Ruine i ruže

Božica Jelušić
Autor 2.9.2016. u 11:49

Ruine i ruže

Putujući od Varaždina prema Podravini, vidim uz prugu mnoge malene, napuštene željezničke postaje, s izbledjelim i nakrivljenim natpisima imena mjesta, pored kojih vlak projuri takvom brzinom, da niti snimak ne uspijem učiniti kroz zatvoreni prozor. Ipak, u tom drhtavom i strelovitom trenutku, ja vidim sve, do nevjerojatnih detalja: polupana okna, otpali crijep, provaljena vrata, išarane klupe i zidove u nekadašnjim čekaonicama, stare novine na podu, nakrivljen dimnjak, praznu pseću kućicu. Iza pročelja s čekaonicom, obično je i napušten željezničarov stan. Tu su prašne i natrule zavjese, koje se jedva drže na nosačina, glineni lonci na doprozorniku, konopac za rublje, ostavljeno vjedro za zalijevanje, natkriven zdenac s limenim kokotom na vrhu, mali, sklepani kokošinjac i zahrđali kostur dječjih kolica u travi visokoj do pojasa.

Ruine, tuga, propadanje. I kao što bi Pessoa u svojim maštarijama htio biti “bojnik u mirovini u nekom provincijskom hotelu poslije večere”, čini mi se da bih ja voljela biti zakupnica stare “vaktarne”, dobrovoljna stanarka tih gnjezdašca pored pruge, koja bi im udahnula novi život. Valjalo bi prekriti krovište, učvrstiti i oličiti stolariju, promijeniti podove, pokrečiti prostorije i krenuti iznova! Toliko je tu nataloženih uspomena, toliko ljudskih tragova po čekaonicama, da im j je o i slavni pisac ZAFON posvetio dirljive odlomke, koje vrijedi pronaći na njegovim stranicama. Strepnje, tuge, noćne i dnevne brige, “putne groznice” i povratci kućnom pragu, dogodili su se na ovim mjestima. Male osobne povijesti, đačke, ljubavničke, bolesničke, avanturističke i ranojutarnje i kasnonoćne trudbeničke, zauvijek su zabilježene na danas napuštenim kotama, poput stanice Astapovo, gdje je, bježeći od kuće u dubokoj starosti, preminuo veličanstveni Tolstoj.

Kao znak bivšega doba i drugačijeg kretanja, one postoje po cijelom svijetu. Da, ruine, da ponovim, grozničavi znak naše želje za promjenom, za novim, za brzinom, i posljedica naše navike napuštanja svega što nam više ne služi. Ali okolo, tik do smrvljenog zida, bujaju i cvatu negdašnji vrtovi, drveće, grmovi, suncokreti, penjačice, bokori pelina, kamilica, skromni bosiljak i otmjene ruže, koje na pragu jeseni prizivaju KRKLEČEVE stihove: “O, kasna ružo, ružo siromaha, / Ružo bez riječi, ružo kaži meni: / Čemu tvoj miris tamni, bezimeni, / Kad nesta lišća, plodova i zrnja…” I tako, dok vlak već dosiže drugu, obilježenu postaju i škripi napregnuti čelik kočnica, dok se lica i zavežljaji i torbe spremaju iskrcati na užareni peron, ja sam još uvijek u onoj, ostavljenoj, u divljem vrtu potonuloj kući sklonoj padu.

I vidim u njoj sliku svih svojih i naših napuštenih, zaboravljenih, naprasno prekinutih i zlovoljom otpisanih ljubavi, iza kojih su (ipak!) ostale uzvišeno lijepe, kraljevske ruže uspomena, riječi, stihova, dosmrtnih obećanja, neutaženih čežnji, i rasutih zrna topline, iz čijega će grimiza makar u smrtnom času planuti “ognjišta duša kojima je hladno”, da nas isprate u prekorublje, u tihi i harmonični duhovni svijet, gdje nema tužnih, ostavljenih ni nesavršenih, jer ni postojanja više nema, koje bi sirote duše tim mučnim stvarima mučilo.

2. rujna 2016.

Flora Green

Božica Jelušić
Autor 2.9.2016. u 11:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija