San o slobodi i omaž Osmanu Palošu

Povezani članci

• Glumački ispit u MTM: “Eshil, Sofoklo, Euripid, tragedije – monolozi”
• Nacionalistima vlak za društvo europskih naroda nije ni pod razno
• Amir Hrnjičević: Oda prokletosti
• Latentno nasilje Marieke Lucas Rijneveld
• Ademović: Secesija je u toku, napadnuti smo, a stranci guraju anticivilizacijski Izborni zakon
• U Konjicu pet novozaraženih, Mostar se dezinficira

Foto: M.D.

Stigli smo do robne kuće “Njujorker” u centru Praga. Blago avgustovsko popodne 2016. Dragan iznenada zastade, bljesnuše slike dramatičnih demonstracija na “Vaclavskim namestima” 1989., u predvečerje “Plišane revolucije”! Igrao je šahovski turnir i slučajno se zatekao na ovom mjestu. Posljednji mjeseci sovjetskog protektorata, tegobnog razdoblja Čehoslovačke. Pamti neopisivu gužvu, incidente i neuobičajeno velike policijske pendreke, bijele boje. Ubrzao je korak i umakao u pravcu Karlovog mosta.

Neobična slika na početku “Vaclavskih namesti”, mnoštvo mladog svijeta sjedi ili leži na kamenoj podlozi gledajući film na velikom platnu. Jednom ili dvaput godišnje moguće je u ovakvom ambijentu, pod vedrim nebom, pogledati film.

Jedan od najvećih trgova na svijetu dugačak je 750 metara. Pravouganog oblika, podsjeća na bulevar. Mnogi ga upoređuju sa Jelisejskim poljima. Zelenilo duž središnjeg dijela djeluje efektno i podsjeća na park “Tiljeri” u Parizu. Na drugom kraju trga, malom brežuljku, dominira Narodni muzej sagrađen u neorenesansnom stilu. Sa obje strane palate, hoteli, prodavnice, restorani. Lijepo izgledaju “Grand Hotel Europa” i zapanjujuće uski “Meran Hotel”, s otmjenom fasadom. Šetamo prema spomeniku Svetom Vaclavu, u blizini Narodnog muzeja. Veliki broj policijskih auta sa upaljenim rotacionim svjetlima. Prolazimo pored svijetlo-smeđe klupe na kojoj crnim slovima piše: Rainer Maria Rilke. Slavni pisac rođen je u Pragu 1875.

Dugo smo stajali ispred spomen obilježja Janu Palahu i Janu Zajicu.

Spomen ploča Janu Palahu i Janu Zajicu

Dvadesetjednogodišnji student istorije i političke ekonomije na Karlovom Univerzitetu, Jan Palah, izvršio je samospaljivanje u centru Praga (16. 01. 1969.) u znak protesta protiv invazije sovjetskih trupa. “Na dan kada se spaljivao Jan Palach bio je četvrtak. Bilo je dvadeset do tri, vrijeme popodnevne špice, kada je stigao na Vaclavske namesti, u samo srce grada, polio se zapaljivom tekućinom i zapalio. Odmah je prebačen u bolnicu, gdje je na magnetofonskoj vrpci snimljen kratak razgovor s njim. Kao razloge svoga čina naveo je pasivnost građana u situaciji sovjetske okupacije. Tražio je da se prekine rasparčavanje okupacijskog glasila, pozivao je na opći štrajk… Govorio je ono što su tih živih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća govorili pobunjenici s obje strane gvozdene zavjese, ali i u onim udaljenim i zabačenim krajevima gdje nikakvih zavjesa nije ni bilo. Pitanja slobode i istine bila su u to vrijeme važna”.

Student Jan Zajic imao je samo 19 godina, kada je s trojicom drugova doputovao iz provincije na Vaclavske namesti. Dana 25. 02. 1969. izvršio je samoubistvo na isti način.

“Bio je utorak i drugi Jan se spalio, umrijevši istoga dana, ali su vlasti već imale iskustva, te je spriječeno da događaj odjekne. Jan Zajić bio bi, možda, sasvim zaboravljen da nije njegova oproštajnog pisma, roditeljima, bratu i sestri. U tom je pismu i jedna silno važna rečenica, od koje bi mogla započeti priča ne samo o dva čehoslovačka Jana iz 1969., nego i o svakome tko se u svejedno kojem vremenu žrtvuje za opće interese ili za ljudskost samu: “Ne dopustite da me učine luđakom”.

Dvadeset je godina trebalo proći pa da Jan Palach i Jan Zajić budu priznati kao narodni junaci, a zatim i da škole koje su pohađali budu nazvane njihovim imenima” (Miljenko Jergović – kolumna u “Jutarnjem listu”).

Osjetih divljenje i duboko poštovanje. Zatim se javi saosjećanje.

“Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.”

Potresni stihovi Izeta Sarajlića, napisani daleke 1953., djeluju moćno, univerzalno.

Stižemo do monumentalnog spomenika Svetog Vaclava; Vaclav I, vojvoda od Bohemije, kasnije kanonizovan kao svetac, jaše na velikom konju, oko (ispod) njega češki zaštitnici: Ludmila, Vid, Prokop i Vojtjeh. Obilazimo oko spomenika i posmatramo ga iz raznih uglova. Mnoštvo turista, četiri sredovječna čovjeka stižu iz bočne ulice, pijani i bučni. Jedan od njih obraća nam se na češkom i ne sačekavši odgovor odlazi prema Narodnom muzeju. Ulazimo u pasaž palate “Lucerna”, nedaleko od spomenika. Sagrađena je između 1907-1921, u secesionističkom stilu. Idejni tvorci ovakvog rješenja su: Vaclav Prokop, Stanislav Bechyne i Vacslav Havel, djed bivšeg predsjednika Češke Republike, Vaclava Havela. “Lucerna” je oduvijek bila pozornica značajnih kulturnih manifestacija. Tu je 1964. godine održan “1st International Jazz Festival”, a narednih godina nastupao je i sam Luj Armstrong, najveći džez muzičar u istoriji.

Danas su u ovoj zgradi: galerije, kafei, bioskop, prodavnice, koncertne dvorane. Desno od ulaza neugledan kafe sa oljuštenim drvenim stolovima i kanabeima presvučenim crvenim skajem. Prolazimo koridorom i penjemo se na sprat širokim stepenicama, ulazeći u lijep restoran sa zanimljivim enterijerom. Iznenađeni smo što u prostranom objektu sjedi samo pet ljudi. Pijemo točeno Plzensko pivo, posmatrajući fotografije na zidovima; portreti neobičnih, iščašenih muškaraca, u pravilu dosta starih.

Zatim gledamo kroz unutrašnji prozor i uočavamo neuporedivo zanimljivije umjetničko djelo, rad jednog od najpoznatijih čeških vajara, Davida Černija. To je parodija na spomenik Svetom Vaclavu; konj na kome jaše svetac je naopako okrenut, mrtav! Černi je kontroverzni autor, njegovi radovi odišu humorom, provokacijom, socijalnom i političkom satirom. Pitamo se na čemu se drži masivna bronzana skulptura, jer su noge konja vezane samo konopcima, koji sežu do vrha kupole.

Na spratu iznad kafea je bioskop, oko 22:15 izlazi desetak gledalaca koji su gledali film “Hajdi”. Zanosni roman o petogodišnjoj djevojčici koja nakon smrti roditelja odlazi kod “mrzovoljnog” djeda u švajcarske Alpe, napisala je Johana Špiri 1880. godine. Doživio je dvadesetak filmskih ekranizacija, aktuelna je francuska verzija iz 2015. Gledaoci su zrele osobe, jer knjiga je pisana “za djecu i one koji vole djecu”.

Imam žarku želju da posjetim bar “Lucerna”, gdje sam proveo dio večeri, jednog davnog ljeta. Randevu sa sopstvenom mladošću. Moj stari drug, velemajstor Dragan Kosić, shvata da mi to puno znači. Napuštamo restoran i krećemo na suprotnu stranu, prema izlazu, odakle se, uz malo šetnje stiže do Karlovog mosta. I, kakve li radosti, brzo ugledasmo “Music bar Lucerna!” Te večeri priređuje se retrospektiva pop muzike sedamdesetih i osamdesetih godina. Petorica muškaraca širokih vratova na ulazu. Ovdje sam sjedio sa mojim prijateljem, internacionalnim majstorom Osmanom Palošem, za vrijeme velikog praškog Opena 1984. Pobijedih na turniru ispred jakih velemajstora, jarka svjetlost u dotadašnjoj karijeri. Kažem jednom od njih da bih volio ući samo tri sekunde. Dopušta meni, ali ne i Kosiću. “Only one”!

Osman je bio koloritna figura, pun energije i životne radosti. Lijep, muzikalan, duhovit, šarmantan. Žene su ga obožavale. Imao je 34 godine i bio na vrhuncu moći. Kao mladić na početku dvadesetih, gledao sam u njemu neku vrstu uzora. Počeli smo turnir kao cimeri. Pri kraju drugog dana, Osman mi govori: ”Izgleda da nećemo još dugo biti cimeri!” Upoznao je plavokosu šahistkinju iz Njemačke. Sutradan je preselio kod nje!

Ulazeći u “Music bar Lucerna”, sjetih se Markesa: ”Stajao sam pred vratima prošlosti” (“Pustolovina Migela Litina”). Na nižem nivou podijum za ples sa mnogo dama koje igraju uz muziku švedske grupe ABBA. Na velikom ekranu ABBA iz najboljih dana i pjesma “Voulez-Vous”. U ovom privlačnom ambijentu nastupao je i Đorđe Balašević. Stojim naslonjen na ogradu i napokon lociram dio sale, uz podijum, gdje smo sjedili te davne godine. Odmah pored nas srednjovječni bračni par, žena ne skida pogled sa Osmana. Pomalo neprijatna situacija, ali Osman ne pridaje nikakav značaj njenim pogledima. Prilazi ljepuškasta plavokosa žena i sjeda za naš stol! Izgleda da je malo pripita. Ona želi da razgovara, zanimljivo je posmatrati Paloša koji je potpuno ignoriše. Pijucka pivo i nastavlja razgovarati sa mnom. Čehoslovačko društvo tog vremena očito je klizilo u stanje dekadencije, što obično prethodi velikoj istorijskoj promjeni.

Osman je volio da osvaja žene, da bira teži put od ovog koji se nudio te večeri. Moj stari ahbab imao je potencijal da postane velemajstor, ali nije mnogo mario za to. Kada smo bili cimeri u Puli, 1986. godine, dva dana nije dolazio u sobu. Igrali su karte u hotelu “Brioni”, ali uprkos svemu, Osman ubjedljivo pobjeđuje na turniru, sa 10 poena iz 11 partija, ispred mnoštva velemajstora! Vremenom ga je kocka sve više preuzimala, ranije navike i strasti ustupale su mjesto opasnom poroku. Prolazile su godine, sreli smo se na Openu u Porcu (pored Kelna), 1991. Svako jutro odlazimo u šetnju kroz prostranu šumu, kleo se da više nikada neće kockati. Uzalud! Još isto veče kreće u Diseldorf do najbližeg kazina. Prethodno bi ostavio veći dio novca kod mene. Kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini, igrao sam turnir u Vrnjačkoj Banji. Zvao sam ga sa recepcije hotela “Zvezda” da pitam za zdravlje i situaciju u Tuzli. Kasnije je otišao u Austriju pa u Čikago. Razbolio se, imao visok šećer. Rekli su mi da je smršao do neprepoznatljivosti.

Naš posljednji susret dogodio se krajem 2000. godine u Sarajevu. U muzičkoj školi (Lira) blizu Katedrale, održan je tradicionalni Božični turnir. Sjedim pored internacionalnog majstora, profesora i pisca, Aleksandra Savanovića, u očekivanju početka turnira. Ugledah Osmana kako ulazi na vrata.”Ko je ovaj čovjek”, pita me Savanović? Izgubio je barem dvadeset kilograma, ali to je on; karakterističan hod i šeretski osmijeh.

Srdačan susret, brza razmjena pitanja. U pauzi između kola stojimo vani, na friškom zraku. Očigledna je obostrana želja da razgovor teče ležerno, kao uvijek do sada. Osman je ozbiljno bolestan, nije samo šećer u pitanju. Teško mi je gledati prijatelja kako kopni. Kao čovjeka s one strane života. Izvadio je papir da mi napiše broj svog telefona. “Ako ikad dođeš u Ameriku javi se obavezno. To važi i za tvog brata. Možete ostati kod mene u Čikagu dok se ne snađete”! Dirnula me do srži Osmanova dobrota!

Borio se još tri godine s bolešću, iako nije bio naročito disciplinovan. Navikao na život punim plućima, nije mogao pristati na životarenje.

“Neka me ne bude kad budem prestao da volim
jer tada od mene ne bi ostalo ništa
-možda samo ugarak neki goli
od čitavog ovog velikog ognjišta”.
(Vito Nikolić- “Neka me ne bude”)