Sedam dana maja – odlomak iz knjige dnevničkih zapisa “Memento vivere” Omera Ć. Ibrahimagića

Omer Ć. Ibrahimagić
Autor 18.12.2021. u 13:17

Sedam dana maja – odlomak iz knjige dnevničkih zapisa “Memento vivere” Omera Ć. Ibrahimagića

Srijeda, 06.5.2020.

Noć je hametice pljuskom podojila Grad. Izlio se težak fluks kroz šuplju kupolu nebesku, iz budžaka u kome se navikao skupljati otkako se Zemlja uzemljila. Vihor je, miran prve dvije smjene, momački odrađivao treću, a na momente i udarnički. Jutro se pojavilo jer je svakako moralo, iako reda radi. Vani je ruzinavo („poderanog“ bi glasa zapjevao splitski trubadur Marijan Ban), uz varljiv pokušaj da se datum pretvori u poželjan. Ostavio sam još jedno dežurstvo iza sebe, a potom muhabetio sa nekolicinom koleg(ic)a. To su stvari vrijedne bilježenja, o sitnim pojedinostima iz svakodnevnice što su nama važne baš kao da su velike i nezaobilazne. Spremao sam za napuštanje drage zgrade tzv. „Plave bolnice“, još samo čekajući da stavim „brnjicu na njuškicu i rukavice za šapice“. Pogledam se u ogledalo: ma pravi mali kućni ljubimac! Iako sve manje ljubimac, barem sam planirao evoluirati u kućnog čojku za narednih pola sata.

Ispred ulaza u zgradu je dreždio još jedan od onih dana, čudnih-prečudnih, harlekinski nastrojenih. Izmaknem li se na osunčanu stranu šetališta, momentalno osjetim srklet zbog vrućine što se k’o mamena nabija kroz opne od spitfajerke i košulje (što bi’ ih okarakterisao kao odjevne predmete srednje debljine). Opozitno, zastanem li čak i nakratko u sjenovitoj strani, meteorologija mi hitro isporuči alarm opomene, nikako opuštenosti. Prođe me srh, projezdi, proburazi me, prozuji kroz mene, poput pražnjenja struje. Domalo se krenem tresti, a potom prelazim u drhtanje. Prekomponiram se u osobu što podjeća na pacijenta: bez pidžame i narukvice sa imenom na zapešću (umjesto lične karte). Nastupam, sav u trzajima, kao da me faradiziraju na nekom od odjela fizikalne medicine. „Prvo što ćeš uraditi po povratku kući je mjerenje temperature!“- sugerišem svom Omeru samosavjetnički, uklapajući se u čuvenu latinsku maksimu, svakako ne posve tačnu i ne posve preporučljivu: „Medicae cura te ipsum“ (Liječniče, liječi se sam).

Neko mi mahne – nekome (od)mahnem. Onome ko me(ne) pozdravi – svakako odgovorim, gestom ili glasom. Zanimljivo je ovo „raskrinkavanje“. Naiđem na osobe koje, uz sve mjere zaštite, spika prepoznam. Je li do kretnji, građe tijela ili do nečeg četvrtog, petog? A neke, uistinu, uz sve mjere zaštite, ne bih mogao prepoznati ni do sutra. Ma, nema teorije! Džaba im sva fotogeničnost kada krinka volšebno skriva suštinu. Opet, ima onih rijetkih što su „skroz u očima“. Dovoljno ih je pogledati i vidjeti zjene poput žeravica. Njihove su oči samosvojne, poput otiska prsta. Opozitno, zna se potrefiti da mi se ličnost obrati punih usta (tako kažemo kada nastup ocjenjujemo kao srdačan), a meni bude krivo što je ne prepoznah. Bude i obratno. Pozdravim, naime ja, a ona(j) iza maske ni mukajet. Neko(a) opet, k’o i bi, k’o i ne bi odvratio(la); ili odzdravi, a ja znam da nema šanse da je skontao(la) ko mu (joj) je zdravlje poželio.

Prije više nego dobrovoljnog stupanja u generalnu limenokadnu dezinfekciju (nipošto sterilizaciju) putem šamponastog proizvoda i procesa toplinske vertikalne bojlerizacije što nemilice proizvodi vodenu paru i kupatilo čini parnim, mene i dalje ostavljajući neparnim, bilježim stanje pomjerenosti djelomično suspregnute žive u spremniku termometra, adekvatno certificiranog. Postupak kalorijskog provjeravanja karakterističnog potpazušnog lokusa me čini anksioznim, pojačavajući procese oksidacije i stvaranja slobodnih radikala. Volim slobodu, ali radikale ne mogu smisliti! Manje nego nesugestivno, a više nego sugestivno pogledam u brojeve i recke, ugođene po decimalnom tipu, u rasporedu od 34.5 – 42, razrogačivši oči sa ciljem što tačnijeg pristupa uspješnom okončavanju planirane medicinske provjere.

Dobro je, nisam febrilan, jer itekako živi hemijski element žive dostiže nivo od 36.3 C! Priželjkujem da sam, ono u bobu, napola (36.5 C), mada nije ni ovako loše. Rezerva je rezerva, pusti ti to! Imam još 0.2 C fore, može me slobodno i jara uhvatit’, ili mogu u kakvu žučnu raspravu stupiti i gorljivo braniti svoje premise i stavove. Ili vježbati, po nekom od najnovijih fitnes-programa, ako treba i do sufurgije! I pošto se sve to bude zbilo, i kada se sve to „zbije i prođe“, ja lagano izmjerim tjelesnu temperaturu, a ono ideala: 36.5 C. Ili eventuala: 36.6-36.8 C.

U predvečerje uživam u fall-jazzu i naparaćeske pričuckam sa Amelom. Sjedim u radnom kutku ispisujući ove tirade – supruga je u kuhinji. Dijeli nas poluzid, a zbližavaju godine što smo ih zajedno pokorili. Izbiflam joj „provalu“ sa posla nakon što su ponovno otvorena vrata umjetničkih radionica za kosu skromno nazvanih frizerski saloni („ringe-ringe-raja, nek’ je frizeraja“). Moja starija kolegica, poluljuta-polusažaljiva (na sebe), jada se/buni se kako je sada lakše naručiti se na pretragu magnetne rezonance glave i vrata nego za frizuru. Usmijava nas uz podržavajuće zrake Sunca. Odlično je  za metabolizam i homeostazu kada drhte mišići trbuha, sinhrono se grčeći i opuštajući, uz neartikulisane svirale iz grla i gore, prema plafonu. Sa neprocjenjivim bonusom od faca pozitivno promijenjenih u odnosu na one ozbiljne i uštogljene (sa ličnih karti istih vlasnika).

Odmah potom pojašnjavamo sive situacije zajednički zakopane u našem bitisanju: podudaramo se u barem 2/3 zaključaka. SARS-CoV-2 i njegova prediva su stalne teme, pokušavamo se sažaliti nad njegovom sudbinom sigurnog gubitnika i tako ga dodatno poniziti. Nešto poput „psihološkog dokusurivanja“ protivničkih igrača prije utakmica. To je dobro za provizorije misli i djelanja, u borbi protiv ovog great equalizera, kako ga ponekada nazivaju strani mediji, poredeći ga čak i sa definitivnim crnim okončanjem što nosi ime Smrt. Ima li sigurnog lijeka za posvemašnji očaj? Naravno da ima, gotovo na svakom koraku. Gdje je otrov, tu je i protivotrov! Treba pustiti čulima da se razmašu – i čulnost nas može p(r)ovesti do slavoluka pobjede.

Prepustio sam se, i gle, jedno od čula je već u akciji. Iako ga ne uočavam, odnekuda zanosno miriše kulinarsko umijeće. Raširim nosnice koliko mogu, angažujem olfaktorni nerv u njegovoj neobuzdanoj punini i zatvorim oči. Nakanim se virtualno izmaknuti iz stvarnosti koja nije toliko nepovoljna u odnosu na onu daleko povoljniju. Prizovem „jedno od naših mjesta na Krivaji“, nizašta krivoj, sa idejom opetovanog zacjeljenja duše i njenih čudesnih pritoka. Jasno vidim nepravilnu liniju pružanja zelenog i bijelog vodenog čuda; skakalište na dva nivoa, malo iznad njega jacuzzi, a nizvodno maticu što vuče sve sporije i sporije do preliva pored ušća, tamo gdje članci uranjaju u pijesak koji se petlja oko prstiju i razdraguje stopala. Raspjevane ptice sa krošnje oživljavaju moju zamisao, čineći je, barem na moment, vjernom, napose izglednom. Biti epigon ovakvih fatamorgana – ukras je za dušu njenog nosača.

Sanjajmo bolje dane!

Četvrtak, 07.5.2020. 

Tek se sabahile dosjetim kako sam juče opet proful’o pojavu Jurjeva. Hoće to kad je insan iz dežurstva, kad liječi i zataškava posljedice bezbrojnih uzroka što ih ni vidio nije. Malo mi se u glavi mutne, lice žutne, pobrkaju se datumi, ponekada i obroci. Doručak se zamijeni za večeru, sekunda fali da se u pidžami izađe u obližnji dućan, dvije sekunde da se odjeven strovališ u postelju, a cijele tri da se probudiš naspavan k’o na jutru. Umjesto brkova a la moustache izdepiliraš noge, sebi izgledaš too much gladak. Upitaš se kako je to postati površina hercegovačke lubenice na tijelu preobičnog bosanskohercegovačkog individuuma? Utješiš se pošto negdje daleko u nizinama ugledaš malen pipak što strši, malčice dulji nego onaj na ovoj povrtnoj kulturi (tek sam prije koju godinu saznao da je paradajz voćka, a lubenica povrćka!).

No, sutra je već sve kao i prije, i tako do novog dežurstva. Prenebregneš luckaste stvari što si ih činio koliko danas i činjenice koje su te osramotile i obilježile zanavijek. Ono kada ostaneš sam sa svojim selfom i kada možeš (p)ostati samokritičan do boli! Budeš normalan čovjek sve dok se ne desi nova 24-vorka, a onda ti se opet posreći. Ili zaneda. Funkcionišeš kako-tako, nekako sve do novog Jurjeva koga, naravno, opet smetneš s uma zbog dežurstva. Ili stanja lošeg postdežurstva. Prihvatiš da si samo još jednu godinu stariji: svikneš na retrogradne amnezije i sam postavši retrogradan. Ipak, sve je još uvijek podnošljivo: nisi zglajz’o već samo prokliz’o! Nakon svega samo taj obični feler, pa to je divno!

Baštinim sjećanje što izgleda nestvarno, kao izmješteno iz Felinijevih celuloida. Stojim nadomak Kicelju, temeljnom a ključnom brdu mog djetinjstva, jednoj od tuzlanskih okapnica, istorijskih i stvarnih. Rosa travi udara glanc na proljetnom Suncu; neko bi pomislio kako je biserje prosuto po golom brdu. Iz podnožja dolaze male grupe ljudi, uglavnom u parovima. Penjući se prema golom vrhu, nepretenciozno, bez strke i srkleta. Iako blizu i bliski, nemaju istovjetan poredak niti ritam. Korak po korak, pa zastanu. Neki produže, neki skrate. Muškarci se saginju i sakupljaju biserne perle sa trave, a potom ih nanose na lica svojih djeva. One se vesele, puštaju da se skliski đerdani slivaju niz obraze. Čuje se smijeh koji odjekuje bolje od vrha nadolje. Grlenost zvuči propovjednički, eho se odbija od srdašca Omerice i nepovratno zabija u sjećanja Omerova, sve do ovog trenutnog trena kada biva ovaploćen. „Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari“- ukrupnjava se prepakovana poslanica o pjesnicima u stvarnosnu bit. Stihovi znamenitog zemljaka A.B. Šimića zašarafljuju se u lični izričaj.

Škvadra okupljena u Frankfurtu oko profesora Đikića na tragu je mogućeg medikamenta od pomoći, po sistemu „staro za novo“. Radi se o tzv. H2-blokatoru – drevnom Famotidinu. Lijek je dao što je mogao u gastroenterologiji, a palicu uspješnosti predao mlađima – poznatim inhibitorima protonske pumpe. Sada bi mogao osjetiti radost ponovnog rađanja, nepojmljivu snagu svanuća, doživiti revival. Hoće li biti išta od toga, ostaje da nagađamo? Salonski kritičari će, podrazumijeva se, snokta odbiti mogućnost za takvo nešto. Pronaći će na hiljade raznoraznih otežica za traženu negaciju stvarajući milje za cul de sac; defetisti će neumorno nijekati progres već samim pogledom na premisu, posebno naglašavajući kako se ništa ne može učiniti; fatalisti će slijegati ramenima, ponavljajući frankofonsku poštapalicu – cest la vie.

No, ne dvojim kako je pohvalno da oni što trebaju raditi na razvoju efikasne vakcine ili djelotvornog lijeka to čine poput lokomotiva, sve se pušeći i svirajući na ulasku u stanice nauke, postavljene na svakom koraku svijetova saznanja. To je zacijelo praćeno i značajnim finansijskim prinadležnostima od kojih će, s pravom, korist imati njihove porodice i oni,  pregaoci i čuvari naših života. Na nesreću nauke i većinskog ostatka Svijeta, kajmak će pokupiti kojekakvi koncerni i kojekakve korporacije.

Haman je izopačeni dunjaluk, podižući nuklearne štitove i usavršavajući biološko-hemijska oružja, uhavizao koliko je zadocnio sa masovnom proizvodnjom štitova za raznorazne viruse, prione, bakterije i ine mikrobe što drežde u redu kako bi  se osvetili uspješno zaskočivši neman što ih godinama izaziva i muči – čovjeka sa sve manjim „č“ u Divljačkom Kapitalizmu sa velikim „DK“. No, znale su se brojne utakmice preokrenuti u posljednjim minutama, čak i u sudijskim nadoknadama. Možda će ovaj posrnuli Svijet, čak i vidno hramajući, smoći dovoljno snage da to postigne i ovaj put. Sabur, molim! Čekamo da se, naizgled niodakle, pojavi deus ex machina, transformirajući posvemašnju tragediju u sanjajuću komediju, razgaljujuću za duše napaćenika. Samo, čak i uspije li se uprizoriti, ne znam hoće li to biti dovoljno da se dunjaluk dozove pameti! Zdušno navijam za opciju iz rečenice prije ove pretposljednje!

Pametno i mudro!

Petak, 08.5.2020.

„Vratite nam stari život!“ – dešperatni i degradirani hinjskim podjarmljivanjem dobrano išpartane i išmirglane planete, uštogljeni pred nenadano ispoljenim neprijateljstvom, persiramo SARS-CoV-2, kao neprijateljskog vojskovođu. A obraćamo se kojekakvim vladama, kao da su one koronavirusu PR-ovi (kako je se to sada uobičajeno predstavljati, upinjući se da zvučimo pametnije, ako već ne ide čitanjem/obrazovanjem/vaspitanjem i pukim rješavanjem testova inteligencije). Potom imperativno zahtijevamo od njega (njih) bezuslovni povratak na stanje prije dead-performancea, femkajući se poput male djece što plaču kada pojedu sav sladoled i iznenada spoznaju da ga više nema. Prijetimo koronavirusu našim najboljim imenima iz nauke, kad već ne možemo imenima predsjednika/premijera poharanih balkanskih država i onih rijetkih koje to, hvala Najvećem, nisu. Sa ovim šejtanskim muhadžirom što je nahrupio iz hajvana nema zafrkancije. „Niks puj-pike ne važi i haj’mo isponova!“- kako su nas baždarili gotovani i skorojevići što uređuju javno mnijenje spram svojih ograničenih saznanja, rezona i svjetonazora.

Fakti, i da su fikcija, izgledaju poluhororasto. Preminulo je više od 75.000 ljudi u SAD, a u Rusiji je broj inficiranih gotovo dostigao 200.000. Mi smo u Bosni i Hercegovini broj od 2000 inficiranih ostavili iza sebe, saznajem danas u UKC Tuzla. Domicilni problemi su naročito izraženi u Banjaluci i Maglaju: nestrpljivo čekam da se i tamo konačno razdani, da osvanu bolji dani, nastupe bolje sedmice. „Ko govna nije mirisao, taj ne zna šta je cvijet!“- premda sa daškom vulgarnosti mudrački zaklepeće tek jedna od zlatnica Skendera Kulenovića, davno pročitana i po ko zna koji put ovaploćena.

Poranio sam odveć; muhabetim sa načelnikom a prijateljem (koji je već na poslu), pa ubrzo potom preuzimam vođenje nekoliko novoprimljenih pacijenata. Prvo podrobno čitam istorije bolesti i razloge za hospitalizaciju. Onda prilazim njihovim posteljama, obavljam razgovor „far na far“ (ukoliko je moguće) i pažljivo ih pregledam. Ponekada je trud prilično šematski i knjiški, a ponekada su stanja oboljelih istinski izazov za medikusa, njegov obim znanja i njegovu potencijalnu imaginaciju. To su, kako ponekada istaknemo, „kazusi od kojih nam otiče mozak“. Pokušavamo stići do dijagnoze, tek onda možda i do načina za pomoć!

Već rutinski/iskustveno pokušavam djelovati empatijski na oboljele, a dodatnih razloga je više. Glavni je ovaj zlosretni COVID. Što implicira da smanjenjem količine njihovog straha i moje djelovanje biva itekako olakšano. Domalo, privodim kraju prvi dio obaveza, jer me pozivaju iz prijemne ambulante. Danas sam na raspolaganju za preglede pacijenata sa hitnim/poluhitnim/nehitnim stanjima. Tu sam, dobijam važne informacije od medicinskih tehničara/medicinskih sestara prije izlaska u šator, a potom odijevam dodatnu zaštitnu opremu i radim.

Prošlo je. Izborio sam se sa količinom dolazaka uspješno: nisu me okaharili nevjerovatnom navalom. Koliko sam mogao procijeniti, pacijenti su bili zadovoljni mojim maskiranim nastupom, ali i nezamaskiranim pristupom i pruženom uslugom. Važna je ovo stavka u svakom poslu pa i u ovom, humanom. Zbog toga sam još zadovoljniji. Priželjkujem da sve fercera i u preostalom dijelu ovog datuma. „Odsad-k’o i dosad!“- izgovarala bi nekada, kao po diktatu, a čini se tako davno, moja rahmetli majka.

Stupim u stan; vrata mi otvaraju šake ispod najsrnastijih očiju što ih stigoh upoznati. Južno od para badema je osmijeh dobrodošlice što promptno otapa umor: kakav god bio, ma koliki bio. Neke reale raspoznajemo već u pogledu, neke saznajemo išaretom i šiframa, a za neke je potrebno govoriti. Obavljamo sva tri rituala u malo potrošenih minuta, a situacija je prilično jasna. Mama od kuće je dobro, a velika djeca (u kući) takođe. Pogostili su se nekim peticama zbog čega ih hvalim. Možda bih trebao to češće činiti, ali, u nemilosrdnom Svijetu neoliberalizma/robovlasništva/neofeudalizma, savjetodavna i korektorska uloga gotovo uvijek prevagne nad pohvaljivačkom.

Čini mi se da je prelomni trenutak (u meni) nastupio prije više od 10 godina. Prolazio sam kraj bilborda postavljenog pored dugogodišnjeg spomenika – nekadašnjeg ulaza u staru Behrambegovu medresu. Spazio sam prelijepu fotografiju malih šampionki/šampiona u pelenama i natpis: „Svaka četvrta beba će kada poraste raditi posao koji sada ne postoji!“ Kao da sam tada dobio nemuštu, a odveć čvrstu poruku, spoznavši koliko se dunjaluk počeo brzo mijenjati, ali i koliko će insani morati brzo učiti (još od malih nogu), prilagođavati se i transformisati munjevito putujući kroz vrijeme. Zbog toga blizancima stalno ponavljam (nimalo ne sumnjajući kako sam odavno postao dosadan, pa i neuvjerljiv), kao blagoglagoljivi papagaj ara: „Odlično je imati odlične ocjene, a idealno je ako odlične ocjene prate odlično znanje i radne navike!“ Dao bih ruku kako sam ove riječi izgovorio barem 100 puta u posljednje 3-4 godine, sa  manjim ili većim modifikacijama, glasnije ili tiše, klovnovski zafrkantskije ili poučno ozbiljnije, sa iskeženim licem ili podignutijim obrvama. I večeras, dok smo gledali epizodu „Prijatelja“, opet sam ponovio ovu gotovo karmičku rečenicu. Na to je Azra samo prozviždala pored nas, nikako u svojoj poslovično čudesnoj hitrini već uz skupljene usta i svojevrsni notni zapis, kao angažirana muzičarka sa ulice. Stvarajući novi ton na još jedan od njenih fazona: ovaj put eksprimirajući vazduh kroz stisnute usnice. Nije to bilo nikakvo podsmjehivanje niti podbadanje, taman posla. Bila je to prava simfonija djevojke-zviždačice što je ovladala sopstvenim zakonima aplikabilne fizike i našla razlog kako da ih primjenjuje. Ostatak od Ibrahimagića je više nego dobro zapazio novi eksperiment našeg djevojčurka.

Mir i dobro!

 Subota, 09.5.2020.

Na ovaj veliki datum, oduzmemo li mu još samo 75 tričavih godina, kapitulirali su, nokautirani iza svojih krvavih/zvjerskih potpisa – nacizam i fašizam. Mislilo se da je to-to, i da će Svijet nakon toga svojim putem ići kako treba, prihvativši trenutno stanje kao nepromjenljivo. Zlokobnici su bili vojnički potučeni do nogu, ali, uistinu tek nokdaunirani. Ne lezi vraže: skočni zglobovi su im uz posvemašnju pomoć bastiona kapitalizma nekako preživili. Nastavili su svoje hljumajuće i retrogradno kretanje: pobijeđeni oružjem, ali nikako idejno niti perom. Zakratko me obradovala priča koja za krajnji ishod ima neutraliziranje cijele lokacije na kojoj je rodna kuća čudovišta po imenu Adolf H. u Austriji. U „ostatku“ Svijeta stvari baš i nisu ovako ugođene.

Dan pobjede (za sve brojnije povampirenike nije ništa nego Dan žalosti) se poklapa sa Danom Evrope čije ime zvuči dendijevski kitnjasto. Zauzvrat, sve se češće zapitam, šta je to stvarna Evropa danas? Kontinent, organizaciona jedinica, porodica (ne)sličnih, kulturološki fenomen, mirisna bešika za nove naci-faci face, separacioni uzorak, jedinstveni birokratski aparat, mjesto strahovitih polariteta, potpourri, šta…? Je li moguće tako olahko staviti znak jednakosti između Dana pobjede i Dana Evrope? Ima li tu zaista bliskih sazvučja? Poslije svih introspekcija – nemam prijepor. Ideali „mog Svijeta“ su granice dosega ljudske dobrote u višku – ona imanentno treba da nam bude vodilja, dogma čak, ma nipošto razlog za dvojbu. Očekujuće, za veliku većinu makijavelista i hipokrizera, „takvi Svjetovi“ nepobitno predstavljaju izmaštane prostore Potemkinovih sela preostalih idealista. To su linije što se ne podudaraju sa stvarnim granicama kojekakvih državnih organizacija od kojih se mogu uspješno otkidati kakve apanažice, uplatice, doznačice… Ali, šta je-tu je! Sve je manje istinski dobrih i loših zemalja: samo ima predominacije jednih ili drugih žitelja. Takvi promoviraju dobrotu (kalokagathia je ljepota u dobroti) ili njenu opreku, čineći tlo po kome hodaju puno boljim ili manje poželjnim.

Stoga, treba prilježno oplemenjivati koncept revitalizacije ovog posustajućeg dunjaluka kako ne bi zanavijek posustao:

– demarkirati zlo i loše, izolirajući ih od okolnog života, čahureći tovare njihovog nakota,

– ne zastraniti u dekadenciju,

– popravljati srž i počelo (na bilo kakve načine),

– tkati – ne poriti,

– spajati – ne razdvajati,

– graditi – ne rastakati,

– svemu dodati prstohvat prijekopotrebne sreće.

Pogledamo li sa bosanskohercegovačke osmatračnice, uravnimo li sa ove uravnilovke, imamo razlog za nemire, puno veće nego one projicirane COVIDom. Antropocentristi su izgurali svoje: jedan od razloga što smo se separirali od bilja i životinja, kao da nikada nismo koristili istu Zemlju. Svjedočim otjelovljenju strašnih efekata privatizacije (što nam je predstavljahu kao točionicu meda, mlijeka i nektara), otimačini monstruoznih razmjera, izrabljivanju radnica i radnika, flagrantnom oduzimanju radničkih sloboda (kao nekada, u feudalizmu), modernom kolonijalizmu, gotovo robovlasništvu! Istina, jer rimuju se riječi „jaram“ i haram“, čak su u tonalitetu! Pa, zar u većini od nabrojanoga nisu skrivena nova/stara otjelovljenja fašizma/nacizma?

Nestane li svih društvenih dobara/dobrota, iz čega će se generirati i kako će opstati novo društvo? Privatiziramo li vodu, vjetar i vazduh, šta će biti zajednička vrijednost svih nas? Kosi li se ovo sa Vitgenštajnovom mantrom: „Etika je uslov za postojanje svijeta!“. Jaštaradi! Kolizija se može čak i opipati! Zbog ovih i ovakvih pohlepa su razložno, a više nego nužno formirani organizovani radnički pokreti: nosioci otpora protiv anomalija nezajažljivih pojedinaca i trustova izvitoperenih mozgova, a mjestimično i čitavih kolektiviteta.

Zanimljivo, medijski neumorno proklamirani današnji/ovdašnji „antifašisti“ u velikom broju slučajeva imaju, zadubimo li se, korijen što „tukne“ na fašistički. A stvarni antifašisti su isuviše u zapećku – neki su zapravo i nevidljivi. Razlog je (podvuče li se refa kao u rezimeu partije remija) relativno jasan. Iz antifašizma/antinacizma je, barem zakratko, porođen Svijet koji je bio socijalnije/socijalističkije okrenut, nesumnjivo zainteresovaniji za tzv. malog čovjeka (a zar nas takvih, ruku na srce, nije najviše) i njegove ovostrane potrebe.

Nasuprot takvom, onostrani/anamonaj kapitalizam ne trpi programe pune sentimenta, a njegova potpuno podivljala, neoliberalna komponenta, truje i zatomljava čak i najžilavije ostatke pravde/slobode/života za sve. Vampir – spreman je uvijek ugristi i krvi se napiti (i popiti je nadušak), pretvarajući tako i one propupale grupice barem naizgled normalnih u vampire. Kvadrat negativne selekcije se tako raskvadrati do unedogled, bez prigode da ga se, na bilo kakav način, prekine uz zaustavljanje i započinjanje vapijuće poželjnog kontraokreta. Sic transit gloria mundi (Tako prolazi slava Svijeta), i prije su upozoravali, od Tome Kempinskog pa nadalje… Dakako, potrebne su stalne inicijacije, novi i novi zamajci, pa ćemo dočekati da bude bolje. Ili mi, ili ono drugi što će svakako jednom stići.

U Evropi i našim avlijama prepoznat, akademik Dževad Karahasan, bivši predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine (kome pripadam već nekoliko godina), dobio je Geteovu nagradu grada Frankfurta za pisanje. Ima tu i novca, pa plaketa nije usamljena u priznanju. Nagrađen je jer nije ispisavao aferime. Zato aferim! Posebno se ističe kako je svojim djelima služio kao most između Istoka i Zapada, spona između islama i kršćanstva. Piščevu opčinjenost Geteom, čije ime nosi nagrada, ostavljaju kao šlag za kraj pojašnjenja. Prožima me radost dok čitam rečenice pohvale, iako nisam neki vični poznavalac djela Karahasanova.

Ima, nepobitno je, na svakom pedlju Matice, kolosalnih Bosančerosa što vrijede i što globalno razbijaju negativne stereotipe o Balkanu, sjetnom i hirovitom. Brojne dobre storije nisu nikle „’nako, iz čista mira“. Bilo je tu Dobrog Sjemena, nekada selektivno posijanog a zanemarenog i neplijevljenog od strane naših nedoraslih predvodnika, bilo koje provenijencije. Da, stvarno dobrog Sjemena, više nego sretno neuništenog i sačuvanog (više spontano i nimalo osmišljeno, čini mi se) u godinama kada je Bosna i Hercegovina bila cijepana (kao duga košulja na tijelu prelijepe djevojke).

A poslije, jasno je, novo je sjeme pobacano, ponegdje i nasumice, bez nekog reda u glavama sijača. Svašta je ižđikljalo, zanedalo se, otelo se, zadivljalo, dodatno inficiralo plijesnima negativnih nacionalizama. I to se ostvarivalo, paradoksalno je, još izraženije nakon što je rat nominalno prestao. Suštinski je samo na drugačiji način osmišljeno njegovo štiklanje. Navukle su se bijele kapuljače što su trebale sakriti krv u očima dželata moje Zemljice. Ratne oprave, crvene od krvi nevinih i crne od tuge unesrećenih, odbacili su s lažnim gnušanjem, riješeni iskušati nove metode birokratskog rastakanja do u paramparčad. Samo, bila je ovo čvrsta Zemljica. I sveudilj rodna. Pa je i korov što je iz nje izrastao vrlo vitalan, teško iskorjenjiv. Ali, langsam, biće i to! Jer, transgenetska iskustva nas nepobitno poučavaju kako Bosna uspijeva (pre)živjeti usprkos rušiteljima.

Naravno, ići će teško. Jer, dok sam se pitao kako podijeliti supu u tanjiru, vjetar u planini i jednu kuću na tri, spodobe su to već napravile. U šizmi što je cijepala tlo i ljude, isklesani su (greškom u prevodu) tzv. konstitutivni narodi, sa avlijama u kojima su tzv. pobjednici dominirali nad onima koji to nisu. Plotova blisko naslonjenih, stalno su kibicovali preko; radovali su se pražnjenju dvorišta nekadašnjih bliskih komšija olahko proglašenih dalekim i tuđincima. Naivni i teledirigovani izdaleka, kao dronovi, zaboravili su koliko ugodne topline može stvoriti naslanjanje na druge i trenje, leđa o leđa. Znakovito, nakon što su se svojski potrudili i posve umanjili broj poraženih, danas, gotovo stihijski, odlaze upravo oni, dojučerašnji pobjednici (često glavom bez obzira, ostavljajući sopstvena pobjednička dvorišta bez sebe).

Bez obzira na sve pobjede pobjednika i poraze poraženih, Bosna i Hercegovina se neminovno prazni. Kakav salto mortale, kakva mijena: veliki pobjednici postaju poraženi. Od tek 4.5 miliona do tek-tek 2.8 miliona ljudi: jeziv je saldo ovdašnjih, već metuzalemskih konstitutivnosti i autohtonosti ispisanih u antologiji bezumlja 1990-2020. Naši su fraktali pojeftinjeni do u bescijenje, bez obzira kojem se Bogu klanjali. Ovdašnjici preko noći postaju manjine u Evropi, motorički docilni, bespogovorno realizirajući ono što im se na nerazumljivim jezicima određuje, naređuje, savjetuje ili govori. Zaboravljaju hilu i silu što su je do  prije neki dan ispoljavali nad slabijim jer su, gle jada, sada svi „slabiji“: pridošlice u slične fekalije. Više ne iskaju konstitutivnost i autohtonost, tamo su opet svi Bosanke i Hercegovci koji se zdušno ispomažu. Ništa zato, pažljivo se planirani multicentrični eksperiment benevolentno nastavlja na tugu i žalost ovdašnjih (sa)učesnika, odabranih ne sopstvenom voljom.

Budimo bolji ljudi!

Nedjelja, 10.5.2020.

Dokrajčio sam još jedno od dežurstava u ovom paralelnom medicinskom životu, a da nisam dokrajčen. Na sreću, nisam se porekao. Da je moglo biti bolje – moglo je. Da je moglo biti puno gore – moglo je i to, ali teško. Odvojen od kreveta, družio sam se sa noći u svim njenim oblicima, pretponoćnim, ponoćnim, poslijeponoćnim, predjutarnjim… Sabah sam prigrlio polubaildisan. Ma, zna se kod mene svašta zbiti, zavisno od kodne situacije. Nasmijem se, slatko ili još slađe kad je fino: othuknem bude li povuci-potegni pa potegnem (svakako gledam da je izdah ispod zaštitne maske). Perforiram u život, poprilično ga rabeći, a opet s prijeko potrebnom, meni prevažnom količinom mjere. Tako sam odgojen, a ono što je zapisano u mozgu maksuma zna ostati neočekivano dugo. Jamčim, teško je postići sufijski mir. Nekome odgovaraju stavovi što ih zastupam, nekome nisu ni blizu srca. Iznenadim se(be) kako sve češće znam odreagovati hić-haber premda se prilično trudim zalivati/gajiti/činiti fair-play. Ali, sve i da hoću, ne ide uvijek. Tada obično presiječem: popu-pop, a bobu-bob! Ili u bukvalnom, a meni urnebesnom internet-prevodu: svešteniče, ti si popularna muzika – mahunasta biljko, ti si sanke za spuštanje ledenom stazom!

Nakane i napori dovode do uspjeha, ili barem do bara-bara situacije: tada dobiješ na mostu, a izgubiš na ćupriji. Zbog toga, šta mi je danas činiti nego pokušati se dovesti „u egal“. Sutra nanovo radim, postigao smo takav dogovor sa koleg(ic)ama. Uz ovako ljupke vremenske prilike, sve će ići lakše, mekše, bolje, finije, superiornije, prijateljskije, holističnije… Nisu bez razloga i radijatori postali hladni prema nama. Niti je tuzlansko „Centralno grijanje“ bezrazložno produžilo rad bar 17-18 dana po tipu „besplatno, za raju u ćošku“. Hvala im za isporučenu, a nenaplaćenu toplinu u vremenima raznoraznih hladnoća.

Razgovaram sa Amelom po povratku; naši lični blizanci su naša glavna tema. I neka su, tako nam valja dovijeka, i još malo poslije. Pokušavamo im, prije svega, biti od koristi, trudimo se pravilno ih konfigurisati, upraviti, postaviti „u vinklo“ (što ono kažu šegrti). Pehlivanimo poput preiskusnih vladara: ako su preglasni – malo zategni, ušute li se – popusti! Naravno, i to je već uspjeh spram naših ograničenih roditeljskih sposobnosti, ma i ingerencija u vaktu što ga nevaktom zovu. Jer, ukoliko 1% osoba posjeduje skoro 50% dunjalučkog bogatstva, onda je i laiku jasno da sadašnjost ne funcioniše blagonaklono za one što stasavaju u ljude. Društva su se zbog ovakvih diskrepanci odavno odvojila, ali i podvojila. Mentalno udaljeni, posljednjih mjeseci to svakodnevno upražnjavaju i fizički, koristeći rogobatni izraz „socijalna distanca“. Po meni, taj novovalni pojam znači nešto sasvim drugo. Barem „na prvo slušanje“, više ocrtava/osjenčava nepreskočivi jaz između novovalnog tajkuna i njegovog radnika: potonji ima barem tri puta više djece, ali zato 20 puta manje prihode.

Broj inficiranih u Sjevernoj Makedoniji iznosi 1600, a u Bosni i Hercegovini 2060. U Gradu i Kantonu nema nosilaca koronavirusa, nema aktivno oboljelih. U kućnoj izolaciji je oko 1500 duša; u onoj mentalnoj ih je zatočeno nebrojeno više. Linearno se uvećava nevolja što je, zacijelo, prognostički pozitivno – barem o tome stručnjaci ne dvoje. Još da se širišta SARS-CoV-2 prestanu širiti, žarišta prestanu žariti. Počnu hladiti pa postanu hladišta – kamo sreće! Onda ćemo planirati „odmrzavanje“ stanja. To je nužnost. Jer, fabrike i zanati ištu svoje, a i ljudi su prilično uznemireni ponovnom mogućnošću zatvaranja u okvirima četiri zida, čak iako su gruntovani pod njihovim imenima.

Ne mogu procijeniti šta će se izroditi nakon olabavljenja mjera. S jedne strane, čini mi se da smo solidnim dijelom naučili biti odgovorni; s druge strane je gomila neodgovornih pojedinaca što bukvalno mogu biti potpaljivači fitilja i štapina za nove eksplozije. Ne pišem ovo mahnit, već vrlo staložen, sabran, nipošto oduzet. Previše nas hoda bez maski na licima (o rukavicama da i ne pišem), uz blaženo neznanje i čehre koje kao da kazuju: “Neće, ba, mene!“ O medicinskoj teoriji „prokuženosti krda“ u ovom trenutku ne možemo ni špekulirati. Hoće li se desiti drugi/treći val i na koji način? Prije da hoće, ali mi se čini kako je to ponekada dvojba čak i za stručnjake-uskostručnjake?!

Naposljetku, treba vjerovati kako će izdobriti; nismo se nevidljivom protivniku dali satrat’ i kada je bilo puno gore. Pa nećemo ni sada spustiti gard i dati mu priliku da nas mlati. Pokazali smo da imamo mogućnosti, pa i čitave spektre za reakciju. Osviješteni jesmo, rekao bih, sumnjivim većinskim dijelom: pojedinosti na onom manjinskom možemo brusiti u hodu. K’o šlagvort ispisanom, podržaću nas prelijepom, odveć praktičnom i stvarnom izrekom, bezbeli pradavnim usmenim predanjem: „Ko ne vidi u crnom bjeline, taj ne vidi ni bijelo kad je bez crnine!“

Ostanimo snažni!

Ponedjeljak, 11.5.2020.

Putešestvije nakon arbajta sam iskoristio da petama pridodam još malo vjetra i procunjam prema Vidikovcu i Panonskim jezerima. Još sabahile su vrijedni  komunalci sređivali taj đir. Poželio sam opet dohvatiti, možda još uvijek preostali, opojni i opori miris pokošenih travnjaka, kojim se zna okititi i maslinovo ulje kada je iscijeđeno kako valja. Jutros je bilo idilično šepesati na posao, sada bi zahvat kretanja trebao biti daleko širi, možda i mrvicu pročišćeniji.

Ima tu pristojnog tabananja; trenutak je sunčan, a nit’ je zvizdan nit’ čelopek. Može se ako se hoće – hoće se ako se mora. Upakovan u svakojakim mislima, prilično radoznalo zagledan u ljude i prostor, u mogućnosti sam svašta apsorbovati. Al’, što te dira-dira! I teško se odvojiti od profesionalne deformacije zbog koje iskišemo radeći na liječenju i zaliječivanju, umjesto da vrijeme trošimo na prevenciju.

Nipošto ne želim biti ptica zloslutnica, no ova šetnja me je, zadovoljnog više nego dosadašnjim čestitim otporom mog UKC, itekako zabrinula. Niko od uočenih humanoida (ali ama baš niko) nije nosio masku! Ni na podbratku, ni na vratu, pa ni frajerski na nadlaktici! A ja nipošto ne bih da se snishodljivo poistovjetim sa tamnim primjerima bosanskohercegovačke nonšalancije i tuzlanskih nonsensa. Tražim utjehu u odbrambenom činu racionalizacije. Trkače pokušavam opravdati nemogućnošću disanja, vježbače takođe, a tri generacije (majka, kćerka, unuka) prilikom da borave i žive zajedno, pa onda i šetaju zajedno, bez zaštite. Dobro sve, ali kako da opravdam četiri druga i tri drugarice sa klupa, tri dueta na travi, dva para nadomak spomenika, bar dva mješovita kvinteta u šetnji so close… I da ne nabrajam dalje, izlišno je. Preostala čula su takođe na gubitku: opojni i opori miris pokošene trave nisam dohvatio ovaj put.

Pohode me rudimentarne slike, ali ne tipa jamais vu. Rano je djetinjstvo. Otac je vispren lovac sa kodeksom –  nipošto ubica sa puškom. Četveronožne cuke što ga prate u lov bespogovorno i bez lajanja izvršavaju njegove trosložno-četverosložne upute, uz dojam kako bi mogli i više, samo ustreba li. Poređenja radi, dunjaluk danas i ovdje, ima nepremostivi problem već sa dvosložnim molbama, pa i preklinjanjima.

  1. Molimo vas, nosite zaštitne maske i držite odstojanje od 1.5 metar!
  2. Molimo vas, perite i dezinfikujte ruke!

Izjadam se mlađem drugu, gotovo pa rođaku, arhitekti! Kako li je samo projektovan ovaj Svijet, bez moralnih statičara i etičkih kodeksa? Je li se zato ovoliko naherio?! I kako onda doći tobe i staviti problem pod kontrolu? Ili ja to samo previše razmišljam pa predirektno iskazujem ono što mi iz uma izađe. Jedna usta-sto jezika! Odmjereni djelitelji mudrosti su običavali uputiti ovu duhovitu kvalifikaciju puno češće za osobe ženskog pola što bi zakerale i cjepidlačile, za sve i svašta, sukladno tome ne prestajući govoriti o svemu i svačemu. U novim okolnostima samom sebi ponekada zvučim kao muški lik iz te kvalifikacije, dok upozoravam na zaštitu od SARS-CoV-2.

Itekako bih volio da je ovo isprazno trabunjanje jednog običnika sa Vidikovca, nivoa iznad drugih nivoa Grada, u čijoj ravni traćim svoje minute. Nekome bih, sa ovoga mjesta i sa riječima što ih ispisujem, mogao izgledati poput modernog propovjednika (što, naravno, nikako nisam). Većini zasigurno zvučim poput skeptika, gunđala i zanovijetala. A gore, na platou, samo je jedan opravdano otužni poluveseljak, skrušenik (u obliku mene) kojem se zamračilo pred očima poslije neugodne spoznaje o ovodnevnoj zdravstvenoj sljepoći savremenika. Pa i svojoj osobno!

U domu sam i čitam elektronski (ne vlažeći prste jezikom prije okretanja stranice). Polahko, bez srkleta! „Nije Švabo na Husinu!“- dometnuli bi stariji žitelji mog Grada, lakonski, ne hiteći da urade pos’o koji za hiće nije. Koliko razumijem, ističu se (tek sada u prvi plan preko medija) razni umni ljudi što ih, ako ćemo pravo, niko nije slušao ili nije obraćao pažnju na iskazane im sumnje. Tvrde kako su odavno slutili/znali da će (nas) nešto ovakvo pogoditi. Itekako bih želio da se ne radi o „sindromu naknadne pameti“, a opet, još mi je neugodnija istina o zanemarivanju pametnih i negativnoj selekciji – već uvriježenom modelu ponašanja rasprskavajućeg društva. Umnici obično naglašavaju kako su upozoravali, vapili, pokušavali skrenuti pažnju pretpostavljenih, ali i većih institucija i grupa vodećih ljudi na halabuku koju je mogao donijeti pa isporučiti COVID! Ali avaj, riječi (raz)umnika nisu pratile odluke bezumnika.

Njihova priča se laiku, uglavom, čini šablonska. Premda, možda su istine koje nam serviraju u biti takve da se doimaju kao čisti šabloni. Ergo, istina je uvijek istina, pa se, ukoliko većini djeluje vjerovatno, prima kao šablon, ali i kao šablon odašilje. Ili, u slučaju ikakvih sumnji, postaje samo jedna od brojnih teorija zavjere. Pa i ova posljednja za koju bih volio da je laž i lafina, vjerovatno pripada tom i takvom krugu vijesti.

Samo, pojmim li koliko nas biva zauvijek zbrisano sa lica zemlje zbog infekcije koronavirusom, postane mi nevažno radi li se o prvom ili drugom pojašnjenju. I, koliko mogu uočiti, „ginu njihovi, a ginu i naši“- pravim ne sasvim ispravnu, ali svakako parodiju na dobri staru šalu o borbama između antifašista/antinacista protiv okupatorskih sluga/domaćih izdajnika. Miran sam, koliko-toliko, čak i u negativnostima isporučenim posljednjih hefti zbog važnog saznanja. SARS-CoV-2 ne bira samo sirotinju – onu što obično prva strada, a posljednja dobija mrvice zadovoljstva, već i one bogate, prebogate, najbogatije… Ima, dakle, neke Božije pravde u novomikrobnom marifetluku što nas je spopao i raskopao, bez obzira na bankovni konto (koji imamo ili nikako nemamo). U bezočnom frontalnom napadu na Svijet (prvom i posljednjem – tek se ponizno nadam, infantilno oponirajući nauci koja kroz istraživanja raportira da neće biti tako) itekako su stradali običnici, nevidljivi/nezanimljivi za prve stranice novina ili prvih 5 minuta centralnih informativnih emisija. Ali, virus je svojim sebstvom „opskrbio“ i one nedodirljive. Stradali su, koliko mogu zamijetiti, i neki prevejani i bešćutni što pripadaju „eliti, goroj od rulje“ (uz dubok naklon prema značajnim izuzecima), kako ih je mudro okarakterisao pokojni Mirko Kovač.

Na hair!

Utorak, 12.5.2020.

Dunjaluk bilježi preko 4 miliona inficiranih osoba. U USA je preminulo već 80.000 ljudi, u Velikoj Britaniji 32.000. U Bosni i Hercegovini je blizu 2200 inficiranih. Entitetska zastupljenost je otprilike fifty-fifty. Meni je ova pseudopodijeljenost nevažna jer izmišljene granice su, barem trenutno i na tugu političara sklonih separaciji, prepuštene difuziji i osmozi. U Gradu, onoliko koliko znamo, nemamo proskribirani SARS-CoV-2 u gostima; u Kanton je nakon 4 hefte „uvezen“ jedan slučaj u pitoreskni Gradačac, grad prepun vrijednih i čestitih. Kineski Wuhan – pradomovina virusa, nakon „višednevne ugašenosti žarišta“ opet broji nove inficirane! Znači li to da se „zločinac uvijek vraća na mjesto zločina“? Da li se krug zatvara ili se otvara novi na istom mjestu, u prapočetku i bešici svega? Da li je ovo naznaka tzv. drugog vala? Jesmo li zarobljeni u foajeu ogleda što im nema konca?

Uhvatili smo dušmanina na pre-paid (čitajte-prepad). Na ho-ruk, a lucidno, kako to Bosančerosi znaju napraviti nakon što se slože (u rijetkim situacijama) i upru k’o jedan (ili barem dva-tri). U Gradu i Kantonu je testirano blizu 6000 ljudi, 85 je bilo pozitivno na SARS-CoV-2, a dvoje je, nažalost, preminulo. To je ovdašnji/dosadašnji medicinski saldo. Iza ovih jednostavnih cifri se kriju sati i sati nečijeg posla (ne od kuće), neprospavane noći, bojazni, brige, napetosti, nedoumice, odluke, odgode, prilike i neprilike, strpljenje, improvizacija, imaginacija, stručnost, znanje i još puno toga: pozitivnog više no negativnog.

Defetizam – nikako. To sam izveo načistac. Sa primjetnom dozom gorčine smo se uvjerili kako na globalnom planu ohrabrujuće zajedništvo ne zaživljava te da je kolektivnost, koju smo nekada nemilice promovirali, evidentno posrnula spram individualnog. Ovakva rascijepljenost i nekoherencija u djelanju moraju (ali stvarno moraju) biti popravljeni čim prije: u protivnom smo fertik-šlus! Antagonija može, otkoči li se ka nepredvidljivom, izgubiti svega tri slova i postati agonija, a zajedništvo, bjelodano je na našem mikro-primjeru, itekako može biti od koristi. I stalna borba, većeg ili manjeg intenziteta, u kojoj će često biti „ili dža ili bu“! Ili mi njega ili on nas! Ako ćemo „mi njega“, onda bi Svijet trebati postajati puno više proegzistirajuće ujedinjen nego što je to bio do sada. Saso mange – bez izuzetaka. Potrebno je skladno praviti jednostavne poteze, ma nikako plošne! Samo tako imamo šansu da se ne pretvorimo u kazamat otvorenog tipa, sa amputiranim trajanjem, sa stalnim redukcijama sloboda u filozofski ionako neslobodnom životu.

Renoviram dušu. Pregledam stare fotografije. Tamo smo, kako na kojoj, otac, mati, sestre, bosanski trobojni gonič i ja. I bicikl sa pomoćnim točkovima, da ne zaboravim, ispod pergole sa hercegovačkim grožđem, jednim od miraza što ga je mati donijela sa toplog juga. Dvorište u kome sam prohodao i iz njega otišao, isto je ono u koje sam se vratio kao ljekar. Lokalna je to metamorfoza, od lutke (taman posla, ha, ha, ha…) do zanosnog leptira (kupusara, dakako). Taj reminiscentni ali odgovorni ritual prija, i onima nenačetim, a nekmoli načetim. Tkalački djeluje: ta su mi tkanja od posebne vrijednosti. Posvemašnje ureziva u kule spokoja teško sagrađene u ništavilu rascijepljene planete. Ubrzo sam translociran. Bliski i mirni, boravimo oko velikog kuhinjskog stola, čekajući da zasvijetle kandilji. Radujemo se zajedničkom iftaru. Na stolu je bilesi svega: tarhana, topa, šnicle, jogurt, miješana salata, vruće lepine. Čurukot (crni kim) nehajno prosut po gornjoj plohi udjene im note decentnosti, Orijenta, privlačnosti… Toplina što je isijavaju priprema tijela za užitak, potičući na zatomljene navike konzumerizma, čak i prije nego što se one stvarno objelodane.

Ritualna prangija sa brda Kicelj označava vrijeme za početak iftara; istovremeno, zasijaju kandiljske krijesnice sa vrhova minareta gradskih džamija, ušiljenih poput olovaka što nam nesebično isporučuju znanje. Raskrili se ezan: za njim tiho nastupa cilikanje escajga. U narednim minutama prekriveni smo skupocjenim kašmirskim šalom od polumirne tišine. Onda se rahatluk multiplicira. Ide kahva-spasiteljka: crna k’o noć, gorka k’o dan, k’o duša topla, k’o „Kouros“ mirisna. Zapuhće tuzlanska mineralna, prikažu se zerzevati: pregršt datula, pokoja pločica crne čokolade, hurmašica-dvije, sutlija… Voćna salata, taj divni trendovski izum, nije naodmet poslije svega lucidnog. Diskrepancija je očita: iz ničega – sve. Kriomice virkam, podjednako – malčice u pripravljena jela i dopune (što čine sto pretijesnim, a tanjire potrebnim), malčice u dragocjene žive sastojke moga života što oko njega obrazuju i ispunjavaju stolice svojim specifičnim težinama. I nikako da se nagledam i nasitim ljepote.

Kohabitacija objektivnog u duši i subjektivnog u duši, imanentna je. Ponekada je praćena začudno čistim osjećajima, ponekada je prisutno ozbiljno trvenje. Ovo „objektivno“ – pomaže duši da bude realna, a ono „subjektivno“ – pomaže duši da se podigne do nebeskih nasada ili pak obori u ništavilo. Fino je kada oprječnosti rezultiraju rahatlukom, fino je kada se čovjek budi zadovoljan, ostaje takav tokom dana i zadovoljan odlazi na počinak.

Poštujmo sebe!

Omer Ć. Ibrahimagić
Autor 18.12.2021. u 13:17