Sjećanje na Relju Bašića

Igor Galo
Autor 12.4.2017. u 09:14

Sjećanje na Relju Bašića

Relja Bašić otišao je tiho. Previše tiho za ovo nezahvalno, gramzivo društvo. Da li smo mi, koji smo imali priliku i čast biti njegovi suradnici, partneri, u stanju da svojim manjim ili većim svjedočenjem složimo knjigu koja bi ga dostojno predstavljala, barem sada, kad već za njegova života to nismo učinili.

Što reći o Relji, njegovom životu i djelu, a da ne ispadnem nadobudan. Ja, fićfirić koji je na film upao kao padobranac sa nepunih 20 godina, završenom gimnazijom i nešto iskustva u amaterskom kazalištu EOS, Pula? Nemam tih ambicija, samo ću vam ispričati kako sam osobno doživio Relju Bašića. Izdvojio sam isječak iz svog rukopisa pod radnim nazivom „Slučajno na filmu…“ Nemam pojma kako bi se mogao zvati materijal pisan računalom, „rukopis“?

Moram vas pomalo uvesti … u doživljaj. S početka 1968. godine započeo sam studij šumarstva – industrijski smjer, u Zagrebu. Naumio sam biti inženjer – onaj koji izgrađuje novo i pravedno društvo, onaj koji rješava probleme, a zapravo su to oni što dizajniraju namještaj od drveta, projektiraju ga, izrađuju i usrećuju vaše dnevne boravke kuhanom bukovinom ili teškom hrastovinom. Nekad bilo, a sad se spominjalo … Predmet nacrtna geometrija bio je jedan od ključnih ispita/uvjeta za upis na drugu godinu – drugim  riječima rečeno – radikalna sječa brucoša već na kraju prvog semestra. Na tom predmetu shvatite da ste zapravo rođeni za strane jezike, sociologiju, pedagogiju … Hoću reći da na tim usmjerenjima u najvećem broju slučajeva završi osamdeset posto upisanih na prvu godinu Šumarstva, industrijskog smjera. Dok sam marljivo studirao, znao sam povremeno statirati u filmovima koji su se snimali u Zagrebu. Time se moglo poboljšati studentski džeparac. Nije to bilo kao danas, sada jedva da ima filma. O parama ćemo drugom prilikom.

Jedan od tih filmova u kojima sam statirao bio je i film „Tri sata za ljubav“, Fadila Hadžića, krajem 1967. godine.  Glavne uloge u filmu igrali su Stanislava Pešić i Dragan Nikolić. Uglavnom, statirao sam u sceni plesnjaka u nekadašnjem klubu Kulušić.  Fadil me je uočio, doveo mi je neku curu i dao nam zadatak da se grlimo, plešemo i ako nije problem malo „pofatamo“. Izgleda da mu se to dopalo, to naše „fatanje“, a i meni. Mislim da sam tada primijećen na filmu…

Na jednom od slijedećih okupljanja statista, stari lisac Drago Bahun, glumac, zabavljač, šarmer i pomoćnik Kreše Golika, „šacnuo“ me je i pozvao na audiciju za film „Imam dvije mame i dva tate“. Tražili su starijeg tinejdžera, omladinca,  za ulogu sina razvedenih roditelja, umjereno problematičnog, pomalo neodgojenog i donekle razmaženog – što sam upravo bio ja kad gledam na sebe s ove distance od pedeset godina. Mislim da nisam bio zločest, iako se moja najdraža sada ne bi složila …

Idem, velim sam sebi. Pao sam na prvom roku iz nacrtne geometrije, javio se na drugi početkom aprila, imam vremena. Krenem u Društvo filmskih radnika Hrvatske na Britanskom trgu 12, prvi kat. Trg je bio pust i nezanimljiv – nigdje fontane, cvjetnih otoka, samo teški socijalizam… ali tu su se dogovarali i snimali filmovi – urbani!

U Društvu FRH ozbiljna lica: Krešo Golik pali cigaretu na cigaretu, Ivo Škrabalo ne puši, Ivica Rajković, pali reflektore (uvijek mu je falilo svijetla), Drago Bahun postrojava kandidate za ulogu, a Budimir Majer stoji sa svojim Rolleflexom spreman da nas ovjekovječi. Mladi Ranko Mitić (Mita) petlja oko neke kamere dok se gomila klinaca poput mene mota po dvorani čekajući svoj red za audiciju.

Obavili smo prvi krug izbora. Nedugo poslije dobio sam poziv za drugi krug, a zatim je stiglo pismo s memorandumom „Jadran film“ Zagreb, naslovljeno na „Druga Igora Galo, Zagreb, Horvatovac 25“ . U pismu piše da sam dobio ulogu „Zoran“ u filmu Kreše Golika „Imam dvije mame i dva tate“,  „javiti se na probe kostima i dogovore sa redateljem Krešom Golikom. Potpis, Drago Bahun, pomoćnik redatelja“.

Isto to jutro bio sam na faxu pogledati rezultate drugog ispitnog roka iz nacrtne geometrije – na svoje iznenađenje -prošao sam. U istom danu dva izazova, dvije ponude – koju odabrati.

Teško mi je sada procijeniti što je izgubila industrija namještaja u Hrvatskoj, a na drugima je da ocijene što je dobila kinematografija Hrvatske i Jugoslavije. Meni je bilo zabavno, što god tko mislio.

S pozivom u kojem je pisalo da sam dobio ulogu, javljam se na susret s redateljem i budućim „kolegama“. Malo sam se „štrecnuo“ kad sam trebao ući u DFRH. Da li je to baš TO što ja hoću u životu, vrzmalo mi se u glavi … Još se mogu okrenuti i vratiti na fax. Do sada je bila sve zajebancija, a sad se treba suočiti s onim što se od tebe očekuje. Zagrizi ili odustani.

Klub DFRH činio mi se negostoljubiv ali tu je bio Drago Bahun i tračak ohrabrenja. Drago me je uveo u prostoriju gdje sam prepoznao Krešu Golika, a zatim me je upoznao sa mojom filmskom majkom Miom Oremović, filmskim ocem Reljom Bašićem, filmskim očuhom Fabijanom Šovagovićem, a bila su tu i moja filmska braća Davor Radolfi i Tomica Žganec. Moja filmska maćeha Vera Čukić nije došla, ona je imala neke uvjete koje je trebalo usuglasiti s produkcijom, tu je nešto „zaštekalo“ …

Priznajem, nisam imao znanja o hrvatskom, pa niti o Jugo filmu – nije to bilo područje mojeg zanimanja. Mene je zanimao namještaj. U vrijeme FJIF u Puli upadao sam sa družinom u Arenu preko zidova i to više iz razloga da se družimo i zezamo na travnjaku iznad projekcione kabine nego da gledamo filmove. Nikoga od navedenih nisam prepoznao ali Relja mi je odmah „zapeo“ za oko. Svi su pušili, Krešo pogotovo. Pušio sam i ja, neki filter „57“ kad sam imao para, inače sam pušio neku od jugoslavenskih rijeka/reka „Moravu“, „Dravu“, „Neretvu“, „Vardar“, „Drinu“ … međutim, na stolu  ispred Relje je bila neka pljosnata crvena kutija na kojoj je pisalo zlatnim slovima „Dunhill“. Nikad takvu  „reku“ nisam pušio, pa niti vidio, to mora da je neka „krđa“ elitnog razreda, pomislih. Sve na njemu i oko njega odavalo je nešto svjetsko ali ipak naše, odisalo nečim meni nepoznatim.  Tome je dodatni naglasak dao i svileni šal nonšalantno vezan oko vrata, udobno smješten u okovratnik lagane košulje.  Blago podozriv pogled s visoka, iako je sjedio, bio je karakteristika koja ga je krasila ali nije bila odbijajuća. Odavao je osobu koja ne pušta sebi blizu … trebalo se čak i za umjerenu bliskost izboriti. Nakon kratkog, rutinskog upoznavanja nastavio je razgovor sa Željkom Senečićem, filmskim scenografom. Željko nije pušio „Dunhill“ ali imali su slične manire, kao da su iz iste ulice podno Gornjeg grada. Upravo je Relji priopćio da je uspio stići za dva sata iz Crikvenice u Zagreb na ovo okupljanje ekipe, što mu je osobni rekord, veli. „Jel’, a čime si to postigao“,  ljubopitljivo i blago ironično upita Relja. „E moj Relja, Alfa Romeo čuda radi“, veli Željko i ujede ga za srce.

Jebote, koji su ovo tipovi. Kad me je moj stari prošle jeseni preseljavao našim „fićekom“ u Zagreb na studije, trebalo nam je dva i pol sata iz Pule do Rijeke plus još četiri sata do Zagreba.

Moja filmska braća nisu me posebno zanimala, klinci, par godina mlađi od mene. Majka nam se hihotala, cvrkutala i poskakivala uzbuđena novom filmskom ulogom. Fabijan Šovagović sjedio je po strani, samozatajan, donekle mrk, čini mi se da je već „ušao“ u ulogu. Rezbario je neki štapić nožićem, što je radio i dobar dio snimanja. Krešo, Drago i Ivo Škrabalo spremali su nam prvu čitaću probu. Koja familija!? Tako je započela moja filmska avantura. Nije mi djelovalo obećavajuće … a  Relja me, čak, nije ponudio „Dunhillom“.  I to je trebalo zaslužiti.

Relja-Igor u autu

Međutim. Već nakon prve utegnutosti i umjerene treme svih učesnika počela je igra, rekao bih radost stvaranja. Dobar duh i opuštenu atmosferu kreirao je Krešo Golik. Strpljiv i pažljiv prema nama klincima, fantastičnog osjećaja za rad sa djecom-glumcima, a vrlo precizan i zahtjevan prema profesionalcima. Relja je bio beskrajno duhovit, samoironičan i vrlo kritičan prema sebi kad nešto krene krivo. Velikodušan i strpljiv prema kolegama. Nikad kasnije nisam doživio takvu homogenost ekipe, uzajamno poštovanje i predanost svakog od nas ispred i iza kamere za zajednički projekt. To je bila obitelj koja je isijavala radost i toplinu, a to se i sada vidi i osjeti kad se film pogleda. Fotografije koje sada prebirem i dalje isijavaju toplinom.

Na kraju snimanja, na zajedničkom druženju ekipe, rekao mi je „Sinek, sad zapali“ i otvori mi kutiju one „krđe“.

Zadnja klapa filma-ekipa-mail

Na jednom od naših zadnjih susreta u Puli netko od novinara je dobacio da smo kao filmski otac i sin ponovo zajedno, a Relja je odgovorio u svom stilu: „Da, ali sada u obrnutim ulogama. Ja sam pomalo podjetinjio, a Igor je dovoljno ostario tako da smo promijenili uloge“.

m_8

Prije mnogo godina ostao sam bez čovjeka koji me je uveo u film, Kreše Golika, zatim bez svog filmskog očuha Fabijana Šovagovića, nemam više ni filmske majke Mie Oremović, a sad nemam ni filmskog oca. Mi filmska braća i sestre ostadosmo siročad.

Relja Bašić otišao je tiho. Previše tiho za ovo nezahvalno, gramzivo društvo. Da li smo mi, koji smo imali priliku i čast biti njegovi suradnici, partneri, u stanju da svojim manjim ili većim svjedočenjem složimo knjigu koja bi ga dostojno predstavljala, barem sada, kad već za njegova života to nismo učinili.

Igor Galo

Igor Galo
Autor 12.4.2017. u 09:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija