Sabotaža slobode govora

Povezani članci

• LIKOVNOST
• Kanađani snimaju film o Rijeci
• Bogat kulturni program u povodu obilježavanja 25. godišnjice Muzičkog centra Pavarotti Mostar
• Dragi Štambuku pjesnička nagrada “Tin Ujević”
• Milenko Blagojević: Nemušti govor šutnje
• Boris Buden: Slučaj ćirilice pothranjuje ugodne iluzije

Američki profesor i urednik književnog časopisa The Massachusetts Review napisao je otvoreno pismo PEN centru BiH, u kojem obavještava o suđenju talijanskom pjesniku i prijatelju BiH Eri de Luci i apelira na javnost. Prijevod njegovog apela objavljujemo u cijelosti.

Piše: Jim Hicks, glavni i odgovorni urednik The Massachusetts Review

Kao prijatelj i povremeni prevodilac Errija De Luce radim šta mogu kako bih proširio glas o njegovom suđenju u Italiji koje je zakazano u Torinu za 28. januar 2015. S obzirom na Errijevu dugu privrženost prema Bosni i Hercegovini, a posebno Sarajevu i Sarajliću, osjećam da hitno moram prenijeti činjenice o ovom slučaju piscima i umjetnicima PEN Centra BiH.

            Evo o čemu se radi u najjednostavnijim crtama: Erriju De Luci će se uskoro suditi za zločin mišljenja. Zato što je vršio svoje pravo na slobodu govora, mogao bi biti osuđen na kaznu od čak pet godina zatvora (zvanično je optužen za “instigazione a delinquere” tj. poticanje na krivična djela). Ovaj pisac već dugo podržava pokret otpora u Val di Susi u Italiji koji nastoji zaustaviti izgradnju brze željezničke linije (tzv. TAV) od Liona do Torina. Mnogo je razloga za protivljenje ovoj izgradnji (uključujući nepotrebnost projekta, fiskalnu neodgovornost, korupciju, itd.), ali osnovni razlog je prije svega ekološki: predložena izgradnja TAV linije bi podrazumijevala probijanje tunela kroz planine pune azbestnih depozita. Prema tome, oni koji se protive njenoj izgradnji prvenstveno su motivirani željom da zaštite svoju regiju od ekološke katastrofe. U intervjuu koji je dao za Huffington Post u Italiji, a koji je objavljen online 1. septembra 2013., Erri je prokomentirao da “TAV treba sabotirati” i da su takve mjere postale “neophodne kako bi postalo jasno da je TAV štetan i beskoristan projekat”. 24. februara 2014., postupajući po tužbi koju je podnijela francuska građevinska kompanija LTF zadužena za izgradnju TAV-a, službenici elitne italijanske jedinice za borbu protiv terorizma dostavili su optužnicu na De Lucinu kućnu adresu.

            Nedavno su me iz italijanskog PEN-a pozvali da napišem nekoliko riječi o tome kako se De Lucin slučaj posmatra iz SAD-a. Prihvatio sam poziv, ali sam prvo morao priznati da se moj odgovor ne može smatrati karakterističnim za moju zemlju u kojoj se do sad za suđenje gotovo i ne zna. Međutim, vjerovao sam da bih mogao opisati stav koji bi se mogao očekivati u slučaju da Državni tužilac u Torinu uspije u svom pohodu protiv jednog od najomiljenijih autora Italije. Na kraju krajeva, mi Amerikanci još uvijek smo skloni uživanju u lovu na vještice. Kako sam ranije napomenuo, zvanične optužbe fokusiraju se na nekoliko izabranih fraza iz intervjua – prvenstveno, rekao bih, na komentar da “TAV treba sabotirati”. U italijanskom jeziku, kao i u mom maternjem engleskom, riječ “sabotaža” usvojena je iz francuskog, a njeno značenje neodvojivo je od historijskog konteksta francuskog otpora nacizmu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Relevantni su i skoriji primjeri: početkom 1960-tih, kao što znate, Nelson Mandela odlučio se za izravnu kampanju sabotaže protiv južnoafričkog režima aparthejda. Kako je objasnio na suđenju u Rivoniji, Mandelin izbor bio je promišljen i precizan – a njegova meta bila je infrastruktura režima, ne ljudi. Nakon masakra u Sharpvilleu, nenasilje više nije bilo dovoljno; postalo je jasno da će se borba za slobodu suočiti sa vojnim, ne građanskim, zakonom.

            Da budem sasvim jasan: iako Vale di Susa već godinama bilježi sve veću militarizaciju, a u skorije vrijeme i otpor koji nije isključivo pacifistički, izjednačiti te napore sa borbom koja je ukinula režim aparthejda bilo bi čin nasilja samo po sebi. Moćnici, kako sam De Luca kaže, često koriste vještački vokabular kako bi se iza njega sakrili, ali “dužnost pisaca je da stvarima vrate njihova prava imena”. Tako je u intervjuu za Le Monde (od 10. aprila 2014.) Erri prokomentarisao bogate konotacije termina “sabotaža”: član parlamenta koji se usprotivi novom zakonu ga na svoj način svakako sabotira, kao što je i štrajk također jedan oblik sabotaže. Kada se neko odluči da ne izvrši nemoralno naređenje, on vrši sabotažu. Prije nego je prešao na uništavanje imovine, Afrički nacionalni kongres probao je sa štrajkovima, bojkotima, odbijanjem saradnje tj. saučesništva, kao i sa pasivnim otporom i građanskom neposlušnosti. Sve ove taktike u širem smislu predstavljaju oblike sabotaže.

            Ovih dana se čini gotovo zaboravljenim da i Sjedinjene Države imaju dugu tradiciju nenasilne političke borbe u čijem korijenu je primjer Henryja Davida Thoreaua. Ako postoji ne-vjerski mučenik, onda je to zasigurno Martin Luther King. Prema Adamu Sitzeu, profesoru prava, jurisprudencije i političkih nauka na Amherst koledžu, u svakoj takvoj borbi pobuna ima specifičan cilj: državni administrativni, birokratski i organizacijski autoritet koji se smatra nelegitimnim zamijeniti vlastitim. Pokret otpora “No TAV” u Val di Susi traje već preko dvadeset godina; postalo je sasvim očigledno da je, bar na lokalnom nivou, italijanska vlada izgubila legitimitet. U suštini, narod Val di Suse je izgleda već dao odgovor na Thoreauovo pitanje: “Mora li građanin i na trenutak, ili i u najmanjoj mjeri, svoju savjest prepustiti zakonodavcu? Čemu onda savjest svakog čovjeka?”

            Oni koji se stavljaju na stranu PEN-a – što će reći, oni ljudi koji vjeruju u slobodu govora i vide vrijednost u kontraškim izjavama, a ne samo njihovu povladljivu sjenu – možda će se sjetiti i drugih stranica iz Thoreauovog Građanskog neposluha. U zatvoru se ovaj građanin Concorda ovako prisjećao:

“Nisam se mogao oduprijeti dojmu o gluposti te institucije koja se prema meni ponijela kao da sam tek krv i meso i kosti koje treba zaključati. Čudilo me da je na kraju došla do zaključka da je to najbolje što od mene može napraviti i da joj nikad nije palo na pamet da na neki način iskoristi moje usluge. ”

Umjesto da bude još jedan mučenik, trebamo se zapitati zašto italijanska država ne bi radije od pisca kao što je De Luca napravila sagovornika, ili još bolje, posrednika? Šta bi time mogla izgubiti, osim svoj legitimitet?