Sarajevo

Ivo Anić
Autor 14.10.2015. u 12:29

Izdvajamo

  • Ja mogu reć da je moj život zaokružen Kemom i takvim ljudima, ljudima koji su uvik znali di im je misto a to ti puno govori o čoviku, jel čovik ili nije i takvi te ljudi puno nauče o životu. Kada sada pogledam s ove distance na svoj život sa njima, mogu samo jedno reći i nikada se neću sramiti toga: Dobar je to život bio da ga jebeš.

Povezani članci

Sarajevo

Koliko su nam zatrovali dušu, zaista, Splite moj, ti ljudi zajapureni u svom nekom izoliranom i samotnom svemiru? Koliko su nas zatrovali da više nemamo takve večeri i takve ljude, da više nemamo takve restorane koji su imali dušu, dušu Bosne? Koliko su nas promijenili da  više ne pamtimo vrijeme kada smo živjeli kao ljudi?

Koliko su nas zatrovali, zaista, prijatelji moji?

Bila je zima i bilo je hladno, rijetki prolaznici žurili su kućama, a ja sam kao i svake večeri promatrao kako butige užurbano zatvaraju i kako se svjetla gase jedno po jedno. Moj grad spremao se utonuti u san, u našu finu dalmatinsku zimsku noć. Prve pahulje šarale su moj grad zatvorenih škura i bura je mela stare pločnike grada koji je svoje batelante, fakine i marangune spremio na počinak.

No jedno svjetlo nikada se nije gasilo ni kada bih utonuo u san gledajući ga sa svog prozora. Bila mi je strašno zanimljiva ta osvijetljena pozornica jednog drugog svijeta, mirisi i muzika koja je dopirala iznutra bili su drugačiji, bili su tajanstveni. Moj susret s Bosnom dogodio se upravo tu, u drvenim separeima restorana Sarajevo, a ova bi vas priča mogla sjetiti na miris baklava i Begove čorbe, dolme i urmašica, na konobare s fesom i na tu muziku, taj sevdah i tu tugu koja je lebdjela iznad stolova.

Danas je Bosna meni još uvijek mistična i lijepa, velika mi je radost obići i stare i nove prijatelje, Bosna ima dušu, uvijek je imala i uvijek će je imati. Zatvaranjem ovog restorana moj grad je izgubio jedan susret prije svega, dobrodošli susret u nepoznato, u jednu iznimnu kulturu koju krase nevjerojatno dobri ljudi, ljudi koji će ti dati sve što imaju i poljubiti te na rastanku kao sina, kao brata.

Koliko duše danas ima moj grad? Koliko je duše ostalo u svima nama, bježimo jedni od drugih, uživamo u virtualnim samoćama koje nazivamo društvene mreže i lažemo sami sebe? Koliko je u nama ostalo od radosti naših očeva i majki koji su tako rado, barem za jednu noć, znali svoja prava prijateljstva obogatiti u tom malom djeliću svemira koji je znao, koji je imao dušu, imao dušu nama tako bliske i drage Bosne?

Koliko mora proći vremena da shvatimo kako smo jednom živjeli kao ljudi, družili se, poštivali, tolerirali, čestitali jedni drugima blagdane, voljeli se u različitostima? Koliko je moralo proći vremena da postanemo izolirani od svijeta koji se tako mistično prostire u našem susjedstvu?

Koliko su nam zatrovali dušu, zaista, Splite moj, ti ljudi zajapureni u svom nekom izoliranom i samotnom svemiru? Koliko su nas zatrovali, zaista, prijatelji moji?

Neka vas ova moja sličica djetinjstva vrati večeras u to neponovljivo vrijeme, vrijeme kada smo bili ljudi i voljeli se kao ljudi, vrijeme koje je jedino moglo ispričati ovakve priče, žao mi je što su moja djeca zakinuta i što ne mogu barem upola imati što smo imali mi.

Bila je zima i bilo je hladno. Bila je 1979. i snijeg je prekrio moj Split. Iz malog restorana ispod mog prozora čula se muzika, tiha i sjetna. Mater me poslala da odem po starog, bojala se za novog stojadina, nije antifriz stavija, a ledi, smrzava sve vanka. Ušao sam u zadimljeni restoran “Sarajevo” i desno, u separeima ljudi su pjevali, nazdravljali muzičaru na maloj improviziranoj bini. Moj stari kojem je upravo završavala smjena posjeo me između njih dvojice na gajbe, iza restorana među bijelim osobljem sjedio sam tako u kasne noćne ure dok je bura mela moj grad vanka.

Kemo je uzeo gitaru i kazao mom starom da zatvori vrata, gosti su polako odlazili a kuharice i pomoćne skinule su traverše, ono što se tada dogodilo pamtim kao najljepšu sličicu svog djetinjstva. Kemo je za osoblje, za konobare i pomoćne zapjevao “Ne klepeći nanulama.” Ta pjesma otpjevana u toj tihoj zimskoj noći među gajbama “Lederera” bilo je nešto najljepše što sam u svom životu čuo.

Kemo je bio takav, jedan od njih, jedan od konobara i kuhara, jedan koji odradi svoju smjenu pošteno i poštuje malog čovjeka, taj moment kada treba napustiti debele i pijane direktore i pokloniti malo vremena, njima, običnim ljudima moment je koji čini razliku između velikih i malih ljudi.

Vrijeme je naravno produžilo svoj linearni korak, ja sam rastao i na Kemu i tu noć pomalo i zaboravio, moj otac je radio po trajektima i ja polako s njim, sa svojih petnaest prvi put sam ušao u šank tako da ove godine slavim trideset godina šankconijerstva i jednu lipu, nostalgičnu knjigu napisao sam o tom vremenu, o jednoj dekadi, ljudima, gradu i još imam izazova i ne dan se, Kemu sam čuo drugi put u bezvremenskoj izvedbi s Crvenom Jabukom, ta pjesma svima nam je na neki način obilježila mladost a tada je među Azrom i Čorbom bila onako, prolazna no danas kada je slušate sa ovim vremenskim odmakom izmami vam suzu, onu izdajničku koja vam natjera trnce kroz vene.

Te zimske i hladne noći u “Hemingway baru” vlasnik Pink TV-a, Željko Mitrović je slavio rođendan. Među gostima je bila Brena, bio je Boba, Čola i Balašević. Tamo negdje pred sam kraj došao je Kemo. Sve je ljudi moji taj moment stalo. Taj čovjek je sa tolikom karizmom, sa tolikom dobrotom odskakao od svih njih iako su svi dobri ljudi da se razumijemo. Večer je bila pijana i večer je bila kako to slavljeničke večeri već budu, rasplesana i raskalašena. Mi mali konobari i pomoćne dijelili smo “manču” i među sobom raspravljali ko nam je bio kakav gost i ko je kakav čovjek među svima njima.

Dok se spremala torta među nama bijelim osobljem stvorio se Kemo s gitarom.

Pomoćne i Glavna su skinule traverše, ljubile ga i slikale se s njim, a ja, ja sam imao ponovo isti onaj osjećaj koji sam imao onda, daleke 1979. godine i ponovo sam vidio svog starog kako s leptir mašnom pjeva zagrljen s Kemom. Zaustavio sam pjesmu i počeo onu istu pjesmu a trnci su mi prolazili kroz ruke, Kemo se nasmijao i prihvatio – Ne klepeći nanulama.

Koliko su nam zatrovali dušu, zaista, Splite moj, ti ljudi zajapureni u svom nekom izoliranom i samotnom svemiru? Koliko su nas zatrovali da više nemamo takve večeri i takve ljude, da više nemamo takve restorane koji su imali dušu, dušu Bosne? Koliko su nas promijenili da  više ne pamtimo vrijeme kada smo živjeli kao ljudi?

Koliko su nas zatrovali, zaista, prijatelji moji?

Život zaokružen snijegom. Rekao je to Vice gradonačelnik u Smojinom besmrtnom Velom Mistu dok je zamišljeno gledao kroz prozor, dok su jedan obični picaferaj i jedan obični smetlar otresali snijeg po ulaštenom parketu. Život zaokružen snijegom, snijegom iz djetinjstva i snijegom danas na kraju puta.

Ja mogu reć da je moj život zaokružen Kemom i takvim ljudima, ljudima koji su uvik znali di im je misto a to ti puno govori o čoviku, jel čovik ili nije i takvi te ljudi puno nauče o životu. Kada sada pogledam s ove distance na svoj život sa njima, mogu samo jedno reći i nikada se neću sramiti toga:

Dobar je to život bio da ga jebeš.

Ivo Anić
Autor 14.10.2015. u 12:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija