SAROYAN, I DALJE NE UMIRUĆI

Povezani članci

• VIJEĆE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE PRIVREMENO ODUZELO KONCESIJE NAKLADNICIMA TELEVIZIJA ZBOG GOVORA MRŽNJE U EMISIJI BUJICA
• Pa gdje smo mi to onda?
• Latinka Perović u Zagrebu
• Generacija kojoj će djeca pokoriti svijet
• Boris Buden: Ustav je posthistoricistička bajka
• THE ARTIST u Velikoj Britaniji: nezadovoljni gledatelji tražili da im se vrati novac od karata

William Saroyan – Foto: Visit Armenia

Kad sam daleke 1986. u Seattleu, WA, stanovala kod Inne Bondareve, upecala sam u njenoj knjižnici Saroyanovu romansiranu biografiju pod naslovom NOT DYING, ne znajući da će čudesni Armenac s predikatom “američkog pisca” , biti mrtav u sljedeće tri godine, u dobi od 72 godine. Prerano, svakako, za svijet, za literaturu, za svoje armensko pleme i za sve one, koji vole književnost koja liječi. Naime, upravo takvu pisao je Saroyan, rođen u Fresnu, CA, 31. kolovoza 1908., emigrantski sin, humanist, pacifist, subjekt širokih obzora i beskrajnog razumijevanja za sve što je u čovjeku čisto, neiskvareno, dječje i vezano s dušom, koja je pak univerzalna, sveobuhvatna i bez suvišnih zemaljskih, pripadajućih obilježja.

Poznavali smo ga kao dječjega pisca (MAMA, VOLIM TE i TATA, TI SI LUD, te donekle ZOVEM SE ARAM), premda je riječ o piscu širokoga spektra, čija literarna biografija bilježi da je bio autor romana, drama, kratkih priča, pjesama, te uspješan slikar / ilustrator. Zvjezdani uspon postigao je u doba Depresije, dobivši 1940. Pulitzera za dramu, a kasnije su uslijedile i Akademijina nagrada za adaptaciju romana LJUDSKA KOMEDIJA, te još neka ugledna priznanja javnosti. Proza mu je vitalistička, stil okarakteriziran kao “srdačan, humorističan, altruističan, neposredan, topao, lucidan, sentimentalan, motivirajući”.

I zaista, mimikriran u svoje adolescentske junake, on će nam često “u facu” izbrojiti tko smo, što smo i kakvi smo, kad se skine civilizacijsko ruho, statusno perje i oklopi nedodirljivih autoriteta. Njegovi mladi pobunjenici, šašavi starci, bjegunci iz azila i staračkog doma, indijanskog rezervata i dosadnog koledža, pubertetlije puni avanturističkog duha, adrenalina i hrabrosti, upisat će se u naše najdraže literarne junake, govoreći nam s obodnice društva stvari od središnje važnosti za opstanak zajednice.

Prevela sam 12-tak njegovih novela, neke i u Americi i neke doma, među kojima preferiram MEKSIKANCE, LONDON, OH LONDON, CEREKALO SAM, LJETO PREKRASNOG BIJELOG KONJA, ČOVJEK ČIJE JE SRCE U PLANINAMA, PRVI ŠKOLSKI DAN. Zapravo, nepravedno je bilo koju zanemariti, sve su divne, i gotovo doslovno, proživjela sam sadržaj i dijaloge sa svojim unucima, što govori o golemoj moći empatije, ovoga okatog brkonje, koji bi mogao biti svačiji najbolji djed na svijetu, da nam je udijeljena ta privilegija. Nije se mnogo hvalio svojom popularnošću, kao dosadni literarni picopevci, ni na trećini njegova kapaciteta, a znao je to sjajno definirati u ovakve rečenice: “Uvijek sam vjerovao, primjerice, da ako mogu čitati svoj materijal, mogao bi ga i netko drugi pročitati, također”.

Knjiga koju sam uspješno zaplijenila kod gazdarice, nerazrezana i do tada nepročitana, otkrila mi je promišljanja o tajnama spisateljskog zanata, koje vrijede za mene još i danas, pa je taj moj mili Vili u pravu i “ne umirući” u praktičnom druženju sa alatkama našega posla. Uvijek se sjetim nekih od njegovih savjeta, poput: “Primjerice, kao pedeset godišnjak, vjerovao sam da ako doista postanem objavljivani pisac, prihvaćen od čitatelja, moje će pisanje ljudima postati korisna stvar. Nisam znao kako će moj tekst postati dobra stvar, ali sam jednostavno vjerovao da nešto dobro radim”. S nekim nevjerojatnim entuzijazmom, upitat će se začuđeno: “Ma kako itko tko z a i s ta želi nešto uraditi, može biti nesposoban da to ostvari?”. Postavio je na pravo mjesto ČITATELJA, tu važnu točku za opstanak djela, rekavši: “Jer čitatelj mijenja i čitatelj daje knjizi njenu opstojnost, čak i tada, ako je jedini čitatelj te knjige čovjek koji ju je napisao”.

Nisam ljubiteljica prigodnih tekstova, budući da ih pišu zvani i nezvani, no nekako sam se ovih dana našla u poziciji “osobne primateljice ” Saroyanovih poruka, kad je s pretrpane police pala bilježnica s njegovim mislima i izjavama u sjeni bolesti i naslućene smrti. Naime, pravo je čudo da poravnanje u životnoj dobi nosi i približno slična iskustva i stavove, ako si sličnoga ustrojstva, kao taj vrijedni, ustrajni čovjek, koji je iz načelnih razloga SVAKOGA DANA ispisivao po stranicu-dvije, bez obzira na okolnosti, i koji je vjerovao da bez obzira na temu, pisac piše o sebi i svom životu, da se sve započeto mora završiti, te da prije no što sjednemo za pisaći stol, moramo stvari temeljito promisliti. Dakle, što me posebno fokusiralo na gusto tkivo citata iz knjige o ne-umiranju?

Evo, ovo: “Želio sam saznati može li pisac pisati i onda kad je pogođen, čak i kad mu je duh u krhotinama, a cijelo biće u ruševinama. (… ) Pisac mora imati dobar stol, dobar pisaći stroj, i toliko papira koliko će mu otprilike trebati. I dovraga sa svim ostalim i svim drugim”.

I to je toliko točno, da mogu samo točkom izraziti svoje slaganje, do neke druge prigode, kada mi se W. S. ljubazno obrati. Blagodarim.