Rekognicija između toposa i atoposa vode u putopisima Tvrtka Kulenovića

Izdvajamo

• Moji odlasci u Veneciju dobili su smisao tek prepoznavanjem istih iskustava u putopisima Tvrtka Kulenovića, a s druge strane, isti su p(r)obudili želju za putovanjima slijedom onih iskustava i pronalaženja koje je ponudio Kulenović kroz fascinantne, impresivne, a istovremeno erotične i intrigantne predodžbe grčkih, rimskih pa i vanevropskih toposa.

Povezani članci

• Izložba “COLLEGIUM ARTISTICUM 2016” u Sarajevu
• Promocija knjige “Mostar moj grad” u Mostaru
• Sestre Kočo – izvor prijateljstva
• SUNCE SE PONOVO RAĐA ili: KAKO ŽIVETI U EPOHI NESPORAZUMA
• Esad Duraković: Sve ću Bogu kazati
• Video: U Mostaru održana promocija knjige “Voda” Diane Ondelj Maksumić

Tvrtko Kulenović – foto: strane.ba

1. Putovanje kao spoznaja

U Veneciju sam putovala tri puta. Prvo putovanje je bilo ono maturalno, usputno. Rano svježe jutro učinilo je da Veneciju doživim suprotno od svih očekivanja: hladno, odsutno, vlažno, trulo. Drugi put je bilo ciljano, upravo da promijenim utiske prvoga puta. Ali, i to iskustvo bilo je slično, iako se tada činilo sve suprotno. No, vrućina, gužva, sparina popraćena težinom zraka, učinila je i da utisak ostane nepromijenjen: Venecija koja tone i umire bilo je jedino izvjesno iskustvo. Tek je treće putovanje, ono posredstvom putopisa Tvrtka Kulenovića, popravilo utiske prethodna dva. To “putovanje” dalo je odgovore zašto je Venecija baš takva i zašto ju je nužno takvom prihvatiti. Svojim suptilnim i figurativnim opisom, Kulenović donosi odgovore zašto i hladna i sparna, i vruća i trula Venecija predstavlja posebnost Mediterana. Ono što je važno jeste činjenica da Kulenović nije popravio utisak jer je idealizirao Veneciju. Naprotiv, donio je slična, gotovo univerzalno realna iskustva u kojima se moguće prepoznati, ali i pronaći odgovore zašto baš takvi utisci, istovremeno šireći horizont spoznajama da su to doživljaji karakteristični za ovaj grad i da ga drugačije ne možemo niti poimati niti doživjeti. Oduševljenjem i razboritošću, slikom raskošnog i prosječnog, vanjskog i unutrašnjeg, iskrenošću i uvjerljivošću, ponudio je Kulenović slike i ostalih toposa do kojih je došao, a vremenska i prostorijalna sročenost učinila je da drugačije posmatramo svijet oko sebe – makar oni koji su sličnoga senzibiliteta ili koji teže (samo)spoznaji. Tragajući za smislom Kulenović pravi odmak od uobičajenih obrazaca, omogućivši svojim izrazom da shvatimo da je smisao u nama, a taj “svoj osebujni način simultanog življenja Tvrtko Kulenović je davno stvorio, dosljedno njegovao, a onda pretočio u čudesno fluidno, vodeno premrežavanje svijeta” (Dželilović 2013). U tom procesu, a unutar Kulenovićevih putopisa skupljenih u knjigu Majka voda (2004), Nina Alihodić-Hadžialić vidi dekonstrukciju teksta u fazi pisanja, a koja se odnosi upravo na “potragu za sobom kao subjektom koji sebe oživljava dok piše i putuje” (Alihodžić-Hadžialić 2019: 60). Time je Kulenović u svojoj putopisno-esejističkoj prozi pokazao kako je susretanje s novim kulturama u isto vrijeme susretanje i “suočavanje sa samim sobom, kao produbljivanje svijesti o sebi i o svijetu, kako su putovanja spoljna istovremeno i putovanja unutrašnja” (Grahovac 2009: 45). Takva promišljanja mogu se pronaći u gotovo svim dosadašnjim istraživanjima Kulenovićevih putopisa (pa i opusa uopće), a čija se saglasnost ogleda u konstataciji da su Kulenovićeva putovanja u stvari putovanja u unutrašnjost (Kazaz 2008, Musabegović: 2008, Džafić 2015, Pobrić 2017, Prolić 2019, Dželilović 2019). Interpretacije što slijede nastojat će razotkriti načine na koje se to putovanje “prema unutra”, odnosno rekognicija između a/toposa, dešava. 

1.1. Procesi spoznaje

Pokazalo se, posebno u slučaju romana, kako je moderna započela proces prepoznavanja, s ciljem da se “temeljito sagleda konkretan život čovjeka” kako bi se sačuvalo od “zaborava bitka” (Kundera 1990 :13). Taj proces nastavio se u postmodernizmu, kada prepoznavanje postaje osnovna figura, a cijela postmoderna epoha “nova povijesna kultura mimeze i prepoznavanja” (Oraić-Tolić 1990: 209). Pri svemu tome, književnost p/ostaje pogodan prostor u raznim segmentima rekognicije, one koju je definirao još Aristotel odredivši anagnorisis (Aristotel 1968) kao tačku otkrića, odnosno prepoznavanja – recognitatoin – kada se dešava “(…) prelazak iz neznanja u znanje” (Aristotel 1968: 148). Na toj podlozi razvile su se mnoge studije koje u središtu zanimanja imaju spoznaju, između ostalog i Kritika čistoga uma Imannuela Kanta koji, uz uvažavanje Aristotela, napominje kako je namjera ista, ali se pak “u izvođenju veoma udaljuje od nje” (Kant 1984: 61), čime Kant pravi dobru podlogu za naredne teorije spoznaje. Naime, po Kantovom mišljenju da bi se došlo do rekognicije potrebno je proći kroz tri izvora: osjetilnost, uobrazilja i apercepcija pri čemu “osjetilnost predočuje pojave empirijski u opažanju, uobrazilja u asocijaciji (i reprodukciji), apercepcija u emprijskoj svijesti o identitetu ovih reproduktivnih predodžbi s pojavama koje su bile dane, dakle u rekogniciji” (Kant 1984: 78). Prema Kantu opća logika apstrahira od svega sadržaje spoznaje pa očekuje da će joj odnekud drugdje, odakle god bilo, dati predodžbe, da bi ove najprije pretvorila u pojmove, a to se zbiva analitički. Raznolikost osjetilnosti potrebna je da bi čistim razumskim pojmovima dala materiju, jer bi bez nje bili bez ikakvoga sadržaja, dakle potpuno prazni. Prostor i vrijeme odražavaju raznolikost čistoga zrenja a priori, ali pripadaju ipak uvjetima receptiviteta naše duše pod kojima se jedino mogu dobiti predodžbe o predmetima koji je prema tome svagda moraju aficirati. No, spontanitet našega mišljenja zahtijeva da se “ova raznolikost na stanovit način najprije prođe, primi i poveže, da bi se od toga napravila spoznaja” (Kant 1984: 60). Kant to naziva sintezom pod kojom podrazumijeva “radnju potrebnu da se sastave različne predodžbe i da se njihova raznolikost obuhvati u jednoj spoznaji” (Kant 1984: 60). Pitanje je kako to, u kontekstu svega navedenog, čini Tvrtko Kulenović? Sudeći po izjavama u kojima govori o procesu pisanja putopisa, ali i po samim gotovim proizvodima, Kulenović prolazi kroz sve navedene faze koje naposljetku donose spoznaju, kako samoga autora, tako i čitatelja. Naime, Kulenović nakon putovanja (radnja potrebna da se sastave predodžbe) pusti da se odvijaju procesi prepoznavanja, selektiranja, dopunjavanja i sažimanja (sinteza) prije konačnih putopisa (spoznaja), koje ne piše odmah po procesu putovanja, nego s određenom vremenskom distancom, analitički: “Ja nisam putopis nikad napisao tako da putujem pa da sutra sjednem i pišem. Nego, nakon godinu, godinu i po dana sjednem i pišem o tome” (Kulenović 2019). Time ne samo da pravi sintezu putovanja već i pomjera same granice putopisa: “Tvrdio sam da pravi posao pisca putopisa nije zauzimati određene krajolike i mjesta, već tražiti sam proces putovanja, način na koji mijenjamo mjesta i način na koji oni nas mijenjaju” (Kulenović 1974: 78), postižući time autentičnost opusa i kroz njega rekogniciju. Tome u prilog ide činjenica da su putopisi Tvrtka Kulenovića autentični, i u stilskom i sadržajnom smislu, stoga i ne čudi što ih iznova možemo čitati i uvijek nešto novo nalaziti jer, “Kulenovićevo djelo je važno i nužno će svaki put iznova tražiti neka nova čitanja, u smislu pronalaženja novih vrijednosti u kontekstu svijeta o kome govori i kojeg tako uspješno nanovo oblikuje” (Pobrić 2017: 148). Stoga, govoriti o Tvrtku Kulenoviću znači “pristati na svijet u kojem je nužno šetati po različitim naučnim disciplinama, ali i različitim književnim žanrovima pri čemu je Kulenović uvijek korak ispred svog vremena, a u isto vrijeme nepovratno starinski” (Pobrić 2017: 149). U tom kontekstu, istraživati proces spoznaje (što je misija čovjeka od njegovoga postojanja) predstavlja na prvu još jedan u nizu proces, međutim, tražiti procese spoznaje kod Kulenovića u doslovnom smislu donosi upravo spoznaje. Upustiti se u tu potragu, znači upustiti se u putovanje svim čulima, prepoznavati se, na koncu, i prepoznati. 

2.1. Spoznaja procesom putovanja

Za pisca putovanje se, kao i život, sastoji od izuzetih, povlašćenih trenutaka. Ali on rijetko može znati, dok se stvari događaju, koji će trenuci kasnije u pisanju postati povlašćeni. Neki se pojavljuju iz sjećanja kao otkrovenje, kao da nikad nisu ni postojali, drugi se udube u svijest od samog početka i u njoj nesmetano traju (Kulenović 2004:199).

Da za Kulenovića pisanje putopisa podrazumijeva cijeli jedan proces kojem prethodi putovanje, pored izjava autora o načinu pisanja, vidno je i napisanog, odnosno vremenske distance između nastanka određenih putopisa (kao i distance između putovanja). Upravo iz tih razloga može se konstatirati kako je to cijeli jedan proces kojeg pokreće putovanje: “Književnost traži intenzivne načine života. Putovanje postiže intenzitet života. To je stanje pomjerenosti” (Kulenović 2017). Sve to slaže se s procesom spoznaje jer prije svake analize naših predodžbi moraju ove najprije biti dane, i nikakvi pojmovi ne mogu s obzirom na sadržaj nastati analitički: “No, sinteza raznolikosti proizvodi najprije spoznaju, koja je isprva doduše još sirova i nejasna, pa joj je dakle potrebna analiza; ali sinteza je ipak ono što zapravo sabira elemente spoznaje, sjedinjujući ih u određen sadržaj. Ona je dakle ono prvo na što imamo paziti kad hoćemo da sudimo o prvome postanju naše spoznaje” (Kant 1984: 61). Za Kulenovića putovanje se ne završava na svome doslovnom kraju, ono je samo prva, polazna tačka: “U sjećanju, putovanje počinje od kraja. U ovome slučaju kraj označava mjesto najvećeg udaljenja od polaznog položaja i trenutka najintenzivnijeg doživljaja za putnika” (Kulenović 2004: 35). Pri svemu tome, Kulenović se ne libi svoga prustovskog miljea: “Moja sva književnost je književnost sjećanja” (Kulenović 2017) u koju Kulenović vješto uranja svim čulima, a “(…) sinteza uopće i jest jednostavno djelovanje uobrazilje, slijepe premda neophodne funkcije duše, bez koje mi uopće ne bismo imali nikakve spoznaje, ali koje smo samo rijetko kada svjesni” (Kant 1984: 61). U svemu tome nalazi se i uvjerljivost Kulenovićevnog i/skaza koji je takav što zbog velikog znanja putopisca, što zbog iznošenja vlastitog doživljaja određenih toposa. Rezultat toga su hipotipotičke topografske slike prizora koji daju osjećaj istovremenog boravka na dva mjesta, ali i mogućnost anagnorisisa odnosno prepoznavanja naših vlastitih spoznaja o određenom prostoru/mjestu.

Zasigurno, putovati posredstvom Tvrtka Kulenovića znači spoznavati jedan drugačiji svijet. Tada putovanje postaje otkrivanje: “način na koji mi menjamo mesta i način na koji mesta menjaju nas” (Kulenović, 2017). Čak kada je naizgled obilježen odsustvima značenja, taj svijet govori nešto. Tako su putovanja kroz rečenice koje je ispisao Tvrtko Kulenović preplavljena slikama i značenjima toliko jakim da mogu biti autentičnija od stvarnih: “Ja ne vidim drugu realnost osim realnosti koja nam je vidljiva i poznata, ali prekombinacije te realnosti donose nešto novo, vrlo često neočekivano i donose otkrića” (Kulenović, 2019). Ustaljen i artificijelan odnos prema životu postaje u krajnjem slučaju diverzan i otvoren, kulenovićevskim rječnikom – fluidan. Pri svemu tome dešava se dekonstrukcija određenih konvencija putopisa, ali i njihova, sigurno, uspjela nadogradnja. Time se neke kategorije nadopunjuju, a neke u potpunosti gube. Npr. u tom predočavanju unutarnje spoznaje, pozicija pripovjedača je cijelo vrijeme u odnosu prema onome o čemu govori. Pri toj intradijgetičkoj poziciji s homodijagetičkim odnosom, gotovo se gubi svaka sumnja da progovara autor pri čemu i ova književna kategorija postaje irelevantna, a Kulenovićev putopis poprima i esejistički i memoarski, na koncu i romaneskni predznak. Opet, s druge strane, način doživljavanja svijeta, fascinacije viđenim koje se saopštavaju realno, uvjerljivo, ležerno, neopterećeno teče tako kao da se nižu slike pravoga narativa što je još jedna od specifičnosti i vrijednosti Kulenovićevog putopisa. Tim postupcima Kulenović postiže artikuliranje uobičajenih književnih postupaka što možemo pripisati literarizaciji putopisa odnosno “dotematizaciji” kako ih označava Dean Duda podrazumijevajući pod tim tipove znanja kojima se “nadograđuje osnovno putopisno izlaganje i postupke njihova jezičkog oblikovanja” (Duda 2012). Da su kod Kulenovića prisutni ti postupci vidno je i u snažnim emotivnim rasponima, dramatizaciji, senzibilitetu i dubokoj mudrosti te konstantnoj svijesti o ljudskoj prolaznosti i onome što tu prolaznost može učiniti smislenom. Zbog svega toga, Kulenović potvrđuje kako se putopis, prvenstveno zbog svoje heterogene prirode, otima svrstavanju u uobičajene žanrovske obrasce te da posjeduje neuobičajenu retoriku – takvi putopisi riznica su iskustva, a kako su ta iskustva proizvod vlastitoga put(ovanj)a, ali i prethodno stečenog i uz putovanje predočenog znanja, bogatstvo su koje vodi do spoznaje, kako autora tako i čitatelja. Ta tradicionalna potraga, a istovremeno savremena i svevremena, oformit će intimnu relaciju fikcije prema pojavnostima realisa. Ako bi se takav naratorski ”cijuk” tražio kroz izreke i sentence (jezik i stil), misli (nesvjesno nadilaženje statusa sebe) ili slike i predodžbe (velikih, običnim “smrtnicima”, nedostižnih destinacija), pronašao bi se, ali zasigurno, takav svijet sadržan je već u samoj pomami Kulenovićeve strasti da ukaže na ljepotu života i strasti za spoznajom istoga.

2. Od apstraktnog do konkretnog toposa

Otkrivanje je sami čin putovanja.

To je putopis duše.

(Kulenović 2004, 2019)

Čitajući putopise Tvrtka Kulenovića nailazimo na topose u njihovome općem (retoričkom, govornom, misaonom), ali i doslovnome značenju (mjesta, prostora). Javljajući se u različitim konotacijama ti toposi predstavljaju sinesteziju općeg (geografske i historijske činjenice) i konkretnog (trenutno stanje i impresije), pri čemu upotpunjuju jednu zaokruženu sliku. Jer, “ono što Kulenović traži od konkretnog fizičkog putovanja ili putovanja kroz tekst uvijek je isto: kompletan čulni doživljaj i koncentraciju na detalj” (Dželilović 2019).

Na taj način Kulenovićevi toposi predstavljaju habituse doživljenog, naučenog, promišljanog i promišljenog zadovoljavajući sva ljudska čula. Takvi toposi omogućavaju percepciju svijeta izvan ustaljenih okvira i obrazaca, a činjenica da su dio stvarnoga svijeta upotpunjuje funkciju i značenje svakog pojedinačno. Ipak, referirajući se na njihovu funkciju i ulogu u čovjekovom životu, poseban topos predstavlja voda, bilo da se radi o moru, rijeci, jezeru, izvoru ili fontani koja krasi određeni grad ili na koncu, vodi kao izvoru života. Tim tragom topose kod Kulenovića možemo uslovno podijeliti na vodene i kopnene, ali i oni kopneni ovise od vode, odnosno njihova vrijednost i značaj in/direktno je vezan za vodu – između tog toposa i atoposa vode, moguće je iš/čitati i smisao, (i) konkretno spoznati (se). Naime, govoreći o novim iskustvima i doživljajima u stranome svijetu, istovremeno se govori i svjedoči o samome sebi i vlastitosti (kulturi, jeziku, identitetu u užem i općem smislu). To je moguće jer Kulenović cijelim svojim bićem uranja u ambijent, “propadajući” kroz vrijeme i prostore (razne nivoe i sadržaje svijesti), gubeći se u njima samo zato da bi se sretno pronašao, prepoznao te “vratio sebi”, teži i bogatiji za jedno, često dramatično, ali konstantno autentično razumijevanje dalekog, drugačijeg, nedokučivog svijeta.

2.1. Topos(i) grada 

Kao i svaki putopisac i Kulenović ima određene obrasce kojima prilazi konkretnom prostoru/mjestu. Ponekad je u prvome planu geografski položaj i panoramska slika, katkad historijske činjenice, a najčešće vlastite asocijacije nastale prethodnim iskustvima. Takav odnos Kulenović posebno ima prema toposu grada pri čemu topos podrazumijeva skup svega navedenog (i znanja i iskustva, kao i emocionalnog (ponovnog ili prvotnog) doživljaja).

Međutim, Kulenović ne donosi samo puke činjenice, niti isključivo vlastite emocije već umrežavanjem svega toga, uvlači i čitatelja u konstantno razmišljanje, promišljanje i na koncu, kreiranje vlastite slike. Tako su pozitivne fascinacije izazvane susretom s određenim gradom konstantno pod lupom mogućih negativnih pa smo cijelo vrijeme uvučeni u mrežu rasuđivanja vrijednosti određenog toposa. Upravo tim oprezom i pažljivim utvrđivanjem premisa o nekom toposu, Kulenović daje utisak vjerodostojnosti te da je oduševljenje izazovno određenim toposom izraz duhovnog i duhom isprepletenim iskustvom (nekoga/nečijeg ili vlastitoga). Takva iskustva vezana su za topos spomenute Venecije koja već samim svojim nomenom nosi određena značenja – od najljepšeg i najegzotičnijeg mediteranskoga grada pa do toposa za koji se vežu razni stereotipi. Predznanje koje Kulenovićev, po svim karakteristikama autodijagetički pripovjedač iznosi o ovome toposu, također je zasnovano, kako će se i kasnije pokazati, na stereotipima o Veneciji kao gradu koji umire, ili toposom Tomasa Mana, obilježena je smrću. Međutim blizina vode, konkretno miris mora već na startu razuvjerava istinitost ranijih predodžbi o tome gradu:

Dočekala me mirisom mora, u gluho doba noći. Nikada ranije nisam doživio nešto slično, miris je bio gust kao tečnost, kao da je doveo more sa sobom, zajedno sa ribama i školjkama, sa tajanstvenim čudovištima iz dubine i finim travama. Dočekala me mlazom života, kad sam očekivao svečanost smrti i smrad tamjana i odmah sam posumnjao u vjerodostojnost novina. (Kulenović 2004: 103).

Odnos prema gradu postaje blizak, personificiran, gotovo da se ima osjećaj da se govori o ženi: “Ali zatim dolazi Venecija, Venecija čiju ljepotu i sposobnost da opčinjava ništa na svijetu nije u stanju da omete” (Kulenović 2004: 125). To personificiranje pojačava dojam bliskosti, a ujedno briše stereotipe koji postaju sasvim normalan, podrazumijevani identitet toga toposa:

Nije tačno da Venecija samo ljeti umije da bude privlačna, zahvaljujući suncu, moru i turizmetičkim sredstvima, a zimi da se lijepo vidi koliko je jadna i dotrajala. Ma koliko bila ljeti opojnija vreva mnogoljudnih popodneva i puniji zvuk zvona, Venecija svoje pravo lice otkriva zimi. Ili u rana jutra i u noćima bez prolaznika (Kulenović 2004: 103).

Venecija nije paučinasti veo koji se danju sijajući opruža na Suncu, a noću blago obavija tijela usnulih ljubavnika. Ona je zapuštena drolja u starom izazovnom ruhu koju su zbog grijehova objesili tako da joj se kosa vuče po kanalima, a ona još neće da proguta iskeženi osmijeh zlatnih zuba (Kulenović 2004: 128).

Lična iskustva vezana za taj grad pojačavaju bliskost pri čemu i ono nedostupno postaje dostupno, a daleko blisko, dok prljavo postaje čisto jer, na koncu, ostaje samo ono lijepo upravo zahvaljujući vodi: “Venecija izrasta iz mora kao bajka, njene zgrade, njeni kanali, njene nevjerovatne crne gondole što klizaju prljavom vodom” (Kulenović 2004: 129). Takvi opisi vezani za Veneciju p/ostaju njena isključiva istina i da bi je se prihvatilo, nužno ju je prihvatiti baš takvu.

I ostali gradovi kod Kulenovića (Dubrovnik, Split, Napulj, Atina, Singapur) su upravo takvi. Njihov identitet ogleda se u prožimanju dobroga i lošega, a Kulenović svojom plemenitošću opravdava sve ono loše, tako da se poželi biti dio tog toposa. Ipak, najbolje u i oko svakog toposa koji čini određeni grad jeste voda, bilo da ga prožima, okružuje ili krasi određenim artefaktom kao što je fontana ili rijeka: “Njujork je grad na vodi više nego ijedan drugi grad koji znam. Njujork je više grad na vodi nego što je to Venecija. Vozeći se čamcem venecijanskim kanalima suočavaš se s bajkom, ali ploveći brodom oko Menhetna zasut si čudom, sa svih strana” (Kulenović 2004: 233).

I svaki topos grada je plemenitiji i ljepši što ima više vode, stoga voda postaje glavnim obilježjem i gradskih toposa čime i sama zavređuje status toposa, bilo da je u svome fluidnom, konkretnom ili apstraktnom obliku. Preko vode je moguće razlikovati, ne samo gradove, već i cijele civilizacije, kontinente, vremena, a u onom u/nutarnjem, duhovnom smislu i ljude. I u tome i jeste moguća spoznaja.

2.2. Topos(i) vode 

Potvrdu vode kao toposa posebno mora, nalazimo u tekstu Stipe Grgasa: More kao mjesto ili prostornost mora, gdje autor iznosi kako je more prostornost, ali isto tako da je katkada i mjesto. Grgas ističe kako god poimali more (kao dio površine planete Zemlje, kao pozornicu društveno-gospodarskih procesa, kao smjestište zbiljskih ili izmaštanih priča, kao uzročnika pojedinačnih ili kolektivnih udesa), ono je uvijek „neka vrsta prostora pa stoga svako njegovo promišljanje zahtijeva uvažavanje postojećih konceptualizacija samoga prostora“ (Grgas 2008: 93).

Kulenovićeva idejna nastojanja da ukaže na ljepotu određenih morskih podneblja te njegova umijeća preslika tih podneblja s vlastitih putovanja različitih su tokova, pokušaja i predstava, ali u pogledu cjelovitosti sažima ih jedinstvena i cjelovita slika toka, procesualnosti i zamisli značenjski sadržana u toposima vode. Na tim konkretnim (činjeničnim, historijskim) i apstraktnim (imaginacijskim) okvirima Kulenović je donio umjetničku viziju fluidnog života koji se sastoji iz posebnih trenutaka. Duhovna igra znanja i iskustva rezultira odom dobroti koja je ovisna kako od onoga duhovnoga tako i od onoga na tlu (što je specifikum Istoka), a srž pravoga smisla je u i na vodi, jer ona budi slobodu, onu ničim uslovljenu i onu kojoj težimo upravo snagom vlastitog duha. Tako Kulenovića možemo posmatrati iz perspektive kopna kao čvrstoće i vode kao fluida pri čemu more predstavlja opet posebnost zasnovanu na njegovoj veličini i moći. Za svaku vrstu avanture pa tako i spoznaje o određenom mjestu čovjek treba biti spreman jer tek spremnost da se spozna neko mjesto može imati svoj učinak, posebno to vrijedi za more koje “svoje skrovite istine odavalo je samo rijetkima i spremnima” (Kulenović 2004: 48). Nasuprot kopna, more nudi značenja jer ”jedino na moru postoje kretanja” dok ”na kopnu su sve samo stizanja”. Stoga je “kopno za lažne i slabe putnike, kojima stalno pruža nove ciljeve da im ulije volju i snagu, da ih zavara” dok “more ne poznaje ni drumove, ni usputne ciljeve jer ono ne podrazumijeva nužnost stizanja” (Kulenović 2004: 48). I to je ta sloboda koju nudi more. Kopno je sputavanje, to je čvrsti topos kojega karakterizira nemogućnost protoka. Kopno jedino ograničava more jer “kad se na moru negdje stigne, onda to nije more, nego opet kopno” (Kulenović 2004: 48).

Grgas naglašava da more „s jedne strane podlokava stamenost identitetskih afilijacija i upućuje na sveljudskost, a s druge, svojim niveliranjem hijerarhije moći služi kao antipod nejednakoj raspodjeli zemaljskih dobara, ono je egzemplarno mjesto utopijskih projekcija“ (Grgas 2008: 102). Po Grgasu se u moru nalazi „riznica simboličkih značenja, religijskih i mitoloških tumačenja, ali i povijest ljudskih sučeljenja s njegovim izazovima“ (Grgas 2008: 103). Tako je i fikcionalna projekcija zasnovana na suprotnosti dva prostora (kopna i mora), omogućila Kulenoviću da prikaže suprotnost onih koji pripadaju tim toposima – kopno je ograničeno, otok i more neograničeno. Na kopnu je već upisano značenje, dok prostor mora nudi neograničene izlaze.

More je svijet, njegovo ogledalo, bolje i čistije lice svijeta, koje bez stida pokazuje i magičnu privlačnost vječitog mira neprestanog kretanja i prisustvo nepoznatog u tamnim dubinama. Ali more, tuđe i nepoznato, koje će ostati tuđe i kad prestane da bude nepoznato, prostor je koji najbolje odgovara onom vremenu vječito tuđem koje dolazi poslije smrti i koje je i danas isto toliko tuđe kao i nekad, ako nije još više nepoznato. Uzdižući život, bori se protiv namjere ljudi da se od njega napravi navika… iz dubine svoje utrobe izvlači uvijek nova i nepoznata bića da ih suprotstavi sigurnosti i udobnosti naših definicija i klasifikacija, zato ima pravo da se proglasi središtem religije, predmetom obožavanja (Kulenović 2004 : 48).

Iako je more ključno u poimanju vode, ipak su i drugi toposi vode bitni za razumijevanje određenog podneblja ili čak vremenskog perioda. Takav slučaj je sa toposima jezera ili ostrva koji predstavljaju razlikovnu determinantu čak različitih kontinenata:

U devetnaestom vijeku duh je volio jezera. Romantičarski duh naročito. Šeli, Lamartin. Duhu današnjeg čovjeka, vjerujem, više odgovaraju ostrva. Kao i duhu starih Grka (…) Nasuprot lucprdastim jezerima koja bi htjela da dokažu da na Planeti ima više kopna nego vode, ostrva stoje kao simboli drugih istina koje govore o čovjekovoj nemoći, samoći (Kulenović 2004: 140).

Na koncu, Kulenović, nakon svih putovanja i sabiranja utisaka, doživljaja i spoznaja donosi i zaključke o vodi jer “ništa nije slabije od vode, a ništa joj nije ravno u savladavanju čvrstog“ (Kulenović 2004: 205). Na koncu najvažnije je ono što ona nudi, a to je unutrašnji mir:

Unutrašnji mir duše je kao mirna voda i on, jedini, predstavlja smisao kojim se možemo suprotstaviti besmislu. moramo biti sposobni da mijenjamo oblik kao voda, jer i kad smo uhvaćeni, zarobljeni, ako umijemo da budemo kao voda, možemo se izvući i kroz najmanju pukotinu koju ćemo opaziti u zidu našeg zatvora (Kulenović 2004: 205).

Takve spoznaje donose i onu etičku stranu putopisa koji konstantno ukazuju na dobrotu i ljepotu, a što se fluidno pretapa i u (est)etiku izraza iz kojega izvire znanje, a samim time i smisao, spoznaja i moć.

2.3. Toposi znanja 

(…)svaka stvar morala bi uza se imati jednu knjigu koja je zrelo i dostojno zastupa, jer stvari, budimo iskreni, jesu mrtve ii bar samo žive, bez nas i naših knjiga ne bi imale nikakve veze s drugim stvarima (Kulenović 2004). 

Teško je naći putopisaca kod kojega je prisutna ona vrsta toposa koja predstavlja trope (misaonu figuru), u kojoj se sažima skup svih mogućih znanja. Onaj topos koji se javlja još u starogrčkoj kulturi pa se u filozofskom smislu definira kao “skup znanja skupljenih na jedno mjesto” (Oraić Tolić 1990). To je jedna od specifikuma Kulenovićevog putopisa, ujedno ono što ga čini drugačijim – eruditni sadržaj, pomiješan posebnim emocionalnim nabojem pri čemu je enciklopedijsko znanje potrebno tek da potvrdi/mo i poistovjeti/mo vlastito znanje. Prema zapažanjima Muhameda Dželiliovića, apsolutno je nevažno da li će pri tome više učešća imati njegova erudicija ili ono što trenutno vidi i osjeti: “To je jedan od razloga što su njegovi eseji prije svega vrhunska proza; zato su sve načelne rasprave o uzajamnom odnosu rodova (putopisa, romana, eseja, radio drama, scenarija) u njegovom slučaju praktično uzaludne i bespredmetne; zato se njegovi romani mogu čitati kao putopisi i eseji, a njegovi putopisi kao romani o romanima” (Džaliliović, 2019). Sve to ove putopise čini toposima (riznicom) sa/znanja. Pozivanje na knjige unutar putopisa daje onu uvjerljivost da su sva iskustva zasnovana na znanju (bilo stečenom preko knjiga ili iskustva). Ali najbolji efekat je kada se spoje ta dva iskustva:

Nakon povratka iz muzeja – a kad sam došao na brod, uzeo sam opet svoju knjigu, koja nije bila ni Londonova ni Konardova, ali u kojoj je stajalo da je antički čovjek protiv bola imao stoicizam, srednjovjekovni samoprijegor i vjeru, a savremeni čovjek ima morfij, hemijski nadomjestak (Kulenović 2004: 56).

I naravno, sjećanje. Sjećanje koje se javlja iz više izvora i prustovski priziva prošlost, obogaćujući trenutna iskustva:

Knjige, jedina radost ratnog djetinjstva, darovale su nas njome. More je imalo boju vina, danju se nad njim nadvijala otrovno lijepa pjesma sirena, a noću je iz njega izranjao Mjesec i kretao na daleka putovanja. Svojim prostranstvima ono je rastavljalo strašne i čudne zemlje vremena, i kad se sve dobro sabere, ispadalo je da je na njemu, na moru, bilo najljepše, najuzbudljivije, pa čak i najbezbjednije (Kulenović 2004: 46).

Izbija tri. Noć postaje siva. Počinje da se rađa veličanstveno more. Istina, još nije plavo, pogotovu nije homersko oinopa ponton, more boje vina, to će tek biti predvečer, ako će uopće nekad biti. Sjećam se kako je negdje neko zaključio da stari Grci nisu umjeli razlikovati boje, samo na osnovu toga. Ni pomišljao nije da veza ne mora biti prosta, direktna, da je možda neka druga srodnost mora i vina iskazana kroz tu boju. Na primjer, tako i jedno i drugo teško opijaju kad se uzimaju mnogo, i danima (Kulenović 2004: 52).

Time Kulenović potvrđuje kako su njegovi putopisi proizvod jednog dugog procesa spoznaje (od pročitanih knjiga do odslušanih priča o određenim prostorima), što se kasnije potvrđuje i prepoznaje kroz putovanja koja Kulenović potom “svim čulima svjedoči i znanjem potvrđuje” (Prolić 2019: 29). Pri svemu tome, svako odstupanje od onoga prethodno naučenog, stečenog, doživljenog dovodi do nemogućnosti realizacije toposa u onom prethodno zamišljenom procesu, što opet predstavlja spoznaju u jednom drugom “odsutnom” segmentu. 

3. Atopos(i) trenutka spoznaje

Vjerodostojnost svoga izraza Kulenović postiže stalnim propitivanjem vjerodostojnosti vlastitih utisaka, osjećaja, ali i znanja i iskustva. Tako sve ljepote određenog toposa narušava spoznaja da sve te ljepote uzmiču ljudskoj prirodi, bilo da su nedostižne jer ih ne možemo posjedovati, bilo da se moramo od njih rastati. U tim trenucima se gubi topos kreirajući atopos nedostajanja što opet dovodi do spoznaje o pripadnosti odnosno nepripadnosti određenom prostoru. I ne samo kada je u pitanju prostor jer kod Kulenovića i ne realizirani odnos sa drugima donosi atopose (Barthes 1982) te u odnosu prema određenim predmetima, nemjesnost koja tada nastaje, tjera u novu potragu i nova otkrića, prepoznavanja, a samim time i spoznaje. Upravo se u trenucima svijesti o nepostojanju nečega ili nedostajanju nekoga donosi i spoznaja o vrijednosti tog neprisutnog, bilo da se radi o mjestu, predmetu ili pak o drugome biću. Kod Kulenovića se javlja i jedna i druga vrsta atoposa, a u najvećoj mjeri se odnosi na nedostajanje odnosno odsustvo vode ili nemogućnost realizacije odnosa jer putovanje podrazumijeva odvajanje (i od prostora i od ljudi vezanih za određene, statične prostore). U najužem značenju, odsustvo bilo kojeg od prethodno navedenih segmenata kod Kulenovića vodi do atoposa.

3.1. Atopos grada 

Onda sam htio da dodam u istu sliku more i nebo, ali je teško išlo: more je bilo stalno tu, sa svojim gustim plavetnilom, sa svojim bijelim porubom, ali sam morao da okrenem leđa Partenonu, da ga ispustim iz vida ako sam htio da lijepo vidim more, i obratno.

 (Kulenović 2004) 

Kako su slike toposa upotpunjene lajtmotivima afirmacije duhovnoga i materijalnog univerzalizma zasnovanoga na sreći, spokoju i slobodi čovjekove esencije, nedostatak nekog od tih elemenata izaziva atopos odnosno osjećaj praznine. To se najčešće dešava u momentima odlaska i spoznaje da se ne pripada nekom mjestu bez obzira što ga doživljavali punoćom duha i racia: “Tada ćete shvatiti da nijednog trenutka Dubrovnik nije pripao vama, da ni pedalj niste zakoračili unutra, i obuzet će vas žalost i čežnja, čežnja za Dubrovnikom već od ranije vam dobro poznata” (Kulenović 2004: 20). Već u opisu Dubrovnika naslućuje se prepoznavanje, ali i tu se životno iskustvo nadaje kao odgovor na atopičnost. Nakon veličanstvenog opisa Dubrovnika slijedi spoznaja da je taj grad nedostižan:

Jer nam historija svih vrsta ljudskih putovanja nedvosmisleno pokazuje da se samo one tačke pred nama koje su zaista nadohvat ruke vidljivo približavaju. Sve ostale, ma kako izgledale blizu, ostaju daleko još dugo vremena, uprkos tome što mi stremimo k njima svom svojom snagom (…) Ovaj put je tako u moju korist jer mnogo volim ovo more i htio bih da se što kasnije od njega rastanem (Kulenović 2008: 28).

To žaljenje izazvano je ili spoznajom da je nadomak ruke ili činjenicom da ga treba napustiti: “Šteta je ne vidjeti Dubrovnik a otići će kad nam bude, takoreći, u rukama” (Kulenović 2004: 24). No, bez obzira što određeni toposi na koncu postaju atoposi, njihov doživljaj je potpun pri čemu se Kulenović ne libi usporedbi, bilo s drugim toposima ili umjetnostima (književnošću, slikarstvom) pa čak i da se poistovijeti sa živim bićem:

A zapravo mislim da je bolje da on ode, a ne budem ja taj koji izdaje i napušta, čemu te priče o autobusima i avionima kada on mora da ode, ne zbog ekonomskih kriza, zbog važnih i manje važnih pomorskih puteva, zbog Napoleona i zemljotresa, već prosto mora da se odazove pozivu mora i odlazi, kao na slikama Peđe Milosavljevića, dostojanstveno, otmjeno, barokno, praćen zvucima čela i violine (Kulenović 2004: 24).

Slični atoposi dešavaju se i pri napuštanju ostalih gradova. Spoznaja da se ne pripada određenom mjestu dovoljna je da stvori atopos. Ti trenuci posebno su vezani za odlazak iz Grčke: “Nikako ne mogu da se pomirim s mišlju da sutra u dva neću biti tamo. I još manje mogu da vjerujem da ima neko ko hoće, neko ko je viđa svaki dan, ujutru i uvečer, i ko samo u rijetkim prilikama, kad mu dođu gosti, ode s njima gore, njoj u posjetu” (Kulenović 2004: 32), pri čemu Kulenović žali i što toga mjesta nisu svjesni oni koji su mu u blizini, kojima je uvijek pri ruci. Atoposi koji se javljaju pri odlasku s određenog mjesta, prestaju onog trenutka spoznaje da čekaju neka nova mjesta:

I zar ne bih ja bio smiješan, ne samo njima nego i sebi, ako bih sada povikao: “Okrenite se licem na jug i ne pjevajte nego plačite jer je ona Grčka koja je vaše ljubavi dostojna ostala pozadi!” Nego, moram pronaći nešto za sebe u tim zemljama što dolaze, nešto što će mi pomoći da ne mislim na izgubljeno, jer se samo tako može opstati u životu. (Kulenović 2004: 31).

Ili se ti atoposi zamjenjuju maštom, nadomjeskom onoga što fizički nedostaje:

Ovo je moje posljednje pismo iz Grčke. Pišem ga noću, na palubi broda koji napušta Egejsko more. Najuporniji među saputnicima, oni koji su tek prije pola sata otišli na spavanje, tvrdili su da prema njihovim kartama ovo, zapravo, i nije više more nego samo zaliv i da sa obje strane pored nas plovi kopno. Ali ja ne moram u to da vjerujem jer je noć i obale se ne vide (Kulenović 2004: 27).

Svaki pokušaj nadomještanja moguće praznine izazvane spoznajom da se odlazi završava još dubljim jazom i atoposom: “Provodio sam čitave sate na palubi da se nagledam toga mora, toga plaventila koje će mi kasnije biti uskraćeno” (Kulenović 2004: 51). U tim trenucima dešava se spoznaja nepripadnosti, odnosno pripadnosti nekom drugom prostoru, ali istovremeno i pronalaženje izlaza, a koji je najčešće u pronalaženju nekog novog toposa.

3.2. Atopos drugoga/Drugoga

Da putovanja donose promjenu stanja, Kulenović pokazuje i kroz opise nedostajanja drugoga bića (koji je često vezan i za određeni prostor). Kao što Roland Barthes u Odlomcima ljubavnog govora (1982) govori kako atopos nastaje kada “zaljubljeni subjekt priznaje voljeno biće kao atopos”, tako i Kulenovićev subjekt govori o nedostajanju, ali i osjeća atopos naspram drugoga bića. U ovome slučaju lik Sanje koji se provlači kroz više putopisa, cijelo vrijeme je nedostupan, nedostižan, bilo da se o njoj samo misli ili se s njom neposredno bude:

Sanja nije bila mrtva ali mi se, razmaženom vlastitim bolom, činilo da imam pravo da mislim o njoj upravo na ovakav način. Nije bila mrtva, ali je živjela samo u mojim sjećanjima, kao neko s kim sam zanavijek rastavljen ili bar postoji velika opasnost da bude tako (Kulenović 2004: 111).

Barthes se poziva i na Ničea po kojemu “Atopos jeste drugi koga volim i koji me opčinjuje. Ne mogu ga nigdje svrstati, s obzirom da je Jedini, izvanredna slika koja je nekim čudom došla da odgovori na posebnost moje želje” (Barthes 1982: 237).

Veza sa Sanjom, odnosno atopos koji se u vezi nje javlja, čini i povezuje na neki način “radnju” putopisa te daje im predznak romanesknog:

Ležao sam u tom bolničkom i vojničkom krevetu dvostruko prikovan i pitao se šta li ona sada radi, i nijedan odgovor nije zadovoljavao, nije ličio na istinu, jer gdje se nalazi to prokleto sada, u kojoj tački između mene i nje, a koja se ni na mene ni na nju ne odnosi?….. i to nepostojeće sada i tamo preplavi cijelo postojanje svojom snagom, patnja nije manja, ali je drukčija i prožeta mračnom slašću (Kulenović 2014: 113).

Posebnost odnosa uspostavljen sa Sanjom doprinosi njezinoj konstantnoj prisutnosti kada je i odsutna, što u suštini predstavlja pravi atopos – nemogućnost ostvarivanja onoga potrebnog, ali ipak svijest o postojanju tog bića je na neki način dovoljan. Sanja nije tu, i baš zbog izaziva misli o njoj (bilo da su zasnovane na platonskim mislima pa čak i košmarima da bi mogla pripadati drugome/drugima. No, takve bojazni javljaju se samo u snovima i apstraktnim trenucima, jer sjećanja na Sanju govore o čvrstoći i posebnosti tog i baš takvog odnosa. Upravo ta drugačijost predstavlja atopos o kojem govori Barhtes:

Naslućujem da pravi izvor originalnosti nije ni drugi, ni ja, nego naš odnos. Treba upravo stvoriti originalnost u odnosu. Najviše me povređuje ukalupljenost: kao i ostali prisiljen sam da se zaljubim, da budem ljubomoran, ostavljen, frustiran, kao i ostali. Ali kada je veza originalna, kalup je poljuljan, prevaziđen, izbačen, a ljubomora, na primer, ne nalazi više mesta u tom odnosu bez odredišta, bez toposa, bez priče – bez govora (Barthes 1982 : 239).

Ljubav je za Kulenovića sve i sva je smisao u njoj: “Sve je ljubav kao što je sve život, osim ljuske našeg tijela nigdje im kraja i granice nema, dovoljan je jedan pogled nečijih očiju da u nama probudi vatru i da je traži od njih” (Kulenović 2004: 113).

Ovom vrstom atoposa ne samo da je uspostavljena jedna narativna linija koja veže putopise, već ta vrsta atopije govori o ukorijenjenoj pripadnosti, odnosno o povratku Odiseja u Itaku, njegovoj Penelopi, čime Kulenović postiže status “vječnog putnika” ili “postmodernog nomada” (Alihodžić-Hadžialić 2019: 59), koji se na put odlučuje s određenim ciljevima, a onaj početni uvijek čeka… pa po cijenu i da je to čekanje vječno, a takva vrsta odnosa moguća je samo između dva bića koja imaju mogućnost uspostavljanja istovremenog toposa i atoposa.

Time Kulenović, pored romanesknog elementa, u svoje putopise uvodi spoznaju o drugome biću koji je nužan u procesu spoznaje, bilo da je to biće prisutno ili odsutno, ono govori o našim najskrivenijim željama ili potrebama.

3.3. Od atoposa do nemjesnosti

Atopos istovremeno podrazumijeva i nemjesnost. U slučaju prostora, atopos je nemogućnost nadomještanja praznine uslijed nedostajanja druge osobe ili pak mjesta baš onako kako ga podrazumijeva John Hillis Miler u studiji Topografies (1995):

Nemjesnost je u drugoj osobi koju svako teži lišiti nečeg kako bi popunio prazninu, ali ne uspijeva jer su ‘ona’ ili ‘on’ tek utjelovljenje više ‘praznine’ u krajoliku što ga personificiraju pripovjedač ili likovi (1995: 51).

Kod Kulenovića atoposi nude i značenje, što znači da je trenutak spoznaje moguć i u nekom prostoru između.

No, temeljni princip Kulenovićevog pripovjedačkog kreda ogleda se u doživljenom, a posebno su pri tome zanimljive slike iz djetinjstva, za koji su vezani neki prostori ili pak osobe: “(…)kao najvišu dragocjenost ponijet ću u sjećanju smeđe oči bronzanog kočijaša iz Delfa, velike, vesele i lukave, lude i opsjenarske, kao oči onih samouka maga i hipnotizera koji su u vrijeme moga djetinjstva krstarili kroz naše palanke” (Kulenović 2004: 32). Trenuci sjećanja na osobe i prostore koji nedostaju vode do spoznaje značaja, a ujedno i praznine u trenutku sada.

I pored činjenica koje pokazuju kako su životi ljudi na različitim prostorima različiti, Kulenović uspijeva donijeti spoznaju univerzalnosti ljudskoga bića i života. Između tih toposa i atoposa dešava se upravo spoznaja, ona rekognicija čistoga uma o kojemu je govorio Kant:

Ali kao što je bol zbog izgubljenog jači od radosti zbog dobivenog, tako razočarenja zbog iznevjerenih nadanja nadjačavaju zadovoljstva od neispunjenih strahovanja. Na ova posljednja čovjek se navikava lahko i brzo, zaključuje da je jedino tako moglo i biti i očas zaboravlja mnoštvo dugo razrađivanih mračnih varijanti (Kulenović 2004: 49).

Tjeskoba koju stvara atopos na određenom toposu rješava se i spoznajom da se treba prepustiti kretanju i prilagoditi novonastaloj situaciji:

(…)a možda mi ni ta knjiga ne bi donijela očekivano zadovoljstvo, možda bi jastuk bio neudoban, svjetlo odviše slabo, možda bi nešto što se događa napolju, na palubi, odvraćalo moju pažnju od čitanja i činilo me nesretnim, jer bih sigurno pokušao da se oduprem njegovom imperativu i da nastavim s čitanjem, a tada bi se pritisak pojačao dotle da se znoj počne skupljati na sljepoočnicama, dotle da stravične slike počnu letjeti štampanim stranicama, i morao bih da ustanem i izađem. Najbolje je u takvim slučajevima predati se okolini, prepustiti se kretanju, toku stvari koje ćemo uvijek opaziti, ako nismo suviše sebi posvećeni i koji će nas poslije malo vremena opiti kao vino (Kulenović 2004: 50).

Spoznaja da je voda svemoguća vodi zaključku da je u njoj sav smisao, dobrota i ljepota: “Gledaš i pitaš se je li moguće da voda, taj fluid kome je osnovno svojstvo da sluša, da se ugiba, bude oličenje mehkoće ili oličenje otpora prema čvrstini, stvara pravilne, stravično oštre oblike, na kojoj bi joj pozavidjela mnoga moderna arhitektura” (Kulenović 2004: 186). Tada se daju uputstva za buduća putovanja, odnosno put do unutarnje spoznaje[1]: “Ako je život rijeka, ti budi čamac, otkinuto drvo koje voda nosi, ali koje plovi tom vodom divno raširenih grana – krila” (Kulenović 2004: 203), a koji su nastali na osnovu dobro proučenih civilizacija, ali i bogatoga životnog iskustva. Čak i kada je u pitanju najveći strah kod čovjeka, a to je strah od smrti, on može biti umanjen činjenicom da nakon smrti čovjek, kao što na početku izranja, na kraju uranja u vodu: “(…) kad je bez bola, a bol ne pripada njoj nego životu, smrt je ponovno uranjanje u tamnu dubinu vode iz koje smo potekli, praćeno svjetlucanjem koje postepeno iščezava” (Kulenović 2004: 260). Time Kulenović vodi daje ključno mjesto, i u značenju rađanja, života, na koncu, i smrti.

4. Ka zaključku: rekognicija između toposa i atopasa

Kulenovićeva svestranost potvrđuje kako je putopis žanr koji omogućuje u najvećoj mjeri slobodu izraza, ali kako je to istovremeno najkompleksniji žanr u kojem srastaju različite forme književnoga izraza. Opušten i fluidan način opisivanja u njegovim putopisima daje utisak prisnosti koji zavodi i navodi da i sami postanemo aktivni sudionici tog tekstualnog putovanja. Kulenović, ne samo da nas uči kako zavoljeti određeni topos već kako zavoljeti život jer sam život je jedno putovanje – vrijednost kulenovićevskog izraza je u načinu na koji nas doslovno uči da volimo život tako što otkrivamo svijet koji nas okružuje. Strast za putovanjem jednaka je onoj strasti za životom, jer Kulenović upravo daje smisao i onome što nam se na prvu čini besmislenim. U skladu sa tim svojim mišljenjem da je svijet lijep, da život ima nemjerljive vrijednosti, a koje se ogledaju i u ovozemaljskim ljepotama, Kulenović s jednakom radoznalošću i jednakom strašću eruptivnog avanturističkog duha prilazi svakom gradu državi, moru. Sudeći po moru mudrosti samo u knjizi Majka voda, možemo zaključiti kako je Kulenović uspio iznijeti svoju viziju svijeta i života, a koji je zasnovan na filozofiji lijepoga, prije svega iskustvenoga zasnovanog na estetici i etici života.

U svaki topos Kulenović je ugradio dio svoga znanja, ponekad utemeljenog na enciklopedijskim činjenicama, a ponekad vlastitim iskustvima, najčešće u kombinaciji ponudivši jednu kompletnu sliku svijeta i života. Nepobitno je da povijesno-kulturološka obilježja njegovih toposa bivaju dopunjena znanjima iz filozofije, psihologije, etike, na koncu umjetnosti, a sve to ukomponirano je u vlastiti senzibilitet tako da čitatelj ima utisak jedne cjeline. Čini se da upravo u tome leži čar pisanja i sve to doprinosi mogućnosti selekcije onoga što se podudara s našim iskustvima, što pruža osjećaj da smo dio tog puta ili makar želju da se bude na tom mjestu i da ga se doživi očima putopisca.

Moji odlasci u Veneciju dobili su smisao tek prepoznavanjem istih iskustava u putopisima Tvrtka Kulenovića, a s druge strane, isti su p(r)obudili želju za putovanjima slijedom onih iskustava i pronalaženja koje je ponudio Kulenović kroz fascinantne, impresivne, a istovremeno erotične i intrigantne predodžbe grčkih, rimskih pa i vanevropskih toposa.

LITERATURA 

Izvori:

• Kulenović, Tvrtko (1974): Putovanje, Svjetlost IP, Sarajevo.
• Kulenović, Tvrtko (2004): Majka voda, Oko, Sarajevo.

Teorijska literatura:

• Alihodžić-Hadžialić, Nina (2019): Poetic side of a travelogue through the “Accord of different worlds“. Studia Polensia, Vol 8. No.1.: https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=333211 (20.12.2019).
• Aristotel (1983): O pjesničkom umijeću, August Cesarec, Zagreb.
• Barthes, Roland (1982): Atopos, Odlomci ljubavnog govora, u Goropadni Eros, ur: Milan Komnenić, Prosveta, Beograd.
• Duda, Dean (2012): Kultura putovanja, Naklada Ljevak, Zagreb.
• Džafić, Šeherzada (2015): Interkulturni (kon)tekst bosanskohercegovačke interliterarne zajednice, Dobra knjiga, Sarajevo.
• Dželilović, Muhamed (2019): Svjetlo iza vrata koja se njišu. Prometej. http://www.prometej.ba/clanak/kultura/svjetlo-iza-vrata-koja-se-njisu-3864 (dostupno: 20.12.2019).
• Grahovac, Željko (2009): Umjetnost putopisa Tvrtka Kulenovića, Specijalni prilog, Odjek, Sarejvo.
• Grgas, Stipe (2008): More kao mjesto ili prostornost mora, u zborniku: S ove strane beskonačnosti: filozofiranje i more, P.Šegedin i O.Žunec, Demetra, Zagreb.
• Kant, Immanuel (1984): Kritika čistoga uma, ur. Branimir Donat, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb.
• Kundera, Milan (1990): Umjetnost romana, Svjetlost, Sarajevo.
• Laresen, S. Erik (2008): More – granice bezgraničnosti, u zborniku: S ove strane beskonačnosti: filozofiranje i more, P.Šegedin i O.Žunec, Demetra, Zagreb.
• Miler, John Hillis (1995): Topografies, Stanford University Press, United States.
• Pobrić, Edin (2016): Priča i ideologija: semiotika književnosti. Centar Samopuprava. Bibilioteka Logos, Sarajevo.
• Prolić, Haris (2019): Čakra – ”p(o)leti dalje”, Život, Časopis za književnost i kulturu, 3-4, str. 28-30.
• Tolić-Oraić, Dubravka (1990): Teorija citatnosti, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb.

Ostali izvori:

• Dokumentarna emisija “Bilješka o piscu – Tvrtko Kulenović”, autorica Sanele Kapetanović, Televizija Sarajevo, 2017. godina: https://www.youtube.com/watch?v=mC6eUta3WTE (dostupno: 20.12.2019).
• Figure 25, Emisija BHT1, urednik i voditelj Muhamed Dželilović; figura: Tvrtko Kulenović: https://www.sendspace.com/file/dp3jgt (dostupno, januar 2020).
• Dokumentarno-dramski program FTV-a, emisija “Portreti”, Federalna radio-televizija, ur. Selma Dizdar: http://www.federalna.ba/bhs/vijest/272115/portreti-tvrtko-kulenovic (dostupno: 20.12.2019).

[1] Prosto, Pođi na Akropolu oko dva sata popodne u mjesecu oktobru, popni se Propilejima nekada namijenjenim panatenejskoj povorci i kada budeš na vrhu ugledat ćeš u pozadini desno Partenon kako se uzdiže pred tobom u čudesnom svjetlu atičkog neba. Približi mu se sasvim, dodirni tijelom stub i obgrli ga rukom da osjetiš živu toplinu njegovog prozračnog žutog, bijelog kamena, punog finih žilica, kao da je to uz što si se pripio tijelo žene a ne tijelo crkve… Zatim produži svojim putem i idi dalje. Pošto provedeš popodne u gradu Atini, uvečer se iskrcaj iz metroa na stanici Tezeon da još jednom vidiš Akropolu. Nadam se da neće biti osvijetljena kao u oktobru. Malo ćeš vidjeti. Nećeš uopće moći biti siguran da si je vidio. Ali ćeš osjetiti da nešto ima tamo u mraku, da postoji nešto živo, sigurno, kao što postoji onaj ko te gleda kad ti njega ne vidiš (Kulenović 2004 : 33).