SAVJEST

Povezani članci

• PREMINULA PARTIZANKA ANĐELKA MARTIĆ, AUTORICA PIRGA
• Promocija nove knjiga Aleksandra Hemona: “Moji roditelji: Uvod”
• Dodjelom nagrada završen Šantićev festival djece pjesnika u Mostaru
• JA SAM PRVO I PRIJE SVEGA DIJETE
• DEMONTAŽA LAŽI
• TESTAMENT KRALJICE KATARINE, MIT ILI STVARNOST?

Svijet je takav da nemamo nikakvo pravo da budemo optimisti,

                                             ali nas to ne lišava odgovornosti da djelujemo tako

                                                           kao da ćemo jednog dana zaista pobijediti.

                                                                                                 (Antonio Gramsci)

Rasprodajemo preostalo vrijeme u vehementnom vremenu.
Jedino o čemu suvereno odlučujemo je prelazak iz pidžame u odjeću za rad.
Sve ostalo je presvlačenje prelivoda, inspirisano ledenim vjetrom politike.

Savjest je rijetka poput nalazišta lantana*:
Preživljava isključivo među autentičnima.
Oni su šlaufi što nas spašavaju od potonuća.
Oživljavaju zagušene živote iz stihije bahanalija,
iz vašara nakaznosti,
iz bezuslovne kapitulacije u razjapljenim raljama primitivizma i plošnosti.

Posprdno ih nazivamo „autističnim romantičarima“,
traćimo dane i noći kako bi ih ogovarali, nesvjesni sopstvenog besavjesja.
Kontradiktorno je već to što bezočno glumimo kako smo stvarno jednaki:
bez mrvice uočljivog zazora, bez prijeko potrebnog poštovanja.
Baš kao da ih ne doživljavamo kao adute.

Opet, znam da smo im, barem podsvjesno, duboko zahvalni što postoje.
Odašiljemo im sakrivene osmijehe, tek pošto nam okrenu leđa i odlepršaju:
nekako samosvojni, a jurodivi.
Zbog njih smo kako-tako umireni, pošto nam neprekidno isporučuju varljivu nadu.
Oni su rijetko korišteni kontratas na vagi na kojoj, skrivećki, mjerimo i sebe.

Pomislimo kako bi bilo dobro da smo i sami poput njih, autentičnih.
Ali ne ide.
Uštirkani gregarnim motivom i političkom pripadnošću,
konformizmom kao izborom,
sinekurama što su od nas načinile podanike („glava u cipele gleda“),
nehajno prelazimo preko ideje – isklijale u grijehu samoiskrenosti.
Stoga prijepor traje posve kratko.
I nestaje u našoj prosječnosti.

Za utjehu nas okuraži neki davno utkani roditeljski savjet,
prizvan ko zna kako, kakvom kombinacijom sjećanja i odgoja.
Pokušamo shvatiti tu ljekovitu svakovrsnost:
značenje i težinu pojma, odnos i vezu.

Razjašnjenje iščili u prividu, k’o raspršen sonet:
paučinasta glavica maslačka otpuhnuta ispred usta muzgave djevojčice.
Nakana se, poput ulaznice za bolji svijet,
cijepa kao danak u apologijama za ljudolike prikaze,
u izdresiranom savijanju ispred onih providnih koji posjeduju strašnu moć:
odlučivati o stvarima i životima o kojima ne znaju ama baš ništa.

Potom se hitro i bez upliva grižnje savjesti (što smo je davno rasprodali),
prebacujemo iz hinjene čvrstine u plinovito stanje,
rasipajući se u ničemu, nestajući u nigdje, dijeleći se u ništa…
Nastavljamo lebditi u zadatostima podmetnutog života,
pokušavajući se osjećati normalni(m) u amorfnoj gomili „normalnih gubitnika“.

Savjest nastavlja gaziti sama, svojim zaraslim bogazama, prepunim žaoka i trnja.
Sustigne i pomiluje samo one sretne i odabrane.
I zakiva ih u zemlju odakle gledaju okolne lebdeće pojave što sebe smatraju nesebičnim.
I, stoga, je li to milovanje savjesti doista „sreća za odabrane“?

* Lantan (La) je vrlo rijetki hemijski element, atomskog broja 57 i atomske mase oko 139