RISANJE SLOVIMA – PISANJE CRTEŽIMA

Gradimir Gojer
Autor 25.2.2016. u 10:54

Izdvajamo

  • U stvaralaštvu Zuke Džumhura, čovjeka koji je tako moćno progovarao o čudu žiota običnim riječima, šeretski krivudavom crtom svojega crteža, autentična je mudrost progovarala na način njegove bh. korijenike, ali i nesumnjivih natruha jednog bohemskog života skadarlijskog smijera u Beogradu, Herceg Novom... Bilo je zanimljivo, ljudski dostojanstveno, maksimalno artistički intrigantno čitati, gledati, a nadasve slušati čudesni ritam (!!!) džumhurovskog opservansa čuda života!!!

Povezani članci

RISANJE SLOVIMA – PISANJE CRTEŽIMA

O magijskim crtežima i pripovjedanju Zulfikara Zuke Džumhura

Zulfikara Zuku Džumhura vidio sam prvi puta uživo u jednoj buregdžinici u blizini pijace koju svi Mostarci popularno zovu Tepa. Zapamtio sam njegove žute pantalone od somota i dobrano pohabani đubretarac. Naravno, zapamtio sam i rečenicu koju je izgovorio: „…Je li burek vruć i taze?“

Drugi, nažalost i posljednji put, neveseo susret sa Zukom desio se u Stocu na otvaranju književne manifestacije Slovo Gorčina. Džumhur je već bio iscrpljen od bolesti koja ga je neprebolno morila…

I prije prvog i posljednjeg susreta Zuku Džumhura sam, sa strašću čitatelja, upoznavao na stranicama lista Politika, kao i na listinama njegovih knjiga, koje su mi do današnjih dana ostale dragom literaturom…

Čudesne priče zaronjene u Džumhurov vedri pričalački kolorit, i crteži koji su ih pratili, bili su toponimi moga istinskog hedonizma, jer u Džumhurovom slučaju crtež je bio produžetak pisanoga teksta, a tekst, pak, džumhurovski se zavlačio u linije jedinstvenih grafema, u kojima su progovarali silnici i nemoćnici, age i begovi, našijenci i došle, čudne spodobe i ćelavci ćosavih brada…

Progovarao je i progovara jedan džumhurovski svijet u kojem se zrcali svježina misli, ali i iskustvena proživljena prošlost, koja je namrla, vremenom, puno toga ljudskog i nostalgičnog…

Čovjek kojem će nesumljivu pozornost, poštovanje i nemali (!!!) respekt upućivati u više navrata i nobelovac Ivo Andrić imao je božanski dar, koje je, jednostavno, bio sintetiziran u neodvojivi, tačnije je kazati teško razdvojivi kompozit crteža (slike) i teksta (priče)!

Džumhur priča upravo u tradiciji najboljih usmenih pripovjednika, neke vrste naših aeda. Kad govori o odjeći čitatelj ima osjećaj da će u široke pantalone (ili uske, svejednako!?) i sam uroniti već u trenu čitanja, a sa listina Džumhurove putopisne ili svjedočanstvene proze kao da se šire mirisi gurmanski razbokorenih poznatih, ali i jela dalekih krajeva i civilizacija.

Crtačka magija Džumhura vodi u predjele realnog, ali na način jednog džumhurovski doživljenoga, svojevrsno snenog svijeta, u kojem se ritmovi pravilnih smjena i pretakanja mogućeg i nemogućeg, realnog i neke poetske začudnosti, dešavaju redovito.

Džumhur je bio savjestan promatrač čuda realnosti, ali kao novinski strasnik hitro je i dnevno umio stvaralački spretno reagirati, pa kroz priču i crtež ovjekovječivati svoje susrete sa dnevnim i noćnim senzacijama.

Magija njegovog crteža ubjedljiva je i onda kada svjedoči, ali i kada crtački razbokoreno karikaturalno komentira i svjedoči o senzacijama prijesnoga života što ga je svojim olujama zapahnjivao…

Džumhurov svestrani talent posebno je došao do izražaja u televizijskom serijalu Hodoljublja. Njegovo apsolutno autentično pripovjedanje, praćeno suptilno režiranim prizorima pokojnog Mirze Idrizovića, pokazivalo nam je poznate krajeve, teško saznatljive civilizacijske obrasce, ali posebno obične ljude, njihova trajanja i istrajavanja pod kapom nebeskom. Ritam njegovog govora i rečenički sklopovi iz kojih je lijevao neprikriveni šeretski šarm ostavljali su nas bez daha…

Pojava Zuke Džumhura u južnoslavenskom kulturnom prostoru nije do sada na pravi način verificirana, niti u jednoj od artističkih oblasti u kojima je njegov nepresušni talenat bio prisutan. Novinarstvo, likovna umjetnost, književnost (osobito putopisi!), teatar (scenografija), televizija, film, sve je to uz ostvarenja u prozi bilo bogato ispunjeno nesebičnom džumhurovskom nepretencioznošću.

Malo ljudi danas znade, čak i među onima koji se bave oblastima u kojima je Džumhur briljirao, da je bio rijetko uspješan scenarist brojnih filmskih ostvarenja (osobito uspješna suradnja sa redateljem Borom Draškovićem!), pa i o rijetko suptilnom Džumhurovom scenografskom radu u Narodnom pozorištu Mostar…

Nije stoga na odmet glasno razmišljati o potrebi da se u njegovom Konjicu, Sarajevu i Beogradu konačno artikulira jedna ozbiljna manifestacija, koja bi na dostojanstven način čuvala uspomene na artističke domete u svim oblastima u kojima je stvaralaštvo Zuke Džumhura bilo evidentnom vrijednošću!

U stvaralaštvu Zuke Džumhura, čovjeka koji je tako moćno progovarao o čudu žiota običnim riječima, šeretski krivudavom crtom svojega crteža, autentična je mudrost progovarala na način njegove bh. korijenike, ali i nesumnjivih natruha jednog bohemskog života skadarlijskog smijera u Beogradu, Herceg Novom…

Bilo je zanimljivo, ljudski dostojanstveno, maksimalno artistički intrigantno čitati, gledati, a nadasve slušati čudesni ritam (!!!) džumhurovskog opservansa čuda života!!!

Gradimir Gojer
Autor 25.2.2016. u 10:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija