SLOBODA ILI SIGURNOST: Mogu li zajedno ili se isključuju?

Povezani članci

• Počasne nagrade MESS-a Jasni Diklić i Fondaciji Hajnrih Bel
• VOLJOB
• GLAZBENA IMPERIJA ŠARIĆA
• 6. Korčula after Party 2023.
• Zoran Pusić: Zapis sa putovanja na Tjentište
• HUMOR IZ KALETA I BETULA

Foto: Exit.al

Sa svakom novom kriznom situacijom, sloboda se u ime sigurnosti reducira. Tehnološki aspekti te redukcije sve su sofisticiraniji.

Što je to uopće sloboda i u kakvom je odnosu sa sigurnošću? Isključuju li se međusobno? Ova se vječna pitanja aktualiziraju uvijek kad nastupi vrijeme opće neslobode i nikakve sigurnosti. Tako smo i sada, pritisnuti kriznim stanjem uslijed pandemije koronavirusa, gotovo prinuđeni suočiti se s njima.

Sloboda ima mnoge aspekte koji se sažimaju u predodžbi odsustva ograničenja poput nesputanog kretanja, neuvjetovanog djelovanja ili mogućnosti biranja bez ikakve prinude. Sigurnost se, s druge strane, javlja kao psihološka potreba pojedinca za čvrstim osloncem – pouzdanim znanjem, jasnim kriterijem moralne ispravnosti, trajnim međuljudskim odnosima i neugroženošću vlastitog postojanja. No, jesu li oba ova pojma u svojoj biti tek neostvarive težnje?

Sloboda biranja

Kad je, naprimjer, riječ o slobodi biranja, kako bi bilo moguće otkloniti sve one utjecaje koji će neizbježno determinirati naše odluke. Kakvu ćemo, naime, odluku donijeti, uvijek je uvjetovano našim karakterom, intelektualnim sposobnostima, obrazovanjem, odgojem, kulturom kojoj pripadamo i koja nas oblikuje mnogo više no što bismo htjeli, pa čak i mnogo više no što smo svjesni.

Kad je, pak, riječ o sigurnosti, svaki čovjek tijekom života iskusi urušavanje onoga za što je prethodno mislio da je čvrsti temelj. Na čemu zasnovati pouzdanost znanja kad su svi naši spoznajni mehanizmi podložni grešci, od varki osjetila do pogrešnih zaključaka, dokaza ili izračuna. Mnoga prijateljstva za koja smo vjerovali da će trajati,  vremenom blijede, ono što nas je nekad zajedno veselilo sve nas manje veseli, a i ovog „zajedno“ sve je manje.

Pa kakva je onda veza između slobode i sigurnosti? I jesmo li prinuđeni birati između toga dvoga? Ako jesmo, što izabrati? Uslijed odluka Kriznog stožera, svakodnevno svjedočimo umanjenju brojnih, Ustavom i zakonima zajamčenih, a civilizacijski stečenih, prava i sloboda poput slobode kretanja, okupljanja, prava na informiranje, slobodnog izražavanja vlastitih uvjerenja i mnogih drugih. Razlog i opravdanje za svako ovakvo ograničenje uvijek je isti – pretpostavka da je umanjenje slobode u nužnoj korelaciji s povećanjem sigurnosti, povjerenje u to da će ono usporiti širenje pandemije i osigurati zakonito stanje, tj. spriječiti kriminal. No, je li se nezasitim vlastodršcima, zapravo, sasvim neočekivano, ali dobrodošlo, posrećila mogućnost da, zloupotrebom krizne situacije, ozakone povećanje vlastite moći?

Prije nekih 370 godina, pišući svoje kapitalno djelo „Levijatan“, slavni se engleski filozof i tvorac teorije društvenog ugovora Thomas Hobbes zamislio upravo nad tim pitanjima. Pritom kreće od pretpostavke da je prirodno stanje, tj. stanje spontanog ljudskog života prije osnutka države i uspostave zakona, najgore moguće stanje jer u njemu nema mehanizama koji bi ograničili čovjekove niske, egoistične porive, pa je „čovjek čovjeku vuk“ u „ratu sviju protiv svih“. Budući da nema sigurnosti niti suradnje, društvo ne može napredovati. Da bi dokinuli nedostatke prirodnog stanja, ljudi se udružuju i nastaje država kojoj je svrha postojanja to da ukine strah i učini život sigurnim. To čini na način da se svaki pojedinac takozvanim „društvenim ugovorom“ obvezuje svoju volju podrediti zakonu uz uvjet da to učine i drugi. To, istovremeno, znači da je sama država utemeljena na odricanju čovjeka od vlastite slobode, tj. od svog prirodnog prava, da bi zauzvrat dobio sigurnost. Ovaj moment često promakne mnogima koji problematizirajući pitanje odnosa države i pojedinca zamjeraju državi upravo ono što joj po njenoj najizvornijoj biti zapravo pripada. Naime, to da se država uvijek pokušava osiliti nad čovjekovom slobodom nije zastranjenje niti poremećaj u inače skladnom odnosu između države i građana, nego princip funkcioniranja države neodvojiv od njene biti. Državi je uvijek važniji kolektivni nego individualni interes i spremna ga je ostvariti čak i radikalnim žrtvovanjem pojedinačnosti. Drugi problem, o kojem u ovom kontekstu treba razmisliti, je pitanje isplati li se prodati slobodu za sigurnost čak i pod pretpostavkom da umanjenje slobode zaista rezultira većim stupnjem sigurnosti.

Protiv terorizma

Od 11. septembra 2001. ovo se problematiziralo naročito u kontekstu analize strategija zaustavljanja terorizma. U cilju zaštite od terorističkih napada i radi njihove prevencije, mnoge su države uvele čitav niz mjera koje značajno umanjuju ne samo ugodu već i ljudska prava i slobode svojih građana, opravdavajući ih očekivanom većom sigurnošću. Tako su uvele pojačanu kontrolu putnika na aerodromima, praćenje, prisluškivanje ili, u koronavirus-histeriji ponovno aktualiziran, poziv građanima da prijavljuju sumnjive aktivnosti svojih sugrađana, sada onih kojima je propisana obavezna mjera samoizolacije, a ranije primarno građana arapskog porijekla i/ili islamske vjeroispovijesti, pretvarajući ih ovom ozakonjenom diskriminacijom u građane drugog reda. Ostali su građani time pretvoreni u doušnike represivnog državnog aparata, nedostojanstveno svedeni na stalkere ili zavirivače u tuđu intimu.

I, kakav je rezultat? Istraživanja ukazuju na to da niti jedna od navedenih mjera nije rezultirala očekivanom učinkovitošću u prevenciji terorističkih napada. Jedino u čemu su se ove mjere pokazale korisne je uspješnija retrogradna analiza počinjenih terorističkih djela.

Potpuni nadzor

Zanimljivo je da ovaj neuspjeh nije rezultirao očekivanim smanjenjem represije, nego sve većom sklonošću vlastodržaca, željnih totalne države i potpunog nadzora građana, za ustrajavanjem na istim ili uvođenjem sličnih i podjednako neučinkovitih mjera, ostavljajući dojam da su im teroristički napadi gotovo dobrodošli jer su od tog trenutka stekli moćno oruđe kojim uspješno manipuliraju opravdanim strahom građana i alibi za svaki teror države nad pojedincem. Pri svemu tome ne treba zanemariti niti značajnu zaradu proizašlu iz trgovine strahom kroz povećanu prodaju svih vrsta zaštitnih sredstava, od sprejeva suzavaca sve do oružja.

Što nam to govori o aktualnoj situaciji pandemije koronavirusa? Krizni stožer pokušava izbalansirati mjere ograničenja kretanja, okupljanja i poslovanja u cilju postizanja željenog javnozdravstvenog učinka usporavanja širenja pandemije s prividom „normalnog“ života usmjerenog primarno na umanjenje posljedica ekonomske krize koje bi se s vremenom mogle pokazati pogubnije i od posljedica same zaraze. Dominira strategija naizmjeničnog stiskanja i popuštanja stiska u očekivanju masovne primjene cjepiva. Pritom isprobavaju, s više ili manje uspjeha, različite modele u rasponu od vrlo represivnih, poput potpune karantene koju su proglasile kineske vlasti u Wuhanu onemogućujući kršenje zabrane kretanja zavarivanjem vrata na zgradama ili višednevnog policijskog sata uz patroliranje vojske ulicama Srbije, do neobično skromnih švedskih ograničenja koja se svode više na preporuku nego zabranu, pretpostavljajući visok stupanj svijesti i odgovornosti samih građana. Koja je strategija učinkovitija i koliko je represija opravdana, moći će se zaključiti tek s okončanjem kriznog stanja i tužnim prebrojavanjem umrlih, nezaposlenih i financijski potpuno uništenih građana kao i sagledavanjem stanja državnog budžeta. Već sada je vidljivo koliko u tome svemu ima političke zloupotrebe krizne situacije u svrhu osobne ili stranačke promocije, besramnog bogaćenja i profiterstva poput ratnoga, ali i posebno opasnog uspostavljanja novih standarda u kontroli građana koji bi se mogli održati i po okončanju krize. U svakoj krizi, pa tako i u ovoj, najjasnije do izražaja dolaze diktatorske sklonosti i profiterski kriminal nerijetko organiziran od samog vrha vlasti koji se pokušava opravdati i zamagliti brigom za opće dobro.

Ugledni bosanskohercegovački književnik, novinar i strastveni ribič Faruk Šehić piše: „Začuđujuće je kako su ljudi zbog koronavirus pandemije brzo odustali od teškom mukom izborenih građanskih sloboda i ljudskih prava. Između straha od smrti i želje za slobodom izabrano je ovo prvo.“ („Sloboda u šugavom vremenu“, InfoRadar) i dodaje: „Moj lični osjećaj za slobodu mi je bitniji od bilo kakvog mog ličnog straha od smrti.“ (Twitter profil @faruksehic70).

Sve su češće vrlo žustre rasprave o potrebi građanske neposlušnosti u situaciji kad država prekoračuje nužnu mjeru osiguranja sigurnosti građana i stabilnosti vlastitog funkcioniranja umanjenjem prava i sloboda. Većina sudionika racionalne rasprave opravdava poziv građanima da u što većoj mjeri smanje izlazak i međusobni fizički kontakt kao temeljni način prenošenja virusa i širenja zaraze. Mnogi, istovremeno, smatraju da je višednevni policijski sat prekoračenje opravdanog ograničenja slobode. Dodatni problem je selektivna isključivost koja se, naprimjer, vidi u pogodovanju vjerskim institucijama u odnosu na koje su restriktivne mjere najslabije i u pravilu se njihovo provođenje ne nadzire ili ne sankcionira. Prijedlog nadzora kretanja građana praćenjem signala njihovih mobitela, čak i najvećim apologetima čvrste države, djeluje kao pretjerano uplitanje države u privatnost koje je teško opravdati sigurnošću.

Ono što ostaje kao zadatak za mišljenje, više nije pitanje vrijedi li se odreći slobode radi sigurnosti, nego pitanje mogu li sloboda i sigurnost teći uporedo bez da se međusobno isključuju.

analiziraj.ba