REQUIEM AETERNAM

Roko Markovina
Autor 18.12.2020. u 17:01

REQUIEM AETERNAM

 

Dragi moji Rođeni,

umjesto “maloga slova“ pred nedjeljne izbore u Gradu, šaljem vam tek mali podsjetnik, iz moje, još neobjavljene knjige, kad već drugo nemam, neka vam se nađe pri ruci, u predizbornoj šutnji. Zlu ne trebalo:

Gdje je katarza? Mislim da je na nekoj bazičnoj, ljudskoj razini. U Splitu, a posebno u Mostaru,
onoliko koliko poznajem, moral je na puno višoj razini nego li što se to javno emitira.
Mislim da se ključni problem odnosa među društvima i ljudima zapravo emitira ‘odozgo’
prema ‘dolje’, jer je tu produciran ‘status quo’ i tu je produciran problem nesuočavanja
s prošlošću. Mislim da obični ljudi najnormalnije komuniciraju i mogu funkcionirati.
U čemu je naša katarza: je li to otvoreno suočavanje s vlastitom odgovornošću,
prije svega u svojim redovima, pa onda i u drugim?
Mogu vrlo jasno reći; ja sam idejni baštinik ljevice i to neću nikada zanijekati, kao takvog me
javnost i zna. Nažalost, sve što je valjalo iz socijalističkog razdoblja smo uništili,
a jedino što nismo trebali zadržati – mediokritetstvo, puzanje pred autoritetima
i nepostojanje suštinskih pitanja u društvu –zadržali smo. Strašno je da je moguće
živjeti u gradu, jednom ili drugom, u kojem se stalno producira laž i svi na to pristaju.
A do kada će biti tako? Bojim se, još jako dugi niz godina. Jedini način da se to promijeni
bi zapravo ležao u političkoj volji s jedne strane i u obrazovnoj i medijskoj politici
s druge strane. A nakon što to krene, mislim da će biti potrebno još 20-ak do 30 godina.
Ako uopće krene?“
(Dragan Markovina)

Ja se, ipak, usrdno nadam da će se to, ipak, dogoditi, iskreno se moleći, poput Šandora Maraia, da nam Tvorac, Jedan i Jedini (bez obzira kako ga Mostarci nazivali), podari snage da podnesemo sve ovo što nam se događa, da budemo jaki i izdržljivi i u životu (ma gdje god ga živjeli) i u smrti koja nas veže, da imamo ljudsku veličinu i strpljenje i praštanje, da ne bi naša osveta izrodila nove ljutnje, mržnju i klanja… i da shvatimo da se Neprijatelj (bilo koje „fele“ on bio) može pobijediti samo tako, ako ga „podnosimo“.

 Isto kao što prvi Zakon mora govori da se moru možeš oduprijeti samo – neopiranjem.

Ali, znano nam je i to da „ničija nije do zore gorjela, a mnogima se je prije zore-ugasila“, isto koliko nam je znana i ona „Krepaj kenjče – dok trava naraste“. Tko to doživi – pričat će.

A do tada, dok se narod ne opameti i dok ne nauči nešto iz svoje povijesti, e da mu se ne bi ponavljala, ostaju trajno u gradu samo ruševine. Poput ovih mojih, o kojima pišem. Nažalost. Bez obzira na „mepas-mall-ove, nove „hotel-mostare“, na nova zdanja na prostoru mostarske „Mljekare“ i druge. Tako se događa kad imaš nesposobne političare, strašljiv Narod, razvaljene, uništene i nezahvalne … i Grad i državu.

A što bi, uopće, trebala značiti zahvalnost? Komu je, dođavola, ona danas i potrebna? I, treba li se zahvaljivati nekome za nešto dobro što si dobio, čak ako si i uvjeren da ti to pripada? Treba li zahvaljivati Tvorcu, Jednom i Jedinom, kakav god On bio i kako god Ga zamišljali i nazivali, za svaki novi dan u kojem smo se probudili? Većina misli da ne treba, a ja držim da treba!

Trebamo, pače moramo, imati dovoljno zahvalnosti za sve dobro što nam se događa, ali i dovoljno mudrosti, kritičnosti i odgovornosti za sve ono što bi trebalo dobroga uraditi, a još nismo uradili. Mudrosti, odgovornosti i zahvalnosti, rekoh. Svi, bez razlike i izuzetaka.

I ne smijemo pasivno stajati i promatrati zlo koje nam se dogodilo i još nam se događa, i misliti da nismo krivi. Da „nije do nas“! Da ne možemo, ovako mali, jadni, prevareni i ustrašeni…ništa uraditi. Možemo, samo kad bismo imali i trunku odgovornosti za život koji živimo…i trunku zahvalnosti za to što smo, ipak, na životu. Kakvom – takvom. Do nas je. Uvijek je i bilo.

Zato, Gasimo vatru  – ne potpirujmo je! Bavimo se dobrotom, a ne zlom! Bavimo se životom, a ne smrću“.

U konačnici, kroz svekoliku povijest, nije se nikad dogodilo da je ZLO pobijedilo DOBRO, niti da je SMRT pobijedila ŽIVOT. I neće nikad, dokle god ima živih, onih koji, kako-tako traju i koji se još uvijek…sjećaju.

I, naravno, kad uspijemo shvatiti, svatko od nas, u dubini samoga sebe, makar da je tu istinu teško i priznati, poput mene koji sam, završavajući ovu knjigu, konačno spoznao da je onaj moj Mostar kojega više nema, ostao tek moja navika koju sam negdje, ne tako davno, ipak izgubio. Navika za koju ne vjerujem da ću je više ikad moći steći, a još teže ju pronaći, ili zamijeniti nekom drugom. Možda tek onda kad smognem snage osloboditi svoju dušu od teškog bremena klero-nacionalizma, pogubnoga za višenacionalne zajednice. A do tada, do te spoznaje vlastitoga oslobođenja duše, navikavam sebe vjerovati riječima Matejevog Evanđelja: „JARAM JE MOJ SLADAK I BREME JE MOJE LAKO“ (Mt. 11, 25-30). Jer, jedino tako, zaista, lakše će mi biti preživjeti.

I što reći, na kraju?

Laka ti noć, Grade i nikada nemoj povjerovati nikome svome, kada ti se počne ispovijedati kako je neko zlo uradio „jer nije imao izbora“, kako već rekoh. To je notorna laž. Oko bilo kakvog izbora, pa i onoga najtežeg, ne smije nikad biti dvoumice. Izbor, u životu može biti samo jedan. A on je: BITI ČOVJEKOM. Ne mora se biti LJUDINA. Dovoljno je samo biti ČOVJEK. A ima još i danas, onih koje zibaš na svojim njedrima, još uvijek zadojenih mržnjom, čega, jednostavno, nisu ni svjesni. Takvima se i obraćam na samome kraju. Obraćam se mudrim porukama, da ih shvate i, po mogućnosti prihvate, jer sve je to odavno zapisano i/ili izrečeno i sigurno provjereno, kao korisno.

Laku noć, Grade, kako ti već napisa naša MARCELA i neka zapamte svi oni koje danas zibaš na svojim njedrima da:

„Nigdje se ne griješi bezopasnije nego što se griješi
iz pretjerane ljubavi prema istini i iz pretjerane odbojnosti
prema laži. Oni koji strogo sude, vele da je ovo
što kažem pretjerano. A sama istina, možda,
čak veli: To još nije ni sasvim dovoljno.’
(Sv. Avgustin)

Ili:

„Ako te nitko ne voli-to je nesreća.
A ako ti nikog ne voliš-to je tragedija“.
(Albert Camus)

Ili:

„Veliki i jaki opraštaju, pa tako i pobjeđuju“.
(Bojan Glavašević, sin vukovarskog heroja Siniše).

Ili:

„Nema ljubavi prema sebi, ako nema ljubavi prema drugom.
I to istim intenzitetom.
I pravi kršćanin je osoba prema drugom, a ne
prema samom sebi“.
(Sv. Matej-evanđelista)

Ili:

„ Il’ vas tkogod uvrijedio brata;
Il’ nejaku dragi protivniku
život dignuv ogriješio dušu;
ili putnu zatvorio vrata;
il’ d’o vjeru, a krenuo njome;
Ili gladnu uskratio hranu;
il’ ranjenu ne zavio ranu;
Sve je grijeh, sve su djela prika:
Bez kajanja neima oprosnika.

   Kajite se, dok imade dana,
dok je doba, djeco, kajite se;
Kajite se, dok nije pozvana
duša k’ onom koji nebom trese;
Kajite se, jer zemaljskog stana
tijek izmiče bjeguć, kajite se;
Kajite se, jerbo zora rana
nać’ će mnogog kud zavazda gre se.
Kajite se…”
 (Ivan Mažuranić: Smrt Smail age Čengića, Četa).

    Ili:

„Postoji jaka tendencija da se kod  tih lojalnosti  primarno
fokus stavlja na vjerske (a  kasnije sve više i na nacionalne)
lojalnosti, a da se kōd  problema  primarno stavlja
na konfliktna vremena“
(Hannes Grandits: „Multikonfesionalna Hercegovina“, Institut  za  istoriju, Sarajevo, 2014.)

   Ili:

„Ovo je jako važno: Europom su u 20. stoljeću harala dva totalitarizma.
U očima nacionalističke desnice koja je u Hrvatskoj na vlasti
jedan od njih je višak. Za njih monopol na zlo ima komunizam,
a budući da je on pobijedio fašizam, fašizam zaslužuje rehabilitaciju.
Takva logika je odbojna i treba joj proturječiti, to je zadaća“.
(Alain Finkielkrat, četrdeseti član Francuske akademije, osnovane 1635.)

Ili:

„Čak i ako nas unište, bit će to pobjeda privida.
Protiv kritičkoga mišljenja moguće je počiniti svaku
zamislivu vrstu zločina. Jedino ga nije moguće zaustaviti“:
(Viktor Ivančić: „Feral Tribune“, 09.03.2002.)

Ili:

Koliko često vidimo sramotu tih ljudi koji idu u crkve i
tamo su svaki dan, a potom žive život u mržnji drugih i
ogovaranju drugih ljudi. Onda je bolje ne ići u Crkvu.
Živjeti poput ateista”.
(Papa Franjo, poglavar Katoličke Crkve 01.01.2019.

tijekom opće audijencije u Vatikanu.)

Ili:

Kada vjerniku ne bude najvažnija na svijetu etnička ili neka
slična grupna pripadnost nego jedan nebeski Bog zajednički
svim ljudima na zemlji i kad se vjernici raznih nacionalnosti nađu
zajedno na  istom mjestu da slave tog zajedničkog Boga,
tada se mogu dogoditi veličanstvene stvari…“
(Papa Franjo, poglavar Katoličke Crkve 01.06.2019.
tijekom posjete Pravoslavnoj crkvi u Bukureštu.)

 

I neka zapamte, svi oni „pravovjerni“, pišući se, uglavnom, velikim vjernicima (neovisno o vjeroispovijesti), a rijetko se upuštajući u razloge svojeg lošeg i zlog ponašanja, ne znajući ni sami (ako su ikada i čitali „Sveto pismo“, ili „Kur’an“ časni, ili „Komunistički manifest“, a nekmoli se po njihovim napucima i ponašali) da sve te knjige govore: „ČINI ZA DRUGE VIŠE NEGO LI ŠTO ČINIŠ ZA SEBE“.

To je konačna poruka svih utemeljitelja vjerovanja na ovim prostorima (koji su, ujedno bili i zaštitnici radništva i poštenoga življenja: i stolara – Isusa iz Nazareta i Božjeg poslanika, skromnoga učitelja – Muhameda iz Mekke, a posredno…i bravara Josipa iz Kumrovca. Sva trojica su, svaki u svom vremenu, željeli stvoriti novi poredak i novo društvo, društvo bolje za sve ljude, pogotovo za one tzv.„male  ljude“, one sasvim obične, one koji novu vrijednost stvaraju svojim znanjem i svojim rukama i time uzdržavaju svoje obitelji, s tom razlikom što se Muhamedov i Josipov put znatno razlikovao od puta Isusa iz Nazareta po tomu što su njih dvojica uspjeli ostvariti svjetovnu vlast još u toku života, dok je Isus postao „nebeski  vladar“, tek nakon što su ga razapeli zbog njegovoga učenja, pa je on „treći dan uskrsnuo od mrtvih i otišao ocu-na nebo“. Ali su, sva trojica, još za života, ostvarili  mnoga velika djela, dobra i pozitivna za čovječanstvo.

I neka zapamte da je „praštanje lijek za dušu“, pa, stoga, i neka traže oprost, ali iskreni oprost, bez „fige u džepu“ i to svi koji su zlo učinili, i neka oproste, ali iskreno oproste, i svi oni od kojih se oprost bude tražio i očekivao.

Laku noć vam želim, Grade moj i zemljo moja, Bosno i Hercegovino, ma koliko god da sam od vas tijelom daleko, srcem sam uvijek blizu. Možda vam, jednom, ipak, svane dobro jutro, što vam iskreno želim. Iz svega srca. Jer, samo se jednom živi. Pa, ili u samopoštovanju ili u samouništenju, kako tko odabere, makar da znam da je velika većina danas, umjesto budućnosti, izabrala živjeti u prošlosti, makar da u takvoj prošlosti, većina njih, nije ni živjela. Kojeg li apsurda i kakve li nesreće živjeti neodživljenu prošlost u korist nekoga sitnoga osobnoga „ćara“, umjesto građenja bolje i sretnije budućnosti. I to usuprot svijesti da takav život svima, ali baš svima, donosi i veliku, zajedničku  štetu. I nesreću.

Ipak, kao nepopravljivi optimist, kojega su naučili vjerovati u rad i ljude, usrdno se nadam i svim svojim srcem želim da se ne ostvari ona, davno zapamćena:

«Nitko kao Ti, Gospodine Bože.
Udijeli milost jadnom Ciganinu.
I neka sav svijet pomre,
samo ti, Bože, preživi!….
I drugi put pamet u glavu
kad Svijet stvaraš!»
(„Molbe ciganske“).

 

Pa ako i bude tako, red je, barem, da takvo novo življenje bude…pošteno. Sretno bilo onima koji to dožive, kad mi već nismo bili te sreće!

Amen! Nema više.

Ovo zapisa Roko, sin Stankov, suprug Zinaidin,
otac Damirov i Draganov,
mjeseca  decembra/prosinca, ljeta gospodnjeg 2020.
i tako, barem naizgled, „spasi dušu svoju“.
(Iz još neobljavljene knjige: Roko Markovina:“Mostar: kronika destrukcije III
(Vrijeme mržnje, paradoksa i umiranja)

 

Zato, u nedjelju, 20.12.2020., a nakon punih dvanaest godina, izađite na izbore u Gradu i…PAMET U GLAVU. Birajte i izaberite po vlastitoj savjesti i svojom glavom, ni od koga podgovarani. Jer, „kako posijete-tako ćete i požnjeti“, stara je mudrost. Ne dozvolite da vam se i dalje uništava Grad, Država i…život. Nisu to dozvolili ni oni iz 1918., a ni oni iz 1945. Ne dajte da vam se ponovi 1990., ni 1992., ni 1993., ni 1995. Ni svih onih godina nakon njih.

Jer,

 „Neznanje stvara strah, eskalira u mržnju,
jer mrzimo ono čega se bojimo, a mržnja eskalira
u uništenje, jer želimo uništiti ono čega se bojimo“.
(Daryl Davis, američki glazbenik, publicist
I stručnjak za rasna pitanja)

Ne dozvolite da vam se i dalje uništava život i mladost, kao što se to već nama dogodilo. Nama, mojoj mostarskoj generaciji, koja je, po mnogima, bila izuzetna, ali joj nije bilo dopušteno, na svim tim proteklim izborima, da se iskaže.

Ne dajte da se to i vama, današnjima, dogodi.

Inače… „DŽABA STE KREČILI“.

 

 

 

 

Roko Markovina
Autor 18.12.2020. u 17:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija