Sjećanje na Denisa Mrnjavca: Lahor, topli povjetarac uvijek širokog osmijeha

Sanela Gojak
Autor 6.2.2019. u 13:13

Izdvajamo

  • On je bio kao lahor, kao jedan fini, topli povjetarac, uvijek širokog osmijeha, finog raspoloženja. Imao je tihu, blagu narav. Bio je uspješan u svemu. Imao je razne i vannastavne aktivnosti, hobije, bio je jako dobar u sportu, u plivanju. U skijanju je osvojio prvo mjesto u nekom juniorskom takmičenju. Završio je nižu glazbenu školu. Bio je, na neki način, među tom djecom vođa. On ih je znao fino okupiti, organizovati, kao da je sve to on morao u svom kratkom životu napraviti što je napravio. Još uvijek su ta djeca ponosna što je bio dio njihovih života. Zaista vidim da je iza Denisa i ove tragedije ništa kod te djece nije kako je bilo prije. Sva ta djeca kao da su ostala uskraćena za svoje djetinjstvo i mladost, jer ta tragedija ih je definitivno, mogu reći, ne samo osvjestila nego i napravila da ostare i sazriju prije nego što je to vremenski trebalo.

Povezani članci

Sjećanje na Denisa Mrnjavca: Lahor, topli povjetarac uvijek širokog osmijeha

Šesti je dan u februaru.

Tog tada običnog dana prije 11 godina ubijen je u jednom od sarajevskih tramvaja Denis Mrnjavac.

Vijest o ubistvu učenika Katoličkog školskog centra me je zatekla u Zagrebu. Njegov osmijeh se ne zaboravlja ni 11 godina kasnije. Blagi osmijeh, lijepo lice, i fina neka narav se čita sa ovog lijepog lica.

Mama Anu sam upoznala prošle godine. Htjela sam samo otići na mjesto gdje se sve to dogodilo. I otišla sam. Denisovi drugovi i drugarice su sada odrasli mladi ljudi okupljeni oko Fondacije koja nosi njegovo ime. Pristizali su i neka poznata lica iz Grada kako bi položili cvijeće ispred plakata sa Denisovom fotografijom.

I onda, prilazi ona. Ana Mrnjavac. Isti osmijeh ko’ njen sin. Blagi fini osmijeh na licu koje se suzdržava da ne zaplače. Ljude pored kojih prolazi pozdravlja kulturno i dostojanstveno.

U međuvremenu, zovu me iz tadašnje redakcije da napravim intervju sa Denisovom mamom. Probaću, kratko kažem. Uzimam komad papira iz džepa, i mali podsjetnik sebi napišem…

Prilazim Ani, pitam je na tramvajskoj stanici u blizini Historijskog muzeja da li mi može odgovoriti na nekoliko pitanja. Kaže da hoće, ali da bi htjela prvo pričati sa Vladom Marićem, jer Vlado je osoba koja je u teškim momentima dok se njen sin borio sa životom bio tu.

Naravno da se složim.

Prijatelji, porodica, i drugi neki ljudi su otišli na kafu, a i ja sa njima. Dolazi Ana do mene, sjednemo za jednim stolom, i počnemo razgovarati…

Izvinjavam se unaprijed što im smetam, izvinjavam se u ime ljudi koji tog kobnog 6. februara bili u tom nesretnom tramvaju i nisu pomogli Denisu, koji su gledali, šutili i svjedočili svirepom ubistvu i vršnjačkom nasilju.

Hoću, neću i pitam je, ipak – kako se sjeća svog Denisa danas, pune se Anine oči suzama, a i moje kad se već odvažih i postavih ovo pitanje.

On je bio kao lahor, kao jedan fini, topli povjetarac, uvijek širokog osmijeha, finog raspoloženja. Imao je tihu, blagu narav. Bio je uspješan u svemu. Imao je razne i vannastavne aktivnosti, hobije, bio je jako dobar u sportu, u plivanju. U skijanju je osvojio prvo mjesto u nekom juniorskom takmičenju. Završio je nižu glazbenu školu. Bio je, na neki način, među tom djecom vođa. On ih je znao fino okupiti, organizovati, kao da je sve to on morao u svom kratkom životu napraviti što je napravio. Još uvijek su ta djeca ponosna što je bio dio njihovih života. Zaista vidim da je iza Denisa i ove tragedije ništa kod te djece nije kako je bilo prije. Sva ta djeca kao da su ostala uskraćena za svoje djetinjstvo i mladost, jer ta tragedija ih je definitivno, mogu reći, ne samo osvjestila nego i napravila da ostare i sazriju prije nego što je to vremenski trebalo.

Foto: Radio Sarajevo

Sanela Gojak
Autor 6.2.2019. u 13:13