Ruke i zagrljaji Safeta Zeca otkrivaju slikarsku i crtačku virtuoznost

Povezani članci

• Izetbegović je za divno čudo uspješno izbjegao Beogradsku zamku
• Suljagić: Tzv. probosanske stranke ne zanima šta se s nama događa u RS-u
• Dino Mustafić: Šutnja je saučesništvo u zločinu
• Beograd domaćin neobične retro izložbe: Kako je živio prosječan Jugosloven
• Cerić: Imamo ljude kojima su mozgovi zamrznuti u frižiderima komunističkih navika
• Aleksandar Ilić: Misija umetnosti u vremenu otuđenosti i vladavine Zlatnog teleta

Izložba slikara Safeta Zeca „Zagrljaji“ predstavlja ciklus djela koja su posvećena mladim Sarajlijama Admiri i Bošku koji su 1993. godine ubijeni na Vrbanja mostu. Izložba je otvorena u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine za Dan državnosti.

„Hitci iz snajpera, neće im dozvoliti da možda na nekom drugom sretnijem mjestu nastave svoju započetu ljubav. Ostat će „vječno“ zagrljeni na Vrbanja mostu iznad Miljacke kao simbol i opomena kakav „mrak“ može ovladati ljudskim umovima?!“ – riječi su umjetnika.

Bh. slikar često slika ruke koje su po njemu beskrajni rudnik, rekavši da se rukama tu daje smisao. Ruke kod Safeta Zeca se javljaju kao motiv, ali i izazov još u njegovim najranijim slikama.

Bh. slikar to pojašnjava da ako uzmemo za primjer zagrljaj – kada na njega stavite krvavi pečat, vidite da je to jedan tragičan steg. No, isti je taj steg s istim položajem ruku ljubavni u nekom najljepšem smislu. Ruke daju beskrajan smisao kretanja.

Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka je otvorio izložbu, a o njenoj važnosti govorile su direktorica muzeja Elma Hašimbegović i historičarka umjetnosti i likovna kritičarka Aida Abadžić Hodžić.

Ruke su slikarima kroz historiju predstavljale najteži zadatak.

Govoreći o rukama, Abadžić Hodžić dodaje da su u njima često krije više emocija i ljudskog iskustva nego na licima. Čitava historija umjetnosti mogla bi se napisati kroz način kako su veliki umjetnici slikali karaktere i osjećaje slikajući ljudske ruke.

Aida Abadžić Hodžić podsjetila je na portret majke bh. umjetnika iz 1972. godine gdje su prikazane ruke stare bosanske žene, koja sjedi na sećiji ispred otvorenog prozora sa kojeg se dijelom otvara pogled na sarajevske mahale i okolna brda. Te ruke su mekane, tople, izrađene, ali i nježne. Ruke su položene na koljena u potpunom uvjerenju da sve što se zbilo je dijelom sudbine sa kojom se miri i koju prihvaća. Upravo način kako su položene ruke na koljenima Safetovoj majci daje snagu, mir i monumentalnost.

„U posljednih 20 godina u opusu Safeta Zeca se javljaju nove teme i novi slikarski pristup. Kompozicije se doimaju otvorenim i nedovršenim. Namjesto idiličnog svijeta sjećanja i tople game kakve su bile u kompozicijama iz sedamdesetih i osamdesetih godina, slike ciklusa nastalih početkom devedestih godina nose novu ekspresivnost u kome dominira narušavanje bjeline, njeno hlađenje blago sivim tonovima,“ naglasila je ona.

Opisujući slike iz ciklusa „Zagrljaji“ u kojima su, naravno, dominatne ruke, Aida Abadžić Hodžić naglašava sljedeće: „Slikajući ruke i zagrljaje Safet Zec otkriva svoju slikarsku i crtačku virtuoznost – ruke koje mole, ruke koje vape za pomoć, ruke koje preklinju, podržavaju ranjene i nemoćne, grle u ljubavnom zanosu, nježno nose u naručju krhko tijelo djeteta, ili bez života i snage leže pored beživotnog tijela, ruke koje u nevjerici i boli prikrivaju lice …“

Safet Zec je na Venecijanskom bijenalu, u crkvi Santa Maria della Pieta, prvi put prikazao svoje djelo inspirirano i posvećeno tragičnoj smrti Admire i Boška, mnogima poznati i kao sarajevski Romeo i Julija.

Admira Ismić i Boško Brkić su pokušali pobjeći iz Sarajeva i ratnih strahota. Ubijeni su na ovom mostu 18. maja gdje su ostali zagrljeni sedam dana. Imali su samo 25 godina.

Izložba koja predstavlja i nemjerljiv doprinos kulturi sjećanja bit će otvorena do 29. februara 2020. godine.