Ruže majstora Ugljena

Autor 10.7.2011. u 01:51

Ruže majstora Ugljena

“Ako je točna Goetheova misao da je arhitektura
 okamenjena glazba, djelo Zlatka Ugljena moglo bi se
 predstaviti jednom simfonijom svjetlosti, topline
 Mediterana, klasičnog naslijeđa te osebujne prirode,
 zelene rijeke i radosnog lijeta galeba. Slijedeći
 tragove predačkih drvenih koliba i trajnih kamenih
 mramorova, on je ostvario, kako bi to rekao
 slovenski kunsthistoričar Stane Bernik, jednu
 arhitekturu postojanosti, umjetnički opus kakva nema
 u modernoj europskoj arhitekturi.”
 

Zlatko Ugljen (Mostar, 1929.) profesor, bosanski, slovenski i hrvatski akademik, neimar remek-djela naše moderne, tvorac arhitekture postojanosti, obilježio je epohu arhitektonske moderne na slavenskome jugu. Grad Mostar, u kome je Zlatko rođen i kome je darovao Hotel Ružu, jednu od najljepših svojih građevina, izbrisao je tu umjetničku zadužbinu s lica zemlje. Zaborav cvate u našim porušenim gradovima, a njegovi ružni divovski cvjetovi od betona, aluminija i stakla niču i zbore o sveopćoj duhovnoj pustinji naših dana. Wozu Dichter in dürftiger Zeit (čemu pjesnici u oskudnom vremenu)?, pitamo se u nevjerici, kao što se nekoć pitao Hölderlin u svojim mračnim, proročanskim elegijama.

Ugledni je hrvatski kunsthistoričar dr. Radovan Ivančević, uoči svoje smrti, a povodom “renoviranja” Ruže očajnički zavapio: “Ima li ikoga u Mostaru tko bi se usudio gradu oduzeti ili uništiti ovaj spomenik i hoće li svi u Mostaru to hladnokrvno dopustiti?!”, uz opasku kako ono što se događa s obnovom hotela Ruža predstavlja tragediju degradacije arhitektonskog djela, čija vrijednost nadilazi lokalne i regionalne okvire.

Ali, vandali nisu mnogo marili za apele mudraca. Esejist, profesor dr. Sadudin Musabegović je, govoreći o “obnovi” hotela Ruža, istaknuo kako je on “prvo vandalski razoren da bi se potom, opet vandalski, bez ikakvog zazora i skrupula obnavljao, ali kao nešto sasvim drugo, koje zarad profita… logikom oslobođene ekonomije srozava i ponižava umjetnički i kulturni dignitet same arhitekture”.

Priča o Ruži zapravo priča je o onim bogdanovićevskim ukletim neimarima. U jednom sam poetskome zapisu rekao kako je Ugljenova nesreća u tome što su arhitektonska remek-djela što ih je sagradio doživjela već za njegova života sudbinu heraklitovskih kamičaka, s kojima se igra zločesto dijete vremena. Njegov bogati opus uglavnom čine javne zgrade kao što su kulturne institucije, gospodarski, stambeni, sportski i sakralni objekti. Pored hotela Ruža u Mostaru, izgradio je i hotele Bregava u Stocu, Kalin u Bugojnu, Vučko na Jahorini, koje su “osloboditelji”, također pretvorili u šut i pepeo.

Visokim arhitektonskim nagradama i priznanjima odlikovana su zdanja Narodnog pozorišta u Zenici, te Bijela džamija u Visokom. Arhitektonskim remek-djelima smatraju se rezidencije predsjednika SFRJ Gorica kraj Bugojna i predsjednika Predsjedništva SR BiH u Sarajevu (danas Libijski konzulat), te rezidencija Izvršnog vijeća SR BiH na Tjentištu. Nesvakidašnjom ljepotom i skladom blješti pošta u Visokom, te nekoliko individualnih kuća (B. Mikulić, V. Jarak, V. Cerović), par planinarskih domova i ugostiteljskih objekata (Stojčevac kraj Sarajeva) i sl.

Javnosti je manje poznato da je Ugljen kreator i niza skulptura i spomenika (Sarajevska menora, kip Deset Božijih zapovijedi u Muzeju Jevreja u Sarajevu, spomenik u Pržićima kraj Vareša, spomen-obilježje poginulim braniteljima Tuzle), te nekolicine glasovitih interijera. Pored hotela i rezidencijalnih zdanja, stožerni dio Ugljenova opusa čine projekti islamskih i katoličkih sakralnih objekata. Od projektiranih džamija (Visoko, Tuzla, Stolac) najčuvenija je Šerefudinova bijela džamija u Visokom (1969.), za koju je dobio međunarodnu nagradu za arhitekturu Aga Khan i koja je ušla u sve enciklopedije suvremene arhitekture. Ta je džamija prije dvije godine od mađarskih arhitekata izabrana za jednu od tri najbolje osmišljene bogomolje u Europi.

Zanimljivo je da ovaj arhitekt više desetljeća gradi objekte Franjevačke provincije Bosne Srebrene – kao da je, poput Andrića i Jurkića, upravo u ovoj redodržavi našao svoj duhovni i umjetnički “egzil”. Možda je to u našim kaotičnim uvjetima i amanet za povijesno pamćenje, jer su upravo bosanski franjevci znali sačuvati ono najvrednije. Projektiranje katoličkih sakralnih i stambenih objekata započeo je s mostarskom katedralom (1972.), da bi tijekom četiri desetljeća ostvario cijelu nisku bisera, koja završava crkvom u Plehanu, koja je još u izgradnji, a koja već sad privlači kolone kunsthistoričara i hodočasnika umjetnosti.

Boraveći u ljeto 2004. u blizini mostarskog obnovljenog mosta, sjetio sam se riječi Propovjednikovih o vremenu gradnje i vremenu rušenja. Gradnja je ponovno pokazala da je nadmoćna u toj igri, pa tako i kad je u pitanju Sinanov učenik Hajrudin, čije se arhitektonsko djelo petrificiralo u vremenu. Koliko god me je duboko potresla opća briga za most, isto tako me je duboko pogodila neosjetljivost za jednog suvremenog arhitekta, ništa manje značajnog od slavnog turskog predšasnika. Ali tko će u vremenu ludih čuti riječi mudraca! Snatreći tako nad ruševinama Ruže, napisao sam pismo Ugljenu, koje sam već objavio u knjizi stihova:

Gledajući našu razorenu zemlju
Često pomišljam na Vas: nemate razloga
Za tugu, jer znate da ruka tvorca uvijek
de jedan potez ispred ruke rušitelja
Inače naš svijet ne bi bio moguć
No, Vaša je tuga beskrajna
U Vašim je skicama i zdanjima
Živio duh preobrazbe škrtosti u
Obilje (ah, takav je naš lijepi dom!)
Čudo pretvorbe, trijumf stvaranja
U Vašim bijelim, kamenim plohama
Duh šipka, loze, vječnost masline
Vođeno potezom predaka kovača
vitkim turskim, mletačkim apsidama
oko je znalo da sagrađeno jednom
vječno živi i ne može biti uništeno
Ni kada barbari na označenom tlorisu
podignu bunker a za kapitel vežu konje
No, Vaša je tuga beskrajna
Jer ste darivali ljepotu onima
Kojima ona nije bila suđena
Pjevali tamo gdje je pjesma kažnjiva
U Vašim nebesnim hramovima
(obasjan božanskim sjajem, je li tako?)
Odzvanja akord pukotine, zvon pluga ž
Što u zemlju vratio je sjaj Kartagine.

Pod Kartaginom sam tad asocirao naše jadne živote, jednu zemlju koja je svojim pojedinačnim duhovnim rezultatima ozbiljno nadmašivala susjede i zbog toga ju je, valjda, trebalo razoriti. Zemlju koja je dala dva balkanska nobelovca, ali i zemlju koje su se njezini najznačajniji duhovi i umovi permanentno odricali. Nešto je u njoj u svakom času bilo sveto i prokleto. Kad je u pitanju Ugljenova estetika, dr. Sadudin Musabegović upozorava da autor pripada arhitektonskoj moderni, koja je konstruktivno načelo uzdigla do obaveznoga metoda arhitektonskog stvaranja…, ali isto tako on ne zanemaruje lokalnu i regionalnu poruku od koje se gradi nova tradicija. Arhitekt sam kazuje kako je za tvorbu arhitekture postojanosti koristio neka rješenja bečkog učenika Neidharta, kod kojeg je stanovao još kao maloljetni dječak.

Ako je točna Goetheova misao da je arhitektura okamenjena glazba, djelo Zlatka Ugljena moglo bi se predstaviti jednom simfonijom svjetlosti, topline Mediterana, klasičnog naslijeđa te osebujne prirode, zelene rijeke i radosnog lijeta galeba. Slijedeći tragove predačkih drvenih koliba i trajnih kamenih mramorova, on je ostvario, kako bi to rekao slovenski kunsthistoričar Stane Bernik, jednu arhitekturu postojanosti, umjetnički opus kakva nema u modernoj europskoj arhitekturi. Razgledajući monografiju njegovih djela koju je sastavio spomenuti Bernik, jedan bečki arhitekt rekao mi je da je Ugljen kojim slučajem Ružu izgradio u Beču, tom objektu bi danas stizale rijeke arhitektonskih hodočasnika iz cijeloga svijeta.

Tko je ikad, bilo da je vjernik ili agnostik, stajao u “lebdećoj”crkvici sv. Pavla u Sarajevu ili u visočkoj Bijeloj džamiji – shvatit će da postoji veći i svjetliji život od ovoga koji smo prisiljeni živjeti u ovoj našoj kainovskoj dolini svakovrsnih nakarada, javašluka i suza; pojmit će da postoje ljudi koje nismo ni po čemu zaslužili, a koji su nam darovali najuzvišenije darove vijeka. Zbog toga sam pisao da je njihova tuga velika – jer su stvarali ljepotu onima kojima ona nije suđena.

Jedan od njih zove se Zlatko Ugljen.


Autor 10.7.2011. u 01:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija