Snježana Banović: U našoj su kulturi kapitalne jedino – tajne

tačno.net
Autor 28.4.2014. u 08:46

Snježana Banović: U našoj su kulturi kapitalne jedino – tajne

Novi tekst Snježane Banović trebao je biti objavljen na portalu Forum.tm, no tamošnje ga je uredništvo odbilo objaviti u strahu da bi zbog njega moglo izgubiti financijsku potporu Ministarstva kulture!

Piše: Snježana Banović

Annika Bengtzon, protagonistica planetarno popularnog krimi-serijala švedske novinarke i spisateljice Lize Marklund, novinarka je crne kronike tabloida Kvällspressen u čije su istrage najčešće upleteni ozbiljni politički skandali koje ona, unatoč brojnim otporima sredine, rješava nevjerojatnom ustrajnošću, strašću i hrabrošću.

Osim što svojim neposluhom kida živce svojih kolega, Annika (koju sjajno utjelovljuje švedska glumačka zvijezda Malin Crépin) najviše problema ima s političkom mafijom koja se infiltrirala u sve pore švedskog društva te se jednako bolno zavlači i u visoke krugove oko Nobelove fondacije i u emigrantske bordele na periferijama švedskih gradova. Ima tu, baš kao i u turbulentnoj hrvatskoj stvarnosti, svega: od lažnih diploma i pogodovanja svake vrste, ministara preljubnika koji varaju i žene i stranke, korumpiranih novinara i urednika pa do pijanih političara koje nakon sudara štite njihove tajnice i glasnogovornice…

Pametna Annika uvijek ih ulovi u lažima i prevarama preko različitih dokumenata koje su sami proizveli. Dođe ona tako u golemi ured vladine Agencije za promet dokumentima, tamo za šalterom sjedi neki ljubazni umirovljeni činovnik, iza njega prostiru se kilometri polica s dokumentima koji se ovdje slijevaju iz svih ureda svih javnih institucija cijele Švedske. Na papiriću (bez ikakva dopisa!) napiše ona što joj treba, preda svoju novinarsku iskaznicu i čeka. Lars ili Sven potom ode kao neki hodajući Google do polica, malo šeta i zagledava pa se u roku keks pojavi s papirima, ubaci ih u fotokopirku i eto ga – traženi dokument već je u rukama naše borkinje za istinu i pravdu. Popričaju malo o (lošem) vremenu i finale kriminalnog skandala već je sutra na naslovnici Kvällspressena. Autorica serijala Marklund sama kaže da joj ta institucija koja doista postoji u Švedskoj najviše pomaže kad se kao novinarka nađe pred rebusom jer je ondje sve što se tiče javnih institucija, ma kakogod to nama u Hrvatskoj naivno zvučalo – doista ponuđeno na šalteru kao na pladnju i dostupno u svako doba svakome tko zna što traži.

No, kad npr. u hrvatskoj kulturi odlučite istražiti dosege dvogodišnjih rezultata Ministarstva kulture, umjesto šaltera s dobroćudnim činovnicima i ležernog razgovora o ćudljivu vremenu te sigurni u sretan ishod potrage, naletjet ćete na zid zvan strogo glasnogovorništvo dotičnog ministarstva jer, eto, upravo o tom uredu (bez šaltera) ovisi koji će to (rijetki) dokumenti biti dostupni javnosti, a koji će zauvijek ostati u fajlovima činovničkih i pomoćničkih računala. Jer, doista, u ove dvije i pol godine mandata ministrice Zlatar Violić transparentno nije odrađeno gotovo ništa: od posljednjeg rebalansa državnog proračuna u kojem je udio kulture spao na nevjerojatno bijednih 0,49 %, pa preko svih mjera, uredaba, zakona i drugih akata kojima je hrvatski sustav urušen do granica njegova postojanja.

Krenemo li npr. od istočnih dijelova zemlje, eto nas u osječkom Muzeju Slavonije, jednoj od najstarijih i najvećih kulturnih institucija ove zemlje, koji životari bez statuta i s gubicima, ali isplaćuje milijunske iznose za intelektualne usluge. U istom je gradu i tamošnji Državni arhiv u kojem je također izvršeno stranačko imenovanje ravnatelja, podatke o tome možemo naći na Upravnom sudu koji je presudio protiv ministričine odluke, no ne i na mrežnim stranicama Ministarstva kulture. Na Ustavnom je sudu i slučaj Dubrovačkih zidina jer je novi Zakon o spomeničkoj baštini Dubrovnika oduzeo bez javne rasprave prava upravljanja tim spomenikom Društvu prijatelja dubrovačkih zidina. Tajna je ove administracije i osebujan stil vladavine bivšeg intendanta osječkog kazališta, kao što je tajna i podatak kada će to kazalište napokon dobiti statut i novog intendanta. Dugo je tajna bio i – sve dok ga nije hrabro obznanilo Radničko vijeće HNK Split – tajkunski menadžerski ugovor splitskog intendanta Bilića kakvog se ne bi posramio ni Berlusconi u zlatnim danima svojeg šepurenja.

Osim Dubrovnika, Splita i Osijeka, tajne ima i Varaždin, ondje naime ni nakon cjelogodišnjeg «truda» haenesovaca, ravnateljstvo nema pojma zašto je i kako je, bez ikakve procedure i bez ijednog dopisića ili suvisla stava, to gradsko kazalište pretvoreno u nacionalno, postupkom jedinstvenim u svijetu, i to ne samo po tajnosti procedure. Obezglavljeni HNK u Zagrebu bolje je glede transparentnosti i ne spominjati. Dvije je godine trajala sapunica prepuna tajnih dogovora, pregovora, sukoba i mirenja, dvaput se uludo mijenjao zakon, a nije ni trebao, ipak je na kraju sve bilo po želji Milana Bandića. No, tu nije stalo na tajnama, sada su i programi intendantskih kandidata, unatoč odličnoj inicijativi portala teatar.hr (Programe na sunce!) i dalje – tajna! Eh, u pravu je bio Karl Marx: “Tajna je opći duh birokracije.

Mogli bismo tako nabrajati unedogled, a kako sam i sama uključena u rad jednog od ministričinih Kulturnih vijeća (onog za kazalište), red je da priznam da nemam baš nikakve instrumente kojima bi i mnogi (sada već tajni) dokumenti koje sam pisala (uglavnom u svoje, a neke i uime Vijeća kojim predsjedavam) postali javnima. Brojne analize, zapisnici, bilješke, izvješća, prijedlozi, upiti i slični dokumenti koje sam predavala u urudžbeni ured Ministarstva, ili izravno pomoćniku Stojsavljeviću kao službenu dokumentaciju, do danas nisu objavljeni na stranicama ministarstva, na većinu dopisa nije ni odgovoreno, a neki odgovori (npr. na pitanja oko HNK Osijek ili HNK Varaždin) promašili su «ceo fudbal».

Negdje sam pročitala Dalaj Laminu mudrost o transparentnosti koja kaže da otvorenost jednog čovjeka predstavlja poniženje drugoga. Nedostatak transparentnosti kao da je doista produbio u odgovornima u Ministarstvu kulture ionako dubok osjećaj nesigurnosti, a praznina koja zjapi pod tom «našom» rubrikom Dramske umjetnosti > Kulturno vijeće za dramsku i plesnu umjetnost te izvedbene umjetnosti potpuno je nestvarna jer je zadnja objava koju potpisuje «moje» Vijeće ona iz prosinca 2012. (?!). Ispada da mi u Vijeću baš ništa ne radimo te se time valjda i dičimo. Ili nam je, misle neki, posao da ne radimo svoj posao. Ima i toga. Da ne sviramo. Neki mi kažu da svoju osobnu frustraciju s netransparentnošću u radu Ministarstva kulture izliječim ostavkom na članstvo u Vijeću, no kad malo bolje razmislim, sigurna sam da moja ostavka neće učiniti baš ništa, dok bi neke druge, mnogo veće ostavke, spasile kulturni sustav Republike Hrvatske od potpune propasti.

Može li se uopće imati povjerenje u Vladu čija se najviša državna tijela – koja bi morala, baš kao u jednoj Švedskoj, biti primjerom otvorenosti, procedure i dijaloga – sama isključuju iz procesa transparentnosti, toga temeljnog stanja demokracije?

Tekst preuzet sa portala teatar.hr

tačno.net
Autor 28.4.2014. u 08:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija