ROMANI SU KAO PISMA NEPOZNATIM PRIJATELJIMA

Autor 2.3.2012. u 20:06

ROMANI SU KAO PISMA NEPOZNATIM PRIJATELJIMA

Sobotnja priloga DELA, 14. avgust 2010. 

Dževad Karahasan, dobitnik nagrade Vilenica

Čitanje zahtjevnije književnosti je postalo prava raskoš. Kao što je dan danas i ljubav raskoš. Ni za nju kao ni za dobru knjigu u ovom poludjelom svijetu jednostavno više nema vremena. Sve je manje ljudi koji se znaju otvoriti knjizi, u razgovoru u Puli, gdje je bio na godišnjem odmoru, požalio se Dževad Karahasan, pisac i dramatičar iz Sarajeva, ovogodišnji dobitnik nagrade Vilenica. Upravo zato se u svom stvaranju tim više toliko trudi da svaki čitatelj u njegovim romanima nađe svoje mjesto. Brojna međunarodna priznanja, koja je dobio za svoja djela, dokazuju da mu to zaista majstorski polazi za rukom.

 

Često naglašavate da ste zaljubljeni u Platona. Zbog Vaše opsjednutosti dijalogom. Je li dijalog jedini put do  istine?

Objektivan je onaj pogled koji u sebi združuje unutarnju i vanjsku perspektivu. To je moguće postići samo dijalogom. Zato se i tako manijakalno trudim neprestalno razgovarati, pitati i čekati na prave odgovore.

 

Ali to je u stvari i bit književnosti. Neprestalan dijalog i samopropitivanje.

Sigurno. Čak i onda, kad se književnost trudi biti samo pripovijedanje, neka vrsta gole registracije činjenica, u biti uvijek isprepliće unutarnju i vanjsku perspektivu. Književnost je zato, htjela ona to ili ne,  u suštini uvijek dijalog.

 

I nekakav put u unutarnjost čovjeka.

Sigurno. Pokušaj razgovora sa odsutnim sugovornikom. Kad pisac sjedne za stol nema pred očima čitatelja, a posebno ne konkretnog čitatelja. Ali sugovornik je uvijek diskretno prisutan. Ne čujete ga, ne vidite ga i ne osjećate ga, ali on je uvijek tu. Zato često kažem da su moji romani u  suštini neka vrsta pisma nepoznatim prijateljima. Pišem, jer sanjam da ću naći zaista pažljivog, dobrog sugovornika. Kad pišem naravno da ne mislim na prodaju, na tržište, na konkretnog čitatelja, ali sugovornik je uvijek prisutan.

 

…kao da svoj roman pišete zajedno sa nekim drugim…

To je kao kod vjernika. Pravi vjernik uvijek zna da je On tu. Zato nije nikada sam. Tako je i sa piscem. Sugovornik je uvijek s njim. I onda kad sjednete za stol zato da biste napisali čistu, krajnje spontanu pripovijest, čak i tada između sebe i onoga o čemu govorite umećete gramatiku, književnu tehniku, pripovjedačku funkciju i to ostavlja prostor i tom imaginarnom sugovorniku.

 

Književnost je uvijek i neke vrste dijalog sa sjećanjima?

Naravno. Knjige naime nikada nisu same. Između sebe se dopunjavaju i dogovaraju. Ponekad smo toga svjesni, kad se namjerno pozivamo na nekakav književni naslov iz povijesti. Najčešće toga nismo ni svjesni. Ali naši jezički zapisi su uvijek u nekakvom odnosu sa onim što je bilo prije nas. Prepliću se i korespondiraju.

 

Sa onim što je bilo nekada i što je danas.

I sa onim što će biti sutra. Postoje slučajevi, kad pisci sami sebi konstruiraju tradiciju. Događa se da zbog nekog pisca počnete posve drugačije čitati pisce stare nekoliko stoljeća. Ali onog trenutka, kad zapišete jednu jedinu rečenicu, već ste se uključili u beskrajni kosmos smisla, u neomeđeni univerzum jezika. A tu nikada ne možete biti sami.

 

Ali knjizi uvijek treba čitatelj. Bez čitatelja je i najbolja književnost mrtav kapital, rekao je jednom Umberto Eco.

Vjerujem da su moje knjige, ontološki gledano, samo nekakva mogućnost, koja postaje stvarnost samo čitanjem. Čitatelj u moj roman unosi svoja čuvstva, iskustva, sjećanja, svoja pitanja. Tek time knjiga zaista oživi. Upravo zato svaki pripovjedač jako želi da se čitatelj u njegov roman, u njegovu priču, utopi skupa sa svojim osjećajima. Kao da je roman napisan samo za njega. Kao pisac sam najsretniji kad se to desi. Tada vjerujem da je roman zaista uspio. Filozof sanja o tome da ga svi približno jednako razumiju, a ja, pripovjedač, sanjam o tome da svaki čitatelj u mom romanu nađe svoje mjesto, koje je samo njegovo.

 

Svaki čitatelj čita knjigu na svoj način, ali svaka knjiga čita čitatelja drugačije od drugih.

Tačno tako. Za mene je jako značajno da sa čitateljima postignem nekakav sporazum o tome da je njihovo razumijevanje romana u potpunosti ravnopravno sa mojim pogledom na tu istu knjigu. Ja ni iz daleka ne mislim da je moje čitanje ‘Istočnog diwana’ jedino pravilno. Mislim da je samo jedno od mogućih.

 

Jednom ste rekli da je danas talentiranih čitatelja u biti manje nego nadarenih pisaca.

To zaista mislim. Jer pisanje je otvaranje prema onom drugom. Prema jeziku, prema tekstu. Ali za razliku od pisanja, čitanje  je u stvari tajanstveno područje. Zahtijeva osjetljivost, finoću, znanje,  istovremeno je spašeno samoljublja, egzibicionizma, potrebe da se viče: “Evo mene!” Čitanje je previše otmjena stvar, da bi postojalo puno vrhunskih čitatelja. Posebno u vrijeme u kojem živimo, u vrijeme jeftinog čitanja za mase, u vrijeme, kad je jedina metafizička disciplina statistika. Vrlo je malo krasnih, tihih ljudi, koji znaju uživati u svojoj samoći, koji se znaju otvoriti knjizi, odsutnom sugovorniku. Za mene nema života bez čitanja.

 

Ali čitanje zahtjevnije književnosti je danas, kad svi samo žure, u stvari velika raskoš.

Sigurno. Kao što je samoća raskoš. Danas ste jednostavno prisiljeni da svoje najbolje snage i najbolje vrijeme poklonite svojem poduzeću, svetoj ekonomiji, uzvišenom profitu, tako da za vas, za one koje volite, za sve plemenite radnje ostane samo ono vrijeme i ona energija koje ekonomija i profit nisu htjeli imati. Zato je danas u biti čitanje prava raskoš. Kao što je raskoš i ljubav. I za nju ljudi jednostavno nemaju vremena.

 

Ali vi svakako imate čitatelje. Za jednog od njih ste bili čak toliko uvjerljivi da je od Vas tražio telefonski broj čuvara muzeja u Terezinu, koji je otkrio tajnu Gavrila Principa.

(Smijeh.) Istina je. Bilo je još nekoliko sličnih anegdota. U jednoj od priča iz knjige ‘Izvještaji iz tamnog vilajeta’, koju sam pisao u pseudo-dokumentarnoj tehnici, nastupa arhitekta Bogdan, koji objašnjava Platonov nauk o gradu. Naš sjajni arhitekta, profesor Bogdan Bogdanović je u njemu prepoznao sebe. I neki dan mi reče: “Lijepo ste to ispričali. Potpisujem svaku riječ. Ali da me ubijete, ne sjećam se kad sam Vam o tome pričao!” To su lijepa iskustva. Takvi nesporazumi dokazuju da je knjiga uspjela. Ponekad se pitam da nije možda previše uspjela.

 

U toj knjizi ste pravili poređenja sa Ivom Andrićem, sa njegovom ‘Pričom’ iz 1920.?

Andrić je veliki pisac od kojeg sam pokušao naučiti čim više. Kad pišeš uvijek uspostavljaš dijalog sa nekim drugim. To radim namjerno. Razgovor sa velikim precima ti u stvari može ponuditi ključ za jedno od mogućih čitanja romana. Moj ‘Istočni diwan’ je očita replika Goetheovom ‘Zapadno-istočnom divanu’. Goethe svojim ‘Divanom’ odgovara svom velikom prethodniku Hafizu. Ja u svom ‘Istočnom diwanu’ repliciram obojici, Goetheu i Hafizu. Goethe piše pisma Hafizu, u kojima upozorava na važnu, na nepremostivu granicu između Zapada i Istoka.

 

Na granicu između znanja i ljubavi?

Tačno. Moj roman upozorava na razliku između ortodoksnosti i heterodoksnosti (drugovjernost, krivovjerstvo, op.N.Z.), na razliku između mlade i stare kulture. Zato se zove ‘Istočni diwan’. Ja ne mislim da su granice između Europe i Azije dublje nego su bile razlike između Perzije i arapskog svijeta na početku islamizacije Perzije. Kao što također ne mislim da su granice među dvjema religijama dublje i da ih je teže premostiti nego što su granice između ortodoksnih i heterodoksnih tokova i oblika vjerovanja unutar jedne religije. U odnosima prema otpadnicima naše ‘prave’ vjere često smo suroviji nego prema drugačije vjerujućim. Taj razgovor sa mojim učiteljima pisanja se zato nikada ne završava i ni ne može se završiti.

 

Goethe u svom ‘Divanu’ tvrdi da Zapad donosi znanje, a Istok ljubav. Vaš ‘Istočni diwan’ kaže da su znanje i ljubav u svakom od nas.

Znanje i ljubav nije moguće odvojiti. Nikada. Jer taj isti Goethe u ‘Faustu’ kaže da nas samo ljubav vodi do najviših spoznaja. Zato jedno ne može bez drugog. Znanje nije samo stvar razuma. Zato mislim baš na to kad repliciram velikom učitelju. Svaka kultura ima i ljubav i znanje. Svaki čovjek u sebi nosi svoj patetični univerzum i svoj ratio, razum. To jednostavno ide jedno s drugim.

 

U svom spisateljskom radu se često bavite povješću. Koliko je u suštini povijest važna za književnost?

Mislim da je neizmjerno značajna. Književnost je pored ostalog i riznica sjećanja. I to najznačajnija, vrlo živa riznica. Književnost hrani i emotivno sjećanje. Vi na primjer dođete u muzej i uživate u eksponatima koje su pobjedničke vojske ukrale u okupiranim krajevima, ili u predmetima koje su sakupili pošteni kolekcionari. Ali ti eksponati stoje tamo i ćute. Ne bude emocije. Književnost hrani patetično sjećanje. Govori nam kako su ljudi nekada davno osjećali život, kako su podnosili prokletstvo postojanja u nekom vremenu. Književnost dokazuje da je svaki pojedinac apsolutno neponovljiv. Kad sam predavao na Akademiji scenskih umjetnosti buduće glumce i redatelje mi je bilo najteže uvjeriti da je potpuno besmisleno truditi se biti originalan. Naime, mi smo osuđeni na originalnost. Tu izvornost, od koje ne možemo pobjeći, treba otvoriti drugima, načiniti je dostupnom i razumljivom drugima. Tu strašnu provaliju između neponovljivosti jednog samog poteza i univerzalnosti književnost izuzetno, fantastično artikulira. U književnosti je zato sačuvano povjesno sjećanje, dakle činjenice, a istovremeno i kulturno sjećanje, kako su ljudi nekog perioda razumjeli sebe, svijet, život. I onda je tu još i emotivno sjećanje. Sa svojim pretkom, koji je živio tisućljeće prije, preko književnosti, dijelite njegove strahove, boli i pitanja.

 

Jer ono što je bilo prije i danas je?

Sadašnjost uvijek ide u školu sa svojim pretkom.

 

Povijest je na svoj način uvijek nadasve zahvalan instrument, jer je uz njenu pomoć moguće povući usporednice sa današnjim događajima. To što se u ‘Istočnom diwanu’ dogodilo Al Mukafi, Al Haladžu i At Tavhidiju, u stvari se neprestalno događa drugačije mislećim intelektualcima, vjernim svojoj riječi. Radi se u stvari o vječnom raskolu između misleće manjine i izmanipulirane većine.

Da, to je priča  naših suvremenika. Zato u mojoj pritajenoj polemici sa velikim učiteljem Goetheom kažem da provalija između Europe i Azije nije bitna tema. To nije najveća provalija koja nas dijeli. Bitno dublja je ona koja dijeli ortodoksne od heterodoksnih. Kako se ponašate prema svojim ‘otpadnicima’, prema svojim drugačije mislećima, jednako je važno kao to kako se ponašate prema drugim religijama i kulturama.

 Pisatelj Dževad Karahasan

Svojih ‘otpadnika’ se svi boje. Gazvan u ‘Istočnom diwanu’ recimo govori o ‘zavjeri novih pjesnika’, da više ne poznaju granice, zakone ni poštenje…

Da. U ovom slučaju se radi o Iskrenoj braći, Ihvan as Safa, sjajnoj i nadasve uzbudljivoj družini. Danas bi njima svi bili oduševljeni. To je skupina slobodnih mislilaca iz ranog desetog stoljeća. Njihovo središte je bilo u Basri. Odlučili su se napraviti doktrinu koja bi u sebi združila krišćanstvo, judaizam, islam i Platona. Jer Bog voli sve ljude koje je stvorio. Zato nije istina da su muslimani protiv krišćana, židova ili pitagorejaca. Treba udružiti pozitivno znanje svih velikih tradicija i religija. Iskrena braća su nekakvi davni preci islamskog prosvjetiteljstva. Svoje poglede na svijet su predstavljali u takozvanim risalama, raspravama. Jedna od njih je i dan danas vrlo aktualna. Ona, kad su životinje pred Božjim sudom zahtijevale određenje njihovog odnosa sa čovjekom. Zahtijevale su u stvari zaštitu svojih prava.

 

Iskrena braća dakle nisu bila samo prethodnici enciklopedista, nego i Greenpeacea.

….

Da. Aktualniju ekološku raspravu biste teško našli u povijesti. I Božji sud je zahtjev životinja naravno prihvatio. Jer čovjek nije vladar, nego je samo upravitelj svijeta. Grci bi rekli: ‘oikonomos’  a ne ‘despotes’. Bog je ovaj svijet dao ljudima samo na upravljanje, a ne da njime vladaju. Ali upravo zbog svojih pogleda su neprestalno sumnjivi. I naravno krivovjerni.

 

I takvih se vlast najviše bojala. Zato u ‘Istočnom diwanu’ kaže da je za zajednicu mnogo bolje ako ima više zlikovaca nego krivovjernika. Tako u nekom smislu razmišljaju i današnje vladajuće elite.

Tačno. Tu se nema šta dodati.

 

Ali tragedija je da posvuda ima i Rustema, malih ljudi koji su zbog sitnih koristi spremni izdati svakoga. I velikog Al Mukafu.

To nisu izdajice. Prije bi ih se moglo nazvati oportunisti. Ljudi koji se prebrzo prilagađavaju okolnostima. Sjećam se razgovora sa redateljem Naumom Panovskim iz Bitole, kad je radio kazališnu predstavu na podlošku mojeg ‘Istočnog diwana’. Dao sam mu potpuno slobodu, pa radi se o njegovoj predstavi. Ali kad smo razgovarali o nekim likovima, rekao sam mu da od Rustema ni u kom slučaju ne napravi odvratan lik.

 

Da ga gledatelji ne bi zamrzili?

Rustem je na svoj način čak simpatičan. Dobričina, koja se trudi ugađati gospodarima. Prokletstvo je u tome što je previše ljigav. Prilagođava se brže nego bi i sam htio. Tipični oportunista. Ništa drugo. Tu i tamo malo izda, ponekog usput i ubije, ali bez zlih namjera. Mi smo neprestalno okruženi takvim ljudima. U dobra vremena ne mogu prouzrokovati puno zla, nesreća im iznenada ponudi prigodu. I tada prouzrokuju više štete nego bi čak i sami htjeli.

 

I istovremeno zaboravljaju da rukopisi koje je Rustem bacio u vatru, kao što kaže Bulgakov, ne gore.

Sve što je zapisano ostaje. Književnost je svjedočenje. Ono što napišemo ostane zauvijek. Kao svjedočenje o našem vremenu.

 

Ostanu zapisane i ideje, koje ostvaruju povijest?

Da. Ostanu zapisane. Za uvijek.

 

Karahasan Foto: dpa

 

Kad smo već kod Bulgakova: u ‘Maestru i Margeriti’ je izuzetno tankoćutno obradio Poncija Pilata, koji ostaje nekakav prototip suvremenog neodlučnog čovjeka, intelektualca koji se boji stvari imenovati pravim imenom.

Time ste i (ne)htijući citirali jedan od mojih eseja koji nosi naslov ‘Poncij Pilat kao suvremeni intelektualac’. U njemu sam komentirao Bulgakova. Nisam čovjek koji bi od bilo koga šta zahtijevao. Ali mislim da mi intelektualci često zaista štetimo sami sebi, kad stvari ne imenujemo pravim imenima. Poncij Pilat se naravno bojao za svoj položaj, ali i još više od toga, u to sam čvrsto uvjeren, bojao se da ne napravi nešto što bi bilo u suprotnosti sa zdravim razumom. On zna da je čovjek koji stoji pred njim nešto veće od drugih. To osjeća, to vidi, to zna, ali to ne smije reći, jer je u suprotnosti sa zdravim razumom. Bojao se podsmijeha svojih suvremenika, tadašnjeg mainstream mišljenja. Kako da drugačije kaže: ‘Taj prosjak nije običan čovjek!’ To jednostavno ne ide. Bulgakov je tu njegovu tjeskobu zaista majstorski odradio. Židovi će se žaliti caru, razmišlja Poncij Pilat. Greška! Jer car će uvijek vjerovati njemu, a ne židovskom svećeniku. I predsjednik SAD će danas vjerovati svom ministru, a ne meni ili vama. Njega dakle nije mučio strah od vlasti. Bojao se javnog mnijenja. U vrijeme diktature zdravog razuma se ne govori visokopoetične besmisle o tome da je Džošua nešto više od običnog čovjeka. A mi intelektualci u suštini prečesto izbjegavamo imenovati stvari njihovim pravim imenom. Jer se bojimo podsmijeha, nerazumijevanja, uvrjeda. 

 

Ili oznake za glupost?

I zbog toga je danas u intelektualnom svijetu tako malo pitanja. Svi nude samo odgovore. I onda kad nema ni jednog pitanja. Iz patološkog straha da ćemo ispasti glupavi ili naivni. K vragu! Ali zašto ne biti naivan, jer je filozofija u suštini nastala iz samopropitivanja. Iz naivnosti. Ja sam naivan. Trudim se sačuvati tu naivnost. Da bi se i dalje mogao ispitivati, roviti, tražiti. Ovo naše vrijeme je tako puno ideja da od njega više nije moguće pobjeći.

 

Ali ipak sve počinje jezikom. Najprije je naime bila riječ. Šta se zapravo dešava sa jezikom da danas više ne razumijemo jedan drugog, čudi se Sulejman u ‘Istočnom diwanu’. Sličnog mišljenja je i Foster, kad kaže da mi ljudi u realnom životu više uopće ne poznajemo jedni druge… 

Za to su krive jezička inflacija i blebetanje. To pitanje me proganja od samog početka. Napisao sam knjigu eseja o jeziku i strahu. U njoj sam se zapitao šta se dešava u vrijeme blebetanja. Danas naime svi samo govore. Jednom sam nakratko posjetio Sovjetski Savez. U krugu prijatelja sam pokušao objasniti razliku između atmosfere  koju sam osjetio tamo i ozračja  koje preovladava na Zapadu. To sam bio pokušao opisati pomoću razlike između seoske idile i aerodroma. Sigurno ste nekad bili noću na selu. Sve je tako tiho, prijatno, lijepo. Čuju se samo pojedinačni šumovi, kad ptica prhne ili vjetar u krošnjama drveća. U takvom ozračju se ne usuđujete ni progovoriti. Nesvjesno i vi počnete šaptati. Ali šaptanje nije najbolji način artikulacije. Mnogo više izreknemo ako govorimo normalno. Tadašnje ozračje u Moskvi me je podsjećalo upravo na tu seosku idilu. Imao sam osjećaj da tamo svi samo šapću.

Na Zapadu me ozračje previše podsjeća na aerodrom. Kao da ste neprestalno na velikom aerodromu, usred grmljavine aviona, koji uzlijeću i slijeću, i zvučnika, koji vas nesprestalno upozoravaju da morate paziti na prtljagu. Ako hoćete razgovarati morate vikati. Ali ni vikanje nije najbolji način izražavanja. Otkad pišem me  zato proganja osjećaj da su mehanizmi vladanja ljudima tako usavršeni da vlastodršci kontroliraju već i jezik. Jednom tako što zabranjuju normalan govor, drugi put tako što podstiču vikanje, masovno blebetanje, u kojem naravno ne čujemo više ništa. Zato se ni sloboda aerodorma na svoj način uopće ne razlikuje od naređene seoske tišine i idile. A gdje nema slobode tamo je strah!

Zato i govorim o jeziku i strahu. U vrijeme općeg blebetanja možda je najbolje ćutati. Ako kako ćutati, kad smo rođeni kao sluge jezika?

 

Hoće li jezici malih naroda preživjeti u toj općoj globalizaciji?

Hoće! Tu sam veliki optimista. Vi Slovenci ste majstorski prebrodili integriranje u velike sustave, kao što su Europska unija i NATO. Brinuli ste za svoj jezik. Jezik je u pravilu dublji, širi i pametniji od onih koji tim jezikom govore. Uvijek! U najnovijoj povijesti smo bili svjedoci najbizarnijih prevrata u vlastitom jeziku. Nacisti su njemački pokušali očistiti od tuđica. Jezik je sve to odbacio. Sovjetski lingvisti su vjerovali da će sa novim sustavom nastati i novi jezik. Pri tome su zaboravili da jezik proizvodi povijest, a ne obratno. Povijest ljudske rase je počela onog trenutka kad je bila izgovorena prva riječ. Tada je počelo brojanje našeg vremena. Staljinističke intervencije protiv jezika su zato brzo izgorjele. Nešto slično je pokušao postići ustaški režim u Hrvatskoj. I ovi pokušaji su završili na smetljištu povijesti. Jezik ima svoj život.

 

I svoje sjećanje?

Njemački povjesničar Franz Altheim u svojoj knjizi ‘Nepobijeđeni bog’ piše upravo o tome. Knjiga govori o Rimu u vremenu kasnog rimskog carstva, kad su bili pokušali uvesti kult boga sunca. Altheim je ustanovio da su se u to vrijeme počeli obnavljati mnogi jezici, za koje su mislili da su nestali. Jer rimski imperij je u svim provincijama uveo latinski jezik…

Karahasan Dzevad


… koji je bio lingua franca onog vremena.

Pod pritiskom latinskog nestali su jezici mnogih malih naroda. Ali najednom su ti jezici ponovno oživjeli. Ko je prije 30 godina recimo ozbiljno shvatao ukrajinski? Danas na tom jeziku nastaje izuzetno zanimljiva književnost. Obnavlja se i čečenski jezik. Kad je Atatűrk odlučio  sekularizirati Tursku, uništio je praktično svo kulturno sjećanje svog naroda. Nestali su milijuni knjiga. Umjesto arapskog pisma je uveo latinicu. Sav turski narod je postao nepismen. Danas Turska ima izvrsnu, zapadno usmjerenu književnost, a na drugoj strani postoji književnost koja obnavlja sjećanje za koje su mislili da je zauvijek izgubljeno. Yasar Kemal je uzbudljiv pisac upravo zato jer s jedne strane piše vrlo zanimljivu suvremenu književnost, na drugoj strani obnavlja seosku zaboravljenu literaturu. Iz onih vremenskih slojeva kojih više nije bilo. Zato ne vjerujem da jezici umiru. Ponekad se samo privremeno sklone, da malo odahnu ili se oporave.

 

U vašim djelima se puno bavite gradovima. Bagdad, Basra, Istanbul, Sarajevo, Foča. Zanimljivo je da su ti gradovi u svojoj povijesti doživjeli slične sudbine. Pokušaje uništenja, bombardovanja. Zašto Vas gradovi tako fasciniraju?

Gradovi su u tradicionalnim kulturama nastajali na takozvanim svetim mjestima. Gradovi koji su me opsjedali su upravo gradovi koji su se neprestalno obnavljali. Bili su porušeni, uništeni, a onda su izrasli ponovno. Kao da ih je obnavljala upravo njihova ‘urbana svetost’, koja hoće da ti gradovi ponovno izrastu. Bagdad je bio uništen milijun puta, pa se uvijek iznova uzdigao iz pepela. Osloboditelji su dva puta čak uništili knjižnicu u tom velikom gradu. Prvi put Hulagu kan, drugi put predsjednik SAD George Bush. Svi ti gradovi su na neki način obilježeni granicom. Ali upravo zbog nje su sve vrijeme bili otvoreni. Nekada sam sanjario da ću se, ako jednom odem iz Sarajeva, preseliti u Rijeku. To je bio jedini grad u nekadašnjoj Jugoslaviji koje me je pored Sarajeva najviše zanimao.

 

Zbog luke?

Naravno. Luka otvara grad. Kao što ga otvaraju granice. Luka znači stalnu prisutnost drugačijeg. Vječni propuh. Hitler u Kőlnu i Hamburgu nikad nije bio popularan. Zbog luke. Ona ne dozvoljava monolitnost. U pristaništu su kurve, ljudi drugačije boje kože, različiti jezici. Luka je na svoj način preispitivanje sustava.

 

Jer ga ruši?

Prevashodno ga otvara. Branitelji sustava bi rekli da ga ruši. Meni se čini da ga otvara. Dobar je onaj sustav kojeg je moguće otvoriti. Luka ne dijeli ljude na bijele i crne, na dobre i zle. Luka u svoj  zagrljaj prima sve. I neprestalno ih opominje da nisu jedini. To me fascinira u lučkim gradovima. Ili pak u gradovima kao što je Sarajevo, koje ne dozvoljava samoljublje i osjećaj da ste savršeni, najbolji. Pa niste!

 

Zbog sarajevske multikulturalnosti?

Tako je. I zbog slavnog sarajevskog kruga. Stare Sarajke su svako jutro, kad su po noći nešto ružno sanjale, po gradu dijelile milostinju. U džamijama, u crkvama, sinagogama. Sarajevo vam neprestalno govori: niste jedini. Tako je bilo i u Istanbulu, Bagdadu, Basri, Foči.

 

Od kuda je  odjednom izniklo zlo  koje je htjelo uništiti tu sarajevsku multikulturalnost?

Ne znam. Jedan od izvora toga zla je nesumnjivo velikosrpska ideologija, značajan dio te ideologije je naravno upravo antiislamizam. Sva konstrukcija kosovskog mita i srpskog nacionalnog identiteta se temelji na antiislamizmu.

 

Ali svoj identitet na mitovima grade samo nezreli narodi?

Naravno. Jer narodi se ne rode u dvadeset godina. Narodi nastaju stoljećima. Mene jako boli to što se dogodilo u Bosni i u Sarajevu, jer sam vjerovao da je srpska kultura iz negativne već odavno prešla u fazu pozitivnog odlučivanja. (Pre)dugo su proganjali te poturice. Počnimo konačno već nešto drugo! Narod se ne može konstituirati kao kultura protiv nečega.

 

Kao kultura mržnje!

Tačno. Ali Sarajevo nije bilo grad u kojem bi se Srbima loše pisalo. Dvije najduže ulice u gradu su nosile imena Vojvode Putnika i Miloša Obilića. To je bio grad koji se nikada nije odrekao svoje srpske pravoslavne komponente. Ko je došao na ideju da zapali sarajevsku Narodnu univerzitetsku biblioteku? Tamo su bila i djela srpskih pisaca. Tu je bilo uništeno i srpsko nacionalno sjećanje. Zašto? Jedan od mogućih odgovora je strah od diferenciranja. Ako čovjek svoje kulturno sjećanje svede na mitove ili pseudomitove, na konstruirane mitove… 


…i na lažne idole…

…onda živite u vječnoj sadašnjosti. Kao general Mladić, koji se sveti za Kosovsku bitku koja je bila prije više od šest stoljeća. Uvjeren sam, i danas, da je srpska kultura mnogo veća od Mladića, da je to kultura koja je sposobna pozitivno odlučivati. U trenutku krize su očito nadvladali mitomani, poluobrazovani ljudi koji su kao nacionalni program na pragu XXI stoljeća ponudili istrebljenje poturica. Sarajevo i dan danas njeguje svoj srpski identitet. Ponosan sam što je bosanska vojska sve vrijeme rata branila pravoslavne crkve. Ni jedna nije bila oštećena. Po njima su sa brda pucali samo Srbi.

 

Ali srpske granate su uništile i Vašu privatnu knjižnicu?

Faulknerova sabrana djela, Nadeždu Mandeljštam, i ‘Zelenog Henrika’ Gottfrieda Kellera. Kasnije su onda uništili i sve ostalo. 

Večer z Dževadom Karahasanom

U jednoj od knjiga ste zapisali da je Sarajevo u stvari metafora svega lošeg što se danas dešava u svijetu. Nekakvo nevidljivo srce u našem globalnom vilajetu?

I u to još uvijek vjerujem. Pripovjedač u mojoj knjizi ‘Izvještaj iz tamnog vilajeta’ kaže da je XX stoljeće počelo i završilo se u Sarajevu. Počelo je 1914. na Latinskoj ćupriji, kad je ubijen vojvoda Ferdinand, završilo se tri mosta niže, na Vrbanja mostu, koji se danas zove Most Suade Dilberović, studentice koju su tu ubili aprila 1992. Neki sugovornici mi kažu da je taj pogled previše poetičan. A nije. Jer 1992. godine, kad su po Sarajevu počele padati bombe, definitivno se završio jedan period društva koje je nastalo u vrijeme prosvjetiteljstva. Danas živimo u društvu koje ima vrlo malo zajedničkog sa onim. Vraćamo se feudalizmu srednjeg vijeka. U feudalizmu ste imali vlasnike vode, šuma, divljači i nasilja.  Društvo kao zajednica slobodnih subjekata je nastalo na valu nacionalizma, prosvjetiteljstva, francuske revolucije i danas više ne postoji.

Raspad društva je započeo krajem XX stoljeća. I prvi put smo se s tim do bola jasno suočili upravo u Sarajevu. Petog aprila 1992. je pred Skupštinom u Sarajevu više desetina hiljada ljudi demonstriralo protiv rata, osobni stražari vodećih ljudi Srpske demokratske stranke su iz Hotela Holiday Inn pucali na nas. Od četiri milijuna stanovnika BiH bilo je makar tri i pol milijuna onih koji nisu željeli rat, ni podjelu države. Svima su nam bolno jasno pokazali da nismo slobodni subjekti koji mogu odlučivati o političkoj i povjesnoj sudbini svoje države. Niko od zapadnih političara nije bio spreman razgovarati sa državljanima BiH. Svi su samo govorili sa ljudima koji su imali vojnu moć. Državljani ih nisu zanimali. Tada je u Bosni počelo umirati društvo koje je nastalo u europskom prosvjetiteljstvu i revolucijama. Tada se u Sarajevu završilo XX stoljeće.

 

Ili kao što kaže francuski pisac Jean-François Deniau: tada je u Sarajevu umrla Europa.

Da. Umrla je Europa, koju smo poznavali i voljeli. Europa, koja si je neprestalno zadavala velike ideale, iako je sve vrijeme bila svjesna da ih nikada neće ostvariti. Ta Europa je u Sarajevu definitivno umrla. Neki to još uvijek neće da razumiju.  Ni ja sam ne.

 

Bosna i Hercegovina je petneast godina nakon rata u teškoj političkoj krizi?

Blago rečeno. Junak u mom romanu Sara i Serafina kaže da neko ko je vraški moćan od nas očito pravi eksperiment. Taj utisak se meni samo produbljuje. Po mom mišljenju Bosna je žrtva krajnje perverznog sociološkog i psihološkog eksperimenta. Daytonskim sporazumom je Bosni silom nametnuta struktura  koja nije ni pravno ni logički moguća. Iz toga su izveli Ustav, koji je blago rečeno, cinična šala. Osim ustanovitelja Daytonskog sporazuma niko ne zna kakva je tvorba Bosna i Hercegovina. Izmislili su funkciju visokog predstavnika međunarodne zajednice…

 

…koju sada obavlja Valentin Inzko, Sovenac iz Koruške.

To je čudesan, plemenit čovjek, koji u Sarajevu po mom mišljenju jako pati. Formalno ima izuzetnu moć. Može primijeniti mjeru koja bi moj brak progasila nevažećim. Zakonom može ukazati da studenti kod mene moraju sve ispite položiti desetkom. Ali kad pokuša u toj ludoj strukturi, koju je izmislio Dayton, postići da država funkcionira, birokrate iz Bruxellesa i Washingtona ga u trenu zaustave. Zato da ne bi porušili ravnotežu i mir. Jedini mir u Bosni  je danas mir na grobljima. Pa i groblja neprestalno prekopavaju, tako da ga ni tamo nema.

 

Šta tu može učiniti Europska unija?

Europska unija, takva kao što jeste, u biti je izdala vlastita, nadasve plemenita načela. Prerasla je u nekakvo dioničarsko društvo koje uništava sve pred sobom. I kulturu. Ne vidi da fašista Fini ne može biti nada italijanske demokracije. Da je predsjednik Sarkozy obični populista. Ideal Europske unije bi morao biti zajednica kultura. Umjesto toga smo dobili EU. d.d., koje kulturu ne uzima ozbiljno. Zato u ovoj Europi nema više moralne, ni etične niti finansijske kulture. Kapitalizam je bio vrlo učinkovit, kad se temeljio na kulturi rada. Ona je bila neodvojivo povezana sa etikom, sa kulturom odnosa prema svijetu. Danas te kulture više nema. Europska unija je postala samo priručni ambijent za finansijske magove i njihove novčane transakcije.

 

Sa slovenačkog prevela  Nada Zdravič

 

 

Autor 2.3.2012. u 20:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija