SMRTOHULNE PJESME, Amila Kahrović Posavljak

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 6.10.2015. u 11:02

SMRTOHULNE PJESME, Amila Kahrović Posavljak

 

RAKA

 

Zamisliš li je ikada
Poželiš li njen vonj
Čuješ li njenu prazninu kako zjapi
I poziva
Sanjaš li joj obode
I toviš li strahove svoje?

 

SUICID

 

Gozba zagrobnosti tjera
Ostaviti frivolnost svijeta
Toplu supu na stolu
Kauč u nedjelju popodne
Osmijehe sklupčane
Oko jezgre od ćutnje
Snove koji ne služe ničemu
Do li obmani
Satove koji kucaju samima sebi
I oči koje nikada nisu pogledom
Sažele svoju nutrinu
Ostaviti trulež i prazninu
Na privremenoj slobodi

 

 

NA OBODU GROBNICE

 

Dok prebirem po kostima
Začuđena kao dijete pred hrpom igračaka
Jagodicama ćutim
Momente njene
I kostima, valjda, data je
Moć govora
Pripovjedaju mi
O toplom čaju koji je pila
O zlehudoj igri dva leptira u rano proljeće
Koju zadivljeno je gledala
O grubim rukama koje su
Je istrgle iz uterusa dana
I kako nije nimalo boljelo
Bio je to samo tren
I kako su ljeta na gomili kostiju nepodnošljivo vrela
I na kraju gdje smo, k vragu, do sada bili?

 

 

MRTVOZORNIKU

 

Kad dođem pod tvoje
Ledene ruke
Ti nježno njima kosu
S lica mi skloni
Prizovi opet vrijeme što je
Prošlo
I pažljivo umotaj mi tijelo
U postelju samoće
Kao posljednji ljubavnik budi
Dok u mene
Uvlači se trulež

 

 

MISAO O SMRTI

 

Kada svakodnevlje
Mene
Usisa u sebe
I svede na niz praznih oblika
Zaprijeti svojom zavodljivom strahotom
Pomislim na svoj komad svijeta
Uboran u matericu planete
I osmijeh mi se s lica
Kao duh iz umirućeg tijela
Otrgne

 

***

Smrt tjera
Babaroge svakodnevlja
Kao onomad majka
Ispod kreveta
Ona i požudno isisava
Sokove iz tijela
U grču sjedinjenja s
Mirisnom mekotom zemlje

 

 

RAKA II

 

Čuješ li je
Zjapi
I poziva nas u
Vlažnu dvojinu
Dubine svoje
Ćutiš li u njoj dom
O kojem si oduvijek sanjao?
Ili te plaši nesavladivost njenih čula
Hoće li nam biti lijepo
Dok kiše od zemlje
Budu spirale slojeve naših
Umrlih bića?

 

KAKVU ĆE ME NAĆI?

 

Kakvu će me naći
kada dođe?
Hoću li prelaziti ulicu
I u fasadi staklenoj diviti se svojim oblinama?
Hoću li poljubiti djecu za laku noć
utouti u snove od nevinosti
i s rukom pod licem otići onamo?
Hoće li me naći na porodičnoj proslavi
zalediti mi pogled kad je vidim kako
maše mi s horizonta
kroz zastor koji maločas odgrnula je majka
da nam uđe malo svjetla,
pa iza mene ostat će plač i vriska?
Hoće li me naći na nekom od mučilišta koja svakodnevno niču
pretučenu i silovanu
i s malenog prozorčića
smijati mi se podrugljivo
dok je molim da mi dođe?
Hoće li mi se obaviti oko zapešća
i stezati ih jer mi nije vrijeme
govoreći mi da je to bio samo tren rastrojstva?
I hoće li mi uopšte doći
ili je već nosim u sebi
kao neželjeni čudovišni fetus
koji može o-živjeti svakog trena?

 

TEORIJA RELATIVITETA

 

Nakon što me mater rodila
Iz rake od krvi i mesa
Što mirisala je na trulež
Uljepšana dobrodošlicom
Pojest će me raka
Od zemlje i crva
Što smrdi na trulež
Nesmetenu strahom

 

TEORIJA RELATIVITETA II

 

Savitljivi su prostor i vrijeme
I kad proguta me zemlja
Kad u sebi me sažme
Pa rebra koja se prožimaju
Duh istisnu
Da li ću s te strane moći vidjeti sunce?
I svoj grad?
I svoju ulicu?
I u njoj one koji misle da ih niko ne gleda?

 

TEORIJA RELATIVITETA III

 

Ako kažeš da jednom kada dođe
Prosto me više neće biti
Uzmi i čitaj
Slova su tragovi odsutnog
A niti jedan trag ne vodi
Onome čega nema

 

EROS I TANATOS

 

Moja stalna ljubavnica
Noću samnom u postelju liježe
I tijelo mi dodiruje
Dok se otimam i smišljam izgovore
Kao u dosadnom braku

 

Ujutro se samnom iz postelje diže
I čeka svoj trenutak
Da vruća kafa i zalogaj s puta skrenu
Ili da to učini neki ludi vozač
Ili ugrušak od onih što kolaju mi tijelom
Pa da me zgrabi svojim
Silovateljskim stiskom
“Od sada samo si moja”
I da obamrla od nemoći
Prevrnem očima i namah joj se predam

 

POGLED NA GROBLJE/ DVA GROBA

 

U dosadi sazdanoj od sobe
I od života
Od kauča, televizije, tepiha i lampe
Dušna je noć
S druge strane svijeta
Upokojenog među prozorskim oknima
U mrkloj noći
Neugasla sunca pričaju priče
Svaka od svake
Strašnija i ljepša je
Plamen priča priču
Priča diše na grobu
Ja nijemo osluškujem
Dok dišem u sobi

 

ČEKANJE

 

Subotnje popodne
Dječija ljuljačka u pravilnom ritmu
Prozori u kojima gordo
Ogleda se Sunce
Gradom, a da je niko ne vidi,
Jezdi smrt
Zaviruje u postelju kanceroznog starca
Na kojeg više ni muhe ne slijeću
Draška majčino naručje
U kojem dijete spetljano u infuzije i medvjediće od pliša
Veličinu svijeta mjeri svojim bolom
Viri iz skupocjenog krša
Pokraj lokalnog puta
Zdrhti u grču srca mlade žene
Tokom šetnje gradom
Ulazi u puščanu cijev negdje nekog
Da utrne drugog negdje i nekog
Uvlači se i u moje čekanje
Dok u pravilnom ritmu dječije ljuljačke
Odbrojava mi udisaje

 

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 6.10.2015. u 11:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija