Sjećanja: CAR KOJI JE KLEČAO PRED LJUDIMA

Izdvajamo

• Bio sam iznenađen jednostavnošću i elegancijom njegovog pristupa. Sjećam se prijatnog glasa dok me pitao o BiH. ”Tamo je pobjedio mir”. Njegova toplina i bliskost učinila je da se ne osjećam kao stranac, već da sam jedan od ovih ljudi ovdje. Bio sam prilično zbunjen. Vjerovatno željan da odmah pokažem kako sam dio ove harmonije, ovog svijeta mira. U odgovoru sam uspio pomiješati neke japanske sa engleskim riječima. Vjerujem da ništa nije ispalo diplomatski pametno. Ali, vjerujem da je car Akihito u meni osjetio isti onaj duh iskrenosti kojim je i sama Bosna tragala da se izrazi i da se prepozna u svijetu.

Povezani članci

• Konvencija Građanskog saveza: Nema kompromisa sa fašistima i lopovima
• Dvostruko priznanje za najpopularnijeg Mostarca
• I POGAČA I PALAČA!
• “RAT UBIJA RUKAMA RAVNODUŠNIH…”
• LIJEPE LI SU MOSTARSKE KNJIŽEVNE PROMOCIJE – Viktor Ivančić u Mostaru
• GS: Obustaviti isplate političkim strankama na nivou FBiH

 30 aprila poslije 30 godina sa carskog trona u Tokiju odlazi Car Akihito i Carica Michiko

Car Akihito, osim drugih brojnih mitova, srušio i onaj poslednji, i, stoljećima uvriježeni mit o carskoj porodici kao – potomcima bogova na zemlji… i, time je nepovratno promijenjena ratna logika ekspanzije vođena pod motom mi smo “najčistija rasa” , “božanski izabrani narod”, naši ratni pohodi su “blagoslovljeni” i, naša “misija je sveta”.

Ta scena ostavila me bez daha. Martovska katastrofa 2011. godine uzdrmala je sam opstanak zemlje. Očajne porodice u improviziranim izbjegličkim centrima. Car Akihito sa suprugom Michiko. Oni kleče na tankom prostiraču i drže ruke jedne očajne porodice. Japan nikad nije vidio tako snažan prizor.

Carski par koji je samo nekoliko decenija ranije uživao božanski status, sada kleči pred ljudima kojima treba ohrabrenje i utjeha…Ova scena je emitovana na TV negdje početkom aprila 2011. godine osvojila je srca miliona Japanaca. Bio je to momenat osobene i jake simbolike. On je sažimao praksu dubokog poštovanja i divljenja za njegovu ličnost širom zemlje.

Foto Reuters

Ne dugo poslije dolaska na dužnost u Tokyo 2009. godine osjetio sam kako u zemlji preovladava duh ljubaznosti, ohrabrenja i potpore. Ali, sa ovom scenom, bez presedana, uvjerio sam se odakle dolazi ona ruka koja oblikuje taj impresivni duh cijele zemlje. To je bila ruka Cara Akihita.

Nametnutim Ustavom iz 1950. godine car je dobio samo simboličnu ulogu bez ikakve stvarne vlasti. Amerikanci su predvidjeli da car ostane pukim simbolom jedinstva zemlje i naroda.

Ali, car Akihito umio je ovu ulogu “pukog simbola” pretvoriti u vlastitu snagu i moć. On je transformisao zemlju i preobrazio njenu logiku iz ratnog ekspanzionizma u potrebu saradnje sa susjedima i logiku raširenog pacifizma. To je postigao prije svega, otvaranjem i približavanjem prema običnom čovjeku, pružanjem ruke ljudima u trenucima nevolje i katastrofe, pažnjom prema manjinskim grupama, susjedima, jačanju dobrobiti ugroženih, poraženih, ranjenih.

Tako je car Akihito, osim drugih brojnih mitova, srušio i onaj poslednji, i, stoljećima uvriježeni mit o carskoj porodici kao – potomcima bogova na zemlji. Morao sam povjerovati da će, u ovom trenutku, dok je carski par za ruke držao oca i majku jedne očajne porodice koja je sve izgubila, i najtvrdokorniji japanski nacionalisti, kojih nije bilo baš malo, izgubiti i zadnju iluziju o nebeskom karakteru carske vlasti i priznati nužno, njen ljudski i prolazni karakter. Ovim prizanjem Japan je mnogo ranije, nepovratno promijenio svoju staru ratnu logiku ekspanzije i osvajanja stoljećima vođenih pod motom – mi smo “najčistija rasa”, mi smo “božanski izabrani narod”, naši ratni pohodi su “blagoslovljeni” i naša misija je “sveta”.

Sjećam se kako su Japanci, tih teških dana 2009. godine uvjeravali da je car Akihito, sa osobenim duhom pacifiste, uspio za post-ratni Japan uraditi mnogo više nego što su učinili svi premijeri do tada zajedno. Njegova snaga je ostala nevjerovatna. On je bio neumoran. Neobično hrabar. On je smogao hrabrosti prvi otići u susjedne zemlje, gdje je imperijalna vojska počinila strašne zločine. I tamo, gledajući potomke žrtava u oči, izraziti svoju duboku bol i žaljenje zbog počinjenih zločina i razaranja susjednih zemalja – Koreje i Kine, Filipina… Njegova životna misija bila je – iskupiti zemlju za rat vođen u ime njegovog oca, cara Hirohita kojeg su Amerikanci iz svojih razloga izuzeli od suđenja za ratne zločine.

Akihito je zapravo, živio sa težinom odluka koju su donijeli drugi.

Po vjerovanju mnogih car Akihito je uspio. On je uspio otvoriti put za jedan novi, moderni i liberalni Japan. U blagosti dodira njegove ruke oblikovana je jedna generacija ljudi koji imaju istinske želje za mir. Oslobođena je enormna stvaralačka energija miliona koji su od totalno porušene zemlje danas stvorili nevjerovatan umalo – futuristički svijet. Taj duh mira je ono što vas jednostavno brzo veže i poistovjećuje sa ovom zemljom. U takvoj atmosferi car Akihito je stvorio osnove za novu japansku politiku i novu post-ratnu diplomatiju.

No, pažljiviji posmatrač je mogao prepoznati duboki jaz koji se povremeno širio između cara Akihita i onih tvrdokornih nacionalista koji se nisu slagali sa rušenjem nacionalnih mitova. Iz takve sorte konzervativnog birokratskog aparata, proisteklog uglavnom, iz tada vladajuće LDP stranke, u BiH se obreo voljom velikih sila i Yasuši Akaši, nekadašnji izaslanik UN. Njega dobro pamtimo kao čovjeka  iz Miloševićeve vile na Dedinju, kako u danima poslije strahota u Srebrenici, lagano ispija šampanjac i gledajući u gustu šumu na Dedinjskom parku, uživa u razgovoru sa Miloševićem. I evo šta su američki diplomati prenijeli kao sadržinu njihova razgovora. “Ima li jelena u ovoj šumi”, pitao je Akaši? Milošević je uzvratio “Pa nađe se poneki”. Akaši je potom, sa asocijacijom na srebreničke očajnike, a na opšti smijeh prisutnih, prokomentarisao “A da li je otvoren lov na jelene”.

Ovu i ovakvu birokratiju, ovakav duh japanske prošlosti, ovako arogantne birokrate i kukavice, demaskirao je car Akihito. Car je to činio isključivo snagom vlastitog autoriteta dok je pred očima Japanaca rušio mitove na kojima je počivala implementacija politike agresivnosti, politike starih birokratskih krugova koji su negdje sakriveni u prikrajku, čekali svoju šansu, i, opsjednuti imperijom, i pored 25 miliona mrtvih u azijskoj ekspanziji, da opet krenu u novi lov i osvajanja, i ratove sa prvim susjedima.

Kada car Akihito bude abdicirao 30. aprila 2019. god i kada se okonča jedna Heisei era u japanskom kalendaru, moje misli će ostati vezane uz jedna događaj iz aprila 2013.godine. Tada mi je pripala čast prisustvovati godišnjem proljetnom prijemu u carskoj bašti Akasaka, u centru Tokya, koja dugo godina ranije nije bila dostupna stranim gostima ili zvanicama. Ovaj park, jedinstvene ljepote i dizajna, obnovljen je i oblikovan za potrebe carske diplomatije i pokazivanja imidža i diplomatske pompe, bio je mjesto gdje su zvanice svojim prisustvom odavale počast carskom paru kao i cijeloj carskoj pratnji. Ali, i mjesto gdje se potvrđivao novi duh japanske diplomatije zasnovan na otvorenosti, personalnim kontaktima i vezama, njegovanju žive riječi i susreta.

Sam ceremonijal kojeg je vodio carski protokol silno me podsjećao na jednu nestvarnu bajku gdje su se našli gosti odjeveni u najbolje i najljepše nacionalne uniforme, sakriveni pod perfektno oblikovane krošnje nezamislivo lijepih vrsta drveća i gdje uz dužinu parkovskog puta, možda, na vrhu malenog japanskog mostića, ili, negdje na travnjaku ili, pažljivo njegovanog cvijeća, sačekaju carsku svitu koja se lagano kreće prema njima. Car Akihito, nastojeći učiniti mnoge sretnima, na svakih nekoliko metara zastajkuje i bira sagovornika, rukuje se, ili, kratko razgovara.

 Fotografije iz privatnog arhiva F.Đ.

Tako je došao i momenat časti za moju zemlju i mene. Nisam ni mogao sanjati da bi se mogao rukovati sa carom Akihitom. To je i danas, mnogo godina kasnije, moje najdragocjenije sjećanje na Japan.

Bio sam iznenađen jednostavnošću i elegancijom njegovog pristupa. Sjećam se prijatnog glasa dok me pitao o BiH. ”Tamo je pobjedio mir”. Njegova toplina i bliskost učinila je da se ne osjećam kao stranac, već da sam jedan od ovih ljudi ovdje. Bio sam prilično zbunjen. Vjerovatno željan da odmah pokažem kako sam dio ove harmonije, ovog svijeta mira. U odgovoru sam uspio pomiješati neke japanske sa engleskim riječima. Vjerujem da ništa nije ispalo diplomatski pametno. Ali, vjerujem da je car Akihito u meni osjetio isti onaj duh iskrenosti kojim je i sama Bosna tragala da se izrazi i da se prepozna u svijetu.

Car Akihito na engleskom je rekao “Znam, vi ste zemlja čudesne ljepote”.

Zašto danas ova zabilješka o odlasku Akihita sa carskog Trona u Tokiju?

Kroz sve ove godine prepoznao sam kako mnogi politički lideri uglavnom, više služe sebi i svojim politikama nego ljudima koji su ih izabrali. Car Akihito je simbol čovjeka koji je posvetio svoj život u služenju svojim ljudima. On je snagom karaktera i lične hrabrosti rušio mitove i oslobodio enormnu energiju naroda koji je oblikovao jednu od najljepših i najmiroljubivijih zemlja svijeta danas.

Kojim putem će krenuti ova zemlja u dobu naraslih tenzija i sveopšteg rasta militarizma, ostaje da se vidi. Japan će danas ući u novu  – Reiwa eru, koja započinje sa njegovim sinom Naruhitom kao novim carem

Želim da Japan sačuva harmoniju zemlje čudesne ljepote i ljupkog šarma.