„ŠARIK TARA – ŽIVOT“ – Pročitajte nekoliko odlomaka iz nove knjige Ivice Đikića

tačno.net
Autor 9.12.2013. u 20:18

„ŠARIK TARA – ŽIVOT“ – Pročitajte nekoliko odlomaka iz nove knjige Ivice Đikića


Piše: Ante RadićLupiga.Com

Gospodine Tara, pa mi Hrvati smo katolici, a Srbi su pravoslavci“, začuđeno je odgovorio Franjo Tuđman davne 1992. godine uspješnom turskom biznismenu Šariku Tari koji ga je upitao zašto ratuju Hrvati i Srbi, kad govore istim ili sličnim jezikom, jedu istu hranu, imaju iste običaje, kulturu i dugu povijest u zajedničkim državama. Jedna je to od priča iz bogatog života Šarika Tare, čovjeka koji se prema američkom Forbesu, nalazi među 500 najbogatijih ljudi na planeti, koja će se naći u knjizi Ivice Đikića „Šarik Tara: Život“. Knjiga će se za nekoliko dana naći u knjižarama, a Lupiga vam premijerno donosi tri odlomka.

Za nekoliko dana u domaćim knjižarama pojavit će se knjiga Ivice Đikića „Šarik Tara: Život“, u izdanju zagrebačkog Novog Libera. Šarik (Şarik) Tara, rođen 1930. godine u Skoplju, u Istanbul je doselio 1942., a dvije godine kasnije ondje mu se pridružila cijela obitelj: majka Mahmura, potekla iz ugledne i bogate turske porodice Kumbaradži iz Skoplja, i otac Fevzija Hadžihamzić, odvjetnik rođen u sandžačkom gradiću Priboju u koji je njegova familija doselila iz Nikšića. Prezime Tara uzeo je nakon dolaska u Tursku 1944., po rijeci Tari koja najvećim dijelom teče kroz Crnu Goru.

Stigli su iz skopskog bogatstva i bezbrižnosti u gotovo petnaestogodišnje stambolsko siromaštvo. Šarik je, unatoč tome, završio studij građevine na Istambulskom tehničkom univerzitetu i 1957. godine osnovao svoju tvrtku koja od 1961. nosi ime ENKA. Danas je ENKA među najsnažnijim poslovnim grupacijama u svijetu, a Tara je, prema američkom Forbesu, među 500 najbogatijih ljudi na planeti i među desetoricom najimućnijih Turaka.

Ali Šarik Tara nije samo običan uspješni biznismen. Bio je blizak prijatelj najvažnijih turskih premijera u prošlom stoljeću – Adnana Menderesa i Turguta Ozala – i aktivan sudionik zbivanja na međunarodnoj političkoj sceni: od Balkana do Iraka, od Moskve do Tokija. Veliki je zagovornik turskog približavanja Europskoj uniji i jedan od najzaslužnijih što su se 1999. godine, na samitu u Helsinkiju, odnosi Turske i EU pomakli s mrtve točke. Ponosan na svoju naciju, prezire nacionalizam i uplitanje vjere u državne poslove, ali i preveliko uplitanje države u odnose na tzv. slobodnom tržištu. Lupiga vam premijerno donosi tri odlomka iz Đikićeve knjige…

Šarik Tara
Šarik Tara s američkim predsjednikom ROnaldom Reaganom (FOTO: Privatni album)

„Politika i vjera trebale bi biti u službi suradnje i bratstva među ljudima, nacijama i religijama, a ne sredstvo razdvajanja i udaljavanja“, idealističan je Šarik. Kad govori o tome, posebno misli na balkanske zemlje i narode koje je nacionalizam, praćen vjerskim mržnjama, dosad gurnuo u mnoga krvoprolića. „U Davosu, na Svjetskom ekonomskom forumu, susreo sam se i razgovarao 1992. godine s tadašnjim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom (1922. – 1999., op. a.). Pitao sam ga zašto ratuju Hrvati i Srbi, kad govore istim ili sličnim jezikom, jedu istu hranu, imaju iste običaje, kulturu i dugu povijest u zajedničkim državama. Začuđeno me pogledao i kazao: ‘Gospodine Tara, pa mi Hrvati smo katolici, a Srbi su pravoslavci.’ To je, iz njegove perspektive, očito bilo dovoljno za rat“, priča Šarik. U Beogradu, sredinom devedesetih, bio se susreo i sa srpskim vođom Slobodanom Miloševićem (1941. – 2006.), o kojemu je imao puno negativnije mišljenje nego o Tuđmanu.

„Rekao sam mu: ‘Miloševiću, nemoj ubijati na Kosovu, kao što si ubijao i klao po Bosni’. Kao što znate, nije poslušao. Ivan Stambolić, jedan od najvažnijih socijalističkih političara u Srbiji, bio je moj stari drug. Svaki put kad bih došao u Beograd, obavezno sam s njime išao na ručak. Vjeruje se da ga je upravo Milošević dao ubiti 2000. godine.“

Poznavao je i Aliju Izetbegovića (1925. – 2003.), bošnjačkog lidera iz tog ratnog doba na području nekadašnje Jugoslavije, ali ni njime Šarik Tara nije bio impresioniran: „Izetbegović nije bio sekularan, njegovi politički stavovi bili su previše isprepleteni s islamskom vjerom. Zato i nije razvijao posebnu bliskost Bošnjaka s Turskom, nego je radije uzimao pomoć totalitarnih islamskih država. Turski republikanski sekularizam nije bio najdraža Izetbegovićeva politička ideja, pa je nepotrebno i štetno stalno balansirao između islamizma i sekularizma, znajući da neće moći računati ni na kakvu pomoć Zapada ako se prikloni opciji vjerske države.“

Skoplje i Makedonija najbolnija su Šarikova balkanska tema. Godine 1992. boravio je kod svog prijatelja Salija Beriše (Berisha, 1944.), albanskog političkog lidera, u Tirani. Razgovarali su o važnosti albansko-makedonskih odnosa, jer u Makedoniji živi veliki broj Albanaca. Tada je poželio da posjeti Skoplje, svoj rodni grad, i da upozna predsjednika Makedonije Kiru Gligorova (1917. – 2012.) o kojemu je bio čuo kao o mudrom gospodinu otpornom na nacionalizam. Sastanak je uglavljen već za sljedeći dan. Gligorov je sasvim ispunio Šarikova očekivanja: otvoren i širok čovjek, dobar ekonomski stručnjak, sav posvećen tome da se izbjegne rat koji je u to vrijeme potresao dobar dio bivše Jugoslavije. Bio je svjestan osjetljivosti makedonsko-albanskih odnosa i znao je da je pružanje ruke i pokazivanje dobre volje jedini način eskiviranja užasa u najjužnijoj jugoslavenskoj republici. Uveo je Albance u vlast i vrlo uspješno balansirao unutrašnjim napetostima, kao i složenom vanjskopolitičkom situacijom, s naglašenim neprijateljskim stavovima Srbije i Grčke.

„Razuman i fin čovjek. Makedonci su imali sreću što su imali takvog predsjednika tih opasnih godina. Kasnije su imali nešto manje sreće“, kaže Šarik.

Susret s predsjednikom Gligorovim iskoristio je i za traženje jedne privatne usluge. Zamolio ga je da mu pomogne u povratu, ili otkupu, roditeljske kuće u središtu Skoplja. Kuća je bila nacionalizirana poslije Drugog svjetskog rata, ali država već godinama nije imala, a nema ni danas, nikakve koristi od tog vlasništva. Gligorov je smjesta uzvratio da neće biti nikakvih poteškoća, te predložio Šariku da u kući uredi neku vrstu turskog kulturnog centra.

„Prihvatio sam s oduševljenjem, jer mislio sam u kući napraviti samo biblioteku i staviti ploču s imenima mojih roditelja. Gligorov mi je ponudio ono što nisam mogao ni sanjati. Ah, predobro da bi bilo moguće! Od tada do danas nije se dogodilo ništa, doslovno ništa. Možda bi se nešto i dogodilo da se Gligorovu nije rodila ta ideja o turskom kulturnom centru. Ali to u Makedoniji nije moglo proći, a ne može ni danas. Tamo se sad stvara neka nova, nakaradna prošlost“, osmjehuje se Šarik Tara. On više nema snage i koncentracije da se uznemirava i brine zbog mržnjom zadojenih i nedoraslih ljudi kojima je dopalo da vode države i nacije.

„Prije sam se nervirao… Politika je važan, zanimljiv i težak posao, oduvijek me je privlačila. Bio sam joj blizu, ali to mi nikad nije postao posao, iako sam imao vrlo ozbiljnih ponuda. Nikad nisam postao ni član neke partije. Možda mi je čak i malo žao što nisam prihvatio, možda sam mogao nešto više učiniti.“ (…)

Šarik Tara
Šarik Tara (FOTO: privatni album)

U rano proljeće 1983., sastao se Šarik Tara u Ankari s admiralom Orhanom Karabulutom, jednim od najbližih suradnika predsjednika Vlade Ulusua, inače umirovljenog admirala: poznavali su se i uvažavali, iako nisu bili posebno bliski. Nakon kraćeg kurtoaznog razgovora, admiral je kazao Šariku da ga želi vidjeti predsjednik Vlade. Šarik je odmah znao da ga premijer ne poziva da bi ga pitao za zdravlje i porodicu, nego da bi poslao poruku Turgutu Ozalu, jer je morao znati za Tarino i Ozalovo prijateljstvo.

„Rekao mi je da za otprilike šest mjeseci kani predati vlast civilima i da mu je potrebna pomoć Ozala i Demirela“, svjedoči Šarik koji je obojici prenio ono što je čuo. Ozalu je to bio poticaj da ubrza pripreme za osnivanje stranke, dok je Demirel – kojemu je bilo zabranjeno političko djelovanje – otklonio mogućnost dogovaranja i paktiranja s vojskom, premda je to bio jedini način da njegova nova partija, u kojoj njega formalno nije bilo, ustvari Stranka pravde pod novim nazivom Velika turska stranka (BTP), iziđe na jesenske parlamentarne izbore. I doista, 1. lipnja 1983. Vijeće nacionalne sigurnosti zabranilo je BTP. Usput je zabranjena i Socijaldemokratska stranka (SODEP) koju je vodio profesor Erdal Inonu, sin Ismeta Inonua. Generali su imali pravo isključiti svaku partiju iz političkog života bez ikakva obrazloženja.

Ozal je, rekli smo, pripremao stranku, ali i dalje nije imao čvrstu garanciju da će Vijeće nacionalne sigurnosti odobriti njegovo sudjelovanje na izborima. Sigurne su mogle biti samo one partije koje su osnivane po nalogu i u režiji oružanih snaga, a čiji su šefovi, uglavnom, bili generali.

„Jednog dana u kuću mi je došao Turgut-paša Sunalp, jedan od onih koji će postati predsjednici stranaka formiranih pod okriljem vojske“, pripovijeda Šarik. „Sunalp je nedugo poslije tog posjeta osnovao svoju Nacionalističku demokratsku stranku (MDP). K meni je bio došao da pošalje poruku Ozalu: neka ne osniva stranku, a on, general Sunalp, osigurat će mu jedno važno ministarsko mjesto u svojoj Vladi. Znao sam da bi Ozal tu ponudu doživio kao poniženje, pa mu je uopće nisam prenio.“ Ozal je, pak, bio sve nestrpljiviji da dobije potvrdu vojnog vodstva da mu stranka neće biti zabranjena. Znao je da je vrijeme jedan od ključnih faktora: što bude imao više vremena za stranačku agitaciju i stvaranje mreže ljudi, to će mu biti veći izgledi za uspjeh. Šarik je bio njegova najpouzdanija veza s čelnicima vojne vlasti. Od njega se očekivalo da donese ključnu vijest.

„Do mene je stigla poruka predsjednika Evrena da će Vijeće nacionalne sigurnosti odobriti izlazak Ozalove stranke na izbore. Odmah sam mu došao reći što je poručeno s najvišeg mjesta. Najprije nije mogao povjerovati, a zatim se počeo radovati poput djeteta. Bio je sasvim siguran da će pobijediti na izborima, bez obzira na to tko će mu biti suparnici. Čini mi se da je to najvažniji trenutak njegove političke karijere koja je potrajala narednih deset godina. I sretan sam što sam u tom trenutku bio uz njega“, kaže Šarik Tara.

General Evren popustio je političkom pritisku sa Zapada, najviše iz Sjedinjenih Država: Turgut Ozal nije bio baš po njegovoj mjeri – zato što nije bio kemalist, to jest bio je praktični vjernik i protivnik ekonomskog etatizma, a vojska je svoju društvenu moć temeljila upravo na čuvanju tekovina izvornog kemalizma. Amerikanci su potajno podupirali Ozala zato što su znali kako razmišlja i zato što su bili svjesni da tursku privredu može reformirati i modernizirati samo netko sa snažnom podrškom izbornog tijela. U tom smislu, Ozal je iz zapadne perspektive bio najprihvatljiviji mogući kompromis: iako vjernik, bio je iskreni obožavatelj slobodnog tržišta i privatizacije, što je ipak jamčilo da neće Tursku odvesti u pravcu islamističkog ili militarističkog totalitarizma. Bio je čovjek razuma i dijaloga, premda u političkoj borbi počesto hladan i nemilosrdan.

U svibnju 1983. Ozal je i formalno registrirao svoju Domovinsku stranku (ANAP). Premda je odigrao značajnu ulogu u osnivanju, Tara formalno nije bio među osnivačima partije i nikad se nije učlanio. Ali svi koji su trebali znati znali su da Ozal u njega ima bezgranično povjerenje i da su mnoge Ozalove odluke proizišle iz dugih razgovora sa Šarikom Tarom. Uz ostalo, povezivala ih je i svijest o presudnoj važnosti uspostavljanja mreže veza, prijateljstava i partnerstava s najutjecajnijim poslovnim i političkim krugovima Zapada, no pritom su shvaćali da je podjednako bitno razvijati odnose i na drugoj strani – s Rusijom, zemljama islamskog svijeta, balkanskim državama, s Japanom i Kinom.

„Tokom onih pet mjeseci između osnivanja stranke i izbora, Turgut je, zapravo, samo okupljao ljude. I desne i lijeve, nije se obazirao na ideološke podjele. Usisavao je sve. I ni u jednom času nije pomišljao da bi se mogao dogoditi poraz. To je bila dobitna formula“, veli Šarik. Na listopadskim parlamentarnim izborima 1983. Domovinska stranka osvaja 211 od 400 poslaničkih mandata. Vijeće nacionalne sigurnosti priznaje izborne rezultate, pa Ozal ubrzo sastavlja Vladu u kojoj jedno od ključnih mjesta, ono ministra financija, dobiva Vural Arikan, Šarikov prijatelj i godinama član najužeg direktorskog odbora ENKA-e. Još nekolicina ljudi bliskih Tari i ENKA-i postavljena je na visoke položaje u Ozalovoj administraciji.

„Nikad nisam ni spomenuo Turgutu da imenuje Vurala ministrom, nikad!“, kune se Šarik. „Nikad nisam spomenuo ni Vurala ni bilo koga drugog! Ali prije nego što je Turgut došao u priliku da formira svoju Vladu, nas dvojica smo se dosta družili, putovali, razgovarali… Slično smo mislili o ekonomiji i cijenili smo iste osobine kod suradnika: inteligenciju, radišnost, posvećenost, progresivnost. Ozal je ENKA-i, ali i drugim turskim kompanijama i cijelom turskom gospodarstvu, najviše pomogao politikom ekonomskog i političkog otvaranja i liberalizacije. Pomogao nam je da još snažnije i samouvjerenije izađemo na strana tržišta, da zaposlimo još više Turaka, da donosimo devize, da za nama na strana tržišta izađu još stotine turskih firmi, ali zar upravo to nije bio njegov posao?“

Nema dileme da je društvena moć Šarika Tare dosegnula svoju dotad najvišu točku u času kad je Ozal izabran za predsjednika Vlade. To je naprosto bilo tako: Šarik je imao moćnu tvrtku i bio je, i u financijskom smislu, bogat čovjek, s gustom mrežom uglednih poznanstava širom svijeta, a sad je na to dograđen i realni upliv na vođenje državne politike, jer je njegov prijatelj, čovjek kojemu je pomogao da postane predsjednik Vlade, došao na čelo velike i važne zemlje pred kojom je bila nužnost liberalnih reformi. Nije slučajno što je Bilderberg grupa uputila Šariku prvi poziv za svoj godišnji sastanak neposredno nakon što je Ozal preuzeo premijersku funkciju: to tajnovito društvo najmoćnijih ljudi svijeta odmah je prepoznalo da se vlasnik ENKA-e popeo na onu razinu u društvenoj hijerarhiji s koje može itekako utjecati na kreiranje nove Turske. Bilderberg se okupio u svibnju 1984., u bajkovitom štokholmskom predjelu Saltsjobadenu, a među sudionicima bili su švedski premijer Olof Palme, vlasnik FIAT-a Giovanni Agnelli, glavni tajnik NATO-a lord Peter Carrington, bivši američki državni tajnik Henry Kissinger, profesor ekonomije i kasniji talijanski premijer Mario Monti, neizbježni David Rockefeller… Šariku se, međutim, nije dopao takav oblik sastajanja: u potpunoj izolaciji luksuznog hotela, pod plaštem misterioznosti i zakulisnosti, bez mogućnosti izlaženja.

„Nisam se više odazivao na pozive Bilderberga, jednostavno mi se nije svidjelo. Ali ipak je bilo korisno što sam otišao na taj prvi i posljednji sastanak, jer sam ondje upoznao grčkog biznismena Costu Carrasa, utjecajnog i bogatog brodovlasnika. On će koju godinu kasnije biti jako važan u mojim i Ozalovim pokušajima da politički i ekonomski približimo Tursku i Grčku“, kaže Šarik kojemu je općerazglašena bliskost s premijerom širom otvarala vrata i u Turskoj, i na moćnim inozemnim adresama. Tako je funkcionirao, i još uvijek funkcionira, svijet u sferama o kojima se ovdje govori: u tim sferama presudno se oblikuje ovaj planet i, mimo proklamiranih formalnosti, usmjeravaju se milijarde ljudskih života, pa ondje vrijede pravila, protokoli i preporuke nedostupni građanstvu. Tako stoje stvari, što god tko mislio o tome.  (…)

Šarik Tara
Šarik (lijevo) s roditeljima i rođacima u kolovozu 1942. godine. Prate dječaka na vlak za Istanbul (FOTO: Privatni album)

„Dani su sve teži i teži, sve sporiji i sporiji“, kaže Šarik. Zbog posljedica teške prometne nesreće, koja se njemu i njegovoj ženi dogodila 1981. u Istanbulu, taj visoki i jaki čovjek već godinama otežano se kreće, pa vrijeme uglavnom provodi u kući ili, ljeti, na brodu. Tokom jednog od naših posljednjih razgovora spremao se da ode na đenazu jednom starom drugu koji je nekoliko dana ranije sjedio s njime tu, na istome mjestu, u dnevnom boravku kuće na Bebeku.

„Zar vam to neće biti teško?“ pitao sam, gledajući kako mu svaki pokret proizvodi bol.

„Hoće, ali teže bi mi bilo da ne odem“, odgovara.

Uživa dok ga unuci i praunuci grle, ljube i skaču oko njega: postaje neprepoznatljiv u tim trenucima. Jednom tjedno odlazi u ENKA-u, utorkom popodne druži se s utjecajnim prijateljima u Bebek Baru, sat vremena dnevno pliva, sa suprugom igra kanastu, prima prijatelje – aktivne i umirovljene državnike, konzule i veleposlanike, bivše i sadašnje ministre i gradonačelnike iz različitih dijelova svijeta, novinare, umjetnike, raznovrsne prognanike, poslovne ljude – i poslužuje im makedonsku pitu zeljanicu, goveđi pršut iz Bosne i meso koje mu redovno dopremaju sa Šar-planine, s Kosova.

„Nema ovdje takvog mesa“, veli u povjerenju.

tačno.net
Autor 9.12.2013. u 20:18