Saadat Hasan Manto:Toba Tek Singh

Autor 12.3.2011. u 02:56

Saadat Hasan Manto:Toba Tek Singh

Nekoliko godina nakon podjele zemlje, dosjetile su se vlade Indije i Pakistana da razmijene svoje luđake na isti način na koji su razmijenili svoje kriminalce. Muslimanske luđake iz Indije trebalo je poslati u Pakistan, a Hinduske i Skiitske luđake iz Pakistanskih aziluma trebalo je predati Indiji.

Bilo je teško razlučiti da li ovaj prijedlog ima ikakvog smisla ili ne. Kako bilo da bilo, odluka je donesena na najvišem nivou s obje strane. Nakon mnogobrojnih održanih konferencija na visokom nivou, određen je dan razmijene luđak. Dogovoreno je da oni Muslimani koji imaju porodice u Indiji dobiju dozvolu za ostanak dok će ostali biti ispraćeni do granice i razmijenjeni. Situacija u Pakistanu je bila malčice drugačija, obzirom da su skoro svi Hindus i Siktii migrirali u Indiju. Zbog toga pitanje zadržavanja ne-muslimanskih luđaka u Pakistanu nije niti postavljeno.

Niko nije znao kako se to odrazilo na Indiju, ali sto se tiče Pakistana ova vijest je uzburkala vode u bolnici za umobolne u Lahoreu, sto je dovelo do žestokih rasprava. Muslimanski luđak, dežurni čitalac gorućeg Urdu dnevnog lista Zamindar, upitan šta je to Pakistan, zamislio se na trenutak i rekao: „ Zar ne znaš? To je mjesto u Indiji poznato po proizvodnji oštrica za klanje.“ Očigledno zadovoljan odgovorom, prijatelj ga više ništa nije pitao.

Isto tako, Sikt luđak pita drugog Sikta: „ Sardarji, zašto nas šalju u Indiju? Mi čak i ne znamo jezik kojim se govori u toj zemlji.“ A Sikh se znalački osmjehne.“ Ali ja znam jezik Hindostoras“ odgovara on. „ Ovi vražji Indijci, kako se samo šepure kao da su gospodari zemlje!“

Jednog dana dok se kupao, jedan muslimaski luđak se zadera: „Pakistan Zindabad!“ s takvim entuzijazmom da je izgubio ravnotežu, poskliznuo se, pao na pod i izgubio svijest.

Nisu svi oni bili ludi. Nekolicina je bila apsolutno normalna, osim što su bili ubojice. Kako bi izbjegli vješala, rodbina ih je ubacila unutra podmićujuci službenike. Imali su samo blijedu ideju o podijeli Indije ili šta je to Pakistan. Bili su u totalnom neznanju o trenutnoj situaciji. Novinski članci su rijetko prikazivali istinitu sliku, a stražari bolnice za umobolne su bili nepismeni ljudi iz čije konverzacije nisu mogli prikupiti nikakvih informacija. Sve što su ovi žitelji znali bilo da postoji neki čovjek imenom Muhammad Ali Jinnah, ili Quaid-e-Azam, koji je uspostavio zasebnu državu za Muslimane, koja se zove Pakistan. Ali nisu imali pojma gdje se nalazi taj Pakistan. Tu je bila tačka na kojoj su se pogubili, da li se sada nalaze u Indiji ili u Pakistanu? Ako su oni bili u Indiji, gdje je onda Pakistan? Ako su bili u Pakistanu, kako to da su nedavno bili u Indiji? Kako mogu donedavno biti u Indiji, a sada iznenada u Pakistanu?

Jedan od luđaka je postao tako zbunjen čitavom Indija-Pakistan-Pakistan-Indija besmislicom da se jednog dana dok je čistio podove popeo na obližnje drvo, i sjedeći na grani, održao bučni govor od dva sata ljudima koji su bilo ispod o delikatnom problemu Indije i Pakistana. Kada su stražari zatražili od njega da siđe sa drveta on se popeo još više i rekao: „ Ne želim živjeti u Indiji i Pakistanu. Napraviću sebi dom upravo ovdje na ovom drvetu.“ Kada su ga napokon ubijedili da siđe, počeo je grliti svoje Sikh i Hindu prijatelje, suze su mu tekle niz obraze, potpuno ubijeđen da će ga ostaviti i otići u Indiju.

Sva ova vika je gadno pogodila radio inžinjera sa titulom magistra nauka, muslimana, tihog čovjeka koji je vrijeme provodio sam u dugim šetnjama. Jednog dana skinuo je svu odjeću sa sebe, dao je stražaru i trčao vrtom gol golcat.

Jedan drugi žitelj musliman iz Chiniota, bivši pristalica Lige Muslimana, koji se kupao petnaest do šesnaest puta na dan, iznenada se prestao kupati. Kako je njegovo ime bilo Mohammad Ali, jednog je dana izjavio da on nijr niko drugi do Quaid-e-Azam Mohammed Ali Jinnah. To je vodilo tomu da je jedan Sikh objavio kako je on Master Tara Singh, vodja Sikha. Ovo je moglo dovesti do otvorenog nasilja. Ali prije nego što je napravljena bilo kakva šteta dvojica luđaka su proglašena opasnim i zatvorena u odvojene ćelije.

Među žiteljima bolnice za umobolne je bio i jedan mladi Hindu advokat iz Lahorea koji je prolupao zbog neuzvraćene ljubavi. Kada mu je rečeno da će Amritsar postati dio Indije, pao je u depresiju zato što je njegova ljubljena živjela u Amritsaru, bilo je to nešto što ni u svojoj ludosti nije zaboravio. Otvoreno je zlostavljao sve Hinduske i Muslimanske vođe koji su se urotili da podijele Indiju na dvoje, čineći tako njegovu voljenu Indijkom a njega Pakistancem. Kada su okončani pregovori o razmijeni, njegovi ludi prijatelji su mu čestitali jer sada može ići u Indiju. Ali mladi advokat je izjavio kako nema namjeru napustiti Lahore iz razloga što njegova advokatska praksa neće dobro poslovati u Amritsaru.    

Bila su dvojica Anglo-Indijaca u Evropskom odjelu. Kada su ih informisali da Britanci napuštaju ova područja, proveli su sate zajedno raspravljajući o problemima sa kojima će se suočiti: Da li će Europski odjel biti ukinut? Da li će imati doručak? Umjesto hljeba, hoće li morati jesti bezvrijedni Indijski beskvasni hljeb (chapatti)?

Bio je jedan Sikh koji je primljen u umobolnicu prije petnaest godina. Kadgod bi on govorio bio je to jedan te isti misteriozni nerazumljiv govor: „ Uper gur gur dodanana zaljev dhayana mung dal od laltain.“ Stražari su govorili da nije oka sklopio za sve vrijeme koliko tu boravi. Ponekada ga se moglo vidjeti oslonjenog na zid, ali ostatak vremena je proveo stojeći. Stopala su mu bila otečena od stalnog stajanja, a listovi na nogama imali ispupčenje na sredini, ali uprkos svoj toj agoniji nikada nije poželio da legne. Odnedavno je pažljivo slušao sve diskusije u vezi sa razmjenom luđaka između Indije i Pakistana. Ako bi ga neko upitao za mišljenje o ovoj temi odgovorio bi bezizražajnim tonom:“ Uper gur gur dodanana zaljev mung dal od Vlade Pakistana.“ Ali nešto kasnije je počeo zamijenjivati „Vlada Pakistana“ sa „Toba Tek Singh“, koji je bio njegov rodni grad. Sada se počeo raspitivati gdje ce se nalaziti Toba Tek Singh. Ali činilo se da niko nije siguran da li se nalazi u Indiji ili u Pakistanu. Oni koji su  pokušali odgonetnuti, zaglibili bi u drugoj enigmi: Sialkot, koji je bio u Indiji, sada je bio u Pakistanu. Ovom računicom, činilo se da će Lahore, koji je sada u Pakistanu, skliznuti preko, u Indiju. Možda će čitava Indija postati Pakistan. Sve je bilo tako zbunjujuće! I ko je mogao ustvrditi da oboje, i Indija i Pakistan, neće jednog dana u potpunosti nestati sa lica zemlje?   

Kosa na glavi Sikha luđaka je otanjila, a njegova brada dobila mat boju, čineći ga izgledom divljim, čak svirepim. Ali on je bio jedno bezazleno stvorenje. U svih tih petnaest godina ni jedan jedini put se nije posvađao ni s kim. Stariji uposlenici umobolnice su znali da je nekada bio dobrostojeći čovjek koje je posjedovao podosta zemljišta u Toba Tek Singh. Poludio je iznenada. Porodica ga je dovela u umobolnicu u okovima i tu i ostavila. Bilo je to prije petnaest godina. Dolaze mu u posjetu jedanput u mjesec dana, ali odkada su počeli općinski izgredi i neredi, prestali su da ga posjećuju.

Njegovo pravo ime je bilo Bishan Singh, ali svako ga je zvao Toba Tek Singh. Živio je u nekoj vrsti limba, nije imao blage veze koji je dan, mjesec i niti koliko je godina proveo u umobolnici. Ali kao po nekom nagonu je znao kada njegova rodbina dolazi u posjetu, i na taj dan bi se dugo kupao, trljao svoje tijelo sapunom, stavljao ulje na kosu, češljao se i oblačio čistu odjeću. Tokom tih susreta nikada nije progovorio ni riječi, samo bi šutio, osim u pojedinim momentima kada bi planuo „Uper gur gur dodana zaljev dhayana mung dal od laltain.“

Kada je doveden u umobolnicu, ostavio je iza sebe malenu kćerku, sada ljupku i dopadljivu mladu djevojku od petnaest godina. Ponekada bi došla u posjetu, sjedila ispred njega dok bi joj suze lile niz lice. U čudnom svijetu u kojem je on obitavao, njeno lice je samo bilo jedno od mnogih. 

Od kada je čitava ova storija Indija – Pakistan počela, Bishan Singh je često pitao svoje sustanare gdje je sada Toba Tek Singh, ostajući bez odgovora jer jednostavno niko nije znao. Čak su i posjetioci prestali da dolaze. Bio je iznimno nemiran, ali više od toga radoznao. Prije bi mu njegovo šesto čulo govorilo kada će posjetioci doći, ali ne više. Njegov unutrašnji glas kao da je zamro. Nedostajala mu je porodica, darovi koje su znali donositi, kao i brižnost s kojom su mu se obraćali. Bio je siguran da bi mu rekli da li je Toba Tek Singh sada u Indiji ili u Pakistanu. Također je imao osjećaj da su došli iz Tobe Tek Singh, njegovog starog doma.

Jedan od luđaka je sebe proglasio Bogom. Jednog dana ga je Bishan Singh upitao gdje je Toba Tek Singh. Kao što je to i bio njegov običaj, čovjek je dočekao Bishan Singhovo pitanje glasnim smijehom i rekao mu: „ Nije ni u Indiji, ni u Pakistanu. Ustvari, nije nigdje jer do sada nismo izdali nikakve naredbe u tom pogledu.“

Bishan je preklinjao čovjeka koji je sebe zvao Bogom da izda naredbe kojima bi riješio problem, ali činilo se da je Bog veoma zauzet nekim drugim, važnijim stvarima. Napokon je Bishan Singh izgubio strpljenje i zaderao se: „Uper gur gur dodanan mung dal Guruji da Khalsa i Guruji ki fatehOjo boley so nihal sat sri akal.“

Ono što je htio da kaže bilo je: „ Ti ne odgovaraš na moje molitve zato što si ti Muslimanski Bog. Da si ti Sikh Bog, bio bi susretljiviji i zasigurno mi pomogao.“

Nekoliko dana prije same razmijene, musliman iz Toba Tek Singh koji je bio prijatelj Bishan Singha, došao mu je u posjetu, prvi put u petnaest godina. Bishan Singh ga je jedanput pogledao i okrenuo se da ode, ali mu je stražar zapriječio put. „Zar ne prepoznaješ svog prijatelja Fazl Dina?“ rekao je. „Prešao je toliki put da te vidi.“ Bishan Singh je potajice pogledao u Fazl Dina, a zatim počeo nešto da mumlja. Fazl Din je položio ruku na Bishan Singhovo rame. „ Već dugo razmišljam o posjetu tebi i da ti donesen vijesti“, reče.“ Tvoja porodica je dobro i bezbijedno su stigli u Indiju. Učinio sam što sam mogao da pomognem. A što se tiče tvoje kćerke, Roop Kaur…’ – malo je oklijevao – i ona je na sigurnom … u Indiji.“

Bishan Singh je šutio; Fazal Din nastavi:“ Tvoja porodica je željela da se pobrinem da ti budeš dobro. Uskoro ćeš i ti ići u Indiju. Molim te prenesi moje selame bhai Balbir Singh i bhai Raghbir Singh i Bahain Amrit Kaur. Reci Balbir da je Fazal Din dobro voljom Božjom. Dva bizona koja je ostavio iza sebe su također dobro. Oba su dala telad, ali nažalost, jedno je umrlo nakon šest dana. Reci da često mislim na njih i da mi pišu ako mogu bilo šta učiniti za njih.“

Potom je dodao:“ Evo, donio sam ti malo daška doma.“

Bishan Singh uze dar od Fazal Dina i predade ga stražaru. „Gdje je Toba Tek Singh?“ upitao je.

„Gdje? Zašto, pa tamo gdje je uvijek i bio.“

“U Indiji ili u Pakistanu?”

“ U Indiji…ne, u Pakistanu.“

Bez ijedne riječi, Bishan Singh se udaljio, mrmljajući „Uper the gur gur dodana zaljev dhayana the mung the dal od Pakistana i Hindustana dur fittay moun.“

U međuvremenu, sve pripreme za razmijenu su obavljene. Liste luđaka s obe strane su razmijenjene između vlada i datum premještaja utanačen.

U hladnoj zimskoj večeri kamioni puni Hindusa i Sikha iz umobolnice u Lahoreu, uz pratnju naoružanih policijskih snaga i službenika, započeli su svoj put prema Wagha, liniji razgraničenja između Indije i Pakistana. Stariji dužnosnici su krenuli s njima kako bi osigurali nesmetanu i mirnu razmijenu, potpisali dokumente i proces preuzimanja je otpočeo.

Spuštanje luđaka sa kamiona i njihovo predavanje drugoj strani se pokazao kao iznimno težak posao. Neki su odbili da siđu sa kamiona. Oni koje su uspijeli ubijediti da siđu počeli su da trče u svim mogućim pravcima. Neki su bili totalno goli. Čim bi ih ponovo obukli, oni bi strgali odjeću sa sebe. Psovali su, pjevali, tukli se jedni s drugima. Neki su ogorčeno jecali. Žene luđakine, koje su također bile na razmijeni, bile su čak i bučnije. Bio je to čisti haos i pometnja. Zubi su cvokotali od žestoke hladnoće. 

Većina bolesnika je iskazivala odlučno odbijanje čitave operacije. Oni jednostavno nisu mogli shvatiti zašto ih se silom izmješta na neko strano mjesto. Slogani kao što su „Pakistan Zindabad“ i „Pakistan Murdabad“ su izvikivani i samo povremene intervencije su spriječile ozbiljne konflikte.

Kada je došao red na Bishan Singhuna da da svoje lične podatke kako bi ih upisali u registar, upitao je službenika „Gdje je Toba Tek Singh? U Indiji ili u Pakistanu?“

Službenik se prosto zacerekao: „ Pakistan.“

Čuvši to, Bishan Singh se okrenuo i otrčao natrag do svojih kompanjona. Pakistanska straža ga je uhvatila i pokušala gurati preko linije razdvajanja u Indiju. Bishan Singh se nije htio pomaknuti. „Ovo je Toba Tek Singh,“ objavio je. „Uper gur gur dodana be dyhana mung dal Toba Tek Singh i Pakistan.“ 

Nebrojano puta mu je objašnjavano da je Toba Tek Singh već „pomaknuta“ u Indiju, ili da će to uskoro biti, ali sva ova nagovaranja nisu imala efekta na Bishen Singha.

Stražari su čak pokušali da primjene silu, ali su vrlo brzo odustali. Stajao je tamo na svojim otečenim nogama kao kakav gorostas. Uskoro, obzirom da je bio bezopasan stariji čovjek, službenici su ga ostavili na miru i nisu dalje pokušavali da ga gurnu u Indiju. Dopušteno mu je da staji gdje god hoće, dok se razmijena nastavljala. Noć je prolazila.

Malo prije svitanja, Bishan Singh ispustio je užasavajuci urlik. Svi su potrčali prema njemu, a čovjek koji je stajao uspravno na svojim nogama tokom petnaest godina, ničice je ležao licem na zemlji.

Tamo, iza bodljikave žice, na jednoj strani, ležala je Indija a iza još bodljikave žice, na drugoj strani, ležao je Pakistan. U sredini, na malenom komadiću zemlje, koja nije imala ime, ležala je Toba Tek Singh.

 

Prevod sa engleskog jezika: Aida Omanović

Autor 12.3.2011. u 02:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija