Sahrana Josipa Tubeka

Petar Fehir
Autor 5.2.2018. u 13:59

Sahrana Josipa Tubeka

Foto: dreamstime

Ništa ne može pokvariti ugođaj svibanjskog jutra kad, kroz otškrinuta vrata francuskog balkona, miris lipe proviri i probudite te.

Tako je bilo oduvijek, pa i te devedeset prve. U jednom provincijskom slavonskom gradiću.

Bila je subota, oko devet. Voda za kavu još nije zakipjela kad se začulo zvonce.

  • Dobro jutro!
  • Izvolite!
  • Ja sam Franjo. Mi se ne znamo. Iz Milovca. Znate, moj brat, Josip…
  • Izvolite, uđite! Jeste za kavu? Upravo je kuham.
  • Ne znam. Popio sam. Izvinte! Morao sam doći. Dobro, pola šalice.
  • Recite!
  • Znate, moj brat Josip, on je umro… Tubek. Ako vam je poznato…
  • .. Tubek… ne bih rekao…
  • No, dobro. On vam je, znate, umro. Jučer, ujutro. Bio je bolestan.
  • Žao mi je je.

Martina je ta devedeset prva zatekla na dužnosti rukovodioca lokalnih komunista. Ili socijaldemokrata, u što su se bili prekrstili. Od gotovo tisuću dvijesto članova, početkom osamdesetih, organizacija se svela na osamnaest. Koliko ih je plaćalo članarinu.

Nitko, u to vrijeme, nije glasno mahao partijskom knjižicom, a i mnogi su je bili sakrili u donju ladicu, među blagdanske stolnjake ili već požutjelu posteljinu. Jer, nikad se ne zna. Tamo se povijest već znala ponavljati…

I možda je tek tada Partija bila očišćena od svih onih „matematičara“ i ostalih „simpatizera“ iz interesa. Ili kukavičluka, straha. Tko bi ga znao.

Novca u partijskoj blagajni već odavno nije bilo, a ni drugovi iz republičkog komiteta nisu pokazivali veći interes za „bazu“. I neki od njih su već presvukli kaput i okrenuli ćurak.

  • Znate, moj brat. On vam je bio komunist. Ne znam da li je bio vaš član. Nitko od nas u familiji se nije petljao s politikom.
  • Hoćete malo mlijeka? Šećera?
  • Samo šećera. I sad kad je umro žena i ja ne znamo kako ćemo. Ne bismo zvali svećenika. A čuli smo, pričaju u selu, da on ni ne bi došao. Pa mi žena kaže – idi, pitaj Martina… Izvinite, znate kako je…

Dugi je niz godina, po nekoj nepisanoj proceduri, Martin držao posmrtne govore umrlim drugovima. Uglavnom je za to postojao jedan šablon u kojem bi se samo mijenjali osobni podaci, eventualni činovi i društvenopolitičke funkcije. I ako bi ponekad i svećanik bio pristutan on bi se držao svoje crne knjige i ne bi ulazio u „svjetovnu liriku“.

  • I on bi, Josip, sigurno volio ako bi vi mogli doći i reći par riječi. Nije red da se isprati onako šutke. Pa sam mislo ako biste mogli. Danas je sahrana. U tri smo mislili.

Martin zastane na trenutak kraj onih balkonskih vrata kroz koja je stoljetna lipa širila svoj mirisni dah.

  • Doći ćemo. Napišite mi samo točnu adresu. Ili želite da dođemo pravo na groblje. Znam gdje je to groblje.
  • Na groblje. Oko tri. I neizmjerno vam hvala.
  • Ma, u redu je.

Troje ih je sa starom ladom bivšeg komiteta došlo u Milovac. Dvojica po „dužnosti“ i jedan samouki violinist. Uz put su u „Slavoniji“ kupili lovorov vijenac i zamolili trgovca da ga ukrasi ružama u obliku zvijezde.

  • Nismo dugo imali ovakvu narudžbu, nasmiješi se trgovac.

Bili još Franjo, njegova žena i dvojica što su kopala raku. Jedan od njih se primjetno gegao. Kroz prozor kuća najbližih groblju virilo je par znatiželjnih glava.

Martin je, bez onog šablona, prozborio par prigodnih riječi. Janoš je na violini odsvirao „a sad adio“ i još jednu po svom izboru.

Josip Tubek je otišao mirno. Onako kako je i živio.

Petar Fehir
Autor 5.2.2018. u 13:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija