SNAGA ANDRIĆEVE PRIPOVJEDNOSTI

Povezani članci

• Fatiha za Davida
• Soba broj četiri (5): Bolnica-mašina
• Intervju: Tanja Miletić Oručević o dokumentarnoj drami ‘SEDAM’
• U ZNAKU BIJELOG GAVRANA
• Duh Karađorđeva ponovo nad Bosnom i Hercegovinom
• Božica Jelušić: KRIK

ili na marginama ponovnog čitanja „Kuće na osami“ Ive Andrića

Andrić je jedan od rijetkih pisaca u intimama moje lektire kojem se s radošću i ne malim oduševljenjem vraćam očaran jednostavnim, odmjerenim pripovjednim ulaskom u srčiku ljudskoga življenja.

Upravo njegova knjiga priča Kuća na osami, sa kojom ponovno drugujem ovih dana, nuka me da u kratkoj bilješci ustvrdim kako Andrić nerijetko ima zlurade i zlomisleće tumače, ishitrene interpretatore koji su spremni djelo ovoga pisca tumačiti u svjetlima kojekakvih politikantskih i iskrivljeno ideologijskih ključeva.

Andrićevi likovi, možda je tačnije zapisati – njihove karakteristične sudbe, unutar bh. izimno bogatog i za pisce podsticajnog ambijenta življenja, su biljurne tačke autorove identifikacije sa duboko oljuđenim karakterima osoba o kojima piše. Uzimajući ambijent jedne kuće u starom sarajevskom kvartu, Alifakovcu, Andrić se literarno moćno poigrava sa onim što bi se moglo kazati pohođenjem likova, njihovim povremenim kucanjem na autorova vrata, ali to je samo stilizacijsko-literarni okvir u kojem Andrić pripovjedno moćno oživljava sudbine svojih junaka, dajući nerijetko široko rapsodičnu sliku prostora i vremena koji ih određuju.

Njegove paše, Baroni, Zuje nose prije svega odanost velikoga pisca ambijentu iz kojeg pred njega iskaču i opsjedaju ga ti rijetko životni, najčešće tragični junaci spisateljske draperije na kojoj je egzistirao Andrićev, po mnogo čemu tajanstven i samozatajan svijet. Svijet životne punine, savremen i svevremen po svojoj iznimno moćnoj asocijativnosti.

Ne treba ići daleko. Suočenje sa načinom na koji Andrić literarno orkestrira sudbu Rizvanbegovićeve moći i nemoći pokazuje njegovo shvatanje čitavog niza karakterologijskih odrednica, od pohlepe i silništva do introvertne udaljenosti od svijeta i življenja u njemu, uopće.

Andrićevi magijski intonativi svake priče samo svjedoče kakvom eruditnom snagom, ali i izvornim talentom, veliki prozaist osmišljava stilizacijski odmak od povijesnih i realistično-prijesnih fakata.
To je majstorstvo koje kroz pripovjedni akt oživljava epohu, ocrtava obitovališta likova.

I nešto što mnogi ne uviđaju ili namjerno previđaju, osim urođene empatije Andrić iskazuje neskrivenu i strasnu ljubav za ljude bosanske i za zemlju Bosnu!