Sevdah

Goran Sarić
Autor 28.10.2013. u 13:53

Sevdah

Ocu, Miši, Sandiju

Ocu je danas godišnjica. Dvadeset i druga.
Umro je na svadbi, stari svat. Usred pjesme.
Samo mu glava pala,
kraj tanjura sa supom.

Plakao sam tada, u mrtvačnici, dugo,
gorko,
sâm sa njegovim najmlađijem bratom,
mojim Jovanom.

Ni njega, već odavno, nema.
Puno se od tada sumraka utrnulo nebom.
Katkada mirnih, najčešće krvavih.

Ode moj Ješo, prije belaja.
K´o da je znao.
Kad pogledam ovo naokolo, bolje.
Mnogo bolje.

Grob mu, kasnije,
dok ja čučih u podrumu,
skutren i od jednih,
od drugih,
a, bogami, i od trećih,
ogrebli granatom.
Bolje da im ime ne spominjem.
Mržnja je guja nasred srca.
Tamo se, otrove!

Nisam ga mnogo sanjao, od tada,
u ovih dvadeset i kusur. Nije se imalo kad. Nisu nam dali,
gujini.

Tek danas,
baš na taj davni datum,
čovjek snuje, a lišće odlučuje,
sam u kući,
pustih Mostar Sevdah,
i šiknuh ovu pjesmu,
kasno nedonošče.

Ili svijeću,
u mraku, jesenjem,
njemu, na Musali,
brku usamljenom.

Kad mi sanak pokoj dade,
i duša se miru sprema,
iz srca se glasak krade:
Što te nema.

Što te nema?

 

 

Suočenje

Svakog proljeća,
jeseni, zime,
obećavam sebi u bradu
da narednog ću ljeta,
neizostavno,
obavezno,
pod mus,
obići onu njihovu,
očevu i Svenovu kućicu
s voćnjakom.

Napravismo smo je,
šećerluk,
za tili čas,
sa drugarom koji je docnije,
dok je grmilo,
majku i mene čuvao od kabedahija, lopova, palikuća.

A voćnjak posadismo kad i nju podigosmo,
u osvit crne zore,
dok se drugi za drugo spremali – ko za rat,
ko za bježaniju –
Ješo i ja, sve jednu po jednu voćku u plodnu boračku zemlju turajuć’:
koja trešnja, kruška i jabuka,
i jedan orah stameni.
A najviše,
bezbeli,
šljive.
Šljîvke.

Svakog proljeća,
velim,
kad gora zazeleni,
velim,
na obilazak se, mračan, zavjetujem.

Al’ ljeti, kad srpanj svane,
I sunce me doli jezerskoj zovne,
Boračkim poljem jurnem – k’o zvijezda padalica!
Baš tako: padavica.

Protutnjim, tako, kraj naših, Sarića grobova
-sam sebe varam: svijeće za pokoj zaboravio!-
kraj polja, pustih, jedrih projezdim,
tišina, k’o tama pala, tek pokoje stado,
nomadsko.
zvonom se tankim prethodnika glasi.

A onda, kraj puta makadamskog što ka Kućici,
sad kocki slijepoj, i golim zidovima  skreće,
ka zaraslom voćnjaku – kao po komandi,
hrabro okrenem glavu.

U brda zurim daleka,
za koje sve ovo,
i strah naš i nada,
I laž i istina, mržnja i zlo,
ljubav, ona naročito,
trice su, i kučine,
na Vagi konačnoj ne teže,
ni važnije,
od maglice što zemlju ovu pustu
nježnom jagodicom neba
svakoga jutra
tiho, šaptom, dodiruje.

I bude mi,
od tog,
suočenja,
barem za mrvu lašnje.

 

 


Goran Sarić
Autor 28.10.2013. u 13:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija