Sandro Galeb je mrtav, aluzija

Povezani članci

• In memoriam: Zumra Šehomerović
• Glasajte i za crnog đavola, samo ne za ovu đubrad
• Terra incognita bosanska
• Muzički centar Pavarotti vrši upis na radionice klavira i gitare
• Tmasti bluz devedesetih
• KRALJEVSKI RAZVODI MAČEM I SJEKIROM

                                                                     (Da se vrnem na Cetinje, đe su naše sve svetinje)

Svu noć u moj poljuljan san ulijeće stari znanac, izvrnuta slika, lik u ogledalu, lelujav odraz u vodi koga jednako uznemirava tok rijeke – Sandro Galeb. Jedno vrijeme ga nije bilo, gotovo da sam zaboravio na njega, teretima života ometen. Sad se vratio, kraj mene mrzovoljan, da me kinji neizlječivim samoćama, svojim promašenim životom, ne više stidljiv i uviđavan, već nametljiv, nepristojan. Ne da mi mira, osjećam da je drugarstvu ispijena čaša, jer on želi da umre, odlučio je da konačno ode iz mog uskovitlanog mikrokosmosa. Stavlja mi do znanja tu neopozivost mnogim znacima. Doduše, već je i u bolesti, taj vječiti usamljenik, u meni nastanjen kao čir. Očito, voljan je da se komedija o dvostrukom identitetu okonča. Dok se u polusnu prevrćem po tvrdom ležaju, on mi drhtavom rukom pruža oveće pismo, a u pismu (lako je pročitati velika slova njegovog rukopisa na ćirilici) neopoziva namjera: „Ovih dana Sandro Galeb će umrijeti, čeka me topla smrt, pa da se u miru rastanemo.“ To bi on htio.

Ali kamo ću sa hrpom satrulog mesa i kožurinom u  mojoj utrobi? „Sandro će već način da te konačno napusti.“ Dakle, izmiče mom sažaljenju hrišćanska samilost, treba se dvojnika otarasiti. Jer u pismu stoji i to da je njegova duša već u đavoljim kandžama, andio Gabrijel je posustao u odbrani (kucka po mom srcu iskrivljeno koplje, želucem trepere sparušena krila sveca), znači – nedoumica je izlišna. Iako osjećam da će, i nakon odlaska, ostati štošta od njegove sparušene ljušture, dio naravi i poneka kretnja, prihvatam izgon. Odavno je galeb u meni.

Usnim a u snu dohvatim se krhkog vrata, umećem ga u omču od najlonskog konopa za parangale, i podigavši iz sebe lako tijelo do kuke koja je nekad držala očev ritualni svijećnjak, bacam dio svoje prošlosti, ispuštam dvojnika bez kolebanja. Lelujavo tijelo tog zanesenog optimiste je lupilo o zid (ni glasa iz njega ne čuh), ne trznu nijednom rahitičnim nogama.

Gledao sam kako se obješenik, kao kaplja žive sabira ka ikoni sa zida, kako se provlači kroz drveni okvir i neumitno nestaje među skupljene prste svetog Nikole.

A ja? Spreman da u sebe primim novog sustanara, šapatom izgovorih rečenice apostola Pavla, iz prve poslanice Korinćanima: „Ako jezike čovječje i anđeoske govorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči. I ako imam proroštvo i ako znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gòre premještam, a ljubavi nemam, ništa sam. I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne pomaže. A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali je ljubav najveća među njima.“

Kolebanja nije bilo, niti sam dugo čekao. U mene je, lagano i uz zvuke koji su na šum talasa podsjećali, ulazio Joan Arvanitis. Da me hrabri i grijeha oslobodi, jer sam se Sandra Galeba konačno lišio.