Senja Perunović: Političari nisu isto što i narod. Ili, kako se ne govori

Izdvajamo

• Prevarantski kritičari kao što su politički zvaničnici, pod krinkom ogorčenosti u razobličavanja jednog, zapravo guraju drugi, “svoj” šovinizam. Oni kritikuju šovenske gluposti tipa milanovićevih, ne da bi satrli nacionalizam, već da bi učvrstili bedeme zloće između dva naroda.

Povezani članci

• Zapišavanje Crne Gore
• Povodom osuđujuće presude Višeg suda u Beogradu u predmetu protiv Milanka Devića
• U DEMOKRACIJI SABOR MOŽE BITI SAMO NARODNI, NIKAD DRŽAVNI, GOSPOĐO PREDSJEDNICE I GOSPODINE PREDSJEDNIČE!
• Mrtvi proleteri i hrvatski stjegovi
• Čedomir Petrović: Ja nisam ubijao u Srebrenici i Vukovaru
• JARKO POETIČNO U DRAMI I NA POZORNICI

U šovinističkoj se farsi, naime, zloba vlastele poistovjećuje sa stavom građana, kako bi se produbilo nerazumijevanje i nepovjerenje i učvrstilo neprijateljstvo, na dobrobit lidera. U zdravom društvu granice i nacija ne određuju ljubav ili neprijateljstvo, a povjerenje, individualno i kolektivno, u njegovoj je osnovi. Moglo bi biti lijepo tamo.

Piše: Senja Perunović

Nije riječ ovdje o (ne) pristojnom, lijepom, ili gramatički pravilnom govoru. Priča je primarno o zamlaćivanju.  Koga? Naroda iliti građana. A tko nas zamlaćuje? Momentalno moćniji političari i neki mediji.  Od političke vrhuške, amo ili tamo, svejedeno, govor iz vještičinog kotla i očekujemo, ali kvaka je u tome da njihove zamke uvijek ne prepoznajemo. I to možda neke od najopasnijih, bar u našim krajevima u ovom periodu historije, koje nam se tiču identiteta – a sad su u modi samo nacionalni, kao da drughih nemamo – i koje zamke zato lakše prođu filtere logike.  Na primjer, kad se radi o etnonimima – nazivima etničkih grupa i s njima povezanim terminima.

Uvriježile su se te neke ‘etnonimske’ loše navike i u govoru nas, naroda/građana.  Uvriježile same od sebe?  A ne, ne.  Ali, navikom su postale, pa ih često i sami u pogon stavljamo. Otuda i potreba za razgolićavanjem tih verbalnih varalica.  Prvo valja napraviti razliku.  Dok je narodna loša navika “samo” loša praksa bez želje za zavođenjem, verbalno politikansko žongliranje s etnonimima u cilju zamlaćivanja publikuma, jednostavno je – prevara.  S te točke, ovo  jest priča o pristojnom i lijepom govoru. Koji je uvijek bez varanja, zavođenja, laganja.

Primjer etnonimske zbrke slijedi malo kasnije. Da bismo je bolje razumjeli pođimo od konteksta u kojem se javlja. Pitanje svih pitanja, da se poigramo s hiperbolom, je ovo.

Što rade velemožne političke garniture u regiji, u što su zaronili svoje mudre glave? Kad se sve sabere, bez iznimke, najproduktivnija djelatnost im je gajenje nacionalističke zatvorenosti, uzdizanje, uz fanfare, nejasnog ali srcedraptelno razapetog nacionalnog identiteta, još nacionalnijeg ponosa i sukladne mu isključivosti, i još velikonacionalnijeg interesa s pitanjima i odgovorima o teritoriju i granicama sa susjedima.

Kako se gaji nacinalizam?  Krvavo crvenim sirupom od blistavo ofarbane svekolike veličine i isto takve historije (naše nacije), s dodatkom kostiju (poželjno, u nekom nac. hramu posvećenih) nacionalno korektnih žrtava, uz pregršt narcisa minornih komšijskih razlika i lonac ruža oštrih rasističkih bodlji, te s neizostavnim sastojkom – brižljivo i zavisno od okolnosti doziranim kiselo-odurnim strahom od, što mi-nacija pouzdano znamo, potencijalno opasnog susjeda. Sirup se pije i ispljuvava redovito i na svim mogućim mjestima, u kući, na ulici, u školi, a naročito je plodonosan kao medijski i ispljuvak državnih zvaničnika.  Nedavni tjedni s verbalnim događajima artificijelno proizvedene napetosti potekle od zvaničnika Hrvatske i Srbije i strateški podržane od brojnih medija s hr.-srb. lokaliteta, lijep su primjerak tog procesa. Pridružio im se i velemožni Dodik, dajući snažan zamah napetostima u Bosni i Hercegovini, pa tako i regiji, čime je opstanak svog privatnog gazdinstva – R.S.- upakirao u pitanje slavljeničkog dana sektaški isključive provenijencije kao pitanje planetarnog opstanka nacije Srba. Dan proslave, ili nas nema!

Vlastela kao proizvođači umjetne napetosti među narodima, napetosti koje imaju svojstvo da, opet zahvaljujući vlasteli, postanu stvarna stvarnost

Nevolja je što se ograničenosti i nedoraslosti političkih aktera u regiji (ne samo za visoke političke funkcije), njihovi mi-protiv-onih-tamo potezi i predimenzionirani ili izmišljeni problemi, prezentiraju kao napetosti među narodima. A narodi ni luk jeli ni luk mirisali, niti im je do tog prežvakanog lupetanja njihovih lidera stalo, a još manje do napetosti i ratnih svađa.  Oni brinu brige dnevnog preživljavanja, a i sjećaju se, ili doznavaju (oni mlađi) da je postojalo, ko bi reko, vrijeme kad nacije i oni-tamo nisu bili vrhunski strateški problem, a nacija se ipak održala i živjela pristojno, što više, jako pristojno u slozi sa tim raznim onima-tamo.

Uostalom, harmoničan etnički mješovit život puka, za razliku od liderske sfere, na mnogo načina, živi i danas. Nasuprot nacionalističkoj naglavačke postavljenoj teoriji o ljudskom rodu kao konglomeratu prirodnih neprijatelja razgraničenih uzduž nacionalnih linija, svjedoci smo da osim u često stidljivo skrivanim individualnim iskustvima, danas sve više primjera međunacionalne povezanosti/suradnje izlazi i na medijsku površinu. Primjeri u vidu npr. suradnje (kulturnjaci), susreta (turističkih), poslovnih kooperacija, osobnih biografija i intimnih svjedočenja. Film Zvizdan Dalibora Matanića, na primjer, kooprodukcija je filmskih kuća iz Hrvatske, Slovenije i Srbije. Kako piše D. Ilić (Vreme), film je postigao značajne uspjehe na festivalima u Puli i Kanu, a bio je i hrvatski kandidat za Oskara 2015. godine. Ne samo da film, možda prvi put u radu filmskog redatelja iz Hrvatske, prikazuje spaljene i srušene kuće u srpskim selima, nego mu je i tema snažna kontra nacionalističkoj uskogrudnosti. U tri priče u filmu radi se o ljubavi između mladih različitih nacionalnosti. K tome, u sve tri priče igraju isti mladi glumci, čime se, ističe Ilić, ‘pojačava univerzalna poruka da jedino ljubav, ta zaboravljena ljudskost, može zalečiti strahote rata’. Ali, kako (ni) u Hrvatskoj ne nedostaje uskogrudnosti, tako nisu izostale ni kritike o “idealizmu filma” u stilu: “Čistokrvni Hrvat nema šta da traži sa Srpkinjom, jer neće ljubav promeniti ‘martićevce’”. Martićevce?  Postojanje istih davno je prošlo vrijeme. Druga premisa “čistokrvnog Hrvata” ovdje je da su svi Srbi martićevci.  Nikad ni bilo, a kamoli da je to istina danas, tj. totalno neadekvatan termin je u upotrebi kako bi se demonizirali pripadnici druge nacije. Nacionalisti tako.  A narod Hrvatske?  Drugačije, reklo bi se. Eto, Zvizdan je postao jedan od tri najgledanija filma dosad u Hrvatskoj.

U kontekstu naše teme treba primjetiti naglasak na činjenici da nacionalisti Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine… nisu narod Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine… I tu valja reći nešto više o zbrci s etnonimima.

“Hrvati vređaju srpski narod.”  U ovakvom tonu bile su neke od reakcija u medijima u Srbiji na primitivnu šovinističku izjavu politički neoformljenog Zorana Milanovića, do prije koji dan predsjednika hrvatske Socijaldemokratske partije (SDP), da su Srbi “šaka jada”.

No, pogledajmo detaljnije što rade ti kritičari Milanovićeve izjave?  Uvaljujući sve Hrvate u nešto što je izjavila jedna osoba, oni rade grešku istog reda.  Kažu, Hrvati vrijeđaju?  Krivo. Kad milanovići vrijeđaju, to su milanovići, nisu Hrvati.

Ali on je hrvatski političar, kazat će neki. Pa da je i sto puta hr. političar, Z.M-ova šovinistička izjava ne može biti nešto što je izjavilo cjelokupno građanstvo Hrvatske, pa čak, naravno, ni većina njih. Komentatori bi morali moći uočiti i dosljedno praviti razliku između političara (koji su, ma koliko dugo na pozicijama moći, samo trenutni lideri, i prečesto neadekvatano predstavljaju ono što je stvarnost) i naroda. Mislim na normalne komentatore. Oni će se vjerojatno i korigirati.

Problem je u onim drugima. Prevarantski kritičari kao što su politički zvaničnici, pod krinkom ogorčenosti u razobličavanja jednog, zapravo guraju drugi, “svoj” šovinizam. Oni kritikuju šovenske gluposti tipa milanovićevih, ne da bi satrli nacionalizam, već da bi učvrstili bedeme zloće između dva naroda.

Naravno, u komunikaciji simbolima – a jezik jest sistem simbola – nije uvijek jasno što se  poručuje i očekuje pa su mogući i mali i teži nesporazumi. U nacionalističkom nabacivanju s etnonimima, međutim, ne radi se o tom “jednostavnom” nerazumijevanju koje se uz dobru volju, srećom, može premostiti.  U šovinističkoj se farsi, naime, zloba vlastele poistovjećuje sa stavom građana, kako bi se produbilo nerazumijevanje i nepovjerenje i učvrstilo neprijateljstvo, na dobrobit lidera. U zdravom društvu granice i nacija ne određuju ljubav ili neprijateljstvo, a povjerenje, individualno i kolektivno, u njegovoj je osnovi. Moglo bi biti lijepo tamo.