Ševko Kadrić: BAJRO PODVORNIK

Ševko Kadrić
Autor 23.7.2019. u 22:07

Ševko Kadrić: BAJRO PODVORNIK

foto gettyimages 

…Kad sam, kasnije, i sam kao ”internirac” do Norveške došao, nedade mi đavo mira, dugo sam u knjigama interniraca iz ratne 1941. godine tražio Bajrino ime i nađoh:  Bajro B. okrug Bergen, broj 1828. (06. 09. 1941. – 18. 06. 1945. 

*****

”Ima l´ jada k´o kad akšam pada,
kad mahale fenjere zapale,
kad saz bije u pozne jacije,
kad tanani dršću šadrvani,
kad iz tame šapću usne same,
gonđer ružo, da l´ još misliš name?”

Bila je jedna od prvih sevdalinki koje sam čuo ali i upamtio, riječi, melodiju, svirača. Kasnije ću dugo riječima i pjesmi tražiti značenja, davati im svoja otkidajući ih od zaborava i progonstva pred turbo-pjesmama, pred tuđicama. Bajro je bio komšija, svirač, ribar, uspomena na Foču, Gradinu i Krupicu, ponekad uzor i učitelj, ponekad opet neodgonetnuta tajna.

Baš pored Krupice je sazidao sebi kućicu sa malom sobicom i terasom nad vodu nadnešanom. Od kamenja je odzidao temelje, na njih postavio debele grede, od ćerpića i tanjih greda podigao zidove sa malim prozorčićima. Kućicu je pokrio šindrom. Zidove omaltao a onda ušarenio koliko je mogao, koliko je boja imao. Večeri i večeri je provodio na onoj terasi pjevajući, pijući uz mezu i svirajući šargiju koju je sam napravio i po njoj zategnuo nekoliko žica. Za odrasle je bio čudak a za nas djecu čarobnjak, dobri duh što po školi hoda. Radio je kao podvornik u osnovnoj školi. U školu ulazio prije svitanja, ložio vatre u učionicama i u sobi za učitelje. Kasnije kad je škola organizovala i doručak za učenike, Bajro je i kuhar postao. Tih, poput sjenke, sa škole je uklanjao tragove rata i bombardovanja, zaključavajući u njoj dječiju graju i svoju utihlost.

– Kako ti je u školi Bajro? – pitao ga učitelj na odmoru gledajući ga nad prozor nadnešenog u nas djecu zagledana.

Bajro taj dan odćutao odgovor, odgovorio mu nekoliko dana kasnije kad ga učitelj ništa nije pitao.

– Dugo sam sa ranjenicima dijelio njihovu i svoju bol, sa zarobljenicima u dalekoj Norveškoj dijelio ćelije logora, bol za mojom porodicom nisam imao sa kim podijeliti. Sad sa ovom djecom, što uče prva slova ili šutaju krpenjaču po dvorištu, dijelim radost, njihovu radost kad već moje nema. Moj učitelju, da sam malo mlađi i zdraviji i ja bih učio za učitelja, učio bih djecu sve ono što mene nije imao ko naučiti.

– A šta bi ih učio Bajro? – pitao ga je učitelj zatečen, raznježen.

– Mene su tjerali u mejtef, dvije hatme sam završio, ali ništa nisam znao šta i o čemu molitve govore. Znao sam kad se koja uči, baš kao da su trave za kakve bolesti. Za ogramu, za ujed zmije, dovu za kišu ali i protiv grada, učio tehvide… Bio sam i mujezin u džamiji, pozivao vjernike na teraviju, budio ih na jutarnju molitvu i petkom na džumu, učio fatihu prolazeći pored groblja. Djevojke me na sijelima prstom pokazivale, stari hodža obećavao da će mi džamiju ostaviti kad on zanemogne. A kad bi me ko upitao: ”Bajro a šta si ono učio, hajde nam to reci na našem jeziku?” Ja bih izgovorio ime sure, kad se uči, ni jedne riječi nisam znao prevesti a ni sam im značenja nisam znao. Pitao sam i hodžu da mi pomogne, da prevede, ali kao da bih ga kandžijom udarao, počeo je da galami, u nebo gleda i pljuje u stranu razgoneći šejtane. ”Allah je odredio šta mu i kad umet govori, nije ni tvoje ni moje da božije poruke tumačimo,” rekao je odlazeći od mene vrteći glavom. Rat, ranjavanje a posebno zarobljeništvo i deportacija u Norvešku su mi oči otvorile. Učio bih djecu životu, moj učitelju. Učio bih djecu da otvorenih očiju život gledaju, da ga napregnutih ušiju osluškuju, baš kao ja kad pastrmku u Krupici lovim. Oko, ruka, uho, štap, sve mi je u jedno uvezano. Između mene i ribe nema tuđih jezika, neobjašnjivih razloga, samo ona i ja pa kom opanci kom obojci. Jezik ti je za dobra vjernika kao čekić i mistrija za dobra zidara. Kao što zidar dobrim alatom začas kuću pod nebo ozida tako se i vjernik svojim jezikom Svevišnjem približi a i On njemu. Nikad više preko Bajrinih usta neće izaći tuđe riječi kojima značenje ne znam, nikad – rekao je na kraju kao da je na postrojavanju ispred neke od logoraških baraka na dalekom Sjeveru.

Učitelj ga je slušao ali ni riječi nije progovorio. Nikad ranije, ali malo kad i kasnije je Bajro bio tako govorljiv, malo ko je znao šta mu je na duši ali i u mislima a sad mu neka muka dušu otvorila i iz nje riječi na usta istisla. U njemu kao da ništa više nije ostalo, samo zaćutao i otišao za svojim poslom. Kasnije ga je učitelj predložio kao kandidata za prijem u Partiju. U obrazloženju je naveo:  ”…da je drug Bajro ranjen u borbama protiv fašista a onda i proveo tri godine u njemačkim logorima na dalekom Sjeveru. Posebno ističem da je drug Bajro raščistio sa religijom, opijumom naroda i ideologijom klasnog neprijatelja radničke klase.”

Ja, Bajri na dušu legao, pazio me kao nekog svoga, kao neku svoju neispunjenu želju, neka tanka nit nam živote u jedno ušivala.

Dugo sam ga sa svog prozora, na drugoj strani rijeke, gledao onu njegovu šarenu kućicu nad vodu nadnešenu. Na njoj sam vidio Bajru u stolicu uvaljena, negdje uz rijeku ili niz rijeku zagledana. Kad bi već sunce zašlo za Husad planinu on bi uzimao šargiju i počinjao pjesmu koja bi se u vodu ispod terase utapala i odlazila tamo gdje je on slao. Uz pjesmu je prestajao biti to što jeste, onaj tihi Bajro, čovjek sjena, iz njega bi progovorilo hiljade neispunjenih želja u pjesme umotanih, preskačući vrijeme kao potok bijele kamene oblutke. Gradina bi iz večeri u noć prelazila a kroz otvoren prozor iz mraka bi, poput uspavanke u moju sobu ulazio Bajrin glas po žicama šargije položen:

Dva su cv´jeta u bostanu rasla,
plavi zumbul i zelena kada…

Jedno veče, ko zna čim izazvan, kojom pjesmom raznježen mahnuo mi je rukom prema prozorima pozivajući me da dođem. Iz kuće je iznio malu stolicu, baš kao za mene pravljenu u pletenu košaru nasuo crvenih trešanja. Pred njim je bila ona njegova čašica sa rakijom i u nju ubačena jedna trešnja. U tanjiru je bio komad masnog sira u ružu isječen koji je uz svaki gutljaj rakije mezio. Dugo sam ostao na onoj terasi slušajući ga kako pjeva. Skoro da ni riječ nismo izgovorili ali susret nas milinom obavio. Kad je trebalo da idem kući dao mi je u fišek umotana duhana i nekoliko listova papira.

– Ovo ponesi majki a ti možeš navratiti kad god hoćeš, tvoja stolica te čeka, rekao mi je kao nekom svome.

Bajro me je naučio loviti ribu, kositi travu i žito, sjeći drva, potkresivati voće, konja opremiti ali i odsedlati, njivu uzorati. U ribarenju je bio pravi majstor. Tačno je znao koji i kakav ljeskovac treba otkinuti, koliko silka na njega navezati, koju udicu staviti, koliko olova, koji mamac. Prikradao bi se virovima ne muteći vodu, ne praveći sjene, ne obarajući kamenje, onda u brzak bacao mamac da ga voda na vir ili pod žile ne odnese i tako nekoliko puta. ”Ako je ima i ako hoće, ufatiće, ako nema i neće, idi dalje”, objašnjavao bi mi pokazujući na terasi kako se štap drži, kako se krije, kako se riba skida. ”Ne lovi da se ribe najedeš, lovi da meračiš, da si na vodi i oko vode”, učio bi me meraku, baš kao da stavlja crvenu trešnju u malu čašicu rakije pripremajući se da zapjeva.

– Znaš li što se zove Krupica? – pitao me je kad smo loveći pastrmku došli do vrela Krupice koja je ispod stijene nastajala iz stotine izvora zelenom mahovinom i repuhom obraslih.

– Ne znam – rekao sam mu u izvor zagledan.

– Vidiš onu visoku stijenu nad izvor nadnešenu. Na njoj su hajduci bili ufatili djevojku po imenu Krupa i htjeli da joj zlo učine. Bila lijepa, duge kose joj poput ovih mlazova vode po leđima padale. Djevojka im se iz ruku otrgla i skočila niz litice. Kad će Bog i sreća djevojačka gore se već počela po travi prevrće, dolje pala na pijesak i sitno kamenje i nastavila da se kotrlja sve do izvora. Niko ne zna koliko je tu ležala, ali je probudio žubor vode i miris repuha i  mahovine. Podigla se, umila, napila vode i otišla kući kao da se ništa nije ni desilo. Narod je rijeku po njoj prozvao Krupicom a zanemoglim su odavde vode nosili ne bi li ozdravili.

I mojoj majci Bajro po nečem izdvojen bio. Po njega bi me slala, prije nego je mene naučio, kad bi joj muška ruka u poslu trebala, da pokosi, ovrše ili baca na sijeno. A i sam bi znao navratiti noseći ulovljenu ribu, duhana, glavu šećera.

– Ubi samoća moja Emina – govorio bi joj kao da je izaziva.

– Sa teškim životima nam se valja uspravno nositi – tješila ga ona, tješila sebe.

Pretvarao bih se da spavam, osluškujući šta govore, radujući se i ljuteći u isto vrijeme.

– Bolje je da se preko vode upremase jedno drugo gledamo nego da mi djeca rastu uz očuha, da mi budu pastorčadi – šaptala bi mu ona ispraćajući ga na vrata. Kasnije sam shvatio da to nije bilo obično dolaženje i običan šapat na vratima. Svaki put kad bi se odnekud Bajro kod nas pojavio majka bi na brzinu krep papirom obraze protrljala da joj rumen udari u lice, kosu mirisnim uljem mazala, u dlanove utrljavala nane ili miladuha a pred njega donosila fić rakije i ovčijeg sira u kriške urezana.

Kad sam u škole od kuće otišao, u sam cik zore, kad je pogled sa njenih prozora mogao do njegove terase dobaciti, majka bi Bajru gledala na onoj njegovoj terasi u deku umotanog. Sjedio bi i dočekivao rumenilo iznad Gradine ili ispraćao talase Krupice put kasabe. Sa onom bistrom vodom, koja kao da mu je bila jedini rod, nečujno, kakav je i sam bio, odlazila je i njegova duša prema Sastavcima, prema uviru. Jedno jutro, sa prvim mrazevima na onoj njegovoj terasi, jutarnja rumen ga je zatekla u inje okovana, odavno spremna na odlazak. Tišina je još ležala po Gradini prostrta, rasjecali je tužni laveži premrzlih kerova i jednoličan žubor Krupice, kad je i otišao.

U nekoj prilici, kad sam već sa majkom kao odrastao pored Bajrina groba naišao, majka se zaustavila i odćutala zagledana u nišan.

– Ima li šta što mi o njemu nisi pričala? – upitao sam je.

Ona odćutala dobar dio puta a onda kao da sa Bajrom na pragu šapuće, ispričala mi je:

– Sine moj, svi mi na duši neki teret nosimo, neko manji neko veći. Neko ga zna nositi, zna sebi olakšati a Bajro nije htio. On je i tuđu muku na sebe uzimao čineći drugima dobro a njemu kako bude. Bio je dobar, da mu lahka zemlja bude, ali ga je nešto iznutra jelo. Bila su ih dvojica braće. Stariji brat mu se zagledo sa nekom djevojkom iz Paleža i ona mu se obećala. Ubrzo je i kući doveli. Prošlo nekoliko mjeseci mlada ostala noseća ali mužu joj došao poziv u vojsku. Bratu se u vojsku nije išlo a nije smio ni da ne ode. Između dva zla izabrao treće. ”Ja ću sebi bradvom osjeći nekoliko prstiju na ruci ali u vojsku neću”, rekao Bajri oštreći sjekuru. ”Nećeš, ti ostani uz majku, ženu i dijete, ja odoh u vojsku umjesto tebe”, rekao mu Bajro.

Bili su jedan na drugog nalik, tako da je Bajro u vojsku otišao pod bratovim imenom. U vojsci ga i rat zatekao. U borbama je bio teško ranjen a kasnije zarobljen i deportovan u daleke zemlje. Dok je on u logoru bio selo im spaljeno a svi njegovi pobijeni. Nekoliko godina po završetku rata po zgarištu im kosti sakupljao i u groblju zajedno ukopao.

Otkud ti to o njemu znaš majko, kad niko drugi ne zna, htio sam upitati, ali odustadoh. Dugo smo još koracima put do kuće mjerili odkidajući od zaborava svako svoj dio dobroga Bajre.

P.S.

Kad sam, kasnije, i sam kao ”internirac” do Norveške došao, nedade mi đavo mira, dugo sam u knjigama interniraca iz ratne 1941. godine tražio Bajrino ime i nađoh. Bajro B. okrug Bergen, broj 1828. (06. 09. 1941. – 18. 06. 1945.)

 

 

Ševko Kadrić
Autor 23.7.2019. u 22:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija