SEKULA – SAMONIKLI SLIKAR IZ AZAPOVIĆA GAJA

Vojislav Vujanović
Autor 28.11.2016. u 09:03

Izdvajamo

  • Potresao je posljednji rat, svojim bezumljem i Sekulinim Azapovićima, potresao njegovom dušom: umjesto arkadijskog nadahnuća, u duhu Sekule Dugandžića su se pojavila morna i grozomorna obličja, strahotna obličja koja su se naselila prostorom, ušao je i čovjek, ali unakažen, sveden na zoomorfnu patvorinu, na zastrašujuće kukce. Slikaru kao da je posebno stalo da ponudi analitičku sliku geneze straha, genezu čovjekovog pada u povijest, u vrijeme svoje neautentičnosti, svoje izrođenosti.

Povezani članci

SEKULA – SAMONIKLI SLIKAR IZ AZAPOVIĆA GAJA

Povijesno, koje se nudi na njegovim slikama sa ratnom tematikom, jeste nulta tačka čovječnog, nulta tačka besmisla. To je umjetnikova pobuna, ali i osjećaj nemoći da se opre povijesnom koje, hazarderski, nadire u njegovu sliku.

Sjedim pod krošnjom stare jabuke u dvorištu Sekule Dugandžića u Azapovića Gaju broj 5, u Lepenskoj dolini kod Kiseljaka. Preda mnom rascvali tulipani: nude mi iz svojih čaški malvaziju raskošnih boja, pomiješanu sa zracima sunca koje se, nakon što je izronilo iza horizonta, pretapa u svijetao dan. Osjećam se pomalo nestvarno. I tako uvijek kada bih se uspeo uz ovo brdo. Uza stranu se uspinje traka puta koja promiče pored mene i gubi se u daljini. Njome promiču automobili, ljudi me pozdravljaju iz njih iako me ne znaju: starinski način obznanjivanja ljudskosti i blizine čovjeka i čovjeka. Ja odzdravljam, pomalo egzaltiran situacijom. Pogled mi je sletio niza stranu u kotlinu koju su pokrile kuće crvenih krovova, čudno stado koje bi htjelo, čini se, u treperenju jutarnjeg zraka, da ode negdje drugdje i ja ga, poput molitve, pogledom zadržavam da ne ode. U daljini se naziru obrisi crkve: otuda bi trebalo da očekujem da dođu domaćini čija kuća također pripada stadu u dolini, samo se malo zaigrala, odvojila se i zastala na ovoj uzbrdici. Ja znam: doći će domaćini ove kuće, rastvoriti vrata prema tulipanima i poželjeti mi dobrodošlicu, kako su to i uvijek činili.

Osjećam se ovdje domaćinski. Kao da sam ja činio da uzraste ova ovca na ovom ćuviku. Šutim. I pijem obilatu malvaziju raskošnih boja iz čaški rascvjetalih tulipana. Čak, čini mi se da tišinu u sebi pokušavam da prevedem u neku pjesmu koja nema ni stihova niti bilo kakvog glazbenog sklada već se, tako, rastvara u neko jedva primijetno kretanje zraka, kao neko strujanje melodije, dostupne samo meni, da je samo ja čujem.

U ovakav dan, dan proljetnje zrelosti, kada se sunčevi zraci pretapaju u njegovu svjetlinu, treba početi priču o čovjeku koji nas je zadužio svojim izvornim djelom, koji je, iz svjetline dana, oslobađao ono što bismo nazvali tajnom iz koje se, potom, sklada ono što nas čini bogatijim, svjesnim sebe i dana u kojem prebivamo.

A priča počinje ovako: U ranim jutarnjim satima, za božićne blagdane, 1935. godine, šestoga dana mjeseca siječnja ili januara, na sveta Tri kralja – Vodokršće, Jozo, sin Ilije, dobi sina prvjenca, sa ženom Anom, rođenom Buzuk iz sela Duhara. Ime mu je Sekula.

Ime je dvojako znakovito za priču: s jedne strane, pojavilo se u prostoru gdje nije bilo uobičajeno i, s druge, prekinuta je stoljetnja tradicija da unuci ponesu ime djeda. Ime je sinu nadjenuo otac Jozo. Ime mu se ukazalo u njegovim proročanstvima i tu su se ukrstile dvije priče: priča o sinu i priča o ocu.

sekulad

***

Drugujem sa Sekulom i njegovim slikama dugo, veoma dugo. Pratio sam njegov stvaralački hod i pisao o njegovom djelu u nekoliko navrata, različitim povodima.

Pisao sam o njegovom brežuljku uz koji kad se se uspnemo, kao uza san, ponudi nam se gorje koje nas omamljuje svojim zelenim pijanstvom. A zeleno pijanstvo jeste ekstrakt, iscijeđen iz krošnji tih stabala koje je umjetnik stilizirao do grudvi ili do bulki koje se stapaju u gorovitim uzvisinama u jedinstven zeleni grozd po čijim se grudvama razigravao naš pogled šireći se u beskraj što i jeste ono pijanstvo od kojega se ne možemo otrijezniti i kada utonemo u san. U snu, grozdovi se osamostaljuju u doživljaj pa između sna i onog vizualnog prostranstva gubi se distanca i mi se ni u snu ne možemo otrijezniti!

Pisao sam o njegovim metaforama Bosne u bojenom skladu proljeća, ljeta, jeseni i u bjelini zime, o prirodi koju dožiljava kao ženu, ženu sa oblinama naglašenih volumena, nagu i u položaju beskrajnog davanja…

Pisao sam o njegovim ratnim slikama, o njegovim “avetima”. One su proistekle iz vlastite maštovne ropotarnice i ne bismo mogli reći da je to nešto do sada neviđeno. Slične formulacije su koristili i slikari takozvane metafizičke orijentacije čije bismo rodonačelnike htjeli prepoznati u mističnom slikarstvu Williama Blake, ili u slikarstvu Heinricha Fusslija, koje je Dugandžić, možda, negdje sreo, odložio ih u podsvijesti i sada ih pokrenuo iz njihovih mračnih prikrivališta da bi aficirao svoj duh i svoju imaginaciju, ali je svemu tome dao svoje osobne definicije, formulacije, drugačiji kontekst, gradio sasvim drugačiji Weltanschauung, sasvim drugačiju, ako hoćete, psihološku determinaciju. Njegove aveti formirane su od istih magmatskih pokreta iz dubine onostranog. Dugandžić komponira svoje aveti dozivajući ih iz košmarnih snova ili zastrašujuće narodne predaje. Sve je u njima prijeteće, to prijeteće je toliko sveobuhvatno da nam se čini da od njih spasenja i nema. Zemlja se pretvara u pustinju i prije no što je i dotaknu.

***

Sekulinu sliku možemo nazvati pejsažnom slikom, ona to i jeste, ali se Sekulino pejsažno slikarstvo daleko izdiže od slika u kojima umjetnik nastoji da opiše nešto što je zatekao u prirodi, čak da u nama izazove određeno zadovoljstvo, ali se naša imaginacija ne udubljuje u sadržajni sloj slike, ostajemo na epidermalnom sloju nekog predmeta. Sekulina slika je bitno drugačija, ona je asocijativna, ona nas uvodi u prostor predodžbi koje se promeću u zagonetnost, u tajnu kao što nas pjesnička riječ zavodi i našoj doživljajnosti nudi drugi svijet, svijet zanosnih preliva u kojima je boja zaboravila na služinsku ulogu u prirodi.

Boja na Sekulinoj slici prestaje biti ancilla, ona se pojavljuje kao nositelj moći koja se useljava u naše vidno polje i priziva sebi našu svijest koja se mora uživljavati u njeno biće i shvatati je kao otjelovljenje nekog višeg smisla, zeleno postaje ideja slike!

I tek kao ideja, zeleno se može transponirati u niz svojih motivskih cjelina u kojima razaznajemo snagu individuacije koja se očituje u specifičnim formulacijama zasijanih njiva i bojom njihovih plodova od kojih se oblikuje arabesknost vizualnog koja nas priziva sebi i razrasta se u vizualnu bajku, u nešto što nas neodoljivo priziva sebi, da uplovimo u labirint iz koga nema izlaza, nema Arijadnine niti koja bi nas “izbavila” iz toga svijeta začudnosti.

Brojne su Sekuline slike koje su zasnovane na misteriju čije je počelo u svjetlu, ne kao izvorištu vidljivoga, već onom svjetlu koje se utapa u boju oplođenja prirode, u boju zelenila (bez obzira na brojnost nijansi).

Sekula je slikar prirode, grudvastih zelenih krošanja, sanjalačkih proplanaka, okruženih šumskim zelenim zastorom iza kojih slutite da će se pojaviti neko od šumskih božanstava. A sve te motive pronalazi na uzvišenju koje se smjestilo s druge strane Lepeničke doline, ali u horizontu sa Sekulinim Azapovića Gajem pa ga Sekula gleda sa kućne terase. To je Čubren. Čubren mu je sustvaralac: on mu nudi neiscrpni broj motiva koje on, potom, modelira u zavisnosti od sunčevih zraka koje se spuštaju na Čubrenovu glavicu. I, možda, sve na njegovoj slici i ovisi od tih sunčevih zraka, motivi su samo forme u koje Sekula smješta sunčeve blagodeti, šaputanje sunčevih odsjaja.

***

U nizu slika sa etnografskim motivima, Sekula u lirski intoniran prostor ugrađuje motiv sa narativnim sadržajem i time svojoj slici obezbijeđuje dvostruku postulaciju: lirsko osjećanje svijeta kao opće duhovno stanje, i reproduciranje zapamćenog koje se generira u kroniku zbivanja u njegovoj dolini. Prvi sloj je produkt stvaralačke imaginacije koja stalno radi i pokazuje stepen unutarnjeg stvaralačkog zrenja, drugi se oslanja na snagu neposrednog viđenja konkretnog svijeta koji se smješta u spoznaju i traži od umjetnika da ga predočuje u njegovoj neposrednoj datosti, usaglašenoj sa doslednošću zapamćenog. I, dok se prvi sloj nameće svojom imaginativnom snagom, drugi zahtijeva tehničku stranu samog postupka: način kompozicionog ustrojstva i reproduktivnu snagu. Ta reproduktivna snaga, koju umjetnik postiže, zavidna je, naročito kada predočuje skupnost figura uključenih u motiv i njihov aktivizam. Istina, on sintetizira ljudsku figuru i svodi je na fon prepoznatljivosti, oličuje kostim u kojem se lik pojavljuje u mozaiku figura sa jasno izraženom likovnom profilacijom. To se očituje na nekoliko njegovih slika sa motivima  Pečenja rakije, Prstendžije, Mesari.

Vrhunac tog postupka je postignut na slici Svatovi u Lepenici”. Na slici je predstavio svu onu metežnost koja karakterizira takve događaje. Čovjek u tim slikama ima svoju jasno preciziranu funkciju, svoje djelatno polje, svoj razlog postojanja. To je umijeće s kojim je raspolagao Sekula Dugandžić. Međutim, Sekula se ni prema tome segmentu slike nije odnosio mehanički, ukidao je distancu i to je činio tako što je na taj narativni sloj svoje slike bacao snop jače svjetlosti i njome intimizirao motiv, pokušavao da ga pomakne iz njegovog deskriptivnog ležišta i približi umjetničkoj determinaciji.

***

Potresao je posljednji rat, svojim bezumljem i Sekulinim Azapovićima, potresao njegovom dušom: umjesto arkadijskog nadahnuća, u duhu Sekule Dugandžića su se pojavila morna i grozomorna obličja, strahotna obličja koja su se naselila prostorom, ušao je i čovjek, ali unakažen, sveden na zoomorfnu patvorinu, na zastrašujuće kukce. Slikaru kao da je posebno stalo da ponudi analitičku sliku geneze straha, genezu čovjekovog pada u povijest, u vrijeme svoje neautentičnosti, svoje izrođenosti.

Povijesno, koje se nudi na njegovim slikama sa ratnom tematikom, jeste nulta tačka čovječnog, nulta tačka besmisla. To je umjetnikova pobuna, ali i osjećaj nemoći da se opre povijesnom koje, hazarderski, nadire u njegovu sliku.

(odlomci iz rukopisa Monografije)

Vojislav Vujanović
Autor 28.11.2016. u 09:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija