Senja Perunović: SINTAGMA

Senja Perunović
Autor 28.11.2016. u 10:43

Senja Perunović: SINTAGMA

Foto: Slovenski filmski arhiv pri Arhivu RS, SI_AS 1280/10

U sceni u kojoj djeca “razmatraju” njihove suseljane Njemce, na pitanje je li ona Njemica, mala djevojčica će reći*:  “Ne, ja sam Loti”, kazujuči svoje ime. Jednostavnost tog iskaza zaleprša u našim mislima kao bezbrižna ptica koja osvježi nebeski vidik. Ako izuzmem one u privatnim razgovorima, to je jedan od najzrelijih komentara o identitetu koji sam čula u zadnje, već duže, vrijeme. Takva misao, iako u filmu samo dječija (neosvještena) reakcija, kao dio umjetničkog djela, svojim dojmom, suptilno poništava superiornost nacionalne identifikacije (slučajne i konstruirane) nad individualnom, autentično ljudskom.

Sve je kompleksno i komplicirano, osim jedne stvari – kad se kaže “komunistička Jugoslavija”.  Kad  se ispuste (iz pluća? pera? guz-e?) te dvije riječi, sve je automatski jasno.  Sintagma ne traži ni znanje, ni objašnjenje; prosta je da prostija ne može biti, svima razumljiva i na usluzi.

E sad, da je prosta, prosta je, toliko da se čovjek pita  – primjećujući kako se često ori u iskazima, pisanim i čujnim – smije li toliko vulgarnosti biti vani na ulici.  Zbog zdravlja i morala i moralnog zdravlja državnih subjekata, što ce reći objekata (u riječniku stranih riječi navedeni pod narod).

U čemu je problem?

Prvo, nije jasno zašto bi se sad nešto nazivalo nekako kako sebe nikad nije zvalo. Tko je ikad ikoga (“lokalca”) u SFRJ čuo da zemlju zove komunističkom? Taj je atribut bio termin zapadnih lidera i profašitičke dijaspore. Naš izraz bio je socijalistička (zemlja, socijalistička Jugoslavija), a i njega smo upotrebljavali samo kad bi išli u neku pedanteriju koja je zahtjevala manje-više službeni jezik.

Drugo, sintagma “komunistička Jugoslavija” danas je široko upotrebljavana u značenju nakaradna zemlja Jugoslavija. Kao samorazumljiva generalizacija svega lošeg što može postojati u jednoj zemlji, izraz se servira na sve strane, u bogatim količinama i mlađoj generaciji uliva kao instant istina o nečem “bože me sačuvaj”.

Vrag je u tome da đavo i ovdje leži u detalju. Što je više detalja o toj “nakaradi”, to je prozirnije ruho vrhovnog distributera ovog izraza, danas visoko cijenjenog cara-revizioniste; onog sklonog da jednim udarcem ubije i istinu i put i tragove koji do nje vode – mišljenje.

…tekst koji svi mrze, a niko ga nije pročitao, film koji niko nije gledao ali svi znaju šta u njemu ima, stav koji niko nije kazao ali svi znaju koji je itd. nisu, dakle, slučajni, oni su nužni. Nacionalističke fantazije bi savršeno funkcionisale samo da nije te proklete stvarnosti. (Stefan Aleksić)

Kako izgleda odbljesak onog što mi – potomci Jugoslavije – poznajemo u malom milionu oblika? Jedan, od prije par dana, 22. novembra 2016. izgledao je na primjer ovako.

Netko (S.P.)  iz Zagreba (Hrvatska) prisustvuje DSF-u, Danima Slovenačkog filma (Slovenija) u Beogradu (Srbija), u instituciji s nazivom Jugoslovenska kinoteka, sa štampanim programom kojeg vizuelno “nosi” fotografija Johna Kitzmillera (USA) – 1957. godine Zlatna palma za glumu na Kanskom festivalu (Francuska, tehnički).

Eto tako, jednostavno i slobodno, dišući na i sa svim stranama svijeta: film, umjetnost i tamo prisutni.

Tog dana sa zanimanjem očekujem Dolinu mira, film iz 1956, redatelja Franca Štiglica. Tema je – oslobodilački rat protiv nacističke Njemačke – data kroz priču o sudbini dvoje djece siročadi iz jednog sela u Sloveniji, djevojčice Loti, njemačkog, i dječaka Marka, slovenskog porijekla. Pokazalo se da film iznevjerava ne samo neke od  interpretacija o generalno nikakvoj jugoslavenskoj “socijalističkoj” umjetnosti, nego ne potvrđuje ni nevješte obrasce ranog perioda, tada tek kinematografije u razvoju.

U sceni u kojoj djeca “razmatraju” njihove suseljane Njemce, na pitanje je li ona Njemica, mala djevojčica će reći*:  “Ne, ja sam Loti”, kazujuči svoje ime. Jednostavnost tog iskaza zaleprša u našim mislima kao bezbrižna ptica koja osvježi nebeski vidik. Ako izuzmem one u privatnim razgovorima, to je jedan od najzrelijih komentara o identitetu koji sam čula u zadnje, već duže, vrijeme. Takva misao, iako u filmu samo dječija (neosvještena) reakcija, kao dio umjetničkog djela, svojim dojmom, suptilno poništava superiornost nacionalne identifikacije (slučajne i konstruirane) nad individualnom, autentično ljudskom.

Ni svi njemački vojnici nisu uštogljene, poslušne, surove mašine.  Film i to obznanjuje. U razgovoru dvojice od njih – koji su dobili zadatak da odu i pretraže dio šume kako bi otkrili gdje se kriju Loti i Marko – govoreći o svojim nadređenima, jedan će gorko reći: “Sad i u djeci vide partizane”. Kritika u njegovom glasu, inidrektno je kritika rata a radi se, valja ponoviti, o vojniku Wehrmachta, i tek je 1956. godina.

Kraj filma posebna je priča. Nema sretan završetak, a opet ne odiše nesrećom. Iako su osobe najbliže djeci poginule – osim roditelja, njemačke su trupe sad ubile i Markovog strica, kao i zaštitnika/prijatelja Jima – a ne vidi se da partizani pobjeđuju niti da postoji vrijednost za kojom tragaju – dolina mira, završetak filma kao da ipak odašilje svjetlost.  Može se reći da ima utopijski završetak. Djeca su bježala tražeći dolinu mira. U dolini gdje je živio Markov stric, za koju su čvrsto vjerovali da je upravo to sretno mjesto bez pucanja, doživjeli su razočaranje – rat je bjesnio i u stričevoj dolini i odnio njima preostale najbliže. Marko je slomljen, skoro rasplakan od razočaranja: “Ovo nije bila dolina mira”, kaže.  Loti pokazuje u daljinu: “Možda ono tamo je”, i onda gledajući Marka, prenosi (nam): “Dolina mira mora negdje postojati”.

Eto, što se sve neće naći u filmu iz 1956! Raspoznavanje prvenstva individualnog nad nacionalnim identitetom; mogućnost toplog prijateljstva između “neprijatelja” po nacionalnosti; prepoznavanje i priznavanje ljudskosti njemačkom vojniku; i kraj filma, ne slatkasti, srcedrapatelni, neuvjerljiv, pasivizirajući, već jedan s utopijskom naznakom.

Dolina mira je detalj, jedan od bezbrojnih koji nagriza stereotipe sadržane u šljamu laži i “tajni” današnjice, bušeći tako čvrsti oklop sintagme skovane ne da objašnjava Jugoslaviju i njeno vrijeme, već da zavarava u interesu naopakog status quo-a.

Đavolčići jesu u detalju i mogu imati ulogu of the revolutionary.

*Dijalozi su navedeni po sjećanju.

Senja Perunović
Autor 28.11.2016. u 10:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija