Rođeni

Milan Draško
Autor 2.11.2022. u 11:20

Izdvajamo

  • Marić se sjeća: “Velež je igrao u Ljubuškom protiv Sloge. Prvo poluvrijeme sam branio i na poluvremenu zamolim Sulu Repca da igram. Volio sam igrati. I meni Sule kaže igraćeš drugo poluvrijeme centarfora. Tada su se borili za mjesto u ekipi Marijan Kvesić i Salko Bilkić, dva centarfora. ‘Ja ću dat više golova nego vas dvojica zajedno’, šalio sam se malo s njima”. Obraća se Vladiću: “Kulje, šta ću”? “Ništa Mara, ti samo trči prema golu, a sve drugo je moja stvar”. Tako sam i radio, ja uvijek prema golu, lopta ispred mene, bub, gol! Devet golova dade!”

Povezani članci

Rođeni

Milan Draško – Fotografije iz privatnog arhiva

Prvi dio

Otac i sin na Starom

U cik zore sva kristalna brda
U tebi operu vedre poglede svoje.
Po površini tvojoj nebo razlije osmijeh
I udahne ti božanski lijepe boje.
Sad sunce kroz tvoje bistrine
Protkiva zrake od zlata.
Stani!
Postaćeš zelen zlatom izvezen mermer.
Hoću da klešem stub za rajska vrata.
U suton plav šumiš k’o drevna priča
O prolaznosti svega što jednom na svijetu bi.

(Hamza Humo – “Neretvi”)

Bosanski namjesnik Derviš paša krajem 16. vijeka divno piše o Mostaru: “O srce, nije čudo što te Mostar očara. Nigdje na svijetu, jedino u blizini raja ima ovakav zrak, koji srce raspupčava i ovakva voda koja život produžuje. Svaki sat pogleda na Mostar poklanja nam novi život”.

Mostar naših dana najljepši je ljeti. Rasuta po svijetu stižu djeca grada iz zlatnih vremena ispunjena čežnjom i sjetom.

Mostar

Iako su materijalno situirani, nedostaje im sunce i svjetlost rodnog grada i najviše stari duh Mostara, koji još živi u njihovim sjećanjima. U mnoštvu turista na Starom mostu, možete ih, ipak, prepoznati. Eno ga stoji naslonjen na ogradu mosta, pogled mu polako pada na Kujundžiluk, zatim dugo stoji zagledan u Neretvu. Dolje, sasvim blizu, naučili su ga da pliva. Spuštao se sa drugovima na crnom, gumenom šlaufu, koji je bio u modi nekih davnih ljeta. U uskim sokacima oko mosta desila su se prva stidljiva ašikovanja. Gdje li je sada ona plavooka djevojčica, koja je bila “njegov prvi nemir i žudni san dječaka”? I ko zna koliko bi još tako stajao, da ne osjeti ruku svog sina na ramenu. Sin je bio sasvim mali kad su otišli, ili se rodio u Danskoj, Švedskoj, Norveškoj. Sin misli da su tu već dovoljno ostali, napravili fotografije koje su željeli, ali u posljednjem trenutku, tati naviru sjećanja na davna nedjeljna popodneva, kao da dolaze iz nekog drugog života. Još je dječak, na Veležove utakmice odlazi s ocem…

Gužva u Mostaru, gostuje Partizan, finalista Kupa šampiona 1966. godine. Došli su na stadion sat prije utakmice, najbolja mjesta na tribinama već su zauzeta, penju se sve više prema brdu iznad glavnih tribina. Petnaestak minuta prije početka, stadion se prolama od snažnog aplauza. Iz svlačionice na sjevernoj strani stadiona pod Bijelim brijegom pojavljuju se idoli svih generacija: Duško Bajević, Enver Marić, Franjo Vladić, Vahid Halilhodžić, iza njih Sula Rebac. Počinje još jedna fudbalska simfonija.”Bilo je to davno, na samom početku života” (Ivan Bunjin). Novembar 1969, u Mostar stiže sjajna ekipa Želje, predvođena Osimom, Katalinskim, Bukalom i velikom nadom Fikretom (Piketom) Mujkićem. Prva utakmica koju sam gledao na stadionu bila je fantastična, s puno lucidnih poteza i golova (2:2). Zaplovimo na tren u to burno vrijeme.

Ričard Nikson postaje 37. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. General Šarl de Gol odstupa sa mjesta predsjednika Francuske. U januaru 1969. student Jan Palah izvršio je samospaljivanje u centru Praga. Mjesec kasnije, Jan Zajic (19 godina) izvršio je samoubistvo na isti način. Njihov uzvišeni čin bio je izraz protesta protiv sovjetske okupacije Čehoslovačke. Kultni festival na otvorenom, Woodstock, trajao je tri avgustovska dana, okupivši 32 benda i 500 hiljada posjetilaca. Najupečatljiviji momenti bili su Hendriksovo distorzirano izvođenje američke himne, Santanin nastup i pjesme Džoa Kokera i Dženis Džoplin. Džon Lenon s puno zanosa izvodi pjesmu “Give peace a chance”, inspirisan tragičnim Vijetnamskim ratom. Brajan Džouns, osnivač i originalni vođa benda “The Rolling Stones”, pronađen je mrtav u svom bazenu. Bob Dilan i Džoni Keš otpjevali “Girl from the North Country.” Najpoznatija pjesma na Dilanovom devetom albumu “Nashville Skyline”. Boris Spaski pobjeđuje Tigrana Petrosjana i postaje 10. svjetski prvak u šahu. Semjuel Beket dobija Nobelovu nagradu za književnost. Umire američki pisac Džek Keruak, autor kultnog buntovničkog romana “Na putu”. Objavljeni “Razgovori s Krležom”, Predraga Matvejevića. Nakon snimanja albuma “Let it be”, “Bitlsi” sviraju na krovu “Aplle Recordsa”. Njihov posljednji javni koncert rastura policija. Lenon vraća Medalju Britanske imperije. Svijet sanja o slobodi. Mladići u zavičaju puštaju dugu kosu imitirajući “Bitlse”. Mostar je zaljubljen u fudbal, rađa se veliki tim Veleža i stremi ka vrhu jugoslovenskog fudbala!

Velež u sezoni 1969/70. osvaja 3. mjesto. Golman Marić, bekovi Šefko Alajbegović i Ivo-Juka Prskalo. Juka je nastavio karijeru u Australiji, vratio se u Čapljinu i otvorio kafić blizu katoličke crkve. Kod njega sam popio prvu kenijadu, sok s ukusom tropskog voća manga, hit osamdesetih. Centarhalf Kema Šestić sjajno je izvodio slobodne udarce. Vahin stariji brat Salem dao je 4 gola Dinamu (6:2), jedan iz ležećeg položaja, poput Gerda Milera. Sjećam se neprelaznog Mehe Karamehmedovića, suptilnog tehničara Muhameda Glavovića-Roma, Micana Kordića…

Čudesni gol Mujića i Sulin dolazak

Malo je nedostajalo da gledam na zelenom tepihu čuvenog Muhameda Mujića, popularnog po nadimku Hamić. Igrao je u prvom timu Veleža od 1950. do 1962. Odlazi u Bordo, a zatim u Dinamo. Vraća se u Velež, ali uskoro ponovo odlazi u inostranstvo, nastupajući za belgijski Beringen. Karijeru završava u Veležu, u proljeće 1968. Najbolji strijelac jugoslovenske lige 1955/56 sa dvadeset jednim golom (zajedno sa Veselinovićem i Ognjanovom). U toj sezoni odigrao je najbolju utakmicu u Veležovom dresu protiv zagrebačkog Dinama (6:1) Pet puta je savladao Dinamovog golmana Majerovića.  “Deset godina kasnije Muhamed Mujić je bio autor gola za Riplijevo “Vjerovali ili ne”. “Velež” je, na stadionu pod Bijelim brijegom, odmjeravao snage sa “Hajdukom”. Golman Splićana Vukčević je prilikom degažiranja pogodio Mujića u glavu, okrenutog leđima prema golu “bilih”, na udaljenosti od oko 20 metara. I, na opšte iznenađenje, lopta je kao bumerang pronašla put do cilja, “rođeni” su pobijedili (2:1), a nokautirani strijelac, onesviješćen prebačen je u bolnicu” (iz knjige “Mostar – kolijevka sporta”). Kapiten reprezentacije Jugoslavije na Olimpijskom turniru u Melburnu 1956 (srebrna medalja).  Odigrao je 32 utakmice u dresu reprezentacije i postigao 18 golova. Oproštajnu utakmicu odigrao je protiv reprezentacije SSSR-a na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962. Naša reprezentacija postigla je izuzetan uspjeh osvajanjem 4. mjesta. “Najbolju partiju u reprezentaciji Jugoslavije pružio je u meču sa Austrijom, na bečkom Prateru, septembra 1958. Neuobičajeno u međudržavnim susretima, jedan tim je vodio 3:0 već poslije 18 minuta igre. Za to vrijeme domaćini su, naime, stekli toliku prednost. Gosti su bili na pragu katastrofe. Međutim, brzo su se otrijeznili od šoka, zaigrali kao preporođeni. U nastavku su Austrijanci nadmašeni u svim elementima fudbalske vještine. I, naravno, golovi nisu izostali. Izjednačujući, treći pogodak postigao je Mujić. Tako reći siguran poraz na Prateru, pretvoren je u trijumf od 4:3! Junak tog dramatičnog i uzbudljivog okršaja u Beču bio je, po opštem mišljenju, Muhamed Mujić. Njegova briljantna igra bila je za antologiju”. (“Mostar – kolijevka sporta”). Mnogi smatraju da je najbolji igrač u istoriji Veleža. Poslije završetka blistave igračke karijere radio je u Veležu kao direktor i šef stručnog štaba u dva navrata; 1976/77 i 1982/83.

Muhamed Mujić

Sula Rebac preuzima kormilo Veleža 1967. godine. U igračkim godinama uživao je reputaciju sjajnog napadača. Igrao je desno krilo u Veležu (1947-1954), Hajduku (1954-1957) i jednu sezonu za FK Sarajevo. Kakav je trag ostavio u Hajduku oslikava davno svjedočenje. Splitski novinar, književnik i dramaturg, Predrag Lucić, svojevremeno glavni urednik “Feral Tribjuna”, prenosi utiske svoga oca o Suli. “Veliki su bili i Bajdo i Frane, i Beara i Kokeza, i Luštica i Broketa, i poslije njih Andrija Anković, ali Rebac… Rebac je, sine, bio više od igrača. Rebac je bio pjesma”.

Forsirajući mlade igrače Sula stvara veliki tim. U sezoni 1967/68. ubacuje Duška Bajevića i    Envera Marića, u narednoj sezoni Franju Vladića, Marka Čolića i Jadranka Topića, a Vlado Pecelj stiže iz trebinjskog Leotara. U sezoni 1970/71. u tim ulazi Boro Primorac, iz Sarajeva dolazi desni bek Aleksandar Ristić. Zatim je angaržovan Momčilo Vukoje iz Leotara, a tim se kompletira ulaskom Vahe Halilhodžića i Džemala Hadžiabdića, 1972/73. Veležovi igrači bili su poznati po nadimcima. Enver Marić-Mara, Aleksandar Ristić, Džemal Hadžiabdić-Čorba, Marko Čolić-Kana, Boro Primorac-Manda, Vlado Pecelj, Jadranko Topić- Ćela, Vahid-Vaha Halilhodžić, Dušan Bajević-Princ sa Neretve, Franjo Vladić-Kulje, Momčilo Vukoje, Ahmet Glavović-Braca.

Pamtićemo zauvijek trio BMV (Bajević, Marić, Vladić).

Golova, golova!

“Budimo pošteni, pa priznajmo! Bez obzira na šampionske titule, na veličanstvene generacije Želje i Sarajeva i na rezultate koji ostaju u srcima upisani i onda kad srca prestanu kucati, najbolji tim koji je Bosna i Hercegovina vidjela, najbolja generacija fudbalera, malo je takvih bilo i u klubovima velike četvorke, bila je ona Veležova ekipa iz sezone 1972/73. i 1973/74”. (Miljenko Jergović – “Historijska čitanka 2”)

Fudbal je sedamdesetih dostigao nevjerovatnu popularnost, hvatala nas je nervoza nekoliko dana prije utakmice. Liga Jugoslavije bila je izuzetno jaka, igrači su mogli otići u inostranstvo tek kad napune 28. godina. Nedjelja ujutro, priča se samo o utakmici. U Mostar dolazi čuvena ekipa splitskog Hajduka, predvođena “malim Napoleonom”, Tomislavom Ivićem. Navalna petorka Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak, u halfliniji Peruzović, Holcer, Buljan. Hajduk i Velež su konkurenti za titulu, očekuje se neizvjestan meč. Vedra atmosfera u očevom fiatu 1300, on i njegovi prijatelji su se neprestano šalili. Volio sam gledati kroz prozor auta, prema Neretvi. Drvored borova od Bune do Mostara izazivao je pritajenu radost. U Mostar se nekad ulazilo kao u čarobnu baštu! Parkiramo u Ulici Stjepana Radića i stapamo se sa navijačima koji grozničavo žure prema stadionu. U vazduhu lebdi pitanje; hoće li Velež prirediti još jedan praznik?

Džemal Hadžiabdić-Čorba sjeća se detalja uoči utakmice. “Bilo je užasno vruće, Šurjak, Žungul i ostali igrači Hajduka došli su u bermudama. Onda je naš trener Sulejman Rebac ušao u svlačionicu i rekao: “Gledajte, došli su da vas pobijede kao da su na izletu”. Toliko nas je ta rečenica motivisila, dala nam strašnu snagu”! Mišo Marić piše o Čorbi: Bio je osica lavljeg srca. Sjećam se prvog nastupa na kojem čuva Džajića. Hoda uz liniju, uz najveću tadašnju fudbalsku Yu zvezdu, i nešto mu govori. Interesujem se poslije šta je govorio?

– Pitao sam ga: druže Džajiću, jeste li se Vi umorili?

Zauzeli smo mjesta u centralnom dijelu tribina. Strastveni navijač Veleža, korpulentni i grlati Pavo Cvitanović već je počeo pjevati. Nisu postojale okolnosti zbog kojih bi izostao sa Veležovih utakmica. Pavo je stalno u pokretu i pjeva: “Golova, golova”, a kada je posebno oduševljen: “Ako mi se rodi muško/nadiću mu ime Duško/. Ako mi se rodi mala/nadiću joj ime Mara”! Najbolja igra Veleža koju sam ikad gledao, deklasiran je fantastični Hajduk 5:0! Bajević je   trostruki strijelac. Mrežu je zatresao i Vukoje, a Vaha Halilhodžić se ušetao u gol „bilih“ u 77. minutu. Vladić je blistao, u “Sporskim novostima”dobija ocjenu 10, što se rijetko dešavalo! Da ne dolaze svi sa istim pobudama na utakmicu, pokazala je situacija nakon četvrtog gola. Otac u posljednjem trenutku uočava da džeparoš otvara dugme njegovog zadnjeg džepa.

Mart 1974. godine, veliki derbi Velež-Zvezda. Zvezdu još vodi harizmatični Miljan Miljanić, a na terenu predvodi Dragan Džajić. Velež je pobijedio 4:2. Pamtim gol Kane Čolića nakon tipične akcije – Topić prodire po desnom krilu, povratna lopta na ivicu šesnaesterca, pritrčava Kana i jakim, prizemnim udarcem matira Olju Petrovića. Kanin brat Niko godinama je igrao za čapljinski Borac. Na prijateljskoj utakmici protiv Partizana savladao je slavnog Ivana Ćurkovića i dugo se ponosio zbog toga. Najljepše je u čapljinskom kraju izvodio popularnu pjesmu “Bokeljska noć”.

Veležov osunčani šarm

Enver Marić je prvi golman koji je proglašen najboljim fudbalerom Jugosavije (1973. Godine). Devetog maja 1973, na Olimpijskom stadionu u Minhenu, odbranio je penal Gerdu Mileru! Uhvatio je klizavu loptu, a najbolji evropski strijelac prišao da mu čestita. Bajević postiže gol iz penala, pobjeđujemo 1:0. Njemačka reprezentacija će, samo godinu kasnije, u velikom stilu osvojiti Prvenstvo svijeta pobijedivši u finalu Holandiju, predvođenu Johanom Krojfom. Mara je tri puta branio za reprezentaciju svijeta I Evrope.

Marić se sjeća: “Velež je igrao u Ljubuškom protiv Sloge. Prvo poluvrijeme sam branio i na poluvremenu zamolim Sulu Repca da igram. Volio sam igrati. I meni Sule kaže igraćeš drugo poluvrijeme centarfora. Tada su se borili za mjesto u ekipi Marijan Kvesić i Salko Bilkić, dva centarfora. ‘Ja ću dat više golova nego vas dvojica zajedno’, šalio sam se malo s njima”. Obraća se Vladiću: “Kulje, šta ću”? “Ništa Mara, ti samo trči prema golu, a sve drugo je moja stvar”. Tako sam i radio, ja uvijek prema golu, lopta ispred mene, bub, gol! Devet golova dade!”

Marić u svom elementu

Prijateljska utakmica Borac-Velež u Čapljini. Velež dominira, ali Garo Kovačević, koloritna ličnost, postiže lijep gol savladavši samog Marića. Mostarac u Borčevom dresu trči do Veležove klupe i govori Suli: “Mijenjaj golmana, ovaj ne valja”! Mangupski štos izaziva opšti smijeh.

Utakmica Velež-Zagreb, lopta je u posjedu Vladića, u krugu na centru igrališta. Duga lopta na lijevo krilo prema Vukoju, skače desni bek Zagreba Damir Valec ubijeđen da će je odbiti glavom. Lopta ga miluje po kosi i stiže do Vukoja. Kulje je sjajno izvodio slobodne udarce. Debituje u jugoslovenskoj reprezentaciji 1972. Protiv Engleza (1:1). Sjećamo se glavometa Bajevića i Vladića u srcu kaznenog prostora i Kuljinog gola. U anketi jugoslovenskih novinara proglašen je najboljim igračem našeg prvenstva 1973/74.  Odigrao je 24 utakmice za Jugoslaviju.

Princ sa Neretve! Elegantan hod, vitak stas, izuzetna korektnost. Jednom je poništio svoj, već priznati gol! Lopta je ušla u mrežu sa spoljne strane, jer je bila pokidana. Bajević prilazi sudiji i otkriva mu istinu. Odigrao je 37 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije i postigao 29 golova. Veležove legend Mujić, Bajević, Marić i Vladić su nakon inostrane karijere ponovo zaigrali u voljenom klubu. Nisu mogli bez mostarske raje, Neretve i Veleža.

Bajević je rijetko ispoljavao oduševljenje nakon svojih golova. Slavio bi dostojanstveno, poput Franca Bekenbauera. Pamtim da se silno radovao golu protiv Španije u Las Palmasu 1972. (2:2), postignutom glavom sa desetak metara. Duško je strijelac oba gola za našu reprezentaciju. Burno je slavio i kad je savladao golmana Čelika Stijovića sjajnim udarcem glavom sa 16 metara!

Nekoliko godina kasnije, opet sam gledao Velež-Čelik. Trojica Zeničana, metar ispred mene, vatreno navijaju za Čelik, uz povremene sočne psovke. Bili su u modi tranzistori i kombinovani prenosi utakmica. Odjednom tajac, najava izuzetno tužne vijesti. Sva trojica su krajnje zabrinuto primakli glave tranzistoru. “Čuveni sovjetski atletičar Vladimir Kuc iznenada je preminuo u 48. Godini”. Budući da kao izraziti poklonici fudbala vjerovatno nisu ni čuli za njega, a strepeći od vijesti da je, ne daj bože, umro Tito, s velikim olakšanjem su uzviknuli: “Uh, boli me kurac za njega”! Sama po sebi, scena nije smiješna, ali su tipovi bili komični pojavom i gestovima.

Nisu sva iskustva idilična, sjetih se dramatičnog događaja posredno povezanog s fudbalom i Veležom. Pod Bijelim brijegom je gostovao Proleter. Zašto smo nakon meča krenuli prema Carinskom mostu, a ne prema Lučkom, Titovoj i Čapljini? Prolazimo pored današnjeg hotela “Ero” (nekad je tu bio Starački dom) i ulazimo bočno u Šantićevu. Otac i ja u autu, začudo, nema njegovih prijatelja. I vidim, u magnovenju, da nam se iz pravca zatvora “Ćelovina” strahovitom brzinom približava “citroen”. Gotovo je! Okrećem glavu na drugu stranu u očekivanju praska. Ali, vozač citroena munjevito koči i zaustavlja se 30 centimetara od mojih vrata! Kakva sreća!

Nastavlja se…

Milan Draško
Autor 2.11.2022. u 11:20