Sezone stagnacija

tačno.net
Autor 24.6.2014. u 12:13

Sezone stagnacija

Kriminalna politika dovođenja „bratića“, „tetića“, „amidžića“ na pozicije koje mogu obnašati samo kvalificirani i u širem regionalnom kontekstu potvrđeni djelatnici razobličila je i legitimirala Lagumdžijinu politiku, koja teško da razlikuje umjetnost od estrade, a estradizacijom našeg društvenog prostora postiže se golem efekat: zaglupljuju se mase i dobijaju pokorni glasači u svakom pogledu!

Piše: Gradimir Gojer

U većem bosansko-hercegovačkom entitetu, a nakon bukvalnog ostrakizma kadrova koji su zauzimali čelne pozicije u najznačajnijim kulturnim institucijama trpimo posljedice ovog „državnog udara“ Lagumdžijinih kerbera! Treba uporediti godine od poslije rata u BH sa poslednje dvije sezone, a glede kulturnog programa naših institucija.

To se najbolje i najzornije očituje na najvećoj kući kulture u državi BH – u Narodnom pozorištu Sarajevo. Poslije sezona u kojima su redom egzistirale predstave „događaji“, kakve su objektivno bile, kakvim su od kritike inače ocjenjene: opera Hasanaginica, opera Figarov pir, balet Katarina, bosanska kraljica, opera Srebreničanke; dramske produkcije redom nagrađivane na domaćim i inozemnim festivalima: Kraljevo, Drveni sanduk Thomasa Wulfa, Legende o Ali paši, došli smo u fazu da od nekadašnjih desetak premijera na repertoaru imamo (kad imamo???) u jednoj sezoni tri premijere.

Kvalitet izvedbi sve je niži, a uporno repetiranje predstava koje su davno odigrale svoje čini već karikaturalnim tek i samo pogled na repertoar…

U ovakvoj situaciji, koja zorno govori o zapuštenom repertoaru treba konstatirati i nevjerojatnu dozu nebrige vodstva kuće na Obali za kadrovskom obnovom onoga što se zove temelji resurs svakog teatra. Stid me napisati broj glumaca sa kojima raspolaže Drama Narodnog pozorišta Sarajevo. I operni personaž dobrano se „kruni“. Balet Narodnog pozorišta Sarajevo nalazi se u trećoj fazi raspada. Samo zahvaljujući požrtvovanju i entuzijazmu vođstva ovog dijela kuće na Obali održavaju se (!?!) baletne predstave.

Potpuno sam siguran da je situacija u kući na Obali više nego kritična. Najozbiljniji problemi nisu materijalni, iako se svi na njih vade… Najozbiljiniji problem je nedostatak repertoara, koji pripada stožernoj kući bosansko-hercegovačke kulture, nedostatak suvremenih ideja, a zašto i to ne kazati, nedostatak smisla za ekonomsko učinkovito poslovanje teatra. Sama činjenica da je nakon kulturnog pokolja koji je izvršio SDP, a uz ne malu asistenciju SDA, koja im se nigdje nije suprotstavila glede kadrovskih i strategijskih rješenja kada je kultura u pitanju, govori u prilog tezi da je ovo bio smišljen pothvat da se jedna teatarska kuća „od imena i prezimena“ temeljito destruira. Uvjeren sam da crveni Kmeri i zeleni šejtani ne bi imali ništa protiv da se najljepša teatarska zgrada u državi Bosni i Hercgovini pretvori u objekat u kojem će crveni i zeleni poslušnici zadovoljavati svoje hohštaplerske žudnje za beskrajnim koktelima i domjencima.

Nedostatak repertoara, protagonistički evidentni manjak osobnosti koje bi to mogle biti, permanentno zastarijevanje scensko-tehničkog parka – sve govori u prilog da u godinama u kojima se obavlja temeljita destrukcija stožerne teatarske kuće u Bosni i Hercegovine nitko od kulturnih vlasti u državi, kantonu, općini, entitetu, ne razmišlja da učini napor da se godine stagnacije prekinu. Dapače, Narodno pozorište Sarajevo evo sad je već pretvoreno u servis za izdavanje scenskih prostora??!! To znači da je prema zakonskim aktima temeljnog karaktera, na kojima je ovaj teatar zasnovan, već sad ugrožena njegova dalja egzistencija. Jer, ovaj teatar nije zamišljen da bude servis već je kreiran kao produkcijsko tijelo sa tri razine umjetničke produkcije i sa ozbiljnom tehničkom bazom, koja bi mogla popratiti ova tri umjetnička segmenta. Posebno je nedostojno dovoditi nedozrele, ljude minornog umjetničkog životopisa na rukovodne pozicije ako se hoće održati bar ono što je dio tradicije ovog teatra, da ne kažem ako se hoće unaprijediti produkcijska i opće-umjetnička ravan Narodnog pozorišta Sarajevo.

Ništa sretnija nije niti pozicija drugih teatara u Sarajevu.

Svaki dan susretnem se sa zgradom Pozorišta mladih Sarajrevo, koja zjapi prazna, u kojoj je ukinuta temeljna funkcija obrazovanja djece i omladine u umjetnosti??!

Nevjerojatno djeluje, gotovo sablasno, ulaz u nekada najpropulzivniju teatarsku kuću u gradu – Kamerni teatar 55. Ekskluzivno rezerviran za jednu ili dvije režijske poetike ovaj teatar „vozi se“ na staroj slavi, a ozbiljnija analiza repertoarnog i izvedbenog karaktera, kao i prijema novih kadrova posljednjih godina, mogla bi dati ozbiljnu dijagnozu pa i prognozu kuda i kako dalje??

No, partijskim aparatčicima to ne treba, oni su zadovoljni tek i samo što su direktori i što svojim estetskim mentorima mogu udijeliti po nekoliko režija godišnje?!

Teško je utvrditi što je trenutna estetska profiliranost Sarajevskog ratnog teatra SARTR-a??? Ne manjka toj kući želje i istrajavanja na određenoj vrsti inovacija, ali tek bi ozbiljna kritička misao, koje u Saarajevu nema, neostrašćena i bez klanovske, navijačke klike, mogla dati pravorijek što su efekti postojanja tog teatra?

Još je katastrofalnija  kulturna politika koja se vodi u likovnoj djelatnosti Grada i Kantona. Umjetnička galerija BiH, bez ozbiljnog koncepta, bez izložbi koje bi bile događaj u gradu pa i državi (a ta galerija to mora činiti!!!), „dovlači“ neke sumnjive inozemne art izloške??

Galerija Roman Petrović tavori sa sve nedignitetnijim izlošcima i umjetnicima koji ih donose.

O kvalitetu izložbi u Galeriji Preporod, Franjevačkoj galeriji Svetog Ante i povremenim izlošcima SPKD Prosvjete ne želim trošiti riječi.

Kriminalna politika dovođenja „bratića“, „tetića“, „amidžića“ na pozicije koje mogu obnašati samo kvalificirani i u širem regionalnom kontekstu potvrđeni djelatnici razobličila je i legitimirala Lagumdžijinu politiku, koja teško da razlikuje umjetnost od estrade, a estradizacijom našeg društvenog prostora postiže se golem efekat: zaglupljuju se mase i dobijaju pokorni glasači u svakom pogledu!

Godine stagnacije kulture u Sarajevu se nastavljaju. Jedini svjetao primjer kulture u općini Stari Grad, jedina reprezentativna knjižara u gradu Šahinpašić, od neki dan zakatančena je!

Dotle ovim gradom špartaju strani „prodavači magle“, predvođeni, prije svega Francuzima, koji bi da nam donesu kulturne programe u povodu obilježavanja početka Prvog svjetskog rata, ali u isto doba da i odnesu novac uložen u te programe, preko ekskluzivno odabranih kulturnih djelatnika koji će taj novac svjesno sebi priskrbiti. Oni koji ovo ne vide slijepi su kod očiju ili traže „rezervnu“ domovinu?!?

Nerijetko se sjetim u trenucima rezignacije i očaja rečenice čuvenog sarajevskog opernog pjevača, pokojnog Paške Duplančića: „Stra’ me za teatar, stra’ me za kulturu.“

Lagumdžijini kerberi dovršavaju posao i prave od nekadašnjeg kulturnog centra Jugoslavije crnu rupu. Ima i moje krivice u tome. Kada mi je svojedobno Esad Zgodić sugerirao: „Hajde da napravimo savjetovanje o antikulturnoj politici SDP-a“, ja to nisam ozbiljno shvatio. Sa kulturnim djelatnicima Sarajeva i Bosne i Hercegovine danas i te kako dobro shvatam dalekosežnost poruka ovih Zgodićevih riječi. Ali, „kasno Marko na Kosovo stiže“.

tačno.net
Autor 24.6.2014. u 12:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija