Soba broj četiri (4): Zambijske nevjeste i pišanje odozd/go

Povezani članci

• ZLATNI ŠTIT
• Bolja zaštita LGBTI osobama kroz usvojene izmjene Zakona o zabrani diskriminacije BiH
• Aleksa Šantić: Poezija suštine
• Uporno negiranje presude visokorangiranih učesnika na razini je udruženog zločinačkog pothvata
• Održana druga radionica za novinare u Sarajevu
• PREDIZBORNA KAMPANJA U BiH – A GDJE SU TU DJECA?

Nakon početne panike i straha od praznine, pa teških dana hemoterapije i transplatacije, brzo sam pronašao svoj drive u sobi broj četiri. Kad se izuzmu šetnje i rijetke posjete prijateljima, i ovdje radim, u suštini, iste stvari kao kod kuće. Samo što u bolnici slabo spavam, a rano me gnjave doručkom, tuširanjem, pregledima i brdom lijekova, pa duže ostajem u krevetu.
Ako ikad izađem odavde, biću pravi tarzan! Jer, ovdje te šopaju hranom kao one nevjeste u zabačenim selima po Zambiji kojima nema udaje dok ne pređu preko “stotke”! Pa zato, kažu, mjesecima leže u kolibama i samo, da oprostite na izrazu, žderu i piju.
I ja se, mada u srcu Zapada, sasvim dobro snalazim u toj ulozi. Doduše, ponekad ustanem iz kreveta: šetkam sa štapom, koracima premjeravam sobu, zurim kroz prozor, pišem, čitam, radim s malim tegovima, primam posjete, naveče slušam muziku i gledam tv… I žderem. Poglavito i halapljivo – žderem.
A uopšte se ne kanim, kao one mlade Zambijke, “udavati”. Ja sam svoju sreću davno našao. Ne pitajte me kako. Duga je to i čudna priča. I s njom izrodio tri sjajna, još mlada, bića. Nije što su naši…
Nego, hoću da kažem nešto drugo: čovjek se svugdje može snaći, samo ako je malo inventivan. A ako nije, džaba mu svi netfliksi i tviteri svijeta. Takvima je uvijek i svugdje – dosadno.

Dok stižu poruke iz zavičaja…

Mala je moja zemlja, ona tamo,
vrela tačka mimo svih sistema,
kad je, u mislima,
ispunim mojim ljudima.
Prgavim, ljutitim,
pitomim, prevrtljivim,
čvrstim k’o stijena
(ispod koje leži ljuta guja).
ili pak mekanim, ljigavim,
poput pihtije.
Grubijanima i slapčinama,
lašcima i istinoljupcima,
onima za koje je laž – bodež u ubičinoj ruci.
Temperamentnima i flegmama,
lijenčinama i vrednicama,
poltronima i beskorisnim idealistima.
Pametnima, glupanima, snalažljivim i trapavcima,
licemjerima i naivno iskrenima,
kulturnim i odmjerenim,
neotesancima,
sitnim dušama, malim smradovima.
Dragim ludacima, sa srcem od čelika,
i onima kao od pamuka.
Pijancima,
trezvenjacima,
turobnima i veseljacima,
a dobrim, ipak,
po svemu dobrim,
po svim tačkama optužnice.

Samo da nisu ovi gore,
bešćutni novi vjernici.
Oni pišaju ozgo,
iz svečane lože,
a nama, u parteru,
velikodušno dopuštaju
da pišamo uvis.
Oni su crna tačka,
na mapi zemljice moje,
fleka koja se,
i dalje,
opasno,
nezaustavljivo širi
na sve strane svijeta.

***

Proteza naslonjena na stolicu za kakanje pokraj kreveta, a nogavica od trenerke leži na podu. Sagnem se da je dohvatim.
“Ne! Ne čini to,” vrisne “moja” bolničarka D.
Trznem se.
“Tebi sad, skoro bez ikakve odbrane u organizmu, svaka čestica prašine, svaka bakterija može biti kobna.”
Čudno. Osjećam se sasvim dobro, a tijelo mi, ovdje, ruina među ruinama.

***

“Nemoj se iznenadit’, moja ti, ako uskoro postanem lezi,” piskutavim glasom danas velim supruzi.
Ovoj oči k’o fildžani: “Kako to?”
“Pa lijepo,” nastavim, “ako uskoro, s promjenom krvne slike preuzmem i ostale Švabicine (donorkine) osobine: geste, glas, navike… Znaš već…”
“E vala, kod tebe sve mogu da zmislim, uvijek si pun iznenađenja. Ali da izgubiš volju za one stvari…”
Poslije sam se “vadio” na vrućicu.