Soba broj četiri (4): Zambijske nevjeste i pišanje odozd/go

Goran Sarić
Autor 9.5.2018. u 09:19

Soba broj četiri (4): Zambijske nevjeste i pišanje odozd/go

Nakon početne panike i straha od praznine, pa teških dana hemoterapije i transplatacije, brzo sam pronašao svoj drive u sobi broj četiri. Kad se izuzmu šetnje i rijetke posjete prijateljima, i ovdje radim, u suštini, iste stvari kao kod kuće. Samo što u bolnici slabo spavam, a rano me gnjave doručkom, tuširanjem, pregledima i brdom lijekova, pa duže ostajem u krevetu.
Ako ikad izađem odavde, biću pravi tarzan! Jer, ovdje te šopaju hranom kao one nevjeste u zabačenim selima po Zambiji kojima nema udaje dok ne pređu preko “stotke”! Pa zato, kažu, mjesecima leže u kolibama i samo, da oprostite na izrazu, žderu i piju.
I ja se, mada u srcu Zapada, sasvim dobro snalazim u toj ulozi. Doduše, ponekad ustanem iz kreveta: šetkam sa štapom, koracima premjeravam sobu, zurim kroz prozor, pišem, čitam, radim s malim tegovima, primam posjete, naveče slušam muziku i gledam tv… I žderem. Poglavito i halapljivo – žderem.
A uopšte se ne kanim, kao one mlade Zambijke, “udavati”. Ja sam svoju sreću davno našao. Ne pitajte me kako. Duga je to i čudna priča. I s njom izrodio tri sjajna, još mlada, bića. Nije što su naši…
Nego, hoću da kažem nešto drugo: čovjek se svugdje može snaći, samo ako je malo inventivan. A ako nije, džaba mu svi netfliksi i tviteri svijeta. Takvima je uvijek i svugdje – dosadno.

Dok stižu poruke iz zavičaja…

Mala je moja zemlja, ona tamo,
vrela tačka mimo svih sistema,
kad je, u mislima,
ispunim mojim ljudima.
Prgavim, ljutitim,
pitomim, prevrtljivim,
čvrstim k’o stijena
(ispod koje leži ljuta guja).
ili pak mekanim, ljigavim,
poput pihtije.
Grubijanima i slapčinama,
lašcima i istinoljupcima,
onima za koje je laž – bodež u ubičinoj ruci.
Temperamentnima i flegmama,
lijenčinama i vrednicama,
poltronima i beskorisnim idealistima.
Pametnima, glupanima, snalažljivim i trapavcima,
licemjerima i naivno iskrenima,
kulturnim i odmjerenim,
neotesancima,
sitnim dušama, malim smradovima.
Dragim ludacima, sa srcem od čelika,
i onima kao od pamuka.
Pijancima,
trezvenjacima,
turobnima i veseljacima,
a dobrim, ipak,
po svemu dobrim,
po svim tačkama optužnice.

Samo da nisu ovi gore,
bešćutni novi vjernici.
Oni pišaju ozgo,
iz svečane lože,
a nama, u parteru,
velikodušno dopuštaju
da pišamo uvis.
Oni su crna tačka,
na mapi zemljice moje,
fleka koja se,
i dalje,
opasno,
nezaustavljivo širi
na sve strane svijeta.

***

Proteza naslonjena na stolicu za kakanje pokraj kreveta, a nogavica od trenerke leži na podu. Sagnem se da je dohvatim.
“Ne! Ne čini to,” vrisne “moja” bolničarka D.
Trznem se.
“Tebi sad, skoro bez ikakve odbrane u organizmu, svaka čestica prašine, svaka bakterija može biti kobna.”
Čudno. Osjećam se sasvim dobro, a tijelo mi, ovdje, ruina među ruinama.

***

“Nemoj se iznenadit’, moja ti, ako uskoro postanem lezi,” piskutavim glasom danas velim supruzi.
Ovoj oči k’o fildžani: “Kako to?”
“Pa lijepo,” nastavim, “ako uskoro, s promjenom krvne slike preuzmem i ostale Švabicine (donorkine) osobine: geste, glas, navike… Znaš već…”
“E vala, kod tebe sve mogu da zmislim, uvijek si pun iznenađenja. Ali da izgubiš volju za one stvari…”
Poslije sam se “vadio” na vrućicu.

Goran Sarić
Autor 9.5.2018. u 09:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija