SNAŽNIJE I RAZNOVRSNIJE OD POVODA

Povezani članci

• Muharem Hindić Mušica: Mladi prepoznaju povampirene ideje fašizama i oduprijeti će im se
• O maslini slovo
• Ko je odveo KK Bosnu u propast: Jedanaest ljudi na čelnim funkcijama kluba od 2001. godine
• Izložba o Arapima protiv stereotipa
• Ludilo Emira Kusturice: Tužio e-novine, traži 20.000 evra
• Srđan Gavrilović: Danas je poezija uglavnom malokrvna, a proza sterilna i neproživljena

Novogodišnji koncert Sarajevske filharmonije

Da repertoarno i izvedbeno, dakle u genezi i osmišljavanju i samoj izvedbi, ne moramo uvijek robovati  tradiciji i uobičajenim šablonima pokazao je novogodišnji koncert Sarajevske filharmonije, održan posljednjeg dana prošle godine u dvorani NPS.
Treba se suočiti sa repertoarom koji je umjetničko vođstvo Sarajevske filharmonije izabralo za ovaj koncert, koji je mogao biti tek i samo svečarski, što bi prema povodu on i trebao biti…

Međutim, suočavati se sa repertoarom ovog koncerta znači, prije svega, misliti ozbiljno na gledateljstvo, odnosno slušateljstvo, ali i glazbenike koji sudjeluju u glazbenom aktu okončanja jedne i početka druge godine…

Pobrojaću tek autore glazbenih djela, pa će svakom čitatelju, iole pismenom u glazbenom smislu, biti jasno zašto sam ovako intonirao prikaz ovog koncerta.

Na repertoaru su, dakle, bili Giakino Rosini, Kami Sen-Sans, Astor Piacola, Karlos Gardel, Georgij Svirdov, Pablo De Sarasate, Roberto Molineli, Johan Štraus junior i Aram Hačaturijan…

Ono što ovaj koncert odvaja od ranijih povodno-svečarskih soareja u dvorani Narodnog pozorišta Sarajevo je dominantno prisustvo djela skladatelja Astora Piacole (1921 – 1992). Taj skladatelj, koji za sarajevsku publiku nije neki naročiti novum, ipak je rijetko avangardan u domenu europske glazbe, pri čemu njegovi brojevi na ovom koncertu govore, prije svega, snažnim individualitetom osoba koje je sarajevska filharmonija angažirala da u solističkom smislu interpretiraju atraktivno i složeno Piacolino skladateljsko djelo. To je Đan Luka Marcino, koji je virtuozno, a u skladu sa prigodom i nešto slobodnije interpretirao pomenuti repertoar, odnosno uspješno vodio kroz sve faze koncerta ansambl Sarajevske filharmonije.

Najozbiljnija pojavnost te glazbene večeri, ipak je bio saksofonist Nikita Zimin, a svojom atraktivnom gestualikom glazbene partite koje je interpretirao, nadgrađivao je Mario Stefano Pietrodarhi na rijetkom instrumentu bandoneonu, nekoj vrsti omanje harmonike. U jednom trenutku ovaj nekonvencionalni tvorac glazbenih čudestava pokazao je toliku količinu slobodne interpretacije glazbenog teksta, da je na neki način i odstupao od rijetko seriozne intonacije kompletnog događaja, koji je dirigent Marcino sa najboljim suradnikom ove večeri, Nikitom Ziminom, vodio u predjelima rijetko serioznog čitanja europske klasične i suvremene glazbe danas.

Ansambl Sarajevske filharmonije bio je iznad razine povoda, čvrstih crta pojedinih glazbala, ali u isto doba i neke do sada nepokazivane žudnje ka zajedništvu u interpretaciji složenih avangardnih i klasičnih djela.

Za moj ukus krunski trenutak ovoga koncerta bio je interpretacija kompozicije Pabla De Sarasatea Gypsy Airs!

U tom glazbenom broju Sarajevska filharmonija pokazala je trijumf glazbenog zajedništva, pri čemu niti jedan pojedinac u solističkom postavu nije bio ispod ukupne razine kvaliteta ispoljenog od studija partiture, razigranog i raspoloženog dirigenta Đan Luke Marcina, preko provedbe istog u pozorničkoj interpretaciji sarajevskih simfoničara…

No, naravno, i drugi su glazbeni brojevi bili atraktivni, a okončanje večeri uz kompoziciju Arama Hačaturijana Valcer iz svite Maskarada, približavao se već pomenutom superiornom interpetiranju djela Pabla De Sarasate…

Uigrani ansambl pokazao je iskrenu želju da ne odradi, i to konfekcijski, večer, koja je za sve gledatelje trebala biti prigodničarskom, ali zahvaljujući umjetničkom vođstvu Sarajevskih filharmoničara, koje se usudilo, uglavnom jeftine glazbene brojeve, koji se koriste u ovakvim svečarskim noćima, zamijeniti složenim partiturama poput Piacolinih, ova, posljednja noć prosinca, biće pamćena u analima glazbene umjetnosti u Sarajevu, kao noć traganja za adekvatnom interpretacijom zahtjevnih djela europske glazbe.

Dirigent Đan Luka Marcino, koji ima zavidan umjetnički životopis, realiziran sa orkestrima i u teatrima Italije, ali i sa ansamblom zagrebačke Opere, pokazao je nadahnuće, ali i osobenu notu serioznog čitanja dijela europske glazbe.

Nismo često u prigodi, suočiti se sa tako harmoničnom cjelinom, koju je Đan Luka Marcino izvojštio, odnosno koju je izvukao iz svakog pojedinca – člana Sarajevske filharmonije.

Interpretirajući ovaj složeni repertoar Sarajevska filharmonija je dokazala da tamo pušu neki novi vjetrovi koji slamaju neku vrstu predvidljivih kanona repertoarnog i interpretativnog mišljenja kada su u pitanju prigodne, datumske glazbene soareje?!

Traženje adekvata u glazbeno-pozorničkom smislu za virtuozitet Piacolinog ili Sarasateovog skladateljskog opusa je riskantan posao u glazbenom smislu, a glazbena dramaturgija ove večeri pokazala je da svi oni koji se nalaze u ansamblu Sarajevske filharmonije imaju itekako razloga biti ponosni na ono što su uradili ne samo te večeri, nego i tijekom cijele protekle godine.