavu, čuvanje i oblikovanje. Bit tehnike vidim u tome što nazivam »po-stavlje« (Ge-stell), izraz koji je često ismijan i možda nespretan. Vlanje (Walten) po-stavlja (Ge-stell) povijeda: čovjek je postavljen, iziskivan, potreban i izazvan od jedne moći koja se očituje u biti tehnike i kojom sam ne gospodari. Da se pripomogne tom uvidu; mišljenje ne zahtijeva više. Filozofija je na kraju.

SPIEGEL: U ranija vremena — i ne samo u ranija vremena — ipak se mislilo da filozofija neizravno mnogo toga uzrokuje; izravno samo rijetko, ali da bi neizravno mogla mnogo učiniti da je pomogla u probijanju novim strujanjima. Kad se samo kod Nijemaca misli na velika imena Kanta, Hegela, do Nietzschea, da se Marx uopće ne spominje, dade se dokazati da je na okolišnim putevima filozofija imala nečuven učinak. Mnijete li sada da je taj učinak filozofije prestao? Pa kad kažete da je stara filozofija mrtva, da je više nema, je li onda tu uključena i misao da taj učinak filozofije, kad je bila tu, danas u najmanju ruku više ne postoji?

HEIDEGGER: Drugačijim mišljenjem moguće je posredno djelovanje, ali ne izravno, da mišljenje takoreći kauzalno preinačuje svjetsko stanje.

SPIEGEL: Oprostite, mi ne bismo filozofirali, za to nismo dostatni; ali ovdje imamo rubno mjesto politike i filozofije, pa nam stoga progledajte što Vas ovdje uvlačimo u takav razgovor. Vi ste baš kazali da filozofija i pojedinac ne bi mogli ništa učiniti osim . . .

HEIDEGGER: . . . tog pripremanja spremnosti ostvarenog držanja sebe za prispjeće ili izostajanje boga. Ni iskustvo tog izostajanja nije ništa nego oslobođenje čovjeka od onoga što sam u Bitku i vremenu nazvao zapalošću na biće. K pripremanju spomenute spremnosti pripada promišljanje o tome što danas jest.

SPIEGEL: Ali tu bi zaista morao još doći znameniti poticaj izvana, neki bog ili inače netko. Dakle: iz sebe i samodovoljno, mišljenje danas ne bi moglo ništa više učiniti? Ranije je toga bilo, po mnijenju suvremenika, a također, vjerujem, i po našem mnijenju.

HEIDEGGER: Ali ne neposredno.

SPIEGEL: Spomenuli smo već Kanta, Hegela i Marxa kao velike pokretače. Ali i Leibniz je poticajno djelovao — za razvoj moderne fizike i time za nastanak modernog svijeta uopće. Vjerujemo, prije ste kazali, da danas više ne računate s takvim djelovanjem.

HEIDEGGER: U smislu filozofije više ne. Ulogu dosadašnje filozofije danas su preuzele znanosti. Za dovoljno razjašnjenje »učinka« mišljenja morali bismo podrobnije raspraviti što ovdje može značiti činjenje i učin. Ovdje bi trebala temeljitija razlikovanja između povoda, poticaja, promicanja, potpomaganja, sprečavanja i pripomoći, kad smo dovoljno razmotrili načelo razloga. Filozofija se rastvara u pojedinačne znanosti: psihologiju, logiku, politologiju.

SPIEGEL: A tko sada zauzima mjesto filozofije?

HEIDEGGER: Kibernetika.

SPIEGEL: Ili smjernik koji se ne zatvara.

HEIDEGGER: To pak više nije filozofija.

SPIEGEL: Što je to onda?

HEIDEGGER: To nazivam drugim mišljenjem.

SPIEGEL: Vi to nazivate drugim mišljenjem. Da li biste to malo razgovetnije formulirali?

HEIDEGGER: Jeste li mislili na rečenicu kojom završava moje predavanje »Pitanje o tehnici«: »Pitanje je smjernost mišljenja«?

SPIEGEL: U Vašim predavanjima o Nietzscheu našli smo rečenicu koja nam je jasna. Tamo kažete: »Jer u filozofijskom mišljenju vlada najveća moguća vezanost, zato svi veliki mislioci misle isto. No, to isto tako je bitno i bogato da ga pojedinac nikada ne iscrpljuje, nego svaki svakoga samo strože veže«. A čini se da je po Vašem mnijenju baš ta filozofijska zgrada ipak došla do stanovitog završetka.

HEIDEGGER: Završena je, ali nije za nas postala ništavna, nego baš u razgovoru nanovo nazočna, čitav moj rad u predavanjima i vježbama u prošlih 30 godina bio je uglavnom samo interpretacija zapadnjačke filozofije. Povratak u povijesne osnove mišljenja, promišljanje pitanja još nepitanih od vremena grčke filozofije, to nije odrješenje od predaje. No kažem: način mišljenja predajom dane metafizike, koja je s Nietzscheom zaključena, ne pruža više nikakvu mogućnost da se misleći iskuse osnovne crte tek započinjajućeg tehničkog razdoblja svijeta.

SPIEGEL: Vi ste pred otprilike dvije godine, u razgovoru s jednim budističkim samostancem, govorili o »jednoj sasvim novoj metodi mišljenja« i kazali da je tu novu metodu mišljenja »u mogućnosti da izvrši ponajprije samo mali broj ljudi«. Jeste li time htjeli kazati da samo posve mali broj ljudi može imati uvide koji su po Vašem nazoru mogući i nužni?

HEIDEGGER: »Imati« u sasvim iskonskom smislu, da ih u stanovitoj mjeri mogu kazati.

SPIEGEL: Da, ali preobražaj spram ozbiljenja niste vidljivo prikazali ni u tom razgovoru s budistom.

HEIDEGGER: To niti ne mogu učiniti vidljivim. Ništa ne znam o tome kako to mišljenje »djeluje«. Može također biti da put jednog mišljenja danas vodi k tome da šutimo, kako bismo mišljenje sačuvali od toga da za godinu dana bude rasprodano ispod cijene. Može također biti da ono treba tristo godina kako bi »djelovalo«.

SPIEGEL: Vrlo dobro razumijemo. Ali kako nećemo živjeti za tristo godina, nego živimo sada i ovdje, zakazana nam je šutnja. Mi, političari, polupolitičari, građani države, žurnalisti itd., moramo neprestano donositi nekakvu odluku. Moramo se prilagoditi sistemu pod kojim živimo, moramo pokušati da ga preinačimo, moramo pronaći uska vrata k jednoj reformi, još uža k jednoj revoluciji. Pomoć očekujemo od filozofa, iako naravno samo neizravnu pomoć, pomoć na okolišnim putovima. A tu sad čujemo: ne mogu vam pomoći.

HEIDEGGER: I ne mogu.

SPIEGEL: To mora obeshrabriti ne-filozofa.

HEIDEGGER: Ne mogu jer su pitanja tako teška da bi bilo protivno smislu te zadaće mišljenja, tako reći, javno nastupiti, propovijedati i udjeljivati moralne cenzure. Možda se smije odvažiti na rečenicu: tajni planetarne premoći nemišljene biti tehnike odgovora predbježnost i nezamjetljivost mišljenja koje se pokušava zamisliti nad tim nemišljenim.

SPIEGEL: Vi se ne brojite u one koji bi, kad bi samo bili saslušani, mogli ukazati na neki put?

HEIDEGGER: Ne! Ne znam neki put do neposredne preinake sadašnjeg stanja svijeta, uz pretpostavku da je takva jedna uopće ljudski moguća. Ali čini mi se da bi pokušano mišljenje moglo probuditi, pojasniti i učvrstiti već spomenutu spremnost.

SPIEGEL: Jasan odgovor, ali može li i smije li jedan mislilac kazati: samo čekajte, unutar tristo godina valjda će nam nešto pasti na um?

HEIDEGGER: Ne radi se o tome da se samo čeka dok čovjeku nakon tristo godina nešto padne na um, nego o tome da se iz jedva mišljenih osnovnih crta sadašnjeg razdoblja, bez proročkih tražbi, unaprijed misli u vrijeme koje dolazi. Mišljenje nije nedjelatnost, nego samo u sebi djelovanje koje stoji u dvojnom razgovoru sa svjetskim udesom. Čini mi se da razlikovanje teorije i prakse, koje potječe iz metafizike, i predstava neke transmisije između to dvoje zagrađuju put k uvidu u ono što razumijem pod mišljenjem. Možda ovdje smijem ukazati na moja predavanja koja su 1954. izašla pod naslovom Što znači mišljenje? Možda je jedan, znak našeg vremena i to da je upravo taj spis od svih mojih objavljenih spisa najmanje čitan.

SPIEGEL: Vratimo se na naš početak. Zar se ne bi moglo zamisliti da se nacionalsocijalizam sagleda s jedne strane kao ozbiljenje onog »planetarnog susreta«, s druge strane kao posljednji, najgori, najsnažniji i ujedno najnemoćniji protest protiv tog susreta »planetarno određene tehnike« i novovjekovnog čovjeka? Očito, u svojoj osobi iznosite jednu suprotnost, tako da se mnogi nusproizvodi Vaše djelatnosti mogu zapravo objasniti samo tako da se Vi različitim dijelovima svojega bića, koji ne pogađaju filozofijsku jezgru, čvrsko kvačite za mnoge stvari o kojima kao filozof znate da nemaju opstanka — otprilike za pojmove kao »zavičaj« (domovina), »ukorijenjenost« ili slično. Kako se to slaže: planetarna tehnika i domovina?

HEIDEGGER: To ne bih kazao. Čini mi se da ipak uzimate tehniku preapsolutno. Položaj čovjeka u svijetu planetarne tehnike ne vidim kao nerazmrsivu i neizbježnu sudbinu, nego zadaću mišljenja vidim baš u tome da u svojim granicama pripomogne da čovjek uopće tek stekne dovoljan odnos spram biti tehnike. Nacionalsocijalizam je doduše išao u tom pravcu, ali ti ljudi su bili suviše neiskusni u mišljenju da bi dobili doista, eksplicitan odnos spram onoga što se danas zbiva i što je na putu od prije tri stoljeća.

SPIEGEL: Taj eksplicitan odnos, imaju li ga možda Amerikanci danas?

HEIDEGGER: Ni oni ga nemaju; oni su još upleteni u mišljenje koje kao pragmatizam doduše potpomaže tehničkom operiranju i manipuliranju, ali istodobno staje na putu promišljanju o onom navlastitomu moderne tehnike. Međutim, u USA se pomiču ovdje i ondje pokušaji odrješavanja od pragmatički-pozitivističkog mišljenja, i tko bi od nas smio odlučivati o tome — neće li se jednog dana u Rusiji i u Kini probuditi prastare predaje jednog »mišljenja« koje će potpomoći da se čovjeku omogući slobodan odnos spram tehničkog svijeta?

SPIEGEL: Ako to nitko nema, a filozof im pak ne može dati . . .

HEIDEGGER: Kako daleko ću doći sa svojim pokušajem mišljenja i na koji način će on ubuduće još biti primljen i plodno izmijenjen, odluka o tome ne stoji do mene. Napokon sam se 1957. u jednom svečarskom predavanju uz jubitelj Frajburškog univerziteta pod naslovom »Načelo identiteta« odvažio da u nekoliko mišićnih koraka pokažem koliko se jednom misaonom iskustvu o onome u čemu počiva navlastitost moderne tehnike otvara mogućnost da čovjek tehničkog razdoblja svijeta iskusi odnos spram jednog iziskivanja koje on ne samo da može čuti, u koje on, štoviše, sam pripada. Moje mišljenje stoji u nezaobilaznom odnosu spram Hölderlinova pjesništva. Ne držim da je Hölderlin bilo koji pjesnik, čije djelo povjesničari književnosti također čine temom pored mnogih drugih. Hölderlin je za mene pjesnik koji pokazuje u budućnost, koji očekuje boga, i koji utoliko ne smije ostati samo predmet istraživanja o Hölderlinu u literarno-historijskim predstavama.

SPIEGEL: A propos Hölderlina — molimo za oproštenje što još jednom moramo pročitati: u svojim predavanjima o Nietzscheu kazali ste da je »različito poznati prijepor dionizijskog i apolinijskog, svete strasti i trijezna prikaza, jedan skriveni stilski zakon povijesnog određenja Nijemaca, te nas jednog dana mora naći spremne i pripremljene za njegovo oblikovanje. Ta suprotnost nije formula pomoću koje bismo smjeli opisivati samo kulturu. Hölderlin i Nietzsche su ovim prijeporom postavili znak pitanja pred zadaću Nijemaca da povijesno nađu svoju bit. Hoćemo li razumjeti te znakove? Jedno je izvjesno: povijest će se na nama osvetiti ako to ne razumijemo«. Ne znamo koje ste godine to pisali, procjenjujemo da je bila 1935.

HEIDEGGER: Citat po svojoj prilici pripada u predavanje o Nietzscheu »Volja za moć kao umjetnost« 1936/37. Ali može biti da je izgovoren i sljedećih godina.

SPIEGEL: Da, da li biste to još pojasnili? Jer to nas od općeg puta vodi na jedno konkretno određenje Nijemaca.

HEIDEGGER: Ono što je izvedeno u citatu mogao bih i ovako kazati: moje uvjerenje je da se samo s istog svjetskog mjesta na kojemu je nastao moderni tehnički svijet može prirediti i jedan obrat, da se taj obrat ne može dogoditi preuzimanjem zen-budizma ili drugih istočnih iskustava svijeta. Za premišljanje je potrebna pomoć evropske predaje i njenog novog usvajanja. Mišljenje se preobražava samo mišljenjem koje ima isto podrijetlo i određenje.

SPIEGEL: Baš na tom mjestu gdje je tehnički svijet nastao, može i, smatrate . ..

HEIDEGGER: … u Hegelovom smislu biti ukinut, ne odstranjen, nego dokinut i uzdignut, ali ne čovjekom samim.

SPIEGEL: Baš Nijemcima pripisujete posebnu zadaću?

HEIDEGGER: Da, u onom smislu, u razgovoru s Hölderlinom.

SPIEGEL: Vjerujete li da Nijemci imaju jednu specifičnu kvalifikaciju za taj obrat?

HEIDEGGER: Mislim na osobitu unutrašnju srodnost njemačkog govora s govorom Grka i njihovim mišljenjem. To mi danas ponovo potvrđuju Francuzi. Kad počinju misliti, govore njemački, te pokazuju da svojim govorom ne mogu proći (uspjeti).

SPIEGEL: Zar time objašnjavate da ste u romanskim zemljama, pogotovo kod Francuza, imali tako jako djelovanje?

HEIDEGGER: Jer vide da sa svojom čitavom velikom racionalnošću više ne prolaze u današnjem svijetu, ako se radi o tome da ga se razumije u podrijetlu njegove biti. Tako malo kako se mogu prevesti pjesme, može se prevesti jedno mišljenje. Ono se svakako može opisati. Čim se počinje s doslovnim prevodima, sve biva preobražano.

SPIEGEL: Jedna nelagodna misao.

HEIDEGGER: Bilo bi dobro kad bi s tom nelagodnoš-ću u velikom razmjeru bilo ozbiljno, te bi se konačno promislilo kakav je preobražaj, s velikim posljedicama, pretrpjelo grčko mišljenje prevodom na rimsko-latinski, jedno zbivanje koje nam još danas uskraćuje dovoljno promišljanje osnovnih riječi grčkog mišljenja.

SPIEGEL: Gospodine profesore, mi bismo zapravo uvijek polazili od optimizma da se nešto dade saopćiti, također i prevesti, jer kad prestane optimizam da se sadržaji misli dadu saopćiti i preko govornih granica, tada prijeti opasnost provincijaliziranja.

HEIDEGGER: Da li biste grčko mišljenje, za razliku od načina predstavljanja u rimskom svjetskom carstvu, označili kao »provincijalno«? Poslovna pisma dadu se prevesti na sve jezike. Znanosti, to znači i za nas danas već prirodne znanosti s matematičkom fizikom kao osnovnom znanošću, prevedive su na sve svjetske jezike, pravo kazano: ne prevodi se, nego se govori isti matematički govor. Ovdje dotičemo široko i teško premjerljivo polje.

SPIEGEL: Možda toj temi pripada i ovo: trenutačno imamo, bez pretjerivanja, krizu demokratsko-parlamentarnog sistema. Imamo je već dugo. Imamo je osobito u Njemačkoj, ali ne samo u Njemačkoj. Imamo je i u klasičnim zemljama demokracije, u Engleskoj i Americi. U Francuskoj to zapravo nije više nikakva kriza. Pitanje je sada: ne mogu li ipak od strane mislilaca — što se mene tiče: kao nusproizvodi — doći ukazivanja na to da se ili ovaj sistem mora nadomjestiti novim, i kako treba izgledati, ili da reforma mora biti moguća, i ukazivanja kako bi reforma mogla biti moguća? Inače ostaje na tome da filozofijski neškolovan čovjek — a to će, normalano, biti onaj koji ima stvari u rukama (iako ih ne određuje) i koji je u rukama stvari — da taj čovjek dolazi do pogrešnih zaključaka, čak možda do strahovitih kratkih spojeva. Dakle: ne treba li filozof ipak biti spreman da razmisli o tome kako ljudi mogu urediti svoje zajedništvo u ovome svijetu koji su sami tehnificirali, a koji ih je možda nadvladao? Zar se ipak s pravom ne traži od filozofa da pokaže kako sebi predstavlja neku životnu mogućnost i zar filozof ne promašuje jedan dio, što se mene tiče: jedan mali dio, svojega zvanja i poziva ako o tome ništa ne priopćuje.

HEIDEGGER: Koliko vidim, pojedinac nije u stanju iz mišljenja tako progledati svijet u cjelini da bi mogao dati praktička upućivanja, i to pogotovo s obzirom na zadaću da opet nađe temelj za samo mišljenje. Od mišljenja se, dok samo sebe ozbiljno uzima s obzirom na veliku predaju, odviše traži ako se treba latiti toga da ovdje daje upućivanja. Iz kojeg ovlaštenja bi se to moglo dogoditi? U okružju mišljenja nema autoritativnih iskaza. Jedino mjerilo za mišljenje dolazi iz same stvari koja se ima misliti. Ova pak je ono što je prije svega drugoga dostojno pitanja. Da se to stanje stvari učini vidljivim, potrebno je prije svega raspraviti odnos filozofije i znanosti, čiji tehničko-politički uspjesi daju da se mišljenje u smislu filozofijskog danas sve više pojavljuje kao suvišno. Teškom položaju u koji je samo mišljenje stavljeno s obzirom na svoju vlastitu zadaću odgovara, stoga, baš moćnim položajem znanosti hranjena odbojnost spram mišljenja koje sebi mora uskratiti za svagdan iziskivano odgovaranje na praktičko-svjetozorna pitanja.
SPIEGEL: Gospodine profesore, u okružju mišljenja nema autoritativnih iskaza. Tako zapravo nije iznenađujuće da je i modernoj umjetnosti teško da daje autoritativne izjave. Pa ipak je nazivate »destruktivnom«. Moderna umjetnost sebe često razumije kao eksperimentalnu umjetnost. Njezina djela su pokušaji…

HEIDEGGER: Rado se dam podučiti.

SPIEGEL: . . . pokušaji iz jedne situacije upojedinčavanja čovjeka i umjetnika, pa se između stotinu pokušaja nađe tu i tamo jedanput jedan pogodak.

HEIDEGGER: To je upravo veliko pitanje: gdje stoji umjetnost? Koje mjesto ona ima?

SPIEGEL: Dobro, no tu zahtijevate od umjetnosti nešto što od mišljenja više zbilja ne zahtijevate.

HEIDEGGER: Ništa ne zahtijevam od umjetnosti. Samo kažem da je pitanje koje mjesto umjetnost zauzima.

SPIEGEL: Ako umjetnost ne zna svoje mjesto, zar je zato destruktivna?

HEIDEGGER: Dobro, prekrižite. No utvrdio bih da ne vidim ono što ukazuje put u modernoj umjetnosti, osobito zato što ostaje nejasno u čemu ona uočava ili barem traži ono što je u njoj naročito.

SPIEGEL: I umjetniku nedostaje obvezatnost spram onoga što je bilo u tradiciji. On može naći da je to lijepo i može kazati: Da, tako se moglo slikati prije 600 godina ili prije 300 ili još prije 30 godina. Ali sada on to više ne može. Čak kad bi htio, ne bi mogao. Najveći umjetnik bio bi tada genijalni krivotvoritelj Hans von Meegeren, koji bi onda mogao slikati »bolje« od drugih. No to više ne ide. Tako je dakle umjetnik, pisac, pjesnik, u sličnoj situaciji kao mislilac. Ta kako često moramo kazati: zatvori oči.

HEIDEGGER: Ako se kao okvir za suodređivanje umjetnosti i pjesništva i filozofije uzme »kulturni pogon«, tada je izjednačenje opravdano. Postaje li pak problematičnim ne samo pogon nego i ono što se zove »kultura«, tada i promišljanje o tom dostojnom pitanju pada u zadano okružje mišljenja, čiji se nužni položaj jedva dade domisliti. A najveća nužda mišljenja sastoji se u tome što danas, koliko mogu vidjeti, još nitko ne govori misleći, nitko tko bi bio dostatno »velik« da mišljenje neposredno i u skovanom liku iznese pred. njegovu stvar i time na njegov put. Za nas današnje je veličina onoga što se ima misliti prevelika. Mi se možda možemo truditi oko toga da gradimo na uskim i ne dalekosežnim stazama jednog prelaza.

SPIEGEL: Gospodine profesore Heideggeru, zahvaljujemo Vam za ovaj razgovor.

Uvodna napomena i razgovor  objavljeni u knjizi: Sutlić, Vanja Kako čitati Heideggera. Uvod u problematsku razinu Sein und Zeita-a i okolnih spisa, August Cesarec, Zagreb, 1989./ Preuzeto sa bloga Mesto hajdegerijanskih meditacija

tačno.net
Autor 1.12.2014. u 13:26