SJETNA ODA ZAJEDNIČKOM ŽIVOTU

Gradimir Gojer
Autor 9.3.2016. u 10:53

SJETNA ODA ZAJEDNIČKOM ŽIVOTU

Foto: Halid Kuburocvić

„Solun, grad duhova“, prema knjizi Marka Mazowera, režija Slobodan Unkovski, teatar Navigator Cvetko, Makedonija

Svatko onaj tko pokušava relativizirati, da ne kažem poništiti preko tri decenije istrajnog rada internacionalnog festivala Sarajevska zima i njenog tvorca i direktora Ibrahima Spahića, bar kada je dramski teatar u pitanju, doživio je fijasko. Jer, dovođenjem predstave Solun, grad duhova ispunjene su bar tri komponente vrhunske teatarske produkcije: izvrstan tekst, fenomenalna režija i glumački ansambl rijetke ujednačenosti iznimno talentiranih osobnosti, koje zajednički funkcioniraju kao precizan stroj za produciranje dubokih ljudskih emocija.

Stari majstor Slobodan Unkovski, makedonski redatelj koji je svojom internacionalnom karijerom širio glas o vrhunskoj teatarskoj produkciji Makedonije, između ostalog i u Grčkoj (!!!), postavio je predstavu sa nevjerojatnom dozom minimalističkog poetizma. Njegov redateljski koncept oslonio se na vizualno atraktivno, gotovo ritualizirajuće korištenje tek (!) samo sedam stolica, na goloj pozornici, sa glazbenim fonom koji formira glazbeno spektakularan (opet u svojevrsnom minimalizmu!) Zlatko Oridžanski.

U slučaju teksta koji govore Simona Dimkovska, Ivana Pavlaković, Natalija Teodosijevska, Martin Manev, Goran Nikov, Vladimir Petrović i Stefan Vujusić radi se o vještom korištenju (dramaturg Rusomir Bogdanovski) slojeva Mazowerovog romana, potencirano povjesnih datuma i uistinu zanimljive kompozicije koja se u scenskom smislu postvaruje pjevanjem, igranjem, maksimalno aktivnim prisustvom glumačkih osobnosti, koje na kraju rezultiraju kolektivnom emocijom, što se širi na gledalište, tako da posljednji prizor ove predstave nisam mogao dešifrirati da li je izazvao veću emociju kod glumačkog ansambla ili u potrešenom i do kraja sjetnom gledalištu…

Mala ljudska priča o prijateljstvu i zajedničkom (a ne životu jednih pored drugih!) trajanju židovske zajednice sa muslimanima i kršćanima u tom gradu, koji su mnogi u povjesti zvali drugim Jeruzalemom, jednostavno je razorna po svojoj lirskoj struni na kojoj ni jednog trenutka trajanja ove ritmično odlično ujednačene predstave ne posustaje pijev ljubavnog i ljudski duboko solidarnog tembra. Progoni Židova u Drugom svjetskom ratu, ljubavi koje se prekidaju, začete između Židovke i Muslimana, kao da simboliziraju ne samo nadilaženje, nadsvođivanje zla koje su nacisti donijeli diljem Europe, pa i u pitoreskni, čudesni grad Solun. Sve je to redatelj Unkovski donosio na pozornicu jednim suštinskim poetizmom u kojem minimalističko korištenje prevashodno glumačkog tijela, magije korištenja glumačkog glasa, stvaranja slika u prostoru napučenom tek gledateljima i sjedalicama koje su u svakom trenutku predstave žive, skoro pa vrckavo žive, sve je to odavalo duboko promišljen redateljski plan kojim Unkovski daje do znanja da za suvremeni teatar više ništa, apsolutno ništa ne znače scenografske kulise niti obezvrjeđivanje likovnosti predstave kićenim kostimima. Iz prividno skromnih, gotovo recitalski intoniranih crno-bijelih odora glumačkog ansambla izranjala je moć govora i gesta svakog od sedam mladih aktera.

Solun, grad duhova donosi priču koja u pojednim trenucima gotovo da biva zamornom, da bi već sljedećeg trenutka taj epski teatar prelazio u takvu razornu dramatičnost da sam bio suočen, vjerojatno kao i svi drugi gledatelji, sa dvostrukom katarzom, onom koju sam vidio na pozornici u glasu i gestu svakog od sedam protagonista, kao i osobnom katarzom, koja je bila duboko propitujuća i koju je majstor redateljskog štapića Slobodan Unkovski dozirao gotovo apotekarski cizeliranom mjerom, pa je produkt toga bila sasušena suza u lirskom struništu svakoga od nas; naravno, svakog tko ima moći da lirski propituje ne povjest i huj vremena, već osobnu humanističku srčiku, koju bi svaki čovjek trebao imati, da ne kažem i gajiti?!

Predstava Slobodana Unkovskog Solun, grad duhova majstorsko je djelo, vrsta dramske male noćne muzike, u kojoj svaki ton ima suštinsko značenje. Ne mogu se oteti dojmu da će me u budućnosti progoniti rečenica o židovskoj zvijezdi, koju sam čuo u tekstu ove predstave, kada jedna od junakinja govori da bi ta zvijezda trebala biti simbolom i ponosom, a u nacističkom remećenju ljudske harmonije ona postaje teretom.

Ovo djelo Slobodana Unkovskog može se uporediti po emotivnoj energiji sa značenjima i zračenjima najbriljantnijih i najznačajnijih tregedija triangla antičkih tragičara (Eshil, Sofoklo, Euripid).

Veličanstvena predstava koja legitimira kroz tekst fenomenalno pjevanje, vrsnu glazbu i ne samo teatarsku kuturu Makedonije, već legitimira odnos prema jednom kulturno-civilizacijskom toponimu u ključu kozmopolitske žudnje, a ne primitivne, uske nacionalne logike življenja.

Veliki trenutak dramskog programa Sarajevske zime!

Gradimir Gojer
Autor 9.3.2016. u 10:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija