Senja Perunović: Laibach i Tito

Izdvajamo

• Možeš biti stopostotni antifašist i obrazovani umjetnik, ali ako ne razumiješ šta se dešava u društvu, možeš stoposto promašiti. Što više, možeš se naći na sebi suprotnoj strani, a nesvjesan toga. To se desilo Laibachu. Njihovi provocirajući skandali na račun Tita ili Jugoslavije bili su bazirani na promašenoj ocjeni društva i povijesnog trenutka.

Povezani članci

• VALTER BRANI SARAJEVO: TITOVSKO NJET SERGEJU LAVROVU
• HOZINA DVA FENJERA
• U Sarajevu otvorena izložba „Progovara(j)mo“ posvećena ženama koje su preživjele ratno seksualno nasilje
• Predsjedniče, liječite se!
• GS pokreće kampanju skidanja stranaka s budžeta
• Predstavljena knjiga “U požaru svjetova” Michaela Martensa

Photo: Dusko Marusic/PIXSELL

Laibach mi ide na živac.

Smatram da su promašaj, stilski i društveni.

Mogu vjerovati, međutim, da su, što bi se reklo, u duši dobronamjerni (ne zezam se).

Žao mi je što toliko pametnih ljudi pada na njihove verbalne selfije. Selfi ih promovira kao ekscentrike koji kuže stvari i usude se reći i kažu to na umjetnički način.

Mošmislit.

Ekscentrici jesu (bili), a stvari skuže s jedno četrdeset godina zakašnjenja, kad se radi o društvu. Što se tiče hrabrosti, ona se praktički svodi na marketinšku kalkulaciju, a u kalkulaciji su maheri. Samopromocija, pa šta košta da košta, Laibachovo je drugo ime.

***

Da se dotaknem one masovke: „Ako si rekao nešto protiv Tita, završio bi na Golom otoku“.

Laibach je ingeniozno (mošmislit) prikazao dokumentarni film gdje je scenu gdje je Tito, spojio sa slikom iz porno filma.

To je događanje bilo prekinuto. Organizatori su se hvatali za glavu. I, šta je bilo?

Lajbahovci su završili na Golom otoku?

Nisu.

Lajbahovci su završili u zatvoru?

Nisu.

Onda, šta je bilo, šta im se dogodilo u Zagrebu 11. dec 1982.?

Skinuti su s pozornice gdje su nastupali. (Skidanje sa “scene” može imati različita značenja.)

Dobro, ali nakon toga Lajbahovci su bili zabranjeni?

U Jugoslaviji, ne. U Sloveniji? Ne. Nego? Bili su zabranjeni u Ljubljani. Ae.

***

Lajbahovaci su bili izašli s dobrom forom za svoju obranu od fašističke naljepnice: “ako su lajbahovci fašisti, onda je Hitler bio slikar”. Da li su bili fašisti? Nisu, naravno. Samo su totalno bili podlegli desničarskoj navali koja je nadirala u slovensko društvo u 80-tima; pa su se prevarili misleći: ovi “novi” imaju pravo, živimo u totalitarizmu.

I onda su se popeli na scenu, poduhvatili muzike, filma, fotomontaža i sličnih tehnika koristeći stilizirane i nestilizirane fašističke simbole kako bi se borili – protiv čega?

Jedan od njihovih uzora (mada nigdje nisam vidjela da to izričito navode), John Heartfield, majstorski je koristio fotomontažu kao antifašistički stav, no njegovi su posteri bili lijepljeni po berlinskim ulicma 1932. i 1933. godine kad su nacisti došli na vlast. Ergo, u pravo vrijeme, na pravom mjestu i prema pravoj meti.

A dadaisti, umjetnički pravac koji je 1915. prvi upotrijebio fotomontažu, upotrijebio ju je također kao političko oružje usmjereno prema pravoj meti – protiv rata (Prvog svjetskog rata). O tome se radi.

Možeš biti stopostotni antifašist i obrazovani umjetnik, ali ako ne razumiješ šta se dešava u društvu, možeš stoposto promašiti. Što više, možeš se naći na sebi suprotnoj strani, a nesvjestan toga. To se desilo Laibachu.

Njihovi provocirajući skandali na račun Tita ili Jugoslavije bili su bazirani na promašenoj ocjeni društva i povijesnog trenutka.

E sad neki misle, to je moja (SP) interpretacija povijesnog trenutka jer je takav moj stav o Jugoslaviji i uspjesima koje je postigla uveliko zahvaljujući Titu? Pa, moj jest, dakako. Ali vrijedi da znate i ovo, to je stav i … Laibacha, ali sadašnjeg, “kasnog” Laibacha; izrazili su ga detaljno i opširno:

‘SFRJ je imala otvorene granice, protok kapitala, ideja i ljudi, imala je vrhunske sportiste i intelektualce, ogroman turistički potencijal, negovala je ideje bratstva i jedinstva, razvijala teoriju samoupravnog socijalizma, bila na čelu antiblokovskog Pokreta nesvrstanih, gde je deklarativno zagovarala princip aktivne miroljubive koegzistencije među narodima, glasno je osuđivala kolonijalizam i neokolonijalizam, rasizam, aparthejd i tako dalje.

SFRJ je zbog tih svojih stavova bila veoma cenjena zemlja na globalnom nivou. U arhitektonskom i opštem estetskom smislu, država je sistematski razvijala modernizam i pop art, a svi smo slušali muziku i gledali filmove koji su takođe prikazivani i na Zapadu. Čitali smo i Kapital i Bibliju, proučavali samoupravljanje sa temeljima marksizma, ali i Vinetua, Zagora, Dijabolika, a o cinizmu realnog kapitalizma najviše smo naučili iz Alana Forda.

Ništa od ovog ogromnog potencijala političko rukovodstvo u zemlji nakon smrti maršala Tita i njegove leve ruke, Kardelja, nije znalo pozitivno iskoristiti i pretvoriti u nešto (još) bolje i kvalitetnije. Svi su se bavili samo time kako ‘ubiti oca’ i zauzeti njegovo mesto, ili barem kako što brutalnije i banalnije raskomadati leš.’ (Danas.rs)

Tako, nakon četrdesetak godina, raščistilo im se pred očima. I to je dobro. Ali današnje prilike donose novog vraga i nove magle.

Njihova karakterizacija uspjeha Marine Abramović dobra je ilustracija koliko su lajbahovci neosviješteni o tome šta je srž i ćud društvenih zbivanja. Kažu, “Komodifikacija njezinog rada je prirodan process… i samo je dokaz istorijske relevantnosti njezinog rada.” (Vreme.com)

Pogledajte, što je ovdje označeno kao indikator povijesne relevantnosti umjetničkog rada? To da je djelo pretvoreno u robu koja se (dobro) prodaje na tražištu. Ne vide oni što je kapitalizam, a bome im nije jasno ni što je umjetnost.

A šta s onima koji su podržavali (ne uvijek i voljeli) Laibach? Ja taj stav vidim usidren u čežnji za još boljim socijalizmom; mnogi su sanjali novi svijet i priželjkivali da netko bude (i) umjetnička kritika, da hrabro plovi prema tom boljem i činilo im se da Laibach to radi. Zbog te potrebe, želje za kritikom koja je doista na strani progresa, bilo je zaguljeno prepoznati da takva kritika ne stanuje u Laibachu.