Sabur, sabur…

Jovan Nikolaidis
Autor 23.1.2022. u 14:45

Izdvajamo

  • Svaki je čovjek na gubitku, šapuće istinu svakom dobronamjernom čeljadetu ajet iz K’urana. Ne poželi ničega tuđeg, upozorava rečenica iz Svetog pisma. Ako drznemo dalje nego se smije, nego se treba, porodu svom jame kopamo. Balkanske vođe, već, tabute tešu, na kojima će unučad svoju mrtve da polože. Uvijek ćemo odabrati gore, ako zlo budemo tražili izvan nas. Ono sâmo u nama čeka divlji zov, zato ga treba krotiti. Pade mi na um rečenica koju je, vele tako zapisivači, izgovorio Muhhamed a.s. Kao griješan rab božji, parafraziram: “Nisam ja tebe, robe Božji, u život poslao da uživaš, već da se patiš. Moli se i idi, među razna plemena, dobra djela da činiš.” Sabur, sabur…

Povezani članci

Sabur, sabur…

Foto: Arhiv

(Odlomak iz putopisa-eseja “ALBANCI I JA”)

U starosti, kad listam kalendare svojih uspomena, sabiram na tisuće ljudi koje sam susretao, s takvima hljeb dijelio i rujno vince pio, iskustvo mi potvrđuje: najmanje su te ranjavali Albanci, a najviše tvoga roda izdanci. Pomoć u životu, koju svako biće ljudsko treba i traži, najviše sam od Albanaca dobijao, najmanje od svojih navodnih plemenika, rodstvenika i ostale gomile taštih sastavljača rodoslovnih stabala. Koljenovići su kraj mojih nevolja promicali kao suvo lišće na sjevercu. Iskustvo me dovoljno podučilo: ne vjeruj konstrukcijama istorijskim, ne daj se lažinjanju plemenskom, ti si uz Albance svoj vijek na miru poživio. Nikad, kraj njih bivajući, ne pomislih da su od mene manje vrijedni; bili su i ostali moje strpljive komšije, drugovi i pobratimi, pouzdani partneri u poslovima. Sa njima sam se ja družio. I posao mi se uvijek na dobro okretao. Učeći njihov jezik i običaje, jednako kao i svoje, poštujući im trovjerstvo, tri ruže u jednom buketu, respektujući njihov nacionalni ponos, samo sam slijedio tradiciju svoje porodice koja me brzo i lako naučila da su svi ljudi djeca božja, usudom bačeni da se komešaju međuse i tada doprinose jedni drugima, voljno sarađuju. Da u vrtovima, gdje cvatu ljudske radosti, uživaju zajedno. A da životne patnje dijele i na hridinama tegoba opstaju, jedni drugima pri ruci.

Septembar je, komotno šetam Prištinom, siguran u ljude koji pored mene promiču, ali i tužan što ne mogu, danima već, da gradom čujem i glasove srpskog jezika. Nestali su zvuci tog govora, gotovo je umrla ta lingvistika. A meni se hoće da pored žamora na albanskom jeziku, čujem kadšto crnogorsku zdravicu ili srpsku pošalicu. Pa da nas “sav svet, bre, razume”. Jer smo ljudi, koji su kadšto pred Bogom griješni, ali međuse jednaki i druželjubivi. I da nam svane. Za mene nikada granice između država nisu bile mjesta koja razdvajaju, već tačke susreta, kapije kroz koje ljudi jedni drugima u susret idu. Orijentiri za komociju sa kojom od svog doma ideš u dom prijatelja. Htio bih da se ne gubi nada, da se vjerom ogrne naš, od predaka naslijeđen balkanski strah, i stopi u drugarstvo po svemu jednakih. Istorija je i nastala na suprotnostima koje su porodila ograničenja. Duge demarkacije iscrtane diljem planete koje nam ne daju da se osjećamo slobodno na bilo kom mjestu, braneći nam da se radujemo suživotu. Hoće li doći vrijeme da se svi narugamo mentalnim defektima kartografa? Prigovaraju mi da se moja dobra namjera upornog multikulturaliste i naivnog kosmopolite može razbiti o nova stanja balkanske politike kao ljuska od jajeta, udaviti u močvari novoistorijskih tendencija, produženih, nikad izumrlih velikodržavnih nastojanja. Takve zloslutnosti danas, nažalost, i Albanci naglas izriču; državu Kosovo su dobili, pa im se hoće da, za sjutra, štošta tuđega požele. Ali, ako je poznato da su pomjeranja geostrateška, geopolitička, geoantropološka, geokulturološka i kojekakva još… uvijek dolazila i bivala završena od onih koji malenim narodima kape kroje, dakle odlukama jačih i nemilosrdnijih planeto-stratega, Albanci će, nadam se, naučiti da su takve krive staze u glavama ambicioznih politikanata samo još jedna nesreća na plećima naroda.

I Albanci su maleni narod, pobogu! I siromašan narod, ljudi božji! Vjerujem da će, kao žrtve srpskih okupacija, zastati na početku bodljikave staze kojom ih vođe zla žele provesti. Kažu te zanesene vođe: pravednost plemenska, ilirska genetika, naša groblja, spomenici, ucrtani tragovi prošlosti, to bi mi da dovedemo u red, sebi privučemo. Ako albanski liderčići posjeduju i zrnce mudrosti, a toliko poneseni tlapnjama o krvi i tlu iz dubina mitskih, neka se samo sjete srpskog ludila, koje ih je sve do juče salijetalo. Pa su se jedva jada otresli. Narod će, ako se tom putanjom ka ponoru i krene, svoj toj hajdučiji tek posljedica stanja da bude. Jer je narod navodno u pravu najviše onda kad je u krivu. Hoće se to svakom narodu da, s vremena na vrijeme, zaveden, počne lizati so i brstiti granje. Kako odvajkada navode jarci Balkana, tragoudi pred stadom. Njihovi čobani-tribuni, valjda je to postalo jasno, neće biti krivi nakon što stado nagnaju na tuđa ispasišta. Kad su čobani bili krivi kad stampedo krene?! A nema, niti je ikad bilo, tamo, tamo daleko, i tim putem, nikakve sreće za rod ljudski, kad poželiš progutati više nego što možeš u usta sabiti. Svaki je čovjek na gubitku, šapuće istinu svakom dobronamjernom čeljadetu ajet iz K’urana. Ne poželi ničega tuđeg, upozorava rečenica iz Svetog pisma. Ako drznemo dalje nego se smije, nego se treba, porodu svom jame kopamo. Balkanske vođe, već, tabute tešu, na kojima će unučad svoju mrtve da polože. Uvijek ćemo odabrati gore, ako zlo budemo tražili izvan nas. Ono sâmo u nama čeka divlji zov, zato ga treba krotiti. Pade mi na um rečenica koju je, vele tako zapisivači, izgovorio Muhammed a.s. Kao griješan rab božji, parafraziram: Nisam ja tebe, robe Božji, u život poslao da uživaš, već da se patiš. Moli se i idi, među razna plemena, dobra djela da činiš.” Sabur, sabur…

Jovan Nikolaidis
Autor 23.1.2022. u 14:45