REDATELJ S TREBINJEM U SRCU

Gradimir Gojer
Autor/ica 21.9.2015. u 17:35

REDATELJ S TREBINJEM U SRCU

Sjetno sjećanje na jednu redateljsku poetiku…

Piše Gradimir Gojer

Beogradski redatelj Borisav Bora Grigorović mogao bi biti, na neki način, paradigmom većine redateljskih sudbina kada je u pitanju teatar na južnoslavenskim prostorima. Naravno, ova paradigmatika je držala vodu do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Od tada je val neoliberalizma, koji je kulturu instrumentalizirao, a izvorno kazališno mišljenje potčinio ekonomskim parametrima najtvrđeg logiciranja, ljude poput Borisava Grigirovića stavio preko noći u ropotrarnicu zaborava?! Svaki iole svjestan čovjek u teatru ne može se oteti dojmu da je takvo križanje ljudi, pa i svega onoga što su oni stvorili, civilizacijski nedopustivo! Zato i ispisujem ovaj esej o stvaralaštvu Bore Grigorovića, bez ikakvog obljetničkog povoda. Jer, ljudi se treba sjećati radi njihovih djela, a ne radi godišnjica rođenja, smrti ili kakovih drugih obljetničkih pirova.

Rođen u Trebinju 1928. godine Bora Grigorović je svoje temeljno školovanje prošao u Beogradu onoga doba kada je Beograd bio stvarno kulturnom i civilizacijskom metropolom ovih prostora. Ovaj Trebinjac studirao je potpuno komplementarnu skupinu umjetničkih znanosti i umjetnosti kao takve – bio je studentom povjesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a nakon toga režije na Akademiji za pozorište, radio, televiziju i film. Bio je student čuvenog Josipa Kulundžića, za kojeg se ne može kazati što je bolje radio: pisao dramske tekstove ili režirao tuđe dramske storije.

Inače, Grigorović je u scensku umjetnost ušao maltene kao dječak ostvarivši filmske uloge u sineastičkim projektima Život je naš i Svi na more. U sretnim vremenima, kada je na teritoriji cijele Jugoslavije bilo logično da se sa beogradske umjetničke univerze raspu talenti diljem tada velike zemlje, Grigorović je odabrao da Sarajevo bude mjesto na kojem će položiti svoju diplomsku rigorozu, odnosno uraditi neke od svojih debitantskih teatarskih predstava. Diplomirao je na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo sa predstavom Mirandolina Karla Goldonija, a potom je cijelu deceniju poklanjao svoj redateljski senz ansamblu i gledateljstvu Kuće na Obali.

Grigorović je nakon Sarajeva svoju umjetničku karijeru nastavio u beogradskom Narodnom pozorištu, gdje ostvaruje stotinu režija. Među najistaknutije režije treba istaći: Puškin Don Žuan ili kameni gost, Hohut Namjesnik, Ford Šteta što je bludnica, Đoković Posle ljubavi, Miloradović Goli mačići, Studen Vožd, Komanin Prorok, Lazarević Švabica, Pekić Kategorički zahtjev, Perišić Strah i nada Nadežde Mandeljštam.

Ipak, amblematska predstava ukupne umjetničke karijere Borisava Grigorovića bila je Stankovićeva Koštana, sa Usnijom Redžepovom u naslovnoj i glavnoj ulozi. Tu predstavu, koja je na repertoaru Narodnog pozorišta Beograd bila punih četrnaest godina, ansambl je odigrao tri stotine puta!!!

Bora Grigorović ipak je po mnogo čemu tipičan za ono čime sam počeo ovaj tekst, za jedan nemirni, stalno tragalački, nikada statični odlazak u nepoznato, prije svega kada su nove teatarske sredine u pitanju… Tako je svoj nesumnjivi talenat, inteligenciju, a posebice strast prema kazalištu, Grigorović pokazivao na pozornicama Šapca, Mostara, Zrenjanina, Užica, Pirota, Banja Luke, a dospio je i do pozornica u Njemačkoj i Rumuniji…

Profetska pozicija redatelja i jeste, u neku ruku, da ne bude statičan, da se susreće sa različitim ansamblima, da bogati i prepliće svoja iskustva sa drugima, ali da profetski otvara oči i širi vidike teatarskoj publici na različitim zemljopisnim paralelama. Toga, nažalost, gotovo da danas više nema….

Zato se sa golemom sjetom sjećam svojih prvih susreta sa djelom Bore Grigorovića. Kao dječak gledao sam na pozornici Studija 64 u Mostaru njegovu veličanstvenu režiju Pakao u gradu M Svetozara Ćorovića, sa genijalnim glumcem Draganom Šakovićem u ulozi Todora Baljameza. Pa onda slijedi moje artističko šegrtovanje (prvo!) upravo kod redatelja Bore Grigorovića na pozornici sarajevskog Narodnog pozorišta gdje sam mu asistirao prilikom postavke O’ Nilovog komada Čežnja pod brijestovima. Od tada, pa sve do smrti ovog strasnika teatra, koji je čudesni grad južne Hercegovine Trebinje i svoju rodnu kuću nosio diljem teatarskih i životnih paralela u svome srcu, nalazili smo se povremeno…

Razmijenili bismo informacije, porazgovarali šturo i na brzinu o onom što nam se dešavalo tih godina… Stigao sam za života Grigorovićevog napisati i jedan esej o njegovoj režiji, za knjigu koju je izdao njegov matični teatar, Narodno pozorište Beograd. A zaslužio je Bora Grigorović mnogo više od Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Plakete Narodnog pozorišta Beograd, Nagrade Jovan Bata Putnik…

Čovjek koji je, između ostalog, bio jednim od utemeljitelja Dučićevih večeri poezije u rodnom Trebinju redovito se, bar za vrijeme Trebinjskih večeri poezije ili Festivala dramskih amatera Jugoslavije vraćao u rodnu kuću, sviju nas, svoje poznanike i prijatelje tamo vodio, čašćavao i dugo u noć pričao o djetinjstvu uz Trebišjicu.

Bora Grigorović je svoje umjetničko i životno poslanje okončao kao predavač na jednoj od katedri režije beogradskih univerziteta, a ostavio je svima koji će se baviti teatrom najdragocjenije nasljeđe, svoju kćerku, koja je takođe krenula očevim redateljskim stopama…

Logika režiranja koja je poštovala dramskog pisca, koja je bila drugoplana, a ipak jarka u svom redateljskom pečatu, u Bori Grigoroviću imala je jednog od svojih posljednjih korifeja.

Grigorović, koji je obnašao i dužnost direktora Drame u Narodnom pozorištu Beograd, nemalo je pomogao nekim suvremenim dramskim piscima, a posebice svojim kolegama iz ove teatarske kuće Mirku Miloradoviću i Žarku Komaninu da sa svojim dramskim tekstovima ili, pak, dramatizacijama vrijedne proze budu tretirani u povjesti teatra kao relevantni dramski autori.

Sjećanje na Borisava Grigorovića zahtjeva da se njegovo rodno Trebinje, konačno, sjeti ove umjetničke osobnosti i da jedna od manifestacija koje se oržavaju u ovom pitoresknom gradiću dobije naziv dingintetnog životnog sadržaja: Borisav Grigorović!

Gradimir Gojer
Autor/ica 21.9.2015. u 17:35