SLOŽENE POETSKE POLIFONIJE

Izdvajamo

• U svakom slučaju Krležine Legende ostaju trajnim izazovom u svim vremenima kako ovovremeno i suvremeno interpretirati složene poetske polifonije Miroslava Krleže.

Povezani članci

• BESTSELERU NI NOVOSAĐANI NISU ODOLILI
• Nedžad Maksumić: GRAD
• Promocija knjige “Toliko o tome” Elvedina Nezirovića
• Ostavi trag u njihova sjećanja
• POSLANICE ZA LANISTAN
• Barcelona Gipsy Balkan Orchestra nastupio u Muzičkom centru Pavarotti

Teatrološki zapis

Legendu tretiramo ne kao novozavjetnu fantaziju, kako je Krleža označava u žanrovskom pogledu, već pokušavamo artikulirati dijalošku i monološku strukturu izvan recitalskoga pathosa, sve opriroditi i skinuti sa nebeskih koturni.

Svojedobno je knjiga prof. Dr. Josipa Lešića Svjetlo i zvuk u dramama Miroslava Krleže revolucionirala i teoriju i praksu, dakle i esejistiku i kritiku, jednako kao i čisti scenski praktikum, kad su Krležina dramska djela u pitanju. Međutim, ciklus Legendi posebno je bio u fokusu i kritičko teatrologijske misli ali i teatarskog praktikuma…

Zašto? Ponajprije zbog scenskih naputaka, tzv tekst didaskalija koje u slučaju Legendi donose jedan cijeli krležijanski paralelan svijet. Redatelji koji nisu razumjeli ovaj didaskalijski svijet kao produžetak Krležinih prizora, odnosno njihovo produbljivanje u najsuštinskijem smislu, uglavnom su gubili bitke. Hrabri redatelji koji su tragom kritičara i teatrologa na priliku Zvonimira Donata pravili prizore nerijetko koristeći i naputke kao dio dijaloškog i monološkog teksta uspjeli su da pređu one granice koje su Krležu ostavljale u prividnoj teoretizacijskoj praznini, zrakopraznom prostoru nekih naivnih metafizisa…

Pripadao sam onoj skupini stvaralaca koji bi poslušali Donata, ali i Darka Gašparovića, koji su u Legendama nalazili poetski suptituens izvorne krležijane, pretvarajući i te, na izgled nescenične naputke, u jarke krležijanske slike. Tako sam se ponašao režirajući Hrvatsku rapsodiju u sarajevskom Narodnom pozorištu, postavljajući među galerijske bjeline Collegium artisticuma Adama i Evu, tako u žanrovskom pogledu, već se trudim da sa skupinom najmlađih beogradskih i srpskih glumaca tragam za onim jezičkim suptilitetima koji donose finu sintezu izvornog Krležinog monološkog i dijaloškog sloja teksta i neobično, silno poetičnog materijala kojim je veliki pjesnik kontaminirao svoje tako ubojito jasne i djelatne naputke…

Legendu tretiramo ne kao novozavjetnu fantaziju, kako je Krleža označava u žanrovskom pogledu, već pokušavamo artikulirati dijalošku i monološku strukturu izvan recitalskoga pathosa, sve opriroditi i skinuti sa nebeskih koturni.

U svakom slučaju Krležine Legende ostaju trajnim izazovom u svim vremenima kako ovovremeno i suvremeno interpretirati složene poetske polifonije Miroslava Krleže.