Roko Markovina: Requiem aeternam Starome mostu u Mostaru

Roko Markovina
Autor 9.11.2015. u 18:43

Roko Markovina: Requiem aeternam Starome mostu u Mostaru

 ( kamenčići iz mojih „Ruševina“ )

Pronađoh danas, a kako je i red, u mojoj knjizi „Ruševine“, koju, upravo završavam, i neke tekstove, vezane za današnji datum,  09.11., zapise iz nekih proteklih godina, kad svoja snoviđenja i snomore nisam mogao da zatomim, dok ih, poput bujice, nisam „sasuo“ na bjelinu papira. Duši da olakšam, savjest da zadovoljim. Najprije, tekst iz sarajevske „Nedjelje“, pa onda i vlastite tuge, želje i nadanja.

most

09.studeni/novembar 1995. – DVIJE GODINE POSLIJE
(poslano za časopis „Most“)

Slažem ova slova dvije godine nakon mojega „Requiem aeternam Starome mostu u Mostaru“, u sarajevskoj „Nedjelji“ i neka mi sjećanja naviru, poput bujice, makar da ih, uzalud pokušavam odagnati od sebe, a velika tuga pritišće mi nejaka pleća. I žal.

Spomenuh se riječi MOST. Kad god bi se, u gradu mojega djetinjstva izustila ta riječ, odmah se sve znalo. I mjesto i vrijeme i prostor.

– „Na MOSTU u sedam“- zakazivali bismo randese svojim svjetlanama. I one bi točno znale da moraju biti u 19 sati na Starome mostu, ako žele biti djevojkom mladiću svojemu. I kraj NJEGA bi se susreli, malo prošetali, par poljubac izmijenili, na kavu ili čaj svratili, malo se ugrijali, „Crnjanskog“ govorili, ponekad i zapjevušili, kamen u vodu (sa zamišljenom tajnom željom) u vodu bacili, malo se smijali, mali „isfatali“, pa onda kući…do sutra. Na MOSTU u sedam.

Kako ja, tako i Raja moja i djeca moja.

Most je nama značio puno više od pukog premošćivanja dviju obala. NJIME su se, u gradu mojega djetinjstva „premošćivale“ obitelji, kuće, ljudi i srca. Svi su ostali mostovi u gradu imali svoje nadimke: Lučki, Carinski, Titov, Na Čekrku, Avijatičarski …samo se naziv MOST bio istoznačnica sa Starim mostom, kojega smo, od milja, ponekad zvali i STARI. Onako kako smo nazivali i svoje očeve i halfa veležovog, Krunu Radiljevića…Stari.

Napisao sam  bio… i spoznao odmah tužnu istinu,  da pišem u prošlom i o prošlom vremenu, spoznah također, da danas, dvije godine poslije, a i u nekim budućim vremenima, morat ćemo mijenjati sami sebi određena i  ustaljena  poimanja kada se izusti riječ MOST. Jer, našeg mosta više nema. I tko zna hoće li ga više ikada biti? Jer ono što danas premoštava njegove ostatke, ljulja se i trese i visi nad ponorom RIJEKE i nadomješta njegovu prazninu, nije MOST i nikada neće biti. Dobro je da su neki mudri i hrabri ljudi, Mostarci, i na ovakav način premostili dvije posvađane obale i hvala im, ali…

photo-region-BiH-mostar-Most_u_Mostaru_04_u_419274208

A kada je srušen, neki su govorili:

-„Dubrovnik su srušili, doista vandali, a mostarski most su srušili ljudi (Hrvoje Skračić u zagrebačkom „Vijesniku“, siječnja 1994.)

– „Nitko nema razloga roniti suze nad Starim mostom, koji je bio i ostao osvajačkim simbolom tuđinca“- (Mate Ćavar u „Hrvatskom listu“-prosinac 1993.)

– „Sada se čak govori da Stari most ni Srbi nisu srušili u svojoj agresiji na Mostar“- (Dubravko Merlić u TV emisiji „Slikom na sliku“, studeni 1993.)

– „Krivac za rušenje Starog mosta je onaj tko ga je srušio“- (dr. Zdravko Sančević, hrvatski veleposlaniku BiH, Večernji list, travanj, 1994.)

– „Više vrijedi mali prst jednog mog vojnika, nego ta hrpa bezvrijednog kamenja“- (Slobodan Praljak, general HV,  „Slobodna Dalmacija,prosinac 1993.)

– „Zaboravlja se da su Srbi, u jednom danu srušili devet mostova na Neretvi i da su neki imali visoke umjetničke i arhitektonske kvalitete“- (Slobodan Praljak, general HV, TV emisija „Slikom na sliku“, siječanj 1994.)

I… ne bih dalje.

A što bi se, dalje i moglo reći osom one „Oprosti  im, Gospodine, jer ne znaju što čine“.  A znali su. Sigurno su znali.

Oprosti, Gospodine, svima onima koji su taj zločin i tu sramotu učinili svjesno ili nesvjesno, makar to bilo ili mišlju, ili riječju, ili djelom. Jer da su promišljali o tomu što će učiniti, ako su ljudi, ne bi to učinili nikada. Ja vjerujem da će Gospodin oprostiti, jer on, kažu, oprašta na iskrenu ispovijed i traženje oprosta i daje „pokoru“, kao naplatu za oprost grijeha. Ali „i svima će suditi kada dođe sudnji dan“. Tako je, barem, negdje zapisano.  Prema zaslugama.

I zato vjerujem da će im oprostiti Gospodin, makar da …znali su.

Ali, kako ćemo mi oprostiti? Mi kojima je MOST bio simbolom sreće, ljubavi, sastanaka, zajedništva, djetinjstva, života…Kako oprostiti, kad smo njegovom smrću sve to izgubili?

A trebat ćemo i morat ćemo. Radi nas, ali i radi djece naše. I zbog života budućega.

Ja molim za oprost svima onima koji su u tom sramnom i bestijalnom činu sudjelovali, na bilo koji način i iz bilo kojih pobuda. Molim za oprost čak i one koji su već odavno pod zemljom, svjestan da oni i ne mogu praštati…ili možda ipak postoji neki apsolutni  imaginarij gdje se sve duše sastaju, pa neka im i one oproste. Molim i sve nas, još uvijek žive, za oprost…ali i nezaborav. Jer, ne smijemo zaboraviti.

„D’ONT FORGET, ostalo je trajno zapisano na jednom kamenu srušenog MOSTA, izvađenom  iz Neretve, još 1994., na početku Kujundžiluka.

sruseni_stari_most_1-main

Ne zaboravimo nikad Stari most, ni njegove rušitelje, ma što god u budućem vremenu s NJIM i od NJEGA bilo. Ne zaboravimo nikad sve ono što nas je uz NJEGA vezivalo. Ne zaboravimo…e da se ne bi sutra ponovilo. Nikada i nikome.

„Kad me pitaš: Kako mi je.
Nek’ ti „roknu“ samo dvije,
sve bi ti se samo kazalo.
Nikada se ne ponovilo“.

(Kemal Monteno, svibanj/maj 1992.)

131108066.1_xl

I danas, dvije godine poslije, zeleni se RIJEKA i brbori, kao nekad. I danas je studeno i opada lišće, kao i u svakom mostarskom studenom/novembru i mladost se sastaje i, ne više krišom, ljubi se po ulicama. Ali, danas ne tamo gdje smo to mi činili i ne na onaj zaljubljeni način, poput nas, jer, najljepši i najslađi poljupci… na MOSTU su bili. Sjetimo se, barem mi, koji dobro pamtimo!

Nema više modrih „mostarskih kiša“. Zaboravili smo one tekstove Crnjanskog, pa ih ne možemo ni govoriti. Ni svjetlane više nisu Svjetlane. Ni grad nije grad bez MOSTA, koliko ni život-život, ako je, uopće, od njega još išta ostalo. Ja ne znam hoću li ikada više moći proći „srebrnim srpom iznad vode“ i to će mi biti vječna žal i bol. Do neprebola.

Ne želim Grad sa „ovom“ ili „onom“ stranom. Ne želim Grad u kojemu ćemo se gledati  preko „mušice i nišana“. Ne želim grad bez crkava, minareta, Raje, uspomena, mostara i MOSTA. Ne želim biti izbjeglica u vlastitom Gradu. A znam da, za mojeg života, drukčije ne može biti. Ili, pak, može-kada bi se htjelo? A i kada bi se htjelo-bi li se smjelo? A i kada bi se smjelo-bi li se željelo? A i kada bi se željelo-bi li se dālo? A i kada bi se dālo-bi li se uspjelo?

Bože moj, koliko teških pitanja na ovako malo mjesta. I pitanja na koja se ne može dobiti jednoznačan odgovor.

Stog, sudobnici moji, Mostari moji, gdje god da ste – čuvajte MOST, makar i u svojim snoviđenjima, svojim (o)sjećanjima, u svim svojim ljubavima. U djeci svojoj unucima, sačuvajmo MOST. Sačuvajmo i ovaj „Most“ za koje pišem ovo moje skromno slovo, dvije godine poslije smrti MOSTA, da bismo „Mostom“ i MOST sačuvali, kao pravi i jedini Mostari…od zaborava i svakog daljeg rušenja.

Zato hvala njihovim graditeljima.

Roko Markovina, najomiljeniji Mostarac za 1991 .i 1992. sada negdje u Dalmaciji.

————————————————————————————————————————————

 

A onda sam bio neobično sretan kada sam doznao da je Međunarodna zajednica pokrenula akciju prikupljanja sredstava i projekta obnove MOSTA, pogotovo kad sam doznao da će, 23 jula/srpnja 2004. biti svečanost završetka njegove obnove i ponovnog puštanja u funkciju. Nisam mogao doći na tu svečanost, ali ni ne napisati mu „pismo dobrodošlice“.

DOBRO TI JUTRO, PRIJATELJU

Oprostio sam se od Tebe kad Te ubiše s one svoje 64 granate, onog tužnog 9. studenog 1993. i kad još rekoše da si «hrpa bezvrijednog kamenja», u ime svih onih koji su Te voljeli, s Tobom drugovali, pod Tobom ljubovali, zbog Tvoje smrti plakali. Držao sam tada da se više nikada nećmo sresti, da će Tvoj pad u ponor zelene rijeke značiti i Tvoj konačan kraj, jer ubile su Te, na žalost, neke „Tvoje“ ruke i neki „Tvoji“ ljudi. Međutim, neki tuđi ljudi smogli su snage, volje i znanja i tuđim rukama Tvoje ostatke izvadiše, nova kamenja napraviše, novom tehnologijom Te obnoviše, tako da se obistini ona davna Icina šala: «Srušit ćemo mi Stari most i napraviti još stariji».

Dobro ti jutro prijatelju,

Tebi, koji si, kao i Pravednik uskrsnuo iz mrtvih i opet sjajiš svojim «kamenim srpom iznad vode», još ljepšim sjajem.

Good morning, my friend,

Tebi, kojemu ni fašistički tenkovi 1944., kad su te prelazili, nisu mogli ništa, koji ćeš i dalje generacijama  svjedočiti o tom vremenu, ali i o vremenu užasa pod konac dvadesetog stoljeća, kad se plemena poubijaše usred sjedinjene Europe, pa i Tebe ubiše.

Bon jour, mon ami,

Tebi, koji si davno oprostio svojim ubojicama, ali im nije oprostila pravda, pa su sada tamo gdje su i morali stići, onkraj rešetaka, daleko, daleko, čekajući pravičnu pravdu i primjerenu kaznu. A ona ruka s rotimljanskog stećka, koju su viđali, ali i  nezapamtili, «Neka im bude znak da se zamisle nad svojim rukama», neka im bude za nauk u samotnim zatvorskim noćima.

Buona matina, mio amico,

Tebi, u ime živih, ali u ime i mrtvih, od Emira do Acka i svih ostalih,  koji su te pazili i mazili, voljeli Te na neobičan način survavajući se s Tebe u ponor, prehrabri u svojoj hrabrosti.

Guten morgen, liebe freunde,

Tebi, na kojem ćemo se i mi i naša djeca iznova sastajati u gluhim noćnim satima, na kojemu će neki novi klinci svojim svjetlanama Crnjanskog (ili Kranjčevića, ili Đikića ili Šantića…svejedno) govoriti, ili pak s Tebe opet skakati, kao u doba našeg djetinjstva, s lošim njemačkim natpisom na prsima: «Špringe fon alte brike fir tauzend dinars».

Šalom, haverim jekarim,

Tebi, mladiću neumrli, koji iznova spajaš obale grada «di svako drži svoju stranu i ponosa i gluposti, i moglo bi bit’ da je lakše umrit’, nego judima reć’:»oprosti».

Vozdra, brato,

i dopusti da ja, mali prolaznik u Tvojoj neprolaznosti, otvorim srce, um i razbor pa od Tebe i svih onih kojima je naneseno zlo, iskreno, najiskrenije, zatražim ljudski oprost. Ja, koji sam Te s mojom i Tvojom rajom pokrivao debelim daskama, kad su Te pokušali rušiti «oni s istoka» 1992. Ja, koji sam bio u progonstvu kad Te srušiše «oni sa zapada» 1993. Ja, koji  evo, svjedočim i ovim svojim slovom, Tvojem uskrsnuću, veseleći Ti se kao svojem najdražem, a to je karma samo pravednika.

«Say,say to each other, to each other…I’ m  sorry!»

I onima kojih nema, ali i onima koji još pamte sve naše srebrenice, žepe, ahmiće, stupne dolove, doljane, dretelje, heliodrome, manjače i ina stratišta naših života i našeg dostojanstva, u ime svih pravednih, kad već nepravedni to ne mogu, ili neće.

«Say, say to each other, to each other…I’ am sorry!»

Oprostite, svi koji imate što oprostiti i…ne zaboravite. Ne stoga da biste se svetili, već…da se ne bi ponovilo. Nikad više.

«Say,say to each other, to each other…I’ am sorry!»

………………………………………………………………

I nek’ si se, valaj, Ti nama vratio Brato, pa makar!!!

Tvoj Roko.

stari most sg

[Napomena: Znakovit je, međutim, dio intervju-a Jadrana Topića-Ćele, tadašnjeg mostarskog gradonačelnika, koji je, 02.06.2014., u Slobodnoj Dalmaciji,  između ostalog, rekao i ovo:

-„Mostarom se nije zapovijedalo iz Mostara, nego iz drugih gradova. Tako je danas, a tako je bilo i u ratu. To mi je smetalo i zbog toga sam se uvijek Gojku Šušku suprotstavljao. A danas mi posebno smeta kad se spominje da smo se htjeli odcijepiti od Bosne i pripojiti Hrvatskoj. A ja vas uvjeravam da projekt odcjepljenja nikad nije bio tema razgovora, niti smo mi u Herceg-Bosni to htjeli“…………

………………………………………………………………………………………………………………………………………………………

-„Nije mi bilo svejedno kad je Stari most srušen, ali želim da se zna da za to nije kriv Slobodan Praljak, nego je određeno da tako bude. Tko je naredio? Sve tri strane, eto tko! Sve je to bio dio dogovorene politike…tako je i rat počeo. Uostalom, i Haag je priznao da nema dokaza da je Praljak srušio most. Istina, spominju se imena nekih vojnika HVO-a koji su ga, navodno, srušili, ali ih još nitko nije pokazao, a ja bi ih baš volio vidjeti.“ Nap.R.M. 2014.)

A dobro se sjećam da sam, nešto malo vremena iza rušenja Starog mosta, pročitao intervju Slobodana Praljka u „Slobodnoj Dalmaciji“, mislim da ga je pisao Bože V. Žigo, u kojem je, na pitanje rušenja Starog mosta, između ostalog, rekao: „Uostalom, više vrijedi mali prst mog vojnika, nego li hrpa bezvrijednog kamenja“. A Slobodan Praljak je bio, na žalost, moja generacija maturanata Mostarske gimnazije. I dobro je znao što nama svima znači Stari most.

Može se provjeriti, i jedno i drugo.]

Roko Markovina
Autor 9.11.2015. u 18:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija