Serioznost likovnog jezika

Izdvajamo

• Slikarstvo Milakovićeve je trijumf umjetnosti koja progovara moćno o tragediji današnjice ovijene ritualima nove fašizacije!

Povezani članci

• Protesti građana kod Ambasade SAD-a: Palmer pravi još jedan entitet u FBiH
• Vlade Divac: Sarajevo i celi region teško da mogu dobiti novu Olimpijadu
• Zoran Pusić: HOLOKAUST, SPOMENICI, SJEĆANJE
• OSJEĆAJ ZA TUĐE
• DUG – Literarni oratorij
• STRANKA LIJEVOG KROŠEA

Foto: sarajevotravel

Tatjana Milaković, Fikret Libovac i Nusret Pašić

na izložbi u Gradskoj galeriji Collegium artisticum u Sarajevu

Tragalaštvo je zajednički imenitelj za likovni doživljaj koji su nam u Gradskoj galeriji Collegium artisticum u Sarajevu priredili slikari Tatjana Milaković i Nusret Pašić, te skulptor Fikret Libovac. U vremenu opće komercijalizacije i estradizacije stvaralaštva ova tri istinska umjetnika ostvaruju izniman tragalački napor da bi kopajući po vlastitim nutrinama na svjetlo dana donijeli otisak vanjskog svijeta, svog u uznemirenosti i totalnoj nenormalnosti, koja najprije iritira, a potom zabrinjava u dugom periodu, in continuo.

Svatko od troje umjetnika originalnim, krajnje autentičnim likovnim jezikom, pokazuje virtuozitet metjeovskog kaaraktera, a njihova žudnja za prostorima umjetničke slobode i totalne nesputanosti neupitna je na svim izloženim radovima.

Između farsičnog i krajnje groteskalnog mogu se ocijeniti letovi Libovčevih figurina u prostoru. Umjetnik svakom detalju svojevrsne, u najpozitivnijem smislu te riječi lutkarizacije, ustvari neke vrste uniformne zatočenosti figura u prostorima današnje (ne)slobode, daje dostatnu autentičnu likovnu energiju; od oblika koji slave ljudsko tijelo, ali ga u isto doba dovode i  pod znak pitanja, do boja koje su odraz krajnje bolesnog vremena u kojem obitavamo, daje prostor dubinskog učitavanja u ljudsku egzistenciju. Ova faza Libovčevog traganja donosi dinamiku giba, koja je proizvedena nevjerojatnim destruktivnostima i nakaradnostima svijeta našeg stoljeća. Fikret Libovac sa dubokom sviješću o (ne)vremenu koje preživljavamo formira vlastiti, duboko umjetnički proživljen odgovor na nastranost podivljalog svijeta dvadesetprvog stoljeća, pružajući svojim figurinama prostor slobode bar u trenu leta, čudesnog gubljenja ravnoteže, kao prostora krajnje diabolike i ukupne nesreće našeg doba.

Nusret Pašić svojim psima, koji imaju mnogo od vučjeg karaktera, pokazuje doba u kojem čovjek čovjeku nije čovjek, nego vuk, a opet sva tragedija našega svijeta u Pašićevoj percepciji nalazi neke iščašene košobrane, koji ne štite nego samo tragetski natkriljuju naš prostpor bola i plača… Duboko zabrinuti i tanano osjećajni recentni Nusret Pašić iskazuje se na ovim slikama.

Fašizirajuća atmosfera umjetnosti tridesetih godina prošloga stoljeća dominira atmosferom perfektnog krika koji izlazi iz očnih duplji ljudskih glava, dakle uznemirujući zvuk koji detektira naše vrijeme prisutan je u prizorima Tatjane Milaković.

Ova samozatajna, ali estetski rijetko autentična umjetnica donijela je krik, koji odzvanja i trenutno dok ovo zapisujem u mojim ušima, ali još i snažnije u mojoj ranjenoj duši.

Milakovićeva je prepoznala i likovno moćno artikulirala svu bol koju samo najsenzitivniji među nama osjećaju u svakom trenutku življenja.

Slikarstvo Milakovićeve je trijumf umjetnosti koja progovara moćno o tragediji današnjice ovijene ritualima nove fašizacije!

Ovo je izložba koju treba vidjeti, a moj je savjet i apel ministarstvima kulture na svim razinama da učine sve da je pokrenu i van granica Bosne i Hercegovine.

Ovo troje umjetnika jesu najbolji reprezenti serioznog stvaralaštva u likovnom životu BiH, danas, sada i ovdje!