SARAJEVSKI SALON 2014/2015

tačno.net
Autor 28.12.2014. u 20:05

SARAJEVSKI SALON 2014/2015

Udruženje likovnih umjetnika Kantona Sarajevo i galerija Collegium artisticum otvoraju izložbu “3. SARAJEVSKI SALON”, koje će biti upriličeno u utorak, 30. decembra 2014. godine u 19.00 sati.

Izložba “3. SARAJEVSKI SALON” je zajednička izložba članova/članica Udruženja likovnih umjetnika Kantona Sarajevo, a na izložbi će se predstaviti 46 umjetnika i umjetnica: Rebeka Abdagić, Izet Alečković, Elma Alić-Šobot, Aleksandar Saša Bukvić, Hasan Čakar, Sead Čizmić, Lejla Ćehajić, Asim Đelilović, Željko Filipović, Marina Finci, Jesenko Gavrić, Stijepo Gavrić, Amer Hadžić, Jusuf Hadžifejzović, Amela Hadžimejlić, Sulejman Haljevac, Nela Hasanbegović, Seid Hasanefendić-Trabzon, Džeko Hodžić, Adnan Hozo, Irfan Hozo, Snježana Idrizović-Vasić, Taida Jašarević, Adi Karailo, Mensud Kečo, Boško Kućanski, Mersad Kuldija, Fikret Libovac, Ragib Lubovac, Mersiha Merdžanović, Borko Močević, Hamzalija Muhić, Selena Musić, Dževdet Nikočević, Edin Numankadić, Salim Obralić, Emir Osmić, Daniel Premec, Mustafa Skopljak, Samir Sućeska, Darko Šobot, Halil Tikveša, Fra Petar Perica Vidić, Nermin Vilić, Almin Zrno, Avdo Žiga.

Izložba će se moći pogledati do 13. januara 2015.

Prohodnjom kroz stvaralačke domete ovogodišnjeg Sarajevskog salona, može se utvrditi određena nomenklatura pune umjetničke utjelovljenosti. Ta nomenklatura je dosta široka i kreće se od oslanjanja na sferu iskustvenog do intelektualnih nastojanja da se dosegnu istine koje prevazilaze ono neposredno što prepoznajemo u našem svakodnevlju.

Tu spadaju oni eksponati koji nose u sebi manje ili više prepoznatljive tragove iskustvenog, a onda naziv usmjerava pažnju na prostore koji graniče sa začudnim, podsvjesnim i metafizičkim ili se, pak, sve koncentrira u metaforičnom u kojem se sažima naziv i samo biće djela. Karakteristično je da se tim elementima odlikuju eksponati razriješeni u skulptoralnom vidu. Navešćemo nekoliko primjera: eksponat Boška Kućanskog, zatim eksponati Mensuda Keče, Salima Obralića, Samira Sućeske, Darka Šobota.

Eksponat Boška Kućanskog nosi naziv “Majstor i njegova sjena”. To je, zapravo, kompozit, građen od dva kamena bloka, brižno obrađena, nadgrađena željeznim elementom i lancom sa nekoliko karika. Svojim fizičkim rasporedom i nazivom ovi elementi doslućuju mogućnost odnosa sa iskustvenim, koje, sa svoje strane, uvlači u orbitu narativni slog koji bi mogao podsjećati na legendu Miroslava Krleže Isus i njegova sjenka. No, to je potpuno slučajna podudarnost jer nam se čini da se, istom snagom, nameće i asocijacja na bjelinu koja izbija iz poetski intonirane rečenice Miloša Crnjanskog iz njegovih Seoba. No, kako god bilo, ovo djelo Boška Kućanskog izraslo je iz autentične inspiracije njegove sa svim odlikama obrade epidermalnog sloja kamenih blokova i sa uspostavom odnosa i misaonim kondenzatom koji ovaj umjetnik ugrađuje u svoje skulpture.

Samir Sućeska se također brižljivo odnosi preme epidermalnom sloju kamenih blokova. Kameni blokovi se naslanjaju jedan na drugi, i umjetnik je njihovu vezu nazvao leksemom “Probijanje” čija značenjska osnova konotira nešto što teško možemo pomiriti sa isijavanjem poetske game iz samog djela, ali ovaj kontrast izaziva u nama onu karakterističnu prijatnost koja nas veže za njegovo djelo.

Bitno drugačijim poetičkim određenjem i svojim značenjskim konotacijama nudi nam se skulpturalno djelo Darka Šobota. Sazdano je od aluminijskog materijala razuđene arhitektonike, zanimljivih likovnih rješenja i bogatih međuodnosa kojima su se i prazni prostori kondenzirali do značenjskih vrijednosti. Sam umjetnik je sve elemente svoga djela sveo u paradigmu “Krvne veze”, kako je i nazvao svoju skulpturu.

Osobeni poetički sustav posjeduje eksponat Salima Obralića. Dao mu je naziv melodijskog sklada narodne pjesme sa deseteračkim razmjerom: “Pokraj puta rodila jabuka”. Ovaj se umjetnik, već nekoliko godina, predstavlja likovnim djelima naglašenih dimenzija za koje koristi, manje ili više, drvo, sa upečatljivim umjetnikovim intervencijama. Učinio je to i ovoga puta. U prostor se ugrađuje vertikala nazubljenog stabla iznad koga se, u blagom luku, niže nekoliko “plodova” stvarajući živu sliku koja čitavo djelo prevodi u dah topline, prisnosti i  zadovoljstva. Nešto kao vid evokacije, smještene “među javom i med snom”.

Ako nas je Salim Obralić znao zavesti u neke prostore koji nas okupiraju toplinom  priziva, Mensud Kečo nas uvodi u samo središte sadašnjice da bi nam likovnim jezikom predočio u kakvom se stanju ukazuje naša suvremenost. To je zbir vertikala koje su jukstaponirane u jednoj ravni, bez vidljive međusobne komunikacije, stiješnjene do te mjere da mjesta nema za širenje zraka: spasenje se može naći samo na sunčanoj strani ulice gdje jedino možemo naći malo topline. Vertikale jesu “šuma neprohodna”, otjelovljena misao o našoj otuđenosti.

Na izložbi će posjetitelji imati prilike sresti se i sa djelom Stijepe Gavrića. Djelo je riješeno u prepoznatljivim njegovim poetičkim principima: brižljivom obradom epidermalnog sloja kamena u kome on otkriva onu beskrajno meku toplinu lirske transparentnosti i religijsku posvećenost. Sa sklopljenim rukama, svedenim na molitvu, i prostorom koji se kondenzirao između njih, načinjena je piramida, piramida posvećenosti za kojom i traga ovaj umjetnik i teži da je svede u svoj iskaz i sopstvenu unutarnju posvećenost.  A sve je to preliveno lirskom mekotom kojom se ovaj eksponat ukazuje kao san i duhovna čistota.

Među eksponatima naći će se i karakteristični “crteži u prostoru” Fikreta Libovca. Ovaj umjetnik je stekao likovno ime oblikovanjem svoje inspiracije specifičnim materijalom – žicom. Materijal se pokazao veoma podatnim za oblikovanje svega čega bi se dotakla ljudska uobrazilja. Zna ovaj umjetnik da žicom oblikuje i neke pejsažne motive, da evocira i njome da dozove izgubljeni zavičaj. Ali jedna od najomiljenijih tema njegovih jesu – ptice. Motiv je jednostavan: u kavez su smještene dvije ptice, razvedene na dvije strane kaveza i – dozivaju se. Njihov zov postaje gotovo čujan.

Elma Alić-Šobot i Lejla Ćehajić su umjetnice koje, i pored jasnog individualnog stvaralačkog profila, imaju i međusobnih dodirnih tačaka u misaonim procesima, vezanim i za specifični materijal i neobične objekte koje stvaraju. Elma Alić-Šobot oblikuje lutkice naglašenih očiju, dok Lejla Ćehajić svoje junake/inje oslobađa iz sopstvenih umjetničkih predodžbi i omogućava im da se ugrade u svijet realnih zbivanja.

Snježana Idrizović-Vasić sučeljuje nepomirljive svijetove, svijet razbujale prirode, svijet mora i fantastičnih oblika morskih bića i talasa, i svijet čvrstoće kristala i kamena. Tako sučeljeni, ovi svjetovi se ujedinjenju svojom autohtonom prirodom iz koje zrači njihova iskonska ljepota.

Panorama Počitelja pojavljuje se na jednom eksponatu izrazite savremene provenijencije, zasnovane na konceptualnom promišljanju umjetnosti performansa, ali sa suptilnom notom humora: radi se o fotografiji sa nazivom “Paviljon Bosne i Hercegovine”. Ovaj eksponat potpisuje Nela Hasanbegović.

Djelo Seada Čizmića nas, i svojim nazivom, i svojim likovnim rješenjem, podsjeća na američkog umjetnika Christa. Ovaj umjetnik je bijelim platnom prekrio čitav jedan krajolik i taj podvig nazvao svojim djelom. Sead Čizmić se poslužio osnovnim elementom – bijelim platnom, ali ga je dogradio autentičnim uklonom ka ironijskom: on je bijelim platnom prekrio automobil raskošnih dimenzija, kakav ponekad vidimo na američkim filmovima, a ispred njega su smještene dvije pokrivene žene sa najlonskim kesama u ruci. To su paradoksi savremene civilizacije koji su intrigirali senzorni sustav umjetnika koji je morao reagirati.

Jusuf Hadžifejzović se često ne služi klasičnim likovnim sredstvima: platnom, bojom i paletom već živim predmetima, nađenim u vlastitom okolišu i njihovim kombiniranjem oblikuje svoju “sliku”. U “Trofejnoj depografiji” poslužio se lovačkom puškom i krznom kao mondenskim odjevnim predmetom. To je opora alegorija surovosti čovjeka-lovca, čovjeka koji sa sujetom pokazuje rezultate svoje ubilačke misije.

Daniel Premec je skulptor koji neprestano traga za novim svijetom koji bi htio uvesti u likovnu orbitu, on traga za novim vokabularom koji sa sobom donosi nova civilizacija, on upravo otvara vrata onome u čemu se nagovještava nova civilizacija.

U posebnu kategoriju spada eksponat Almina Zrne. On je pokušao da svojim fotografskim objektivom pretoči kretanje u vremenu i prostoru. Čovjek promiče vremenom i prostorom i za njim ostaje trag kojim ovaj umjetnik pokušava očuvati njegovu egzistenciju u svjesnoj objekciji.

Broj slikarskih i grafičkih djela zastupljenih na ovoj izložbi znatno je veći pa je i amplituda individualnih rješenja razuđenija i kreće se od erotske ikonografije u djelu Halila Tikvešedo djela koja potpuno odbacuju figuraciju kao izražajno sredstvo.

Halil Tikveša očuđuje biće žene i, naglašavanjem njenih ekstremiteta, stvara misterij u kome žena prevazilazi elemente svoje poželjnosti, i biva, u njegovom bojenom kozmosu, čudo u čiju tajnu želi da pronikne i da od te tajne stvara svoj svijet.

Avdo Žiga u središte svoje slike postavlja ljudsku figuru čijim posredovanjem, naglašenim u naslovu, označava tematski sloj svoje slike.

Nekoliko umjetnika iskazuje svoju invenciju u reprezentaciji ljudskog lika. Aleksandar Saša Bukvić je svoj kolažni eksponat nazvao “Autoportret”, razveo ga u nekoliko bojenih parova dajući svakome od njih svojevrsno značenje, čime umnožava znakovnost ljudskog profila.

Asim Đelilović je načinio nekoliko profila i svaki determinirao specifičnim bojenim faktorom prevodeći  ih u masku ili svojevrsni totem. To čini i Taida Jašarević.  Na njenom grafičkom eksponatu je lik sa krupnim očima koje pokušavaju da prozru svijet iza grafema koji prekrivaju lice. Njima se može pridružiti i eksponat Rebeke Abdagić sa nazivom “Freiheit”. U bojenu podlogu utisnute su konture ženskog lika raširenih ruku i prekrižene noge u položaju budističke kontemplacije.

Kod izvjesnog broja slikara ljudska figura nosi višestruki smisao i egzistencijalne konotacije. Eklatantan je slučaj Izeta Alečkovića. On jeste slikar ljudske figure, ali ta figura je lomna, okrvavljena, destruirana, sa destrukcijama koje Francis Bacon čini na svojim platnima. Istina Alečković ne čini od svojih figura groteske, ali ih dovodi do stanja beznadežnosti i koristi ih kao metafore upravo te beznadežnosti. Alečkovićeva misao je potresna, ona opominje i vapi što je čovjek doveden do toga da povređuje čovjeka. Ovog puta, Izet je otišao i korak dalje: oko glave je stavio oreol patnje, glavu preveo u izraz životinje! Plemenitost njegovih moralnih senzora ne mogu se pomiriti sa takvim povijesnim determinantama koje čovjek upisuje u svoj usud od prvih početaka ispisivanja vlastite povijesti. Na sličnom je putu i Jesenko Gavrić. Ljudski lik na njegovoj slici je učinjen grotesknim služeći se kubističkim elementima kojima razgrađuje lik.

Dževdet Nikočević gradi lik iz onog sfumata kojim je realiziran čitav jedan ciklus. Sada se taj sfumato počinje razređivati pa se pojavljuju pojedini dijelovi tijela i jedna ruka koja pruža prema nama rašireni dlan.

Adi Karailo se predstavlja slikom izvedenom u hiperrealističkom stilu. Najbliži Karailu je Mersad Kuldija koji je u svoj likovni prostor smjestio mlađeg čovjeka razgolićenog trupa i sa prekriženim rukama u prvom planu, utonulog u kontemplaciju. Tijelo je lijepo izvajano, sa temeljitim poznavanjem anatomije. Blizak njemu po snažnoj prisutnosti narativa (široka panorama Počitelja) je Adnan Hozo.

Borko Močević je također našao zanimljiv motiv za svoj narativ: u spletu prutova pronašao je onaj reljef od koga se mogao razviti narativ i prizvati onaj bojeni sklad kojem je narativna osnova pronašla svoju akcentuaciju.

Narativ je prisutan i u eksponatu Selene Musić, koja je lijepo izvedenom stilizacijom osnovnog motiva kuće, narativ prevela u lirski priziv koji nas se doima poput evokacije rodnog doma. Suptilnim, jedva primjetnim narativom, bavi se Amer Hadžić u svom ciklusu “Metamorfoza forme bosanske kuće”.

 Fra Petar Perica Vidić se pojavljuje u svome prepoznatljivom poetičkom kodu, sa pejsažnim motivom raskoši stabala i njihovih krošnji. Ali su primjetljive i izvjesne novine: pokretu ruke je dao više slobode, trag njen je zaošijan i prisutan u oblikovanju motiva, posebno krošnji, znatno je intenziviran i bojeni faktor, preveden u sklad crvenog i bijelog tona pa je njegovo “Putovanje na more”, izvedeno iz svoga narativa i prevedeno u poetski ushit, u slavlje putovanja usmjerenog ka svome cilju. Na slici Nermina Vilića predmeti se iskazuju u svome punom realitetu dok ih prostor, voda, u koji su smješteni, prevodi u igru, blagi poetski zaziv.

Mladi slikar Emir Osmić nas intrigira slikarskom izvedbom i izborom svoga motiva: on je izvorište za svoju inspiraciju našao u motivu raspeća, ali igra elemeneta i bojeni sloj čine njegovu inspiraciju i izvedbu autentičnom.

Drugi pol, pol sa odsustvom ljudskog lika, započinje slikarstvom Ede Numankadića. Odavno se on okrenuo od ljudskog lika i izvorište svoje inspiracije potražio u prostorima iz kojih se izgubio čovjek. Ono što vrijedi prevesti u slike od čovjekove egzistencije, jesu tragovi, nijemi zapisi koji svjedoče o čovjekovoj opstojnosti.  Nevoljno je to što čovjek ostavlja iza sebe, samo tragove treba zapisati, samo to pamtiti. I, za čudo, od tih zapisa, svedenih samo na tragove, Edo Numankadić je uspio stvoriti jedan ikonički profil pun osebujnosti koji plijeni.

I Željko Filipović se odrekao ljudske figure i narativne osnove na koju bi se mogao osloniti. Oslon je potražio u boji. Boja je sve. Dugo su na njegovim platnima carevali bojeni mlazevi, jukstaponirani jedni pored drugih, a onda se odvažio da se na platnima razigra raspomamljenim linijama koje stvaraju cjelovitu mrežu kroz čiju se membranu prozirao bojen sklad osnove i, u tom spregu linija i boje, stvoren je čarobni svijet, pun bajkovitog zanosa! I Sulejman Haljevac iz svoje slike odstranjuje predmetni sloj u korist naglašene ekspresivnosti boje.

Hasan Čakar ima ideju o mogućem narativu, ali ga do te mjere razgrađuje da na slici ostaju jedva vidljivi tragovi zagubljenog narativa, onaj zračni fluid koji upravo i svjedoči da u svijetu postoje oni slojevi koji se lako mogu transponirati u lirski patos. O zagubljenom narativu pretočenom u lirski patos progovara i rad Mersihe Merdžanović iz ciklusa “Susreti”.

O Marini Finci, od samih početaka, ne možemo drugačije razmišljati osim kao lirskom zanesenjaku koji u svemu traži lirski pjev. I što je najčudnije, ona ne odstranjuje sa svoje slike narativni sloj, ali nosilac toga narativa je već toliko prožet lirskim da on veći stepen svoje egzistencije nalazi u lirskom nego svojoj materijalizaciji. To se zbilo i ovog puta. Osnova njene slike su čipke kojima su prekriveni prozori u čijem se biću jedino krije lirska transparencija. Ragib Lubovac ostaje vjeran svojoj ranijoj poetici: u središtu slike je kružnica dok je bojeni prsten oko kružnice ovoga puta iskrzan čime je njegova dojmljivost postala snažnija.

Odsustvo čovjekovog lika sa slika niza umjetnika drugačijeg je karaktera. Oni su bliski prirodi pa, ili pokušavaju da se, svojom inspiracijom, približe prirodi, stvarajući oblike koji liče prirodnim oblicima, ili, kao Irfan Hozo, prepoznaju svoju inspiraciju u nekom prirodnom objektu, koji potom oslobađaju njegovih efemerija i kondenzuju na slici ono što jeste njihova priroda i, na taj način, dograđuju izabrani predmet. Drugačije je postupio Džeko Hodžić. On uzima predmet iz svoje okoline, istančava ga do krajnje prozirnosti, od očuvane prozirnosti gradi svoj lirski pjev, nazvan “Bijele bašte”. Mustafa Skopljak je svijet realnog pretočio u san i iz sna se ukazivalo ono na što se san oslanjao: na lelujavom platnu pojavljuju se udvojni grafemi SA koji plove površinom sna. Gravira Amele Hadžimejlić nazvana “Jastuk-Zapis 4” takođe bi se mogla interpretirati kao istraživanje i transformacija prirodnih oblika kroz san. Hamzalija Muhić priziva svoj likovni svijet iz svijeta minulog koji, najčešće očuvava na sebi tragove davnašnjeg, rustičnog ili svoju inspiraciju prevodi u domen mitološkog.

Ima onih umjetnika koji, dostignutim moćima svoga djela, dokazuju da ono što je naša civilizacija stvorila posjeduje vrijednost i značaj. Jedan od njih je i Seid Hasanefendić. Dosegnuta čistota boje na njegovim slikama postaje misao, postaje poezija koja se dotiče zaumnih sfera. Tom bojom Seid oslikava svoj “Put u Egipat”, u svijet predstavljen čudima piramida, iznad kojih se uzdiže srp mjeseca na zatamnjelom nebu, dok iznad piramida sjaji zvijezda, el-khahira, zvijezda sreće, po kojoj je grad Kairo dobio svoje ime.

Invencija je osnovno izvorište sa kojega su potekli svi eksponati upućeni na ovu izložbu. Kod nekih umjetnika je ta invencija pretočena u poetičke principe po kojima se oni već dugo mogu prepoznati, čak, rekli bismo da ti njihovi standardi i poetički principi određuju živi reljef suvremenog slikarstva u Bosni i Hercegovini. I upravo to zahtijeva od onih koji pokušavaju da analitički pristupe ovome stvaralaštvu, punu obazrivost prema stvaralačkim potencijama i dosezima do kojih su se pojedini umjetnici uzdigli.

Vojislav Vujanović 

tačno.net
Autor 28.12.2014. u 20:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija