Ruke iz grobalja

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 1.4.2014. u 07:41

Ruke iz grobalja

Foto: Dž. KRIJEŠTORAC

(Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura Zaprešić i Synopsis Sarajevo)

Nestali u romanu se javljaju kao sablast koje se pobjednici nastoje otresti. Najbolje je ne gledati ruku iz groba koja postaje temeljna metafora Lovrenovićevog romana, ali i suštinski intertekstualni postupak u poetici “nestalih”. Pobjedničke ideologije nikada ne gledaju na ruke iz grobalja, i baš zbog toga se utopije za koje se ginulo pretvaraju u tiranije i diktature.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Roman Ivana Lovrenovića “Nestali u stoljeću” je književnost koja izmiče prostom interpretiranju i(li) prostom hermeneutičkom pristupu. Iako se od post-moderne čiji je glavni paradoks u tome što je dovršavajući hermeneutiku otvorila vrata vraćanju egzegezi, za svako djelo može reći da izmiče hermeneutici, Lovrenovićev roman posebnim čine razlozi za takvo što. Roman je ostvaren kao jedna vrsta poli-žanrovskog i palimpsestnog zdanja, ali to kod Lovrenovića nisu pomodarski postupci. Osim toga, roman ima jednu odliku koja je omalovažena u savremenim interpretacijama književnosti. “Nestali u stoljeću” je u stanju čitaoca potpuno uvesti u svoj svijet. To je jedan od romana koji se dugotrajno utiskuje u svijest svoga čitatelja i navodi na preispitivanje.

“Nestali u stoljeću” je izrazito poliperspektivan roman i u tom smislu je i sasvim nov pristup onome što se uobičajeno naziva problematikom nestalih u ratovima. Jer, priča o nestalima se najčešće realizira iz vizure žrtve i uvijek biva temeljito ostrašćena. Nasuprot tome, uobičajenom gledištu, Lovrenović svaku priču koja postoji u romanu osvjetljava iz više uglova. U tom smislu se može govoriti i o poli-optikumu romana. Naime, pripovjedač (koji se često obraća sam sebi u trećem licu što odnos pripovjednog i pripovijedanog subjekta čini vrlo osobenim) se ne zadržava niti na jednoj od mnogih tački gledišta. A, ako u obzir uzmemo usud balkanske historije i činjenicu da su naše tačke gledišta uglavnom zasnovane na ideologijama, to možemo reći da se Lovrenovićev pripovjedač (a, ako ćemo ići slobodnijom interpretacijom) i sam Lovrenović ne javlja kao baštinik niti jedne ideologije. On ih sve, neostrašćeno i ozbiljno čita.

Temeljni je epistemički, spoznajni ali i etički fundus romana potpuno nepristajanje niti na jednu ideologiju i dogmu, a to se u strukturi romana ostvaruje poliperspektivnošću. Ovako osmišljena poliperspektivnost porađa neobično i veoma značenjski bogato podudaranje forme i sadržaja.

Lovrenović u romanu piše ono što se zbilja može nazvati pri-poviješću u kojoj se pripovjedač ne izjašnjava već zauzima poziciju koja se u kolokvijalnom govoru naziva ničijom pozicijom. Uveliko, ova pozicija korespondira s pozicijom izmještenoga pisca. Iako je u Lovrenovićevom romanu pripovjedač često izmješten i fizički izgonjen iz svog zavičaja (jednim takvim izgonom i paljevinom roman i počinje), izmještenost se  ostvaruje i kao proces napuštanja zadatih dogmi: dogme katolicizma, dogme ustaške ideologije, dogme komunizma i titoizma, dogme pripadanja partiji, dogme tuđmanovštine, itd. Time se tvori pozicija temeljnog ne-pripadanja niti jednoj od dogmi. Iz te pozicije, se u romanu ne moralizira već se promatra, čita i rekonstruiraju se oni koji su nestali. A nestali su upravo demonskom militarizacijom dogmatičnih koncepata svijeta. Odnos pripovjednog i pripovijedanog subjekta u kojem se pripovjedač obraća sam sebi je zapravo odnos temeljnog i neprestanog propitivanja vlastite pozicije. Rekonstruranjem nestalih, rekonstruira se i drugo lice pobjednika. Zbog toga se rekonstruiranje u romanu nameće kao dvostruk ili dijalektički proces.

Nestali su u romanu cijeli svjetovi, kulture, jezici (poput didove ikavice), porodice, nestali su ljudi, nestao je otac, nestao je i sam pripovjedač i čini se da je poduhvat pisanja poduhvat rekonstruranja tih svjetova i vlastitog negdašnjeg stvaralaštva.

Otuda i svojevrsni auto-poetički pristup tom vlastitom stvaralaštvu i poziciji ne-bivanja-ničijim. Pripovjedač se u tim dijelovima romana vraća samom sebi kao piscu. Zapravo, pisac i pripovjedač se ovdje na čudesan način spajaju i Lovrenović ljubomorno čuva svoje nepripadanje i prokazuje na koji način se to pisci “čitaju” u jednom rigidnom društvu:

Traže od tebe da budeš jasan i iskren. I tvoja šutnja im je neiskrenost. A kad ne šutiš, kad se objavljuješ, iskreno i istinito, naljute se, počnu u te upirati prstom. Jer, od tebe se ne očekuje to. Od tebe se očekuje da “iskreno” i “otvoreno” priznaš ono što ionako o tebi misle. ”

U smislu rekonstruiranja nestalih, i rekonstruiranja onoga što je nestalo, ključna je figura pripovjedačeva oca. On se rekonstruira iz nešto malo fragmenata i papira koji su ostalo iza njega. Rekonstruira se i iz spiska literature koju je čitao. A taj je spisak zapravo dramatično zrcalo u kom se vidi kako se jedan čovjek širokih (literarnih) vidika povinovao jednoj zločinačkoj ideologiji. Doduše, spisak literature koji se nalazi kod oca se može čitati i kao svojevrsna interpretacija zapadne logocentrične tradicije koja ljude izgoni u isključivost. Tragika toga ljudskog bića time biva još veća. Otac je nosio povijesni usud ovih krajeva i nestao je u vihoru rata u ustaškoj vojsci. U priči se rekonstruira očev lik i to ne kao pripadnik neke vojske, nego kao čovjek koji je čitao, volio, imao svoje snove i planove koji su prekinuti povijesnim usudom.

Otac je nestao i na još jedan način. Naime, budući da je u političkim odnosima koji su nastupili nakon drugog svjetskog rata, taj otac označen kao neprijatelj, on nestaje iz kolektivnog pamćenja, njegova žrtva je zaboravljena, njegov se grob ne zna, a njegova porodica, mlada udovica i sin (drugi sin je preminuo još kao mali dječak) trpe represiju koju trpe svi preživjeli “neprijatelji”. Mlada žena i njen preživjeli sin postaju kolateralna šteta rata između dvije velike svjetske ideologije. U ovom smislu priča o mladoj razorenoj obitelji simbolizira svu strahotu povijesnog usuda.

Ovo je povijest koju pišu ratni gubitnici. Pri-povijesti se u romanu razvijaju na više načina: kao lične, porodične, i kao povijesti bosanskih fratara. Sve su one dio istog toka koji prestaje smrću majke, jedinog preostalog svjedoka onih koji su nestali u stoljeću.

Otuda se ova knjiga može smatrati literarnim, čak i arheološkim traganjem za nestalima, sa onima koji su potisnuti iz pamćenja. Pripovjedač, a to je jako važno napomenuti, u svojoj poliperspektivnosti, ne pokazuje nimalo simpatije za ideologiju koja je njegovog oca odvela u smrt. On ga čak ne doživljava niti kao osobitog heroja, već jednostavno želi da uskrsne njegov lik i da ga portretira. Pisati o nestalima bez  uobičajene viktimologije koja nužno implicira zauzimanje rigidne ideološke pozicije je vrhunska majstorija ovog romana. Na sličan način on rekonstuira i portretira bosanske franjevce i prikazuje ih kao žive likove što je jedan od najozbiljnijih izazova u književnosti: ne prikazati povijesne likove plošno. To Lovrenović uspijeva.

U Lovrenovićevom je romanu pozicija žena veoma važna, zapravo, u mnogome ključna. Kako je, u haosu kapitulacije, nestao otac, nestala je i majka. Iako je preživjela rat, namjesto mlade i lijepe žene sada se javlja dvostruka sablast. U društvu koje emancipaciju žene vidi jedino u principu bratstva i jedinstva, ona se javlja kao mlada udovica i to ustaška udovica. Kako je niko nije pitao o odlasku u rat njenog supruga, tako je niko ne pita ni o tome šta misli o svojoj poziciji nakon rata. Ona je, naprosto, kao i druge žene iz njenog okruženja, ona koja slijedi povijesni usud. Njene susjede imaju više sreće od nje, samo utoliko što pripadaju onima koji su pobijedili.

I dječak odrasta u sjeni dvostrukog tereta: s jedne strane zbog gubitka oca, s druge strane zbog tereta strašne stigme jer je otac pripadao poraženoj vojsci.

Ako idemo slijedom razvoja poetika koje se mogu nazvati poetikama pisaca koji ne pripadaju niti jednoj čvrstoj ideološkoj, identitarnoj pa niti književno-tradicijskoj matrici na Balkanu, onda možemo reći da Lovrenović povijest čita (jer i pisanje je zapravo čin čitanja i to najtemeljitijeg čitanja) u najboljoj maniri Andrićeve tradicije. Isto tako, ideološku neostrašćenost zasniva u najboljoj maniri tradicije Mirka Kovača. Stoga ovo djelo predstavlja ne samo zrelost autora, već zrelost cijele jedne uvjetno rečeno poetičke škole, a u mnogome se može smatrati i njenim vrhuncem.

Ono što je s obzirom na temu veoma važno, i što bi se moglo smatrati temeljnim fundusom romana jeste pitanje da li je priča o nestalima metafora povijesti kao takve, ali i povijesti Bosne i Hercegovine i to bez jeftinog patriotiziranja? A povijest Bosne i Hercegovine, odnosno ona njena verzija koja nije ispisana monumetalistički već glasovima nestalih, se može rekonstruirati odgovorom na pitanje kako to povijest i nestali transcendiraju jedni druge. Zvaničnu povijest nisu ispisali gubitnici, zvanična je povijest ispisana gubitnicima. Oni su bili njen objekt, srce olovke kojom je ta povijest ispisana. A, brutalnost toga se vidi u poslijeratnoj bh. stvarnosti u kojoj u lokalnim zajednicama haraju mini-pobjednici.

 Nestali u romanu se javljaju kao sablast koje se pobjednici nastoje otresti. Najbolje je ne gledati ruku iz groba koja postaje temeljna metafora Lovrenovićevog romana, ali i suštinski intertekstualni postupak u poetici “nestalih”. Pobjedničke ideologije nikada ne gledaju na ruke iz grobalja, i baš zbog toga se utopije za koje se ginulo pretvaraju u tiranije i diktature.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 1.4.2014. u 07:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija