Reći sve, a ne reći ništa

Selma Asotić
Autor/ica 17.9.2022. u 17:42

Reći sve, a ne reći ništa

Priča o austrijskom dokumentarnom filmu Mutzenbacher (2022) počinje oglasom koji je režiserka Ruth Beckermann objavila u novinama, tražeći muškarce u dobi od 16 do 99 godina da dođu na audiciju za njen najnoviji filmski projekt baziran na pornografskom romanu Josephine Mutzenbacher—životna priča jedne bečke kurve, ispričana njenim riječima. Mnogobrojni muškarci koji su se odazvali pozivu, njih oko stotinu, nisu znali da će sama audicija postati glavni predmet filma i da je zapravo riječ o dokumentarcu, koji će 18.9. u 16h biti prikazan u sklopu Pravo Ljudski Film Festivala 17.

Piše: Selma Asotić

Minimalistička, niskobudžetna scenografija smještena je u prostor napuštene fabrike. Na jednom od zidova od cigle obojenih u bijelo, velikim crnim slovima ispisano je: RAUCHEN VERBOTEN—pušenje zabranjeno, što služi kao šlagvort u teme zabrane, tabua i prijestupa. Od rijetkog namještaja izdvaja se pohabana ružičasta sofa koja kao da je upravo dopremljena iz nekog bečkog, fin-de-siècle bordela. Značenje sofe je dvostruko. S jedne strane ona funkcioniše kao zloglasni casting couch koji je u filmskoj industriji postao metafora za seksualno zlostavljanje. Na njemu će muškarci, neki od njih profesionalni glumci, neki amateri, čitati odlomke iz romana koje im je pripremila režiserka. S druge strane, također evocira najpoznatiji kauč dvadesetog stoljeća—psihoanalitički kauč gdje pacijent otkriva svoje nesvjesno.

Iz teksta koji se pojavljuje u početnim kadrovima saznajemo da je roman Josephine Mutzenbacher objavljen anonimno 1906. godine i da se njegovo autorstvo danas obično pripisuje Felixu Saltenu, tvorcu Bambija. Tvrdi se i da je za generacije čitatelja predstavljao „oslobađajuće“ i „prosvjetljujuće“ štivo. Roman je do 1968. bio zabranjen u Njemačkoj, a do 2017. se nalazio na listi knjiga štetnih za mlade ljude. Većina protagonista u dokumentarcu upoznata je sa ovim djelom. Upravo su im njegova zloglasnost i njegov sadržaj poslužili kao glavna motivacija da se prijave. Nekolicina pak stupa na set potpuno neinformisana. Iz odlomaka koje muškarci čitaju, te iz njihovih rasprava, saznajemo da je roman ispričan u prvom licu, iz perspektive maloljetne djevojčice u prostituciji koju iskorištavaju razni muški likovi, uključujući njenog oca. Imamo, dakle, pornografski roman o prostituciji i pedofiliji. Ženomrzački jackpot.

Mutzenbacher je statičan film. Iz kadra u kadar gledamo muškarce kako čitaju odlomke, solo ili u parovima, sjedeći na kičastoj sofi ili stojeći. U par navrata pokušavaju odglumiti erotski sugestivno flertovanje. Ono što ga animira je sučeljavanje njihovih stilova izvedbe, reakcija, te različitih pristupa materijalu. Neki muškarci pokazuju nelagodu. Drugi se vatreno uživljavaju u ulogu. Prava radnja je ono što se dešava u pročitanom tekstu: eksplicitni, pornografski opisi seksualnog zlostavljanja. Raspon reakcija na tekst kreće se od potpune afirmacije (jedan od učesnika, nakon čitanja opisa incesta, na režiserkino pitanje: „Kako ti se čini?“ odgovara: „Žestoko. Fino. Incest. Normalno. I povrh svega, dobro napisano.“), preko posramljenosti, do kritičkog osvrta na temu i način obrade. Čak i kada uspijevaju artikulisati bezočnu podmuklost pornografskih tropa (npr. prikazivanje žena ili djevojčica, kao što je slučaj sa Josephinom, kao voljnih i entuzijastičnih učesnica u vlastitom silovanju), čak i kada prepoznaju tekst kao nasilan, za muškarce u ovom filmu to nasilje je uvijek nešto što se dešava u nekoj drugoj epohi ili na drugom mjestu i za koje su krivi neki drugi muškarci. Nikada oni, gluho bilo.

U nekim od reakcija na film koje sam pronašla online navodi se kao ironijska subverzivnost to što muškarci prilikom čitanja teksta napisanog u prvom licu usvajaju poziciju ženskog subjekta. Ali ta pozicija je samo prividno ženska. U tekstu, čiji je autor najvjerovatnije muškarac, nema autentične ženske tačke gledišta, niti je glavni ženski lik ikada subjekt. Ona je u svim pročitanim scenama objektivizirana, svedena na predmet. Subjekti su muškarci koji je u proznom tekstu iskorištavaju, kao i oni koji taj tekst čitaju pred kamerom i komentarišu ga kao fantaziju, iako pornografija nikada nije fantazija već produkt i korelat stvarnosti. Stoga ta muška ventrilokvija ženskog iskustva postaje tragična i razjarujuća zbog nesrazmjera u pozicijama moći koji otkriva. Dok sam gledala film, u meni se polako počela buditi zavist—zavist prema svim tim muškarcima koji mogu raspredati o pornografiji kao o apstrakciji, zaštićeni od njenih posljedica koje su za žene isuviše stvarne.

Beckermann kao režiserka pravi neobičan izbor, utoliko što se od autorica u svim granama umjetnosti uglavnom očekuju, prešutno ili ne, ženske priče i/ili jasno definisana feministička vizura. Beckermann, međutim, objektiv svoje kamere usmjerava na muške protagoniste. Njeno prisustvo je nenametljivo. Ona se na pojavljuje u kadru, čujemo se samo njen glas dok učesnicima postavlja pitanja, komentariše njihovo čitanje, ili dok u nekolicini grupnih scena, koje imaju i komičan i blago zastrašujući efekt, dirigira horsko recitovanje replika iz romana. Puštajući različite reakcije i interpretacije protagonista da se sukobljavaju i međusobno osvjetljavaju, Beckermann je svojim laissez-faire pristupom napravila film koji suštinski pokušava ostati neutralan po pitanju maskuliniteta, muške želje, nasilja, moći, i ispreplitanja ovih elemenata. Ta neodređenost podriva film, čiji format filma vrlo brzo postaje repetitivan i zamoran. Najočigledniji propust je nedostatak podrobnijeg tretmana same pornografije, načina na koji ona uvjetuje i modelira naše poimanje seksualnosti i naše ponašanje. Želeći istovremeno reći sve i ništa, u trenutku kada se najgori oblici eksploatacije žena proglašavaju emancipatornim, a njihova kritika proglašava za moralizatorsku ili puritansku, dokumentarni film Mutzenbacher ostaje saučesnički nijem.

Selma Asotić
Autor/ica 17.9.2022. u 17:42